O gradu koji mora opstati

Bez obzira prislonimo li se na književni uzor – kolaž Dos Pasossa – ili se udobno ubacimo u teorijski okvir Deleuzeova rizoma, roman ‘Riva i druži Milana Rakovca već više od četvrt stoljeća intrigira hrvatski teatar. Bez tradicionalne fabule, dokumentaran, feljtonistički, autobiografski, fikcionalan, taj višedimenzionalan, višejezičan i višeglasan, teatarski i teatralan roman tražio je predanost i (napokon!) disciplinu samog autora da ga pretvori u dramski predložak, potom upornost i disciplinu redatelja Larryja Zappije da pretumba sve te dijelove, isječke, flekice, margine, patatrake stvarnog i izmišljenog. Uz to je zahtijevao i odlučnost dviju žena – Gordane Jeromele Kaić, direktorice pulskog INK i Laure Marchig, direktorice Talijanske drame HNK u Rijeci – da zajednički podupru realizaciju kazališnog uprizorenja i naposljetku marljivost i disciplinu glumaca i glumica pred kojima se našao nimalo lak zadatak. Predstava ‘Riva i druxi (Stižu drugovi) ili, CACO SU NASSA DIZZA / LA NOSTRA STORIA AMARA, nakon pulske praizvedbe premijerno prikazane i u riječkom kazalištu, prikaz je stanja i zbivanja Istre i Pule od 1945. do 1947., trostrukog egzodusa koji će kao nikada naučena povijest utisnuti pečat kolektivnih i osobnih tragedija, formirati grad, a širi zavičaj, te, kako je vidljivo iz autobiografske potke, samog autora. Sve do današnjih dana kada se višeslojnosti što ih, u ovom slučaju, Istrijani (s vrlo jasnom prepoznatljivošću i Riječani) nose i pronose, poput odraza u ogledalu pojavljuju pred cijelom Hrvatskom, ali i Europom. Kao što i razotkriva osebujan, zanimljiv, ne uvijek i ne nužno dopadljiv piščev umjetnički svjetonazor i iskaz.

Razrušeni grad

Larry Zappia pokazuje se tom predstavom kao redatelj koji ne dopušta dvojbama i nesigurnostima da ga nadvladaju. Čvrstu i nepokolebljivu nakanu neprekidnog, skoro dvosatnog prisustva trinaestočlanog glumačkog ansambla pratila je statična scenografija Dalibora Laginje, do najsitnijeg detalja tankoćutno razrađena konstrukcija-metafora razrušenog grada. Po tko zna koji put punjenog i pražnjenog grada u koji se može samo doći ili otići, nikada tek proći, a što je Pulu i tada, 1945. učinilo ranjivom, no besmrtnom. Nadopunjeni svjetlosnim, video i audio aplikacijama Denija Šesnića, glumci su dobili inspirativno okružje za oblikovanje svojih likova, napose najintrigantnijeg sloja predstave – jezika. Standardnog i dijalektalnog talijanskog, hrvatskog, slovenskog, suvremenog i arhaičnog. Ma koliko onima nevještima talijanskom odsustvo prijevoda ponekad predstavu čini iznimno teško prohodnom (kao što su uostalom i sam roman i dramski predlošci), ne čini se da je itko s predstave otišao bilo s nerazumijevanjem razornosti pošasti rata, bilo neučinkovite tvrdoglavosti ljudske da, ne pitajući za cijenu, ponavljaju lošu, bolnu povijest. Uz pouzdan redateljski vodič i potporu glasa pisca u off-u, Aleksandar Cvjetković, Filip Lugarić, Elvia i Bruno Nacinovich, Denis Brižić, Romina Vitasović, Rosanna Bubola, Elena Brumini, Alida Delcaro, Teodor Tiani, Rade Radolović te dječak Filip Lugarić iznimno vješto su istovremenom raznolikošću privatnih svjetova uspjeli dočarati cjelovitost zajednice, tadašnje i takve, u raspadanju/sastavljanju, nestanku/nastanku.

Šutljive svetice ili lajave kurve?

No, upravo neke redateljske odluke, sasvim legitimne, ali iznenađujuće, ostavit će praznine zbog kojih predstava biva manjkava, kao što i njezina odrednica “predstava stanja i emocija” ostaje upitna. Ponajprije to je dosljedno prenošenje nedvojbenog patrijarhalnog stava pisca kada su seksualni odnosi sa ženama u pitanju – muškarci jebu, od prvih seksualnih iskustava, sami ili pred drugim muškarcima, ali nikada ne ostvaruju odnos s ženama – i sukladno tomu pozornicu-svijet napučuju samo šutljive svetice ili lajave kurve. Izravno povezano s time javlja se i redateljsko čitanje (i muškaraca) i žena kao pasivnih objekata zbivanja, a na kakvo navodi i Jelena Lužina u popratnom tekstu Think pink ili Rakovčevi Druži/Druxi četvrt stoljeća kasnije, “da su i svi sudionici Rakovčeva prizora smrtno ozbiljni, zbunjeni, gotovo skamenjeni, zatečeni događanjem s kojim su suočeni, što će reći: stanjem u kojem jesu, a boje se, ne razumijevajući posvema što se to događa s njima i oko njih”. Što iznenađuje, jer to stanje ako je suditi i po svjedočenjima i po napisanom samoga pisca, oh da! – Pula tada je uplašena, zbunjena, prestravljena – ali daleko od toga da možemo govoriti o skamenjenosti. Upravo dinamika kaosa polurazrušenog talijanskoga grada u koji ulazi “domaći” živalj, naš, ali pod upravom Engleza, Amerikanaca, Slovenaca, a što se prelijeva u svaku osobnu životnu priču i traži odluke, poduzimanja, voljna, nevoljna, učinjena u strahu, nedomišljena, ono je čime Rakovac najbolje i točno zahvaća čitatelja. U vrtlog kaosa koji najbolje (ne i jedine) prikaze dobiva kroz sudbinu dviju žena, dviju mladih majki – građanke Venerande koja ne zna sudbinu svog muža i zbog toga dvoji ostati ili otići sa većinom talijanskih sugrađana i seljanke Luce, čiji je “muž pod zemljom, a zemlja pod zadrugom”, a ona s djetetom upućena u Grad kako bi radila u tvornici, raskrčivala ruševine. S naputkom da se useli u stan u ulici Tita Livia 9, u Venerandin stan, ulazi u kaos grada koji se raspada i krpa. Čime je i sam autor pokazao da negdje naslućuje i osobe izvan tradicionalnih patrijarhalnih stereotipa, ma koliko nije znao što bi s njima. No dok autoru te neartikulirane prikaze možemo “oprostiti” zabludama prethodnih naraštaja, zašto je to promaklo mladom redatelju?

Napor rasta

Kakva skamenjenost! Niti je Veneranda mirno plela i staložena analizirala situaciju, niti je Luce nijemo piljila pred sebe. Nitko, ma koliko zatečen, nije mogao, nije imao priliku ostati skamenjen, a pogotovu nisu žene – obične, ni svetice ni kurve. Sapete/razapete između velikih društvenih prijeloma, mnogobrojnih, kontradiktornih informacija, vlastitih htijenja i nadanja i prepoznat će se, prepoznat će kroz poglede sinova vršnjaka – jednaku sudbinu. U kojoj svaka mora opstati. Kao i svi drugi koji u razvalinama bauljaju, trče, kopaju, razmeću svoj put. Gdje se u Zappijinoj režiji izgubilo to, u Rakovčevu rukopisu tako osjetno i sasvim vidljivo, nastojanje života da pobjedi uništenje, smrt? Pa niti dirljiv i domišljat pozdrav za kraj, napuštanje djetinjstva i nevina djetinjeg pogleda, gdje se svi odrasli dolaze pokloniti dječaku Grgi, neuvjerljivi su u svojoj mirnoći. Pisac je dovoljno puta dao do znanja koliko je bolnih rezova, traumatičnih sudara, nemira i ushita valjalo podnijeti da bi putovanje zadobilo i oblik ukorjenjivanja. Pa se granalo, naprezalo, napinjalo izrasti…