Rastrojeno junaštvo
“- Bili ste samo bebe u ratu! Ali nećeš to napisati, zar ne. Pravit ćeš se da ste bili muškarci i u filmu će vas glumiti Frank Sinatra i John Wayne ili netko drugi od tih glamuroznih, ratobornih, prljavih starih muškaraca. I rat će izgledati predivno, i imat ćemo ih još mnogo. I u njima će se boriti bebe.
- Mary, ako ikad završim ovu knjigu, dajem ti časnu riječ: u njoj neće biti uloge za Franka Sinatru ili za Johna Waynea. Znaš što? Knjiga će se zvati Dječji križarski rat.”
(Kurt Vonnegut, Klaonica 5)
Potvrđeno je da će Guillermo del Toro režirati filmsku adaptaciju Vonnegutovog romana Klaonica 5, a nakon što sam pogledao njegov posljednji film Bitka za Pacifik, čini mi se da je dorastao tom zadatku, kako svojim režijskim stilom, tako i svojim razmišljanjem o ratu. Naime, osim što je Bitka za Pacifik holivudski akcijski spektakl i posveta japanskim “keiju” filmovima, to je ujedno i ratni film. I uz sve efektne akcijske scene i ljepuškaste glumce, iz filma se stječe dojam da je rat gadan, tužan i prljav.
U trenutku kada film počinje, rat između morskih čudovišta (koja izlaze iz rascjepa na dnu oceana) i ljudskog roda traje već više godina i prošao je razne faze. Prvo su čudovišta iznenadila ljude, onda su ljudi razvili velike ljudski navođene robote kojima su počeli tamaniti čudovišta, da bi se naposljetku čudovišta inteligentno prilagodila robotima i počela prelaziti u vodstvo. Na početku filma, ljudski rod gubi, napadi čudovišta su sve češći, a međunarodna zajednica zaključuje da roboti više nisu efikasno sredstvo obrane. Stoga poručuju voditelju projekta, generalu Pentecostu, da će u roku od pola godine roboti izgubiti političku i ekonomsku potporu.
Rat se ovdje manifestira ne samo u napadima, nego u nizu malih detalja: imamo unutarpolitička previranja, sklapanje nevjerojatnih saveza, ratnu industriju, ratne profitere (koji organizirano prikupljaju dijelove umrlih čudovišta i prodaju ih na crnom tržištu), brojne žrtve, mentalno oboljele vojnike, ratne fanatike i, naravno, ljude koji žive svoj svakodnevni život neovisno o “tamo nekim” sukobima. Napadi su postali dio svakodnevice, a general Pentecost jedini shvaća da nam se približava konačna bitka i da su nam roboti jedina (ma kako malena) šansa za preživljavanje.
Međutim, kako se boriti bez novca i bez potpore globalnih političkih vladara? Gerilski. Pentecost okuplja preostale robote, takve kakve jesu, sklapa saveze s jučerašnjim neprijateljima (npr. Rusi su mu ustupili nuklearnu bombu), okuplja tim sumnjivih znanstvenika (budući da ugledni stručnjaci ne žele imati veze s ovim sumnjivim i siromašnim projektom) i ide po svijetu očajnički tražeći bivše pilote koji će upravljati robotima. Glavni junak Raleigh tako nije izvanredan pojedinac, nego je prosječan pilot i jedini preživjeli čovjek koji zna upravljati određenom vrstom robota. Borbu protiv zla ne vode “naši najbolji muškarci”, nego skupina ad hoc skupljenih, sumnjivih i problematičnih marginalaca.
Situacija je još teža s obzirom na način na koji navedeni roboti funkcioniraju. Da ne idemo u detalje, recimo da bi robotom moralo upravljati dvoje iskusnih, ali i psihički zdravih pilota. Međutim, upravo zbog iskustva kroz koje su prošli, pilot Raleigh i pilotkinja Mako ne mogu biti psihički zdravi: Raleigh je u borbi izgubio brata blizanca, a Mako je kao dijete izgubila cijelu obitelj u napadu čudovišta. Mada holivudski film neće to otvoreno reći, glavni likovi ozbiljno boluju od PTSP-a i nisu sposobni upravljati ni sami sobom, a kamoli ogromnom ubojitom mehaničkom konstrukcijom.
Nekima smeta što su glavni junaci potpuno bezlični i što se njihov karakter svodi isključivo na vraćanje traumi iz prošlosti. To je zato što postoji pretpostavka da bi glavni junaci trebali biti uzorni, zdravi i pozitivni likovi – ovo dvoje likova, ma koliko bili simpatični, to nisu. Njihova fiksiranost na traumu je neizbježna posljedica ratnog iskustva kroz koje su prošli. Zbog toga ih ni general ne želi poslati u bitku, ali znate kako je – nema dovoljno ljudi, par robota je već poraženo, neprijatelj je pred vratima i šalješ sve što imaš, pa tko živ, tko mrtav. Uz malo sreće i uz dobru gerilsku strategiju, neprijatelj je naposljetku ipak poražen.
Međutim, i sam “sretan kraj” ostavlja gorak okus u ustima. Svi glavni junaci su ili poginuli ili doživjeli osobnu tragediju. Portal kroz koji su čudovišta dolazila na Zemlju je uništen, ali uvijek postoji šansa da se stvori novi rascjep. Većina svjetske populacije ne slavi pobjedu jer nije ni svjesna što se zapravo dogodilo. Dvoje glavnih junaka uspjelo je preživjeti i pronaći ljubav. Međutim, po svemu sudeći, čudovišta će ih još dugo, dugo proganjati u snu.
(Luka Ostojić)
Ljepota snomorica
Znamo li o Pacific Rimu (koji je u hrvatskim kinima slobodno preveden kao Bitka za Pacifik) samo da je riječ o sintezi žanrova kaiju i mecha – dakle, žanrovima japanske provenijencije kojima dominiraju golema čudovišta i jednako golemi strojevi – mogli bismo pomisliti da je riječ o tipičnom ljetnom blockbusteru, koji će nedostatak supstance i invencije nastojati kompenzirati viškom akcije i specijalnih efekata. Znamo li, pak, i da je ovaj holivudski film režirao neholivudski (ili barem ne primarno holivudski) redatelj, mogli bismo pomisliti da će autor možda kempovski ironizirati zakonitosti odabranog i/ili zadanog žanra – recimo, onako kako je to sa žanrom SF-a učinio Luc Besson u Petom elementu.
No, s obzirom na to da je redatelj u ovom slučaju Guillermo del Torro, ne iznenađuje što Pacific Rim neće ispuniti prvo, ali ni drugo očekivanje. Da, ima tu posve pristojna količina i akcije i specijalnih efekata, iako se ne stječe dojam da su sami sebi svrhom; ima bome i apsolutno svih mogućih žanrovskih klišeja, koje se, doduše, ne ironizira, ali ih se niti ne banalizira. Sastavnice, dakle, ne donose ništa novo, a ni okvirna dramaturgija cjeline ne donosi nikakvog bitnijeg odmaka od uobičajenih holivudskih blockbusterskih obrazaca.
Umjetnička (a ne samo dramaturška) cjelina ovdje je ipak puno više od zbroja svojih sastavnica – ponajprije zbog načina na koji del Toro tretira te sastavnice. On im, naime ne pristupa niti citatno niti dekonstrukcijski, nego reinterpretacijski, nizom sitnih odmaka i pomaka, čije gomilanje stvara za ovaj žanr netipično visokoestetiziranu cjelinu. Čudovišta i roboti tako izgledaju upravo onako kako se od njih i očekuje – ali, umjesto uobičajene multiplikacije istih tipiziranih zlokobnih nemani i mehaničkih gorostasa, svaki je od njih različit. Njihovi srazovi odrađeni su by the book – ali del Torro, koji u svakom svom filmu kao da estetizira (vlastite?) snomorice, ovdje najviše pozornosti pridaje ne akterima, nego vodi u kojoj se bitka odvija. U mahom nokturnalnim okruženjima voda pljušti na sve strane (Siegmund Freud svakako bi tu imao materijala za zanimljive opservacije!), a del Toru kao da je svaka, pa i najmanje kapljica nevjerojatno važna – asocijacija na prikaze mora s klasičnih japanskih grafika pritom nipošto nije slučajna.
Znakoviti su i del Torovi interijeri – dramska okosnica oslanja se, među ostalim, na posljednje krikove moderne znanosti i tehnologije; no del Torove su vojarne, tvorničke hale i laboratoriji sumorni, istrošeni, pa i doslovno zahrđali – što ih, na neki prilično bizaran način, čini posebno lijepima.
Svemu tome treba pridodati i druge, nevizualne odmake i pomake. Protagonisti jesu tipski oblikovani (pa i odabrani – u skladu s holivuskom hinjenom političkom korektnošću, u središtu su pozornosti po jedan bijelac, crnac i azijatkinja), ali svaki od njih ima neku grešku (vidi više u tekstu Luke Ostojića). Jedan od protagonista u ključnom će trenutku, u skladu sa zakonitostima žanra, održati patetičan, emocijama (ili barem populizmom) najbijen pseudošekspirijanski govor – taj govor, međutim, u ovom konkretnom filmu na neki neobjašnjiv način stvarno funkcionira. Film, naravno, ima i obvezatnu ljubavnu potpriču – ona, međutim, nije gotovo uopće seksualizirana (nema čak ni poljupca), ali je zato erotski naboj gotovo opipljiv.
Naposljetku – možda i ključno – jedan od simbolički najznačajnijih vizualnih elemenata ovog filma je nešto čega nema. Del Toro, naime, u ovoj (među ostalim) ratnoj priči prikazuje i razaranja i smrti vojnika, ali namjerno ne prikazuje civilne žrtve – jedini civil za kojeg se tijekom filma zaista čini da je skončao u utrobi čudovišta na samom kraju (zapravo, nakon njega – poslije odjavne špice) ipak je preživio. I to je, na neki način, znak temeljnog paradoksa Pacific Rima – riječ je (i) o ratnom filmu redatelja koji prezire rat i taj svoj prezir iskazuje upravo nepristajanjem na klišeje tog žanra – nema civilnih žrtava, nema autoritativnih političara (oni koji se pojavljuju su puki birokrati), nema čak ni krvožednih alfa-mužjaka. Umjesto toga, u središtu su pozornosti obični ljudi – oni koji upravo svojom nesavršenošću od jednog potencijalnog klišeiziranog žanrovskog uratka čine umjetničko djelo koje svoj žanr uvelike nadilazi.(Trpimir Matasović)