O erotoposu najtajnijih poljubaca

“Hajde da vidimo”, pođe poludjevica na najvrući topos, “koliko književnost spominje ona najintimnija i natajnija milovanja ustima?”. “Mudri Vatsjajana posvećuje fellatiju i cunnilingusu cijelu točku Kama sutre, nazivajući ih auparištaku, i to u svim njihovim varijantama – muškarac muškarcu, ‘razbludna žena’ muškarcu, žena ženi, muškarac ženi. On tvrdi da to nije dopušteno udanoj ženi i da nije preporučljivo ni uglednim muškarcima, no priznaje ‘kako saznati za djela i razloge ljudi kad oni ta djela obavljaju potajno?’ Ipak, pedantno opisuje osam načina takvog draganja lingama: ujedanjem strana, trljanjem, sisanjem, gutanjem, i tako dalje. A nakon njega i Pandit Kokkoka u Kokka shastra piše:

Ako se neka guzata gospodarica pokaže nezasitnom u spolnom odnosu, muškarac se dakako može uz svoj spolni ud poslužiti i ustima, ili prstima, a ponekad i cijelom šakom.

Zatim, stari Japanci su fellatio zvali shakahuchi, svirka s bambusom, i najspektakularniji cunnilingus u likovnoj umjetnosti naslikao je oko 1810. godine čuveni Kasushika Hokusai u jednom shunga s muškarcem koji liže picu i lijeva potok mliječi po ženinom trbuhu, s pratećim natpisom o tome da se ona buni na tu prljavštinu, a on odgovara ‘zašto prljavština, kad sam ja tu rođen?’”

“Pametno”, suglasi se Rita, “imaš li reprodukciju toga?” “Franco je drži na zidu svoje sobe, pisat ću mu da nam je fotografira.”

“I grčka umjetnost slobodno iskazuju oralni snošaj, coitus in ore”, nastavi doktorant, “pa se po svemu sudeći prvi književni ?????? nalazi kod Arhiloha, najstarijeg poznatog europskog liričara i izrazitog šporkaćuna iz 7. stoljeća prije naše ere:

Kao što Tračanin ili Frigijac piju pivo slamkom, ona ga je sisala, a potom je dala stražnjicu.

To je slikano i na grčkim vazama, kao i na jednom orgijastičnom reljefu s etrurskog sarkofaga iz 8. stoljeća prije naše ere. Tada se smatralo da lingvistička milovanja dolaze s otoka Lesbosa, zbog čega su nazivana i ‘lesbonirati’, pa pjesnik Suidas piše ‘lesbonirati, prljati usta, kažu da se Lesbijci predaju tom sramnom činu’, dok Aristofan u Žabama pita ‘je li te ova Muza ikad lesbonirala?’, a u Vitezi spominje, izgleda, cunnilingus s menstruacijom:

“Nije on samo razvratan, već smišlja nešto više:

on kalja svoj jezik s užicima sramotnim,

ližući, u svojim orgijama, onu odvratnu tvar,

prljajući svoju bradu u mučenju stidnice.”

Ipak, najbrojniji su rimski književni osvrti na fellatio i cunnilingus, zvani zajedno irrumatio, od irrumare = dati sisu, jer se naročito falus ukazuje kao neka dojka koja izlučuje mlijeko. Prije svega s Marcijalom, Juvenalom i Ausonijem, čiji tekstovi potvrđuju da su lingvistička milovanja bila dosta popularna među Rimljanima.”

I tu se Rita sjeti Marcijalovih stihova koje je već čula:

“Cunnum Carinus lingit et tamen pallet

Lingua maritus, moechus ore Nenneius

a Andrea izreče one stihove o blizancima koji uživaju u dva bliska čina:

Sunt gemini fratres, diversa sed inguina lingunt:

dicite, dissimiles sunt magis au similes?

Blizanci su, a ližu različita spolovila:

recite, jesu li više različiti ili slični?

i još one o umoru lizača:

Sidere percussa est subito tibi, Zoile, lingua,

dum linguis. Certe, Zoile, nunc futues?

Nagla nemoć pogodi ti jezik, Zoilo,

dok si lizao. Što ćeš sada, Zoilo, jebati?”

“Pjesnik Ausonije”, nastavi sveznadar, “kudi razvratnu Crispu

“Ona masturbira, ona sisa, ona daje oba otvora,

plaši se da umre a da sve ne iskuša,”

dok Marcijal shvaća da su muškarci s godinama iz razumljivih razloga skloniji cunnilungusu

“Nitko nije star za irrumatio

ali je i sâm tražio fellatio od jedne ‘lascivne djevojke’

Smijući se i crveneći, molim je za nešto još prljavije,

i pohotnica se bez kolebanja ponudi”,

no nije volio muški fellatio i poput većine Rimljana rugao se zadahu usta fellatora:

“Nitko, o Calliodore, neće piti iz tvoje čaše.”

Iz likovnih umjetnosti osobito je dojmljiv jedan realistički fellatio s rimskog medaljona koji se čuva u lyonskom muzeju.

I dalje”, raspričao se neumorni doktorant, “radost oralnog milovanja nalazimo kod arapskog pjesnika Al-Farazdaq iz 7. stoljeća:

“Tri žene, i još dvije, njih pet.

A šesta

se slasno nudila

mojim gornjim otvorima”.

Međutim, u postantičkoj europskoj umjetnosti, i sve do modernog doba, usmeni seks se prestaje spominjati – jer ga židovsko-kršćanska kultura osuđuje kao teški porok razvrata, homoseksualnosti i prostitucije. Gotovo mu nema tragova u srednjovjekovnim pučkim pričama ni u golicavim pripovijestima Boccaccia i Bracciolinija. Predmoderna erotika je sva u ljubavnom govoru, tucanju i ljubljenju ustiju i grudi, a posve prešućuje to odviše grešno milovanje. Stoga će Erasmus u Adagia pretpostaviti i nešto što ipak nije izvjesno – da tog milovanja nije bilo ni u ljubavničkoj stvarnosti:

????????? je kod Grka, ako se ne varam, isto što fellare kod Latina. Riječ još opstoji, ali stvar je, mislim, odavno ukinuta.

Europljani će o ljubljenju spolovila ponovo progovoriti, iako u početku stidljivo i zajedljivo, tek s prosvjetiteljskim povratkom laičke kulture i s građanskim povratkom tjelesne čistoće, a u Francuskoj pod zajedničkim nazivom gamahuchage. Istina, još ga nema u čuvenom inicijacijskom djelu L’Ecole des femmes iz sredine 16. stoljeća, koje je cijelo u odnosima ‘le vit dans le con’, ali među prvima ga 1533. godine imenuje neizbježni Pierre Ronsard, kad u samo jednom stihu evocira četiri takozvane perverzije:

“Foutez bouches, culs, cons et d’une main lubrique.

Donnez vous de Vénus le savoureux plaisir.”

I Chorierova junakinja Luisa Sigea priča podrugljivo, ali i sa određenom simpatijom, o plemiću Gonzalve de Cordova koji je bio veliki lizatelj, liguriteur, zbog njegovih poodmaklih godina. Jedna lijepa djevojka od dvadesetak godina služila mu je za tu nasladu. Kad bi je htio oblizati, rekao bi da želi putovati u Liguriju..., ili pak u Crveno more, ili u Slano more...

Nerciat će ovako opisati, s punim pristajanjem, i topos 69, t?te-b?che, naglavačke, kako kažu Francuzi:

“Vidjeli smo kako je znalački opslužuje u stavu koji ujedno zadovoljava i njegove prohtjeve; činilo se da to oboma jako prija, a naročito njoj, koja nije mogla ispustiti plijen iz usta..., i najzad ipak pristane da se rastane od svog lijepog svirala.”

U pseudo-memoarima La Grivoise du temps ou la Charolaise, iz 1747. godine, djevojčica Charolaise ima za prvi erotski doživljaj donji poljubac s jednom kaluđericom:

Njezin jezik me jako zabavljao, i bio je tako živahan da su mi utrnula sva osjetila.

Restif de la Bretonne je posvetio gamahuchageu cijelu točku svog Dom Bougre aux états généraux, iz 1768. godine, ali tako da ga osuđuje kao odgovornog za depopulaciju nacije, s tvrdnjom da se samo u Parizu kurcolizanjem dnevno gube tri vjedra sperme, što znači 30.000 djece, ako računamo da svaki deveti jeb postiže svoju prirodnu svrhu.”

“Tri vjedra dnevno!”, trgla se Rita, “pa kako je to izračunao?” “Statističkim projekcijama. Osim toga, Restif izražava vladajuće uvjerenje svoga vremena, ignorirajući dio istine ili pak lažući, kad o gutanju sperme tvrdi:

Poštena žena, ma koliko bila zaljubljena, ne guta mlaz, ali kurva ga guta. Često ovisno o cijeni.”

“Da, poštene i zaljubljene žene to sigurno rade. Zaljubljene žene mogu to primiti i kao osobitu nježnost, znajući koliko je milo Narcisima.”

“U isto doba”, krene doktorant dalje, “zli jezici su govoriti da je Madame de Pompadour, prije građanka Antoinette Poisson, ribica, napredovala do moćne milosnice Louisa XV. zahvaljujući i tome što je bila ‘championne en service de bouche’ – kao što se i u rimskoj imperijalnoj propagandi tvrdilo da Kleopatra, ‘velika gutačica’, koristi fellatio za osvajanje rimskih velikana, pa da je čak na jednoj gozbi usmeno zadovoljila stotinjak uzvanika.” “Sirota, mučenica za domovinu!” “Ali, godine 1888. godine je izvjesni doktor Ruiz objavio žestoki napad na felaciju u knjizi Les Fellatores, moeurs de la décadance, koja pripada istom moralističko-medicinskom pohodu na slobodnu spolnost kao i istovremeni napadi na masturbaciju. A koliko je oralni seks općenito bio javna novost još u doba francuske revolucije vidimo po tome što se prikazuje kao ljubavni položaj tek na kraju anonimnog djela Quarantes mani?res de foutre, dediée au clergé de France, Četrdeset načina jebanja, posvećeno kleru Francuske, i to s napomenom ‘za taj eksces voluptuoznosti je potreban eksces ljubavi’, ali i s konačnim priznanjem

“Ah! qi’il m’est doux quand je me couche

De sentir un con sur na bouche!”

Međutim, u isto vrijeme je Mirabeau bio veliki štovatelj picoljuba i kuroljuba, te je beskonačno varirao opise poput:

Biskup je umilnim jezikom kupio nektar s uske i duboke spilje Valbouillantove družice, dok je Valbouillant zasipao poljupcima njegov augurski štap

Jezik mi istražuje sve kutke unutrašnjosti njezina hrama

Najzad, književna erotika široko usvaja to drago milovanje tek u 19. stoljeću, mada još u Spencerovom My secret life s konca 18. stoljeća mladi Walter dijeli čuđenje malograđana nad užitkom koji prvi put doživljava:

Došao sam ustima na pičku i lizao je, a onda ga nabio u tijesnu pukotinu i dovršio užitak... Nikada je prije nisam lizao, niti čuo govoriti o tome... U tom periodu mog života to je bilo bestijalno i mrsko...

Dakako, picoljubljenje se izvodilo najviše ili najglasnije u Francuskoj – zbog čega je nazvano ‘francuski poljubac’, a sâmi Francuzi ga zovu, uz gamahuchage, još i minette i gougnotte.” “A ljubljenje pimpeka?” “Isto vrijedi za fellatio ili coitus ab ore, koje postaje književno opće mjesto tek sa Sadeom i Restifom, u homosekualnoj i heteroseksualnoj izvedbi. Štoviše, tek u modernoj erotici cunnilingus, fellatio, culilingus i anilingus postaju ne samo ravnopravni sa snošajem, nego i nekim amateurs čak zanimljiviji od snošaja – što je s određene perspektive razumljiva situacija...” “S koje perspektive?” “Užitaka vida, njuha i okusa, koji su svi trajniji od zadovoljstva tucanja, a i razbijaju jebačku monotoniju...” Ritu pomalo zbune te polujasne obavijesti, pa i prizna “nikad nisam čula za anilingus!” “Termin je moj, kao i culilingus, za guzoliz, ili, kako to opet Francuzi ljupko kažu feuille de roses, listanje ruže.” “Zgodan naziv!”, uskomeša se ona i skupi nos, “ali stvar izgleda nezgodna!” “Nije nezgodna ako smo jako zaljubljeni!” “Shvaćam, ali ipak...” “Na primjer, anilingus se spominje u djelcu Teleny, pripisanom Oscaru Wildeu:

Teleny mi dovede noge na svoja ramena i šireći mi polutke počne ljubiti, a zatim i lizati donji otvor, dajući mi neizrecivi užitak. Pripremivši tako ulaz lubrificirajućim jezikom, pođe ga provaliti glavom falusa...

“Zašto se kaže”, poludjevicu ta slika duboko uznemiri, “listanje ruže?” “Jer se u nekadašnjem pariškom argotu djevičanski čmar nazivao rosette, ružica, i tako stoji u Dictionnaire érotique moderne Alfreda Delvaua, iz 1864. godine:

Rosette: mesnata ružica na ulazu u anus, koja je nešto kao djevičanstvo, jer je pasivni pederasti gube, a aktivni pederasti se po njoj zovu ‘vitezovi od ružice’.”

I sveznadar proslijedi: “Skoro da nema novijih erotskih djela bez tih najintimnijih oblizivanja i sisanja. Recimo, stihovi iz Les Quatre Métamorphoses od akademika Népomucene Lemerciera s kraja 18. stoljeća, gdje se raznim perifrazama predočava cunnilingus, lambitus, španjolski hacer una mamada, hrvatski pičkoliz, koji jedan faun priređuje jednoj nimfi:

“L’heureux Faune, courbant sa t?te en ses genoux,

A peine de la coupe atteint les bords si doux,

qu’enflamment son Hébé défaillante, égarée,

Sa l?vre ardente, avide, et sa langue alterée,

Puisent le doux nectar, souce de ses plaisirs,

Qui l’abreuve ? longs traits d’amour et de désirs.”

“Njegove usne, vrele, lakome, i jezik mahnit,

Crpe slasni nektar, izvor njegovih naslada,

Što ga napaja dugim gutljajima ljubavi i žudnje.”

Ili, lezbijska razmjena picoliza iz šansone Les Lesbiennes de Paris, koja se sredinom prošlog stoljeća rugalački pjevala uz imena tada poznatih pariških kurtizana:

“A leurs côtés, j’entends

Des cris intermittentes:

Géradon et Tantin

Font t?te-b?che un repas clandestin

Arr?te un peu, fougueuse Nathalie,

Laisse-moi voir, en calmant des transports,

Sous tes poils noires, la t?te ensevelie

De Scriwaneck attachée ? ton corps.”

Zatim, tu je i Mussetova romantična nezasitnica Gamiani nad djevojkom Fanny:

“Baci se glavom među bedra svoje žrtve. Prstima joj razdvoji i siluje nježne nimfe. Jezikom utone u kalež i polagano iscrpi sve rafiniranosti najnadražljivijih golicanja koje žena može podnijeti”.

Čak i nikad doslovno opsceni Baudelaire vjerojatno aludira na najdublji poljubac stihovima:

“Car j’eusse avec ferveur baisé ton noble corps,

Et depuis tes pieds frais jusqu’? tes noires tresses

Déroulé le trésor des profondes caresses.”

Tu je još i ona maštovita scena iz Le Carbonari de l’amour, iz 1894. godine, od stanovitog d’Andorre, u kojoj se osamnaest mladih Etiopljana, u očekivanju da budu prepušteni skupini uspaljenih bjelkinja, zagrijavaju tako što svi redom ližu macu, a dvojica jednako usrećuju i zadnjicu, domaćice madame Clarisse.” “Fuj, što ih treba osamnaest”, uzvrpolji se Rita, stiskajući bedrima svoju ovlaženost, “kad je to najslađe s ljubljenom osobom!” “To je prohtjev, poput tolikih drugih, neutažive mašte... Zatim, još jedan i vjerojatno najbolji pjesnički primjer su Maupassantovi bijesni mladenački stihovi:

“Oh! quand la chair se gonfle et se dresse br?lante!

Jeter sa langue ardente entre ses cuisses nues!

Et les deux bras crispés sous des fesses charnues,

La respirer, sentir son odeur, la lécher

Avec l’emportement du bouc et du satyr,

La soucer jusqu’a sang, la mordre, s’attacher

Comme un pieuvre humaine et la boire.

Doći plamenim jezikom među njena gola bedra!

I dvjema zgrčenim rukama pod njena dupeta jedra,

Udisati je, osjećati njen miris, lizati je

Sa žestinom jarca i satira,

Sisati je do krvi, gristi je, pripiti se

Kao ljudska hobotnica i piti je.”

A u My Secret life’ mladi Walter opisuje još i kako se morao namučiti da prvi put tako dade dami sreću:

Čeljust me zaboljela, jezik se zamorio, mislio sam da neće biti moguće stići, dok nisam krajnjim naporom pritisnuo klitoris i proradio svom brzinom koju je umor dopuštao, a njoj su se bedra rastvorila, i pola krikom i pola uzdahom je ispalila, hvatajući me grčevito za kosu i opet me ukliještivši bedrima.”

“To je zaista dužnost finog i osjećajnog kavalira”, promrmlja Rita. “Od nebrojenih primjera iz suvremene književnosti”, nastavi on, “imamo i Tennessee Williamsa, koji u priči Mutilated statue spaja intimni poljubac sa zoofilijom: jedan dječak je fasciniran zlatnom panterom iz ZOO vrta i noću sniva da leži u šumi, da mu je hladno, da se pokriva lišćem, i da odjednom dolazi ta pantera i liže ga,

Kako životinje ližu svoje malene, počevši od stopala, pa uz noge, sve do dna njegova trbuha, kad san dobiva sramni obrat... Dječak se probudi, gorući od stida, pod prvim i mučnim grijehom Erosa...

Ili, još, Arslanova u Emmanuelle spaja fellatio s masturbacijom: erotolog Mario vodi Emmanuellu u tajlandsko sveto mjesto gdje obredni falusi vise na stablima i među mirisnim svijećama, pa je tu navede da pred skupinom budista najprije njega masturbira i potom sisa falus jednog dječaka, a ona u tome nađe potvrdu hvale svoga muža da se ‘nijedna žena na svijetu u ljubavi ne služi tako dobro kao ona ustima’, pa je u trenutku dječakova izlijeva nagrađena orgazmom. Onda je Mario poduči, ljubeći je po prvi put, kako je ‘jako važno da žena pije mnogo sperme i iz najrazličitijih izvora’”. “Glupo”, ocijeni Rita, “ali je efektno kao erotsko pretjerivanje!” “Upravo tako, i efektan primjer transgresije, prekoračenja tabua, također bitnog za erotiku.”

“Značajno je”, pođe on dalje, “da uz tolika slavljenja oralnog seksa nema ni i u modernoj književnosti ni u modernoj znanosti njegovih osuda i ismijavanja. Čak se iz Fellatores, moeurs de la décadance već spomenutog Ruiza može zaključiti da njegovo prokazivanje tog ‘prljavog homoseksualnog poroka’ izlaže toliko maštovitih podataka da je možda zapravo posrijedi jedan licemjerno prikriveni erotski tekst – kao kad glavni protagonist svaku svoju felaciju bilježi na velikom falusoidnom stupu od ebanovine, kad unajmljuje umjetnike da mu slikaju faluse i felacije prema njegovim uputama, kad se uzbuđuje i na viđenje ručke noža, svijeće, duže navlake, poluge od volana, obeliska ili stupa s Place Vandôme, te kad plaća prostitutkama da ih u mračnim mjestima zamijeni u sisanju njihovih klijenata ...”

Tu Andrea još ispriča, iz svijeta zbilje, kako su homići na newyorškim plažama smislili da izbuše otvore na daskama između kabina za svlačenje, zvane glory holes i capharnaüm, da bi se zadovoljili ne samo ekshibicionizmom i voajerizmom, nego i anonimnim čašćenjem kitama za sisanje i guzenje.

Rita se smijala, pa odmah upita “ima li erotskih pretjerivanja i transgresija koje Andrea odbija?” “Samo dva čina: prvo, iz moralnih razloga svako neprihvaćeno nasilje, oštećenje i prevaru drugih osoba, uključujući životinje, o čemu smo već govorili; i drugo, također iz moralnih razloga, spolno iskorištavanje djece i nemoćnih.” “A incest?” On se nakratko zamisli, te reče “to je za raspravu..., o tome ćemo drugi put.”

“No, idemo dalje!”, reče erotolog, “izvrstan primjer analitičnog izraza je priča La Marée Pieyre de Mandriaguesa, iz 1962., gdje se opisuje kako jedan gospodin nudi svoju ‘slanost’ djevojci Juliji noću i na morskoj obali, uz valove što se ulijevaju i odlijevaju među stijenama, pa na njenu pokornu preneraženost od tih ritmičkih penetracija objašnjava utjecaj mjeseca na more i na vrijeme orgazma, koji se trebao dogoditi točno kod dostizanja najviše plime u 23,12 sati...”

“Zaista morbidno!”, prosudi Rita, “a je li djevojka na to prisiljena?” “Ne, ona je radoznala učenica koju jedino prenerazuju dimenzije i usporednost dviju demonstriranih plima, a nakon te demonstracije, dok su čekali na povlačenje vode da se vrate na kopno, ona je htjela to i ponoviti – što je učitelj odbio, kazujući da to nije igra nego znanstveno dokazivanje usklađenosti kozmičkih i tjelesnih zakonitosti!” “Vrag lažljivi!” “To je ideologija, draga moja, koja nije isto što i laž, a svemu hoće i može dati opravdanje!” “Dobro, Andreuška”, ona početna tvrdnja o modernosti oralnog seksa nije joj bila posve uvjerljiva, “ali ja mislim da to milovanje postoji oduvijek među ljubavnicima, i da su fellatio i cunnilingus moderni više po izricanju nečega što je ranije bilo neizrecivo, a manje po samom činjenju.” “U pravu si! To je ona već navedena Erasmusova pogreška! I ja mislim da se ljubavnici oduvijek ljube na takve načine, neovisno o tome smiju li ili ne smiju to javno priznati, te da zato vrijedi ne samo za muškarce, nego i za žene, one poruke Ovidija u Ars amatoria i Nefzvanija u Mirisnom vrtu:

“Kad nađeš mjesto koje žena voli da joj miluješ neka te stid ne spriječi da to učiniš...”

Ne zanemaruj nijedan dio njezina tijela...

Ipak, vjerojatno je istina da su takvi užici češći u modernom svijetu nego u prošlosti! No, jedno i drugo su samo jake pretpostavke. Mi razumno pretpostavljamo, iako za to nemamo dokaza, da su i homofilni i heteroseksualni ljubavnici, pa i unatoč bijednim higijenskim stanjima iz prošlosti, a naročito u profinjenim kulturama velike dokonosti, vazda tražili ta slasna milovanja! Međutim, razumno je također pretpostaviti da se to više radi u modernoj kulturi nego u tradicionalnim kulturama!” “Ja bih još nadodala”, zapazi ona, “da u moderno doba ljubljenje pice, pimpeka i cijelog tijela postaje prihvatljivije ne samo zbog poboljšanja tjelesne higijene nego i zbog veće prosvjećenosti, emancipacije žene i izražavanja nježnosti u spolnim odnosima koji se sve više zasnivaju i na ljubavi!” “I to je točno, mudrico, a posebno je važno posljednje – jer se tek u moderno doba učvršćuje romantično shvaćanje da spolnost i brak traže ljubav, i tek sada mnogo žena i muškaraca žive zaljubljeni u braku i izvan braka, nasuprot ranijim prisilama, pa stoga tek sada vlada potreba da se zaljubljenost izrazi najintimnijim i najuzbudljivijim draganjem!” “Dakle”, zaključi Rita pomalo u spoznajnom ushitu, “to su tri novija uzroka priznanja najintimnijih poljubaca kao nesablažnjivih i normalnih erotskih toposa. Ali, još uvijek s jednim izuzetkom..., s izopćenjem jednog poljupca!” “Misliš na guzni?” “Da, anilingus.” “Zaista, to je milovanje, zbog dva razloga, nečistoće i predrasuda, još uvijek tabuirano. No, i ono već dobiva neka priznanja i sigurno će biti normalizirano kako se bude osnaživala higijena i prihvaćale nove erotske igre! Zasad se općenito sve međunožna dragosti mogu vidjeti samo u pornofilmovima, dok su izgnane iz umjetničkog filma. Ali, jesi li gledala Baby Doll?” “Jesam.” “Tu je jedan aluzivni prizor izazvao skandal u Americi, jer je lako shvaćen kao simbolizacija felacije – kad Caroll Baker, u postelji i kratkoj košulji, sisa prstić! Newyorški kardinal Spellmann je s propovjedaonice grmio:

Tko se usudi gledati taj film i dići pogled na tu besramnu ženu čini smrtni grijeh, jer nikada u ovoj zemlji koja vjeruje u Boga nije viđeno nešto toliko revoltirajuće, odvratno i prljavo.

I tako, tek poneki smjeliji režiser aludira na to proskribirano milovanja, a uz prstić i lizanje sladoleda najčešće tako što ljubavnik silazi cjelovima niže od grudi, pri čemu se obično ne vide dobro ni gole grudi, a kamoli slatko mjesto na koje se sladokusac spušta! Koliko se sjećam, takav pokret čini i Marcello Mastroiani u Dolce vita.”

Diskurs o toposu oralnog seksa nastavio se Andreinim bezobraznim razlikovanjem tri završetka felacije: “kad ljubljenome dođe, ljubiteljica ima tri izbora: ili prestati milovati membrum viri, pa da mliječ šikne vani, ili je primiti i ispljunuti, ili je još i gucnuti...” “To sigurno odgovara”, Rita se nimalo ne zbuni u svojoj djevičanskoj muci, “različitim mjerama povjerenja i milja koje ona osjeća prema njemu.” “Redovito da, ako nije posrijedi plaćena usluga... I dalje, u trećoj mogućnosti postoje opet nekoliko podtoposa.” “Reci..., pokvarenjače!”, pomiluje mu dlačice kažiprsta. “Mliječ se može primiti iz kratke udaljenosti; može se primiti s napućenim usnama i vrhom jezika, najosjetljivijeg na okus; može se prihvatiti i ispruženim jezikom; i konačno, što znaju bez truda iskusnije dame, duboko i ravno u ždrijelo...” Gledala ga je ozbiljno, želeći nastavak, i gunđajući u sebi “baš je gad, tako govoriti i znati koliko ga želim!” “Čini se kao da je jedna od razlika felacije od cunnilingusa u tome “, upozori bezočnik, “što kod ovog drugoga nema napajanja toplim gejzirom. Ali, ni to nije baš tako..., jer ponekad se događa nešto slično, jer neke rijetke dame imaju, uz redovni medeni lubrifikant, jači orgazmički izljev.” “Istina?” “Da... To se događa Normi.” Ona ostane bez riječi, zijevnuvši, od te sulude novosti.

Glavom na njegovu ramenu, draškala se cvjetićem po licu, kad on upita “jesam li rekao kako Pierre Louysu priča o djevojci koja je davala lezbijske poduke u deset lekcija, uključujući vještinu da se pri lizuckanju ne povrijede pica i vršak jezika?” “Teško je time povrijediti picu, jer je ona snažna i gipka”, pošla je cvijetom njemu na usta i na nos, “a što se tiče jezika, mislim da nije problem u njegovoj povredi, koliko u zamoru!” “Ti dosta toga znaš, djevico neodređenog stupnja!” “Vraga znam, tek neke sitnice!” “Međutim, i Pierre Louys je nepotpun, ma koliko bio najjači erotološki klasifikator, kad razaznaje samo tri načina cunnilingusa – lizanje, uranjanje jezika i sisanje.” “Da, i ja mislim da je nepotpuno...” “Hajde, da vidimo,” znao je on za onu avanturu poludjevice s Anom, “pokušaj odrediti koliko ih ima..., i vjerojatno isto toliko načina felacije!” “Isti načini za jedno i drugo?” “Da, mislim da su bitno isti.” “Čekaj, vraže, treba mi malo vremena...”

Ona zamukne, pokrećući sve mozgovne vijuge. I nakon pune minute koketno prizna “malo me stid o tome govoriti.” “To je trema od mentalne i verbalne nevinosti, koje nitko ne prestaje gubiti do kraja života, tolike su nam glupe stoljetne zabrane u glavama.” Od golicanja cvijetom morao je protrljati nosnice, a ona ga još i brzo poljubi u sljepoočnicu. “Rita, ne igraj se, i reci što imaš reći!” “Kako te je ono nazvala Silvana?” “Leccafiche, pičkolizac.” “E, pa, dragi leccafiche, prvi je način lizuckanje..., i zatim, rekla bih, ima još šest osnovnih načina.” “Da čujem!” “Drugi je polaganje sitnih poljubaca širom mačkice...” “Izvrsno!” “Treći je razlistavanje.., četvrti usisavanje..., peti pritiskanje..., šesti grickanje i žvakanje..., zapravo, sve isto kao i kod poljubaca u usta!” “Naravno! Pa usta i pica su savršeno homologni! Ti si trebala pisati Kama sutra, a ne Vatsjajana, koji sve to prešućuje..., jednako kao Pandit Kokkoka i Kalijana Mala!” “... i sedmi način je bockanje i kruženje jezikom, a sve to”, dođe ona i na tu poetičnu bestidnost, “prije i poslije tucanja, sa i bez slatkih namaza, prije i poslije piškenja...” “Savršeno! Izgleda mi da se tome nema što dodati! Dakle, sedam načina!” “A kako bi svi ti načini mogli vrijedili u felaciji kada tu nisu mogući razlistavanje i uvlačenje?” “Tko kaže da nisu mogući, pokreni imaginaciju!” I ona opet zamukne, gledajući nebo što je tamnjelo nad Mosorom. “Ne znam... Misliš na njegova ustašca?” “Da! Tu se može uvući vršak jezika!” “Neznatno!” “Neka i neznatno, ali je jezovito nadražujuće!” “Još jedna novost! A razlistavanje?” “Razlistavanje jajašca! Posrijedi su važne srodnosti oblika i osjetljivosti! Znaš li da se na ranom fetusu lijepo vidi kako se njegovo snažno međunožno nadignuće preobražava kod muškarca u penis a kod žene u klitoris, te kako potom dva pobočna nadignuća postaju kod muškarca testis a kod žene usmine?” “Načula sam...” “I znaš li da se danas u operacijama hermafrodita i transseksualaca od kesice scrotuma kroje picine usne a od klitorisa penisić?” “To nisam znala”, zapanji se ona, a još više kad čuje da se od kožice falusa operativno konstruira vagina, a da se izvlačenjem vagine konstruira kožica falusa..., istina, sitnog i slabe ili nikakve erekcije, ali ipak za pacijenta toliko značajnog. I to joj naglo obori žudnju, koja se u svom tom govoru o najtajnijem milovanju u njoj tajno razgarala, “tužno, Andrea, nemojmo o tome!” Ali on još opiše, da rashladi njene opasne predvečernje emocije, onu sliku Hokusaia o divovskoj hobotnici koja sisa pičku i o maloj hobotnici koja sisa usta mornarevoj ženi. “Vidjela sam, užasno!” “Izgleda kao da ta žena, uza svu jezu, uživa!” “Uživala bi da je muž miluje, čak i s takvim golemim žvalama i s osam krakova, ali ne studena buljooka hobotnica!”