Nudimo vam fantazme na veliko

U jednoj od svojih priča pod nazivom Pružamo vam uspomene na veliko, po kojoj je kasnije snimljen i holivudski film Totalni opoziv (Total Recall, Paul Verhoeven, 1990.) s Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi, Philip K. Dick nas upoznaje s razočaranim Douglasom Quailom, običnim i siromašnim čovjekom koji silno želi posjetiti Mars. Kako si ne može priuštiti put, on odlazi u tvrtku pod imenom Recall koja nudi implementaciju sjećanja. Nakon procedure, Quail će se sjećati Marsa baš kao da je i bio tamo. Dickov imaginarij, kao što je to već nebrojeno puta dokazano, nije tek distopijska projekcija neke daleke budućnosti, nego bi uskoro mogla predstavljati standardnu praksu naše sadašnjosti. U toku sve većeg broja svemirskih putovanja, koja si mogu priuštiti isključivo privilegirani i bogati, doduše još nismo ponuđeni sjećanjima na lažno putovanje, ali smo umjesto toga izvrgnuti fantazmama na veliko. Kad je nedavno osvanula vijest da bi najbogatiji čovjek na svijetu mogao biti šesti turist u svemiru, onda to upravo treba iščitati kao nemogućnost svih ostalih smrtnika da i sami dožive takvo što. Vijest je prenio ruski kozmonaut Fedor Jurčikin koji je na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) “ugostio” Charlesa Simonyja, petog po redu svemirskog turista koji je, kao sukreator programa Word i Excel, i sam jedan od glavnih ljudi Microsofta. Da je put u svemir već od početaka ljudske povijesti jedna od vječnih želja, osim brojnih filozofskih tumačenja svemira u antici i znanstveno-fantastičnih romana unazad posljednjih nekoliko stoljeća, govori i film Put na mjesec (La Voyage Dans la Lune) koji je 1902., inspiriran Od zemlje do mjeseca Julesa Verna i H. G. Wellsovim Prvim čovjekom na mjesecu, snimio francuski filmaš Georges Melies. Put na mjesec se ujedno smatra i prvim science-fiction filmom u povijesti, a scena u kojoj kapsula ispucana iz topa sleti u oko Mjeseca vjerojatno je jedna od najpoznatijih scena u povijesti kinematografije. Otada pa nadalje Mjesec i svemir postaju objekti koji se uvijek iznova žude i koji uvijek nanovo postaju predmeti romanesknih ili filmskih priča. Pritom je tek unazad posljednjih desetak godina, točnije 2001. s prvim svemirskim turistom Dennisom Titom, došlo i do ostvarenja znanstveno-fantastičnih ideja o svemirskim putovanjima i svemira nadohvat ruke.

Fantazmatski objekt proizvodi sljepilo

Da se kod javne fiksacije na putovanja u svemir radi o fantazmi, najbolje pokazuje i prvi čovjekov odlazak na Mjesec. U posljednje se vrijeme na dostupnom video-materijalu provodi sve veći broj tehničkih i interpretativnih analiza i premda većina takvih “nalaza” (među kojima prvo mjesto sigurno zauzima diskusija o sjenama na Mjesecu i argumentacija koja govori u prilog tome da je cijeli posjet Mjesecu zapravo sniman na filmskom setu negdje u Hollywoodu) na kraju nalikuje ekstremnoj teoriji zavjere, oni nam zapravo otkrivaju i fenomenologiju prisutnu u tadašnjem letu na Mjesec i današnjim svemirskim putovanjima. Ti “nalazi” koji su već sami plod fantazme (plod opsesivnog istraživanja Mjeseca, plod naše želje za nedokučivim objektom, lakanovskim objet petit a), zapravo pokazuju da je i “faktički” odlazak zapravo fantazmatski. Sjetimo se samo euforije i potpunog kaosa koji je vladao svijetom, kad su obitelji koje su imale televizor ugošćivale sve svoje susjede na prvom i najspektakularnijem reality-showu. “Oni su doista tamo, a kad već mi ne možemo zadovoljimo se slikom.” To je ujedno i klasični primjer kompenzacije nedokučive fantazme u ljubavi: “kad te ne mogu imati, zadovoljit ću se tvojom slikom”. Sličnu logiku nalazimo i u jednom od posljednjih science-fiction filmova. Riječ je o filmu Sunshine (Danny Boyle, 2007.) u kojem je skupina astronauta poslana da oživi Sunce kako bi spasila Zemlju. Najdojmljivije slike pritom pripadaju upravo promatranju tog nedokučivog objekta – Sunca. Jedan astronaut (koji je, što nije nebitno, ni manje ni više nego psihijatar) toliko postaje zaluđen tim fascinantnim planetom da u sobi za promatranje svaki put sve više smanjuje efekte zaštitnog stakla koje inače sprječava oštećenje očiju, ali i smrt. Što se više bližimo kraju filma tako vidimo da taj protagonist ima i sve više ožiljaka odnosno opeklina. On se jednostavno ne može suzdržati. Sunce je u tom smislu fantazmatski objekt par excellence: premda znamo da na kraju (kao i u ljubavi), nakon kratke ekstaze, nećemo dobiti ništa doli ožiljke, mi se i dalje ne možemo suzdržati. No Sunce je ujedno i Veliki Drugi, onaj za kojeg pretpostavljamo da zna sve odgovore, onaj koji ima moć nad životom i smrti, i, naposljetku, onaj koji daje krajnji smisao našem životu. Sunce je upravo to: premda bismo bez njega ostali i bez života, gledanje u taj izvor naše egzistencije je zabranjeno. Kazna je baš kao u filmu Sunshine ili smrt ili vjerski fanatizam kojem podliježe kapetan prijašnje ekspedicije, ili kao što nam pokazuje film Pi (Darren Aronofsky, 1998.) gdje je glavni lik upravo zbog prekršaja naloga da ne gleda u Sunce počeo vjerovati u matematičku potkovanost cijelog univerzuma, shizofrenija i paranoja. To je, uostalom, posljedica svakog fantazmatskog predmeta: sjetimo se iznova fenomena ljubavi kad zbog tolike opčinjenosti Drugim počinjemo čeprkati po njegovoj povijesti, čitati tuđe sms-poruke, istraživati, itd., što na kraju uvijek završava u, najčešće neutemeljenoj, paranoji da me on ili ona vara. To je jedini zaključak, jer fantazmatski objekt, baš poput Sunca, često proizvodi sljepilo.

Širenje područja kapitala

Ako se sjetimo svih znanstveno-fantastičnih filmova, od Armagedona do Deep Impact, onda vidimo da su uvijek odabrani privilegirani na put u svemir. To su uvijek fizičari, nabildani frajeri, specijalci, znanstvenici, itd., dok cijelo čovječanstvo pogledom uprtim u nebo iščekuje da će ih upravo ti novi spasitelji izbaviti od svih nedaća. Dennis Tito, Mark Shuttleworth, Gregory Olsen, Anousheh Ansari, Charles Simonyi i Bill Gates funkcioniraju upravo kao ti likovi. Premda Gates svojom pojavom izgleda kao dobri haker i šmokljan iz susjedstva, počinjemo vjerovati da i njegovo putovanje u svemir mora imati neki viši cilj, baš kao i ono filmskih junaka. Možda će nam upravo on omogućiti da i mi vidimo svemir baš kao što je, nakon akumulacije kapitala, omogućio i gladnima da jedu. No iza takve perverzne nade krije se ista pogreška u koracima kao i kod vrednovanja društvene odgovornosti novih filantropa poput Billa Gatesa. Što ako, jednako kao što i sva sredstva uložena u humanitarni rad nisu plod humanizma nego efekt neumoljive logike neoliberalnog kapitalizma, i putovanje u svemir nije tek ispipavanje terena, odnosno širenje tržišta? Najbolji dokaz za to je recentna vijest o naumu jednog drugog novog humanista, Buzza Aldrina – drugog čovjeka na Mjesecu. Naime, on je pod implicitnom geslom “pravo na svemir” došao na ideju da pokrene lutriju na kojoj će glavna nagrada biti upravo odlazak u svemir. Premda se to na prvi pogled može činiti kao prvi korak k ukidanju privilegija, ako bolje pogledamo vidimo da će ta lutrija pod krinkom nekog postmodernog i svemirskog humanizma zapravo prije svega doprinijeti razvoju novog tržišta i bogaćenju onoga koji je na početku izgledao baš poput Billa Gatesa: “Ja sam bio drugi čovjek na Mjesecu i iskusio sam svemir, a sad, jer sam dobročinitelj, želim da i vi imate mogućnost za isto”. To je jednako kao i Gatesova logika donacija Trećem svijetu: “Ja sam najbogatiji čovjek na svijetu, ali moja sreća ne znači ništa ako je ne podijelim sa svima koji su nesretni”. U čemu je problem? Jednako kao i osnivač svemirske lutrije, tako i Bill Gates na taj način u krajnjoj konzekvenci zapravo pridonosi daljnjem bogaćenju Microsofta. Nije teško zamisliti da će neke zemlje u Africi upravo zbog Gatesova ulaganja u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, baš kao što je to bio slučaj s europskim financiranjem afričkih režima u svrhu provođenja vlastitih političko-ekonomskih interesa, doista razviti svoju infrastrukturu, ojačati gospodarstvo i doseći neki minimum prosjeka društvenog standarda. Međutim, jednako tako – i tu se otkriva logika neoliberalnog humanitarnog rada i tzv. društvene odgovornosti – možemo zamisliti da će upravo zbog razvitka infrastrukture postati moguće da mali crnci sa svojim kompjutorima koriste Windowse i novu Vistu. Nije li to već i realnost? Baš smo nedavno mogli čuti vijest o kompjutorima, odnosno laptopima koji se kao dar Zapada po stotinjak dolara nude afričkoj djeci. Štoviše, čak je raspisan i natječaj koji bi trebao sakupiti ideje o ekološki prihvatljivom i izvedivom modelu laptopa bez struje, i to upravo u Africi. Nije li i vijest o tome da će Microsoft “pokušati smanjiti digitalni jaz u svijetu ponudom softverskog paketa po cijeni od tri dolara vladama koje subvencioniraju računala za učenike” također dio te logike? Zar takav model koji pod krinkom dobročinstva propovijeda ono što Slavoj Žižek, kad govori o Bill Gatesu, naziva “liberalnim komunizmom” nije najperfidnija vrsta kapitalističkog širenja tržišta i monopola?

Veliki korak za bogate pojedince a mali za siromašno čovječanstvo

U sklopu četrdesete obljetnice svog postojanja, urednici časopisa Rolling Stone intervjuirali su dvadeset osoba koje su promijenile naše vrijeme, a među njima i Merry Prankstera znanog i pod imenom Stewart Brand, koji je sa svojom internetskom zajednicom pod nazivom The Well davne 1985. anticipirao ono što danas znamo kao MySpace. U jednom od svojih posljednjih odgovora Brand će, prisjećajući se svog djetinjstva i mladosti, reći da je odrastao u sjeni bombe: “Događaj koji je oblikovao okvir našega svijeta bila je atomska bomba. Za kasnije naraštaje okvirni je događaj bio čovjek na Mjesecu. Umjesto gljivastog oblaka, oni su imali fotografije Zemlje iz svemira – mnogo optimističniju sliku. Ta slika ne kaže smrt, ona kaže život. Ona ne kaže, ‘Razdvoji i ubij’, ona kaže, ‘Imaj obzira spram svih’.”

Međutim, koliko god da je Stewart Brand simpatičan u svojim prisjećanjima na hipi-kulturu, kao i cjelokupnu tadašnju “duhovnu situaciju vremena”, ta njegova izjava otkriva srž problema. Naime, Brand ne shvaća da zapravo ponavlja ideologiju koja je i stajala iza cijelog projekta “put na Mjesec”. Svemirsko istraživanje koje je svoj vrhunac doseglo s Appolom 11 nije tek, kako se to često uvijek iznova tumači, premještanje blokovske bitke na novo područje. Ono ujedno predstavlja gotovo ingenioznu strategiju “digresije” od Hladnoga rata i pravih problema koji su se upleli u međunarodne odnose čijih razmjera postajemo svjesni tek danas kad svaki tjedan slušamo vijesti o tome da je neka nova država opskrbljena atomskim naoružanjem i u mogućnosti jednim pritiskom na tipku uništiti svijet kakav znamo. Znamenitu izjavu Neila Armostronga “To je mali korak za čovjeka, ali golem za čovječanstvo” u tom smislu treba iščitati i kroz vizualni simbol misije Appolo 11. Riječ je o orlu koji, premda izrazom lica podsjeća na ratobornog grabežljivca, u kandžama nosi maslinovu grančicu kao simbol mira. Jednako kao što Armstrongovu izjavu zapravo treba iščitati obrnuto i zbog današnjeg svemirskog turizma koji je rezerviran isključivo za bogate reći da je to “velik korak za (bogatog) čovjeka, a mali korak za (siromašno) čovječanstvo”, tako i mirovnog orla treba iščitati u kontekstu govora koji je John F. Kennedy održao 1961. prvi put najavljujući let na Mjesec. Kao što znamo, samo mjesec dana prije, ruski je kozmonaut Jurij Gagarin bio prvi čovjek u svemiru i SAD je morao povući taj potez kako bi održao korak u tzv. svemirskoj utrci, odnosno utrci u istraživanju svemira. Kennedy je u to doba izjavio da to “nije tek puka utrka, nego je svemir sada otvoren nama i naša volja da podijelimo njegovo značenje nije uvjetovana uspjesima drugih. Mi idemo u svemir zato jer štogod čovječanstvo poduzme, slobodni ljudi moraju posve dijeliti”. Takva i slična retorika, koja je lingvistički oblik vizualnog simbola svemirske misije Apollo 11, na prvi pogled propovijeda mir i kao glavni zadatak postavlja znanstvenu spoznaju i dobrobit čovječanstva, no ona je zapravo digresija i zaobilaženje diskusije o atomskom naoružanju koje se u to doba vrtoglavo počelo razvijati, da bi danas doseglo kritičnu točku.

Uspomene na veliko

Armstrongovu poznatu tvrdnju pak treba razumjeti upravo kao Dickovu sintagmu “pružamo vam uspomene na veliko”, ali ne samo u smislu sjećanja na taj događaj koji su svi jednoglasno proglasili onim događajem 20. stoljeća, nego i u smislu stvaranja fantazme o Mjesecu, svemirskom putovanju i koraku jednog čovjeka kao koraku cijelog čovječanstva. Slika Mjeseca ili današnjeg svemirskog turizma ne kaže “imaj obzira spram svih”, kao što to misli Brand, nego naprotiv, ona baš poput slike atomske bombe kaže “razdvoji i ubij”, odnosno, blaže (ili zapravo okrutnije) rečeno, ona kaže: tržište.