O globalnom poqueerenju

Između afirmacije “queera” i udara AIDS-a, dogodila se velika revolucija u našem poimanju homoseksualnosti u suvremenom svijetu. Na određeni su način tu revoluciju najavili pokreti za oslobođenje gejeva ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, ali, suprotno očekivanjima tog vremena, ona se dogodila u razdoblju u kojem vidimo i trijumf kapitalizma i odustajanje od načela društvene pravde i socijalne države. Ni radikali Gay Liberation Fronta ni moralni konzervativci koji su dominirali desnicom prije dvadeset godina, nisu bili spremni za promjene koje su gej i lezbijsko tržište pretvorili u omiljenu ciljnu skupinu automobilskih i telefonskih tvrtki.

Liberalni časopis The Economist pozdravio je pojavu globalnog preokreta u odnosu prema homoseksualnosti u svom prvom izdanju za 1996., s naslovnicom koja je javno pozivala: “Neka se vjenčaju”. Unutar samog časopisa nalazio se članak na tri stranice, koji je govorio o ubrzanom širenju novih koncepata homoseksualnog identiteta i prihvaćanja: “Posljedično, ono što je McDonald’s učinio za hranu, a Disney za zabavu, globalna pojava običnoga gejstva čini za seksualne kulture”.

To što je mainstream tisku trebalo gotovo trideset godina da dođe do pozicije gej oslobođenja – da ono što je ranije bilo definirano kao kriminalno, bolesno i devijantno nije ništa više doli vrlo običan način življenja u svijetu – govori nešto o puževom tempu društvene promjene. S druge strane, The Economist je na određeni način uvelike ispred stvarnosti; zlostavljanje gejeva, državno odobrena diskriminacija lezbijskih majki i nepriznavanje homoseksualnih veza ostaje normom, čak i u većem dijelu zapadnog svijeta. Trenutačna histerija oko pedofilije u Australiji (članak je napisan 1996., op.ur.) uvijek prijeti postati generaliziran napad na homoseksualnost, pri čemu se prigodno previđa bitno veći udjel heteroseksualnog zlostavljanja djece, često unutar konvencionalne obitelji.

U mnogim se drugim dijelovima svijeta poriče i samo postojanje homoseksualnosti i postoji državno odobreno nasilje protiv onih koji su dovoljno odvažni da to poricanje dovedu u pitanje. Ipak, The Economist je u pravu kad ističe brzinu promjena, kako unutar, tako i izvan zapadnog svijeta tijekom posljednjeg desetljeća (navodeći pritom primjere iz tako različitih zemalja kao što su Slovenija, Argentina, Pakistan i Zimbabve). Čitajući ovu priču, moglo bi se pretpostaviti da predrasude i diskriminacija prema homoseksualcima nestaju jednako brzo kao i druge mete The Economista – visoki porezi i socijalna država.

Izvoz američkog sna

Homoseksualnost je najbolja u Americi, najbolja kao i  sve drugo, a Kalifornija, u kojoj sve nacionalne tendencije dosižu svoj krajnji izraz, je živa plaža uzbibanih muških tijela.

(Anthony Burgess, “Notes from the Blue Coast”, Saturday Review, 28. 4. 1979.)

Postoji jasna veza između ekspanzije konzumerističkog društva i rasta javno vidljivih lezbijskih/gej svjetova: ekspanzija slobodnog tržišta otvorila je i mogućnosti za brzo širenje ideje da je (homo)seksualnost temelj društvenog, političkog i poslovnog identiteta. Ironično, ta je veza ponešto prikrivena u Sjedinjenim Državama, u kojima je moralno pravo postalo moćno, zagovarajući protiv intervencije vlasti u području plaća, radnih uvjeta, zdravstvene zaštite i zaštite okoliša, istovremeno ne videći nedosljednost u traženju kaznenih ograničenja privatnih ponašanja. Zajedno s Tasmanijom, oko polovine saveznih država Sjedinjenih Država zadržava kriminalni status homoseksualnog čina – u privatnosti i između sporazumnih punoljetnih osoba – usprkos stalnoj nacionalnoj retorici o privatnosti i osobnim pravima.

Tu je poziciju podržao i Vrhovni sud SAD-a 1986., a, za razliku od Australije, američka vlada nije svojim građanima dala nikakvu mogućnost traženja zadovoljštine kroz Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda. No, licemjerje Sjedinjenih Država, koliko god bilo bogatim vrelom za satiru, nije ovdje od primarnog interesa. Uistinu, razvoj lezbijskih/gej zajednica u Sjedinjenim Državama pokazuje da su pod određenim uvjetima zakonska ograničenja prilično besmislena, te će biti poništena imperativima tržišta – na isti način kao što je u Britaniji zloglasni “Članak 22” Margaret Thatcher, koji je pokušao kriminalizirati bilo kakvu pozitivnu raspravu o homoseksualnosti, vjerojatno pomogao oživjeti britanski gej pokret.

No, bez obzira na sve njihove osebujnosti, razumno je raspravu o novim seksualnim politikama započeti sa Sjedinjenim Državama. Promjena u Americi utječe na ostatak svijeta na dramatične načine, premda većina zapadne Europe i Australazije može tvrditi kako je naprednija u pogledu državnog i medijskog prihvaćanja homoseksualnosti. Iako pokret za oslobođenje gejeva može tvrditi kako su mu korijeni u europskim studentskim nemirima iz 1968. jednako kao i u nemirima u njujorškom Stonewallu 1969., Stonewall je ono što je postalo međunarodno poznato kao simbol nove etape gej samopotvrđivanja, simboliziran i u nedavnom britanskom filmu Stonewall. “Mačo” gej muškarac sedamdesetih i “našminkana lezbijka” devedesetih su globalni fenomeni, zahvaljujući mogućnosti masovnih medija da prodaju određene američke životne stilove i pojavnosti.

Moguće je vidjeti nepogrešive znakove američke lezbijske/gej vizualnosti i samopredstavljanja u gotovo svakom dijelu bogatog svijeta. Premda je Australija razvila jak gej/lezbijski pokret i vrlo vidljive aktivnosti zajednice, i dalje smo uvelike ovisni o američkim prizorima i modi. Prije nekoliko je godina Amerikanac Neil Miller, posjetivši Australiju, primijetio da “kad su australski gejevi i lezbijke govorili o knjigama, autori koje su spominjali bili su bez iznimke sjevernoamerički ili britanski”. Tijekom prošlih nekoliko godina to se počelo mijenjati, s obzirom na to da su izdavači počeli agresivno tražiti australsko gej i lezbijsko pismo. Samo tijekom prošle godine (dakle, 1995., op.ur.) objavljeni su posebno queer izdanje Meanjina, velik vodič kroz “gej i lezbijsko pismo u Australiji” i nekoliko antologija usmjerenih prema tinejdžerskom tržištu, a lezbijski/gej pisci sve se više prepoznaju u većini književnih događaja.

Ipak, američke knjige, filmovi, časopisi i mode nastavljaju definirati suvremena gej i lezbijska značenja za glavninu svijeta. The Economist je vjerojatno u pravu kad sugerira da je širenje modernih homoseksualnih identiteta diljem svijeta dijelom i ekonomske i kulturne globalizacije. Prije nekoliko godina Alison Murray je napisala: “Džakarta je sada više gej nego ikad, i, usprkos dominantnom diskursu, moderno je biti gej. Na to su nedvojbeno utjecali zapadni trendovi i internacionalizacija gej kulture, a u tom procesu prepoznatljiva pozicija bancija ima tendenciju utopiti se u definiciji geja”.

Njezina referenca na bancije podsjeća nas da gotovo sva društva imaju autohtone načine konceptualizacije seksualnosti i roda koji ne odgovaraju nužno modernim zapadnim pretpostavkama. Pojmovi kao što su banci kathoey (u Tajlandu) ili fa’fafine (u Polineziji) koriste se za opisivanje muškaraca čiji ih osjećaj samih sebe smješta izvan konvencionalnog rodnog poretka. (Čini se da je puno manje sličnih mogućnosti – i pojmova – za žene.) Američki antropolog Niko Besnier koristi pojam “rodna liminalnost” kako bi opisao tu razliku, te naglašava da se seksualne odnose s muškarcima ne smatra nužno središnjom karakteristikom nekonvencionalnih rodnih uloga.

Na određeni način, razvoj “modernih” homoseksualnosti znači prekid s tradicionalnim pretpostavkama o vezi između “rodne uloge” i “seksualne devijacije”, negirajući tako pretpostavku zapadnih društava da su homoseksualci žene i muškarci koji žele biti suprotnog spola. “Macho” gej muškarci i “našminkane lezbijke” znakoviti su upravo zbog svog negiranja te veze, inzistirajući da, ako je rod performativan, kao što nam govori Judith Butler, onda ne postoji nužna veza između određenog oblika rodnog predstavljanja i nečijih seksualnih preferencija. Tek je u posljednjih trideset godina taj lom postao normom u zapadnim društvima, iako se stare pretpostavke i dalje provlače britanskim televizijskim komedijama i američkim filmovima poput Krletke.

The Economist vidi ekonomski rast i AIDS kao dvije glavne sile u stvaranju gej/lezbijskih zajednica u nezapadnom svijetu. S blagostanjem dolazi izloženost masovnim medijima i konzumerizmu, kao i prošireni prostor i vrijeme za razvoj identiteta i životnih stilova koji idu preko očekivanja pojedinčevih roditelja. Možda ima simbolike u tome da su golemi trgovački centri u jugoistočnoj Aziji postali značajnim mjestima susreta mladih homoseksualnih osoba obaju spolova, kao što su i moćnim simbolima načina na koji masovni konzumerizam preoblikuje određene društvene i ekonomske odnose.

No, isto tako, snaga obiteljskih veza, čak i u najbogatijim zemljama istočne Azije, ostaje argumentom protiv preredukcionističkog inzistiranja na načinima na koje će blagostanje promijeniti društvene odnose. Teret obiteljskih dužnosti ostaje mnogo važnijim faktorom za mlade homoseksualce u zemljama kao što su Japan, Malezija ili Filipini, nego za homoseksualce u zapadnim zemljama, za koje je puno vjerojatnije da će otvoreno živjeti s istospolnim partnerom. Nije čudo da je tajvanski film Svadbena gozba, u kojem se mladi gej muškarac koji živi u New Yorku ženi kako bi udovoljio svojim roditeljima Kinezima, toliko popularan među azijskim gej skupinama. (Ista tema provlači se i meksičkim filmom iz 1986. Dona Herlinda i njezin sin, u kojem majka može prihvatiti homoseksualni odnos svog sina samo ako ga se nikad ne prizna.) Obiteljski su pritisci pravi teret mnogim djevojkama i mladićima na Zapadu, ali nisu, čini se, tako sveprisutni kao u drugim dijelovima svijeta. Prošle sam godine u Maroku susreo nekoliko ljudi koji su se identificirali kao gej i koji su smatrali da moraju emigrirati kako bi izbjegli pritisak obitelji da se ožene.

Taj primjer podcrtava činjenicu da se u nekim zemljama, posebice u islamskom svijetu i komunističkoj Aziji, homoseksualne kulturne tradicije negiraju istovremeno i u ime modernizacije i u opreci prema pozapadnjenju: ima ironije u tome da se tvrdi kako su zapadni utjecaji doveli homoseksualnost u zemlje kao što su Iran ili Kina – ta ironija postaje tragedija za one koji postaju žrtvama zbog nje.

The Economist je u pravu kad sugerira da postoji rastuća “moderna” homoseksualnost koja proizvodi lezbijske barove i gej teretane u osvitu rastućeg globalnog kapitalizama. No, te su promjene neujednačenije i povezanije s kulturnim tradicijama nego što bi isprva bilo razvidno. Kako se budu razvijali homoseksualni pokreti u nezapadnim društvima, tako će i oni razviti identitete i životne stilove različite od onih kojima su prvotno bili nadahnuti.

Kroz prizmu AIDS-a

Jedna od neočekivanih posljedica epidemije AIDS-a bio je iznenadan porast međunarodnog diskursa o seksualnosti, na koji su uvelike utjecale liberalne zapadne pretpostavke. U interesu sprečavanja širenja HIV-a, vlade i međunarodne agencije počele su promicati proučavanje seksualnog ponašanja, što je neminovno pomoglo stvaranju većeg naglaska na kategoriziranju i imenovanju praksi koje se ranije često nije priznavalo. Na vrlo fukoovski način, imperativi edukacije o AIDS-u pomogli su stvoriti “muškarce koji imaju seksualne odnose s muškarcima”, kao što su stvorili i “komercijalne seksualne radnice” i “osobe s HIV/AIDS-om”.

Također, imperativi AIDS-a prisilili su embrionske gej zajednice u brojnim nezapadnim zemljama da stvore organizacije, obično zapadnog tipa, koje trebaju pomoći prevenciju širenja HIV-a među homoseksualnim muškarcima. U mnogim dijelovima svijeta sada se mogu naći “gej” organizacije koje koriste australsku, američku ili njemačku literaturu i postere kao dio edukativnih kampanja o AIDS-u, a samim time pomažu širiti vrlo zapadne koncepte o tome kako biti homoseksualan. Tako Library Foundation iz Manile, koja organizira radionice za mlade gej muškarce, polaznicima daje materijale koji su uvelike preuzeti iz američkih izvora, a nizozemska vlada ima otvorenu politiku financiranja takvih organizacija u zemljama kojima šalje pomoć, što je izazvalo bijes nekoliko afričkih vlada.

Drugdje sam već opširno pisao o “AIDS industriji”, kojoj su nasušno potrebni njezini David Lodge ili Malcolm Bradbury, kako bi ispravno ocijenili samopromociju i gradnju karijere koju je potakla ta epidemija. No, čak ako i dopustimo najciničniju interpretaciju, nema dvojbe da je stvaranje međunarodnog sustava kojim je odgovoreno na tu epidemiju omogućilo rastućem broju mladih muškaraca diljem svijeta da razviju zajedničku percepciju samih sebe kao dijela međunarodnoga gej svijeta. Namjerno pišem o “mladim muškarcima”, s obzirom na to da je naglasak na AIDS bio daleko manje koristan za lezbijsku mobilizaciju, usprkos pokušajima koseksualnosti u grupama kao što su International Lesbian and Gay Association (ILGA) i International Gay and Lesbian Human Rights Commission (IGLHRC).

Ta tvrdnja, djelomično kroz svoj univerzalistički jezik “globalizacije”, ide u prilog onoga što sam drugdje nazvao “političkom ekonomijom”, za razliku od “antropološkog” objašnjenja promjena seksualnih kulture. Postoji još jedna vrsta objašnjenja, konkretno, ona koja puno veći naglasak stavlja na lokalne i kulturne uvjete, koja smatra, kao što je to Peter Jackson ustvrdio za Tajland, da “samo postojanje riječi gej u suvremenom thai jeziku ne označava da je globalni gej identitet ili transnacionalna homogenizacija ljudske seksualnosti nužno rezultat utjecaja još jedne univerzalizirajuće svjetske kulture... Zapadna poimanja homoseksualnosti i gej identiteta također su uklopljena u tajlandski kulturni okvir, postajući u tom procesu jednako tajlandskima kao i zapadnima, ako ne i više”. Peter i ja dobronamjerno smo raspravljali o tome proteklih nekoliko godina; razlika među nama očito je samo razlika u stupnjevanju.

Nova moda “queer” studija

Mogla bi se napisati povijest o načinima na koji su se “queer studiji” pojavili na američkim visokim učilištima ranih devedesetih, kao izvanbračno dijete gej i lezbijskog pokreta i postmoderne književne teorije, koja je, kao i druge nevjenčane majke, uvelike prezirala priznati oca.

Već je prije dvadeset godina postojao program “homofilnih studija” na Sveučilištu Nebraske, koji je obuhvaćao teologiju, pravo, psihologiju, antropologiju, sociologiju i književnost. Razvoj gej/lezbijskog pokreta tijekom sedamdesetih prošlog stoljeća uključio je brojne teoretičare i članove akademske zajednice (koji nisu nužno istovremeno bili i jedno i drugo), a do ranih osamdesetih bilo je već nekoliko velikih međunarodnih gej i lezbijskih studijskih konferencija u Kanadi, Sjedinjenim Državama i Nizozemskoj. U Australiji je postojala određena rasprava unutar akademske zajednice o razvijanju takvih studija, kao i kratkotrajni pokušaj njihovog promicanja u Sydneyu i Melbourneu.

Velik je dio ranog razvoja bio u povijesti, a u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama povjesničari kao što su Jeffrey Weeks, Jonathan Katz, Lillian Faderman, Blanche Cook i Gert Hekma počeli su rad na iskapanju povijesti različitih načina na koji je homoseksualnost konstruirana, razumijevana i kažnjavana. U nekoliko su gradova osnovane gej i lezbijske povijesne studijske grupe (njihov se utjecaj vidi u djelima kao što su povijest lezbijki u Buffalu Elizabeth Keneddy i Madeline Davis, te rad Alana Berubea o utjecaju Drugog svjetskog rata na formiranje gej i lezbijskih zajednica.) U Australiji, brojne su feminističke povjesničarke, poput Jill Matthews i Judith Allen, prepoznale potrebu uključivanja lezbijki u žensku povijest, dok je jedna skupina u Sydneyu, u kojoj je bio i Garry Wotherspoon, obavila pionirski rad na australskoj gej povijesti. (Wotherspoonov rad o gej Sydneyu, City of the Plain, prva je obuhvatnija gej urbana povijest na engleskom jeziku.)

Poput srodnih socioloških i politoloških djela, ova su djela bila čvrsto utemeljena u tom pokretu, a pripadnici prve generacije gej/lezbijskih teoretičara bili su ujedno i aktivisti. Tu su tradiciju tijekom ere AIDS-a nastavili ljudi poput Simona Watneya i Cindy Patton (i u Australiji bliskim vezama koje su uspostavljene između istraživača na Sveučilištu Macquarie i Savjeta za AIDS Novog Južnog Walesa), no, vjerojatno neizbježno, počela se pojavljivati nova vrsta akademskog poduzetništva, što je imalo brz učinak na postmodernizam i njegovu kritiku politike temeljene na identitetu i ideologiji.

Brojni su ljudi u estetičkim disciplinama, od kojih je vjerojatno najznačajnija bila Eve Sedgwick na Sveučilištu Duke, počeli povezivati raspravu o homoseksualnosti s drugim suvremenim pitanjima: reprezentacijom, autentičnosti, pozicionalnošću, tijelom itd. Taj je pokret imao prednost degetoizacije gej/lezbijskih studija, tako da se o homoseksualnim temama počelo raspravljati u širem kontekstu. Ipak, nova je queer teorija imala tendenciju potpuno ignorirati djela teoretičara povezanih s pokretom, te legitimirati novu “queer” teoriju čestim zazivanjem postmodernih gurua. Naravno, začudno je što je intelektualna moda koja je napadala ideju “velikih narativa” bila toliko spremna podići vlastite intelektualne idole, što je svoju apoteozu doživjelo u naslovu najnovije knjige Davida Halperlina – bez ikakve vidljive ironije – Sveti Foucault.

Kao posljedica, mnogo od onoga što je postalo poznato kao “queer teorija” pokazuje se iznenađujuće nesvjesno povijesti i pisanja pokreta za oslobođenje gejeva, koje se ponekad opisuje kao esencijalističko, usprkos korpusu djela tog pokreta koja eksplicitno posižu za frojdijanskim idejama polimorfne perverzije. Do 1995. već sam mogao čitati disertaciju koja je govorila kao da se takve ideje nije dosjetio nitko iz gej pokreta, nego da je bila otkrićem francuskih intelektualaca, koji su pisali deset godina nakon ranih rasprava u pokretima za seksualno oslobođenje. Čak je i tako pažljivo pripremljenoj knjizi kao što je opsežan Lesbian & Gay Studies Reader (Routledge 1993., ur. Henry Abelove, Michele Barale i David Halperin) uspjelo da na svojih 666 stranica ne nađe prostora za raspravu o gej/lezbijskom pokretu, kao ni o politici koju se razumije u glavnostrujaškom smislu institucija, izbora, organizacija i lobiranja.

“Queer teorija” dijeli mnogo toga s naglaskom suvremenog postmodernizma na reprezentaciji kao estetskom, a ne političkom problemu i težnjom da se dekonstruiraju sve čvrste točke u svrhu “destabilizacije” i “decentralizacije” naših pretkoncepcija. S obzirom na hermetičan jezik kojim je pisan velik dio takve teorije – možemo pohvaliti Eve Sedgwick za njenu inteligenciju, ali teško i za stil – tu teoriju gotovo u potpunosti ignorira velika većina ljudi čije živote ona nastoji opisati.

Uistinu, postoji osnovna zabuna oko “queera”, koji se ponekad koristi kako bi se opisalo određeni način na koji se biva homoseksualnim, možda prošireno na biseksualne žudnje i neortodoksno rodno ponašanje, a ponekad je mišljen da predstavlja spektar opozicije spolno/rodnom poretku, tako da su lezbijske prostitutke i heteroseksualni, suburbani sadomazohisti jednako “queer”. U praksi, gotovo svatko tko je za sebe prihvatio tu oznaku vjerojatno je stvarno dijelom lezbijskog/gej svijeta, koliko god se eventualno bunio protiv toga. “Radikalni chic” heteroseksualaca koji se izjašnjavaju kao “queer” podsjeća na čuvenog pokojnog Fredericka Maya, profesora talijanskog na Sveučilištu u Sydneyu, koji je jednom sebe opisao kao “mušku lezbijku”.

Rekao bih da je “queer” nevjerojatno koristan termin za estetsku kritiku; filmovi poput Orlanda ili The Crying Game mogu se opisati kao “queer”, upravo u značenju da u svojim međuodnosima uzdrmavaju pretpostavke i pretkoncepcije o seksualnosti i rodu. Manje sam uvjeren da nam taj termin pruža korisnu političku strategiju, ili čak način razumijevanja odnosa moći. Kao što bi politička ekonomija trebala više cijeniti tvrdoglavost kulturnih razlika, tako je i queer teoriji potrebno određeno osnovno znanje o političkim institucijama i poštivanje načina na koji ekonomska i kulturna globalizacija stvaraju novi opći smisao homoseksualnosti kao temelja identiteta i životnog stila, a ne samo ponašanja.

S engleskoga prevo Trpimir Matasović.

Tekst je pod naslovom On Global Queering objavljen u Australian Humanities Review u srpnju 1996. Preuzeto sa stranice http://www.lib.latrobe.edu.au/AHR/archive/Issue-July-1996/altman.html.