Nunavut: bajka u tri svijeta

Beskrajna prostranstva leda, planine snijega koji se tu skuplja već hiljadama godina, smrznuta jezera i rijeke, pustinja, čista kao dječije suze. Dva dana bez prestanka putujemo prema Igluku. Nekoliko pasa vuče saonice, životinje ne zastaju i ničega se ne boje. Hladnoća probija do kostiju, gotovo da i ne osjećam svoje tijelo. Čudno mi je to što sam godinama boravio u ovim krajevima a da nisam istinski spoznao šta znači zima. Ovaj osjećaj je nešto sasvim novo, jedinstveno, nezaboravno. Potpuno odsustvo svih onih čula na koje bih u toploti mogao računati. Nešto što te približava smrti, ali, u isto vrijeme i čistoći, nevinosti koja se na vrelini gubi. Nalazim se u magnovenju, mislim da me ovaj minus približava istini, povratku na sami početak kada je sve bilo drugačije, neiskvareno, snažno, neukaljano. Vrijeme kada je borba bila poštena a opstajali oni najjači, najžilaviji, najživotniji. Jedva uspijevam da zadržim svijest, znam da ću umrijeti ako zaspem, pretvoriti se u kocku leda.

Izabrao sam da putujem na saonicama sa jasnim ciljem u glavi, da se upoznam sa svojim novim domom. Mislio sam da će me to približiti okruženju, na najbolji način spremiti za ispunjenje misije. Već sada sam znao da je putovanje opravdalo sva očekivanja, proširilo moje znanje o ovoj jadnoj i pustoj zemlji, privuklo me svoj toj osamljenosti i nesreći koja je narastala sa svakim novim ledenim brijegom. Nigdje naselja, nigdje sela ili živog čovjeka, tek poneki polarni medvjed ili morž koji je tek isplivao iz mora i traži sunce. Približava se ljeto, moje putovanje je trajalo veoma dugo, nepredviđeno zadržavanje na istočnoj obali onemogućilo mi je ostvarivanje prvobitnih planova. Namjeravao sam da dođem dok zima još uvijek čvrsto drži ove krajeve. Putujem, pak, dok se sunce nezaustavljivo pomalja na istoku, u trenucima kada noć popušta i gubi kontrolu, a dan uspostavlja svoju kratkotrajnu vladavinu. Zimska tuga je još uvijek tu, osjeća se i praznina koja ostaje nakon što noć ode. Ipak, priroda je žilava, nikada se ne predaje i čeka svojih pet minuta. Njena snaga izbija na površinu i teško je primjetiti znakove proboja, te malene, naizgled nevažne pobjede. Upravo u tome leži veličanstvenost prirode, njena neumitnost kojoj se niko ne može oduprijeti. Ona je pametan borac, pokreće ofanzivu samo kada je sigurna da njene armije mogu odnijeti prevagu, čeka slabost protivnika prije negoli zada odlučujući udarac. Priroda, ta veličanstvena boginja, nemilosrdna ali pravična, gruba ali prelijepa, žestoka ali osjećajna. Sve me je više privlačila sebi, kao što magnet privlači metalne predmete. Što smo dalje odmicali u pustaru, to mi je ona postajala sve ljepša. Svaki ledeni brijeg me podsjećao na uspavanog diva koji se tu smjestio čekajući da ga pozovu na dužnost. Omamljeni giganti kojima još nije bilo vrijeme. Bića iz mitske prošlosti koja su tu našla utočište i usnula svoj duboki zimski san. Cijeli pejzaž je izgledao kao mjesto iz bajki, gdje je sve ispunjeno magijom, gdje dobro na kraju pobjeđuje zle sile iz mraka, gdje se snovi ostvaruju. Ah, koliko sam daleko otišao u maštanju, koliko je taj svijet daleko od ove ledare!

Saonice su se kretale, bičevani psi grabili naprijed dok sam ja sjedio iza vozača i trudio se da ne zaspem. Hladnoća me je obuzimala ali sam se borio i tada se odjednom pred mojim očima pojavio moj duh čuvar i obratio mi se:

“Znači, ipak si uspio da stigneš do ovde?! Čestitam, ponosan sam na tebe! Sada te očekuje mnogo izazova i zamki. Sutra ujutro ćete dospjeti do Igluka gdje počinje glavni dio tvoje misije. Najteže ti tek predstoji, i kada se nađeš u nedoumici, postupi kako misliš da je najpravednije. Siguran sam da ti je srce čisto a um ispravan, stoga, moći ćeš da savladaš sve pritiske i porive i ispuniš svoj i Benjaminom zavjet. To je sve što ti imam reći za sada, bolje ti je da se odmah probudiš jer bi se mogao zamrznuti. Ja ću se opet javiti, dođi kada za to bude potrebe. Srećno!”

Trgao sam se iz polusna i nastavio da promatram planinske vijence pokrivene bijelim ćebetom. Okruživala nas je tišina, jedino što se čulo je dahtanje pasa i vjetar koji je harao nenaseljenim prostranstvima. Putovanje se nastavilo i sutra smo stigli u malenu zabit, skupinu brvnara – Igluk. Iz dimnjaka su se uzdizale tanke zmije koje su nastajale u pećima i kretale prema nebu. Napolju nije bilo nikoga, mora da su svi spavali, kunjali u svojim foteljama čekajući dolazeće ljeto. Izgled mjesta se nije mnogo promjenio od kada sam zadnji put bio ovdje, niklo je nekoliko novih brvnara, nekoliko puteva je zakrpljeno, to je bilo sve. Saonice su se zaustavile pred jednom kućom, vozač je otišao, zakucao na vrata koja je otvorio Inuit osrednjih godina. Pričali su tiho tako da nisam mogao da čujem šta su govorili, ali sam mogao da prepoznam osobu koja je stajala na vratima. To je bio Abel, ostario, naboranog lica. Ipak još uvijek sam ga mogao prepoznati, to je bio onaj mladić koji je pio i svađao se sa roditeljima. Nakon što su se ispričali, vozač mi je prišao i rekao da ću biti smješten u ovoj kući, u zadnjem dijelu koji je bio odvojen od glavne zgrade. Dodao je da su u tom apartmanu živjeli domaćinovi roditelji, ali nakon što su oboje preminuli, te odaje ne koristi niko.

Abel mi je prišao, predstavio se imenom i poželio mi dobrodošlicu. Pokazao mi je da krenem za njim i indiskretno me upoznao sa mjesečnom cijenom stanarine koja je bila simbolična. Teško da je iko zalazio u ove krajeve tako da su pare od izdavanja prostora bila prava premija za onoga ko bi ih dobio. Začudilo me je to što me nijednom nije upitao za razlog dolaska ovamo, niti je pokazao interesovanje za moje planove, poslove, namjere… Nije ga bilo briga za mene, samo je želio da mi pokaže sobu i nastavi sa svojim životom. Otvorio je vrata i ušli smo u solidno sređenu sobicu opremeljenu sa bračnim krevetom, dvijema stolicama i stolom. Tu se nalazila još i fotelja i gomila knjiga koje su bile složene na jednoj polici. Omalena kuhinja se odvajala od sobe, baš kao i maleno i neugledo kupatilo. Osjećao sam se prijatno u toploj prostoriji i čim su me ostavili zaspao sam, iscrpljenost me obhrvala.

Sanjao sam rodno selo, okruženo požutjelim javorovim drvećem, snio sam fešte kraj vatre, uz vino koje je opijalo starije i obilnu gozbu koja je svima razgaljivala srca. Sve je izgledalo idilično dok se odnekud nije pojavio nepoznati albino koji nas je zamolio da mu damo kraj hljeba i čašu vode da se okrijepi. Moja majka mu je prišla i donijela šta je tražio, ali kada ju je pogledao, ona je zastrašeno ustuknula nekoliko koraka unazad. Sada smo svi mogli vidjeti da su njegove oči providne, a umjesto zjenica imao je dvije crvene tačke koje su podsjećale na vatru. Ipak smo ga pozvali da nam se pridruži jer strancima nikada nismo uskraćivali gostoprimstvo. Sjeo je pored nas djece i počeo halapljivo jesti. Oko sela se skupljala magla, u početku rijetka, ali vremenom je postajala sve gušća. Nakon nekoliko minuta čvrsto nas je obavila a iz nje su počeli da dopiru zvuci razularenih životinja i velikih buldožera koji su rušili šumu oko nas. Albino je i dalje jeo nesmanjenim apetitom, a zvuci zvjeri su postajali sve bliži i jasniji. Moj otac je ustao, prišao strancu, zgrabio ga za košulju i izbacio iz sela. Nije progovorio ni riječi, samo mu je rukom pokazao da odlazi. Čim je albino otišao, magla je počela da se razilazi, neprijatni zvuci su utihnuli a mir se povratio za našu trpezu. Ipak, ništa više nije bilo kao prije, vladala je neka druga atmosfera, sve je bilo naizgled isto, ali nekako drugačije. Sa tim osjećanjem sam se probudi kada me je trgla buka koja je dolazila izvana. Neko se svađao, i to veoma glasno i žustro. Pogledao sam kroz prozor i vidio Abela kako se raspravlja sa nekom srednjovječnom ženom koja je nešto prodavala. Mogao sam da razumijem veći dio njihove prepirke:

„Ma šta sam ti ja uzeo? Ne samo da si slijepa, ti si luda i lažljiva.“

„Mrš stoko, nisam ja luda nego si ti lopov, jadna kukavice. Vraćaj mi moje ćebe, provela sam nedjelje vezući ga.“

„Koje ćebe, bježi sa mog imanja prije negoli pozovem policiju.“

Dok je hladnokrvno ulazio u kuću, Abel je mogao čuti riječi kojima ga je žena ispratila prije nego što je nestala:

„Ah, imali su pravo oni koji su govorili da si otpadnik, vođa zlih bića koja će nam svima doći glave. Jadni tvoji roditelji, bili su dobri ljudi.“

Moj domaćin se nije ni osvrnuo na staricu, već je zatvorio vrata dok sam ja iz topline sobe nastavio da gledam crnu figuru starice koja je nestajala iz vidokruga. Kretala se između ljudi koji su stidljivo izlazili iz brvnara i znatiželjno posmatrali strankinju koja se do maloprije svađala sa njihovim sugrađaninom. Nedugo zatim, odlučio sam da izađem i prošetam se kroz mjesto. Dok sam koračao vlažnim ulicama, okupljeni ljudi su me dobro odmjeravali, razmišljajući o ko zna čemu, želeći mi ko zna šta. Prolazio sam i pokušavao da osvježim svoja sjećanja koja su, nakon toliko godina, većinom izblijedila. Prepoznavao sam brvnare i ulice, ali mi je sve to izgledalo zamagljeno, udaljeno desetinama godina. Oronulo, podleglo zubu vremena i nemara stanovnika koji su, činilo mi se, sve više propadali. U vazduhu se osjećao dah ljeta koje je dolazilo, vlažnost koja je nagovještavala da je toplota iza ugla, čeka znak da krene u ofanzivu. Ljudi, pak, ništa od toga nisu primjećivali, zurili su u mene ispraznim pogledima, tužna i napaćena lica puna bola i praznine koja je izbijala iz svake pore ogrubljele kože. Prirodu, okruženje, promjene, led, travu, potočiće…. ništa od toga nisu primjećivali, ali su se zdušno i nepokolebljivo ujedinili kada su počeli da me razgledaju.

Ignorisao sam ih i nastavljao da kružim kroz mjesto dok nisam ugledao kućicu koju sam odmah prepoznao: Simonovu brvnaru. Pošao sam pravo prema toj dosta očuvanoj, skladno složenoj gomili balvana koji su formirali lijepo skrovište od hladnoće. Iznenadio sam se kada sam vidio da je tu još uvijek bila prodavnica alkohola.

„Znači, ipak mu se nije ostvario san jer je i dalje ovdje. Na istom mjestu, među istim ljudima.“

Bilo mi je nekako utješno to što sam vidio da je tihi gorostas tu, sjedi iza pulta, ispod vitrine sa pićima. Gospodar samoće, isti kakvog sam ga i ostavio. Prišao sam mu i zatražio bocu burbona. Pogledao me začuđeno i rekao:

“Odakle si ti? Imaš taj čudni akcent, kao da si sa nekog drugog kontinenta? Koji te je vjetar naveo ovamo?“

„Postavio si previše pitanja, ali pokuša}u da odgovorim na sva. Teško je re}i odakle sam, ali za sada mogu da kažem da dolazim iz Evrope. Razlog mog dolaska nije za priču, mada ni ja još ne znam tačan razlog. Dobro si rekao, vjetar sudbine me je doveo ovdje.“

I dalje me je gledao, odmjeravao me sve sumnjičavijim pogledom.

“Interesantno, nikada te nisam vidio, ali imam neki osje}aj da si mi poznat? ^udno, zaista! Evo ti boca Jim Beam-a pa se nadam da }emo se ponovo vidjeti, da }eš ponovo odlučiti da od mene kupiš alkohol.“

Uzeo sam bocu, i okrenuvši se ka vratima izbjegao razgovor o nepoželjnoj temi. Smatrao sam da niko ne treba da zna za moj prethodni boravak u ovim krajevima. To je bila moja tajna koja se nije ticala nikog drugog. Za nekoliko minuta sam obišao mjestašce i otišao u svoje odaje. Nisam imao šta da radim, bilo je hladno, prodavnica nije bilo a tokom šetnje nisam baš osjetio dobrodošlicu mještana. Otvorio sam bocu i počeo da pijem. Vrijeme je prolazilo a alkohol je preuzimao kontrolu nada mnom. Pred očima mi se maglilo, noge su mi klecale a kapci se zatvarali. Zaspao sam, mrtav pijan!

Probudio sam se sa gadnom glavoboljom, usta su mi bila suva a mučnina u stomaku me gonila da se ispovraćam u kupatilu. Osje}ao sam se potpuno nemoćan, ponovo sam zaspao, ovaj put nad klozetskom šoljom. Povrativši svijest, uvidio sam da nemam šta drugo raditi do vratiti se boci. Iako bolestan, nastavio sam da pijem sve dok nisam ponovo izgubio svijest. Napolju je bio neprekidni, beskrajno dugi, monotoni dan. Otrijeznio sam se i otišao do Simona da kupim još nekoliko boca. Gazdu sam našao kako sjedi na stolici i gleda hokej na televiziji. Bez riječi mi je prodao nekoliko boca burbona i vratio se na svoju stolicu. Ja sam se ponovo uputio u sobu i nastavio da pijem, bez cilja, čisto da bih ubio vrijeme. Tih nekoliko dana sastojalo se iz spavanja i pijenja, sve dok mi u sobu nije ušao stanodavac. Blijedo je gledao uneređenu sobu, razbacane boce, ispovraćano kupatilo, gomilu suđa u sudoperi, a na kraju je bacio pogled i na mene kako prljav i neuredan ležim na podu. Jedva sam skupio snagu da se okrenem i pogledam ga, toliko sam onemo}ao od silnog pijenja. Gledali smo se nekoliko sekundi, a onda mi je rekao:

„Vidiš, sinoć mi se u snu ukazao jedan dobri, odavno preminuli prijatelj. Dugo smo pričali o raznim stvarima, ali mi je rekao da obratim pažnju na tebe, bio si mu nekako važan i brinuo se da ne zalutaš u ovoj divljini. Sada, to možda i ne znači ništa, ali prije nego što je preminuo rekao mi je da }e se vratiti, i samo zbog toga }u ti pomo}i. [to se mene tiče, pustio bih te da se napijaš do smrti, ali taj prijatelj mi je veoma važan. Možda ti i nisi ništa drugo do još jedan od onih ludaka koji ovdje dolaze tražiti nekakva čudesa, napijaju se i onda ili umru ili pobjegnu nazad odakle su i došli. Takvih mi je preko glave, mrzim ih iz dna duše a mislim da ćeš i ti uskoro nestati, ali do tada ću poštovati zahtjev koji mi je postavio prijatelj. Ja sada idem da završim neke stvari, a ti diži svoje dupe sa poda, sredi i izrači ovu jazbinu jer smrdi toliko da mi se povraća. Onda se operi i odmori jer sutra uveče idemo na okupljanje, upozna}u te sa nekolicinom ljudi. Postaraj se da me ne osramotiš!“

Jedva sam uspio da mu se zahvalim, i čim je zatvorio vrata nastavio sam da spavam. Probudio sam se sa novom odlučnoš}u u srcu, ustao i krenuo da čistim. Glava mi se raspadala od bola, stomak mi je zavijao i nagonio me na povraćanje, ali nisam se predavao. Pospremio sam sobu, pokupio smeće u praznu kesu, otvorio prozor da uđe sviježi vazduh. Na kraju sam ostavio najteže, otišao da čistim kupatilo, gdje me je dočekala kombinacija mirisa najgorih vrsta. To je bio ubjedljivo naneprijatniji miris koji sam osjetio, ali sam izdržao, očistio svaki kutak prostorije i najzad sjeo da odmorim. Bio sam potpuno iscrpljen ali zadovoljan, i ponovo sam mirno zaspao.

Ulomak iz istoimenog romana

Nikola Nikolaidis rođen je 1977. u Sarajevu. Sociologiju je završio na univerzitetu York u Torontu, Kanada. Bavio se i izučavanjem antropologije, religije domorodaca, filmskom kritikom i društvenim naukama. Tekstove objavljuje u dnevnom listu Vijesti, i nedjeljnicima Monitor i Crnogorski književni list. Živi u Ulcinju, i bavi se prevodilaštvom i novinarstvom. Objavio je dvije knjige: putopis Tranzicija: od lošeg ka gorem. Utisci iz Koreje, i roman Nunavut: bajka u tri svijeta.