O korisnosti i štetnosti Marxa za revoluciju

Karl Marx rođen je 5. svibnja 1818. Nisam baš stigao napisati ovaj post na njegov rođendan, ali nadam se da nije pretjerano kasno. (Ponekad mi se čini da je sve u vezi s Marxom prekasno….)

Pravo pitanje post-1989., post-televizije, post-Interneta, post-svega je sljedeće: što je u Marxovoj misli živo, što je u njegovoj misli vitalno, pa čak i goruće, za nas danas? I, slijedom toga, što u Marxovoj misli više nije živo, što je zastarjelo, što je kamen spoticanja? Ne mislim da su odgovori na ta pitanja na bilo koji način očiti.

Aktivni mislilac

Kao prvo, mnogo se ljudi ne bi složilo s mojim snažnim oslanjanjem na Marxovu “misao”. Za mnoge marksiste, filozofska misao (koja podrazumijeva interpretaciju teksta, između ostaloga) upravo je ona pogrešna stvar za isticanje, jer su (u prečesto citiranoj 11. tezi o Feuerbachu) “filozofi samo različito tumačili svijet, a cilj je promijeniti ga.” I za mnoge antimarksiste misao je također pogrešna stvar za isticanje, jer odbijaju smatrati Marxa vrijednim da ga se shvati ozbiljno kao filozofa uopće, s neodobravanjem izjednačavajući njegove ideje s praksama koje su provodili Staljin i Pol Pot. (Što je, naravno, jednako smisleno kao i izjednačavanje Darwinovih ideja s praksama američkog programa nuklearnog oružja.) Protiv obje te primjedbe, insistirat ću na Marxu kao filozofskom misliocu ili socijalnom teoretičaru: nekome tko je zaista aktivno interpretirao svijet. Marx je ipak uvelike post-prosvjetiteljski racionalist i humanist; on želi promijeniti svijet, ali nema ništa osim prijezira za “spontanizam” i racionalnu “izravnu akciju” (zbog koje je predbacivao anarhistima svoga vremena).

U Tezi, Marx zasigurno zamjera da Feuerbachova kritika religije ne ide dovoljno daleko. Feuerbachovi argumenti samo razotkrivaju religiju kao fikciju, a ne uspijevaju ići i dalje, kao što to čini Marx, pa istražiti zašto je takva fikcija uopće izbačena u prvi plan, kakvu socijalnu svrhu ta fikcija ima te kojim interesima i snagama služi. Međutim, razotkrivanje svega toga za Marxa je još posao interpretacije i kritike; premda izgledno posao koji će služiti interesima promjene i oslobođenja umjesto onih koji i dalje služe interesima izrabljivanja i dominacije.

Odbacivanje kapitalizma s ljudskim licem

U svakom slučaju, vraćajući se ponovo na pitanja koja sam započeo: ključ je, za mene, 1989. godina. Ta godina obilježava kraj “stvarno postojećeg socijalizma”, pad većeg dijela onih režima koji su barem laskali Marxu i marksizmu. (I preobrazbu preostalih režima, od kojih su najzapaženije Kina i Kuba, u razvijeni divlji kapitalizam, dok i dalje njima vladaju autoritarne stranke koje se nazivaju “komunističkima”. Takav spoj kapitalizma i totalitarne kontrole čini mi se kao da je mnogo bliži fašizmu od ičega što je Marx zamislio ili o čemu je pisao.) Kolaps “stvarno postojećeg socijalizma” doveo je do samočestitanja na Zapadu, utjelovljenom u proglasima Francisa Fukuyame koji je protjerao Marxa i marksizam u ropotarnicu povijesti, i proglasio neobuzdani kapitalizam upravo univerzalnim hegelijanskim Krajem povijesti na koji je dogmatski socijalizam oduvijek polagao pravo.

To je, naravno, zapravo značilo da su se – riješivši se “komunističke” prijetnje – zapadna društva osjetila dovoljno sigurno da se riješe kejnsijanizma, fordizma i izma socijalne države, triju reformi koje su prividno umanjivale i prikrivale inherentne bijede kapitalizma i omogućile zaposlenim ljudima (u koje sam sklon uključiti svakoga tko je jednu ili dvije plaće udaljen od apsolutnoga gubitka svega – što se u današnjoj Americi proteže dovoljno uvis da uključuje čak i ljude s prihodima od “šest znamenki”) da dožive određenu mjeru sigurnosti i prosperiteta. Moglo bi se reći da je kolaps “socijalizma s ljudskim licem” (to jest, pokušaja reforme “stvarno postojećeg” socijalističkog sustava, tako da je jedina preostala mogućnost bila odbaciti ih sve) bio popraćen, a u stvari i strogo koordiniran s odbacivanjem kejnsijanskog/fordističkog/socijalnog “kapitalizma s ljudskim licem” i njegove promišljene zamjene krajnje divljim neoliberalizmom koji je odbacio sva jamstva humane socijalne države.

U tom kontekstu ekonomska i socijalna analiza koje su srž Marxovih filozofskih i socioloških zapisa valjanije su, opravdanije i nužnije nego ikad. Od prvobitne akumulacije do akumulacije kapitala, od izrabljivanja u sweatshopovima do bunila underground financijske cirkulacije, svi procesi o kojima je Marx pisao u tri toma Kapitala ostvareni su danas uz neobuzdanu podrobnost, s punom sviješću, u smislu društvene i političke organizacije koju je Marx također opisao. U svojoj ekonomskoj, socijalnoj i političkoj jezgri, najveća revizija Marxove teorije trebala bi se odnositi na razradu i ekstrapolaciju – nikad nije stigao napisati mnogo o kreditu, primjerice, koliko je prvobitno planirao. No, umnožavanje kredita samo je po sebi jedna od ključnih posljedica, a zauzvrat i jedan od trajnih uzroka pomaka kapitala od “formalnog” prema “stvarnom” obuhvaćanju svih ostalih procesa rada i društvenih oblika diljem cijelog svijeta.

(Opaska o “prvobitnoj akumulaciji”: to se ne događa samo na početku kapitalizma, nego se nastavlja kao proces u sklopu kapitalizma i kroz njega – danas bivša zajednička dobra koja se akumuliraju kao privatno vlasništvo nisu samo zemlja, kao što je to bio slučaj u razdoblju od 14. do 16. stoljeća u Engleskoj, nego i ona znanja i neopipljivi odnosi; dakle, nije samo amazonska prašuma ono što je otimano i privatizirano, nego je to i sve ono što domorodački narodi Amazone znaju primjerice o ljekovitim svojstvima različitih biljaka.)

Zastarjelost proletarijata

A što se tiče onoga što više nije valjano ili tako vitalno u Marxovoj misli: vjerojatno je da ću se ovdje opet naći se u nevolji, barem u vezi s većinom marksista koji bi se složili s mojih prethodnih nekoliko odlomaka. Jer ono što mi se čini da više nije valjano upravo je sve ono kod Marxa (a još i više u kasnijoj marksističkoj tradiciji) što se tiče ideologije, klasne svijesti, proletarijata kao univerzalne revolucionarne klase itd. Ovdje mi se čini da prijelaz iz disciplinarnog društva u društvo kontrole, iz društva masovne proizvodnje u društvo umrežene, računalima-i-komunikacijama regulirane proizvodnje, iz fordizma u walmartizam, zaista ima veliku važnost. Ti prijelazi (koje ne moram nužno izjjednačavati jedan s drugim jer se svaki  odnosi na drukčiji niz problema i struktura te se javlja u različitim vremenskim razdobljima) imaju za posljedicu da su sve tradicionalne marksističke predodžbe o proletarijatu i njegovoj samosvijesti kao izrabljivane klase uglavnom prestale funkcionirati.

Da budem određeniji: te predodžbe bile su i jesu učinkovito poražene od takvih pojava kao što su “postmodernističko” brisanje razlike između radnog vremena i vremena za razonodu; “postindustrijska” fragmentacija i globalno raspršivanje proizvodnje, postavljanje novih zapreka na put sindikalnim borbama; umnožavanje mikro-razlika između potlačenih, sve veće otežavanje identifikacije na osnovi zajedničkog iskustva izrabljivanja ili osiromašivanja ili represije (to je nešto što Mike Davis detaljno razlaže u svojoj odličnoj i dojmljivoj novoj knjizi Planet of Slums); sam pokret izrabljivanja šire od tvornica da bi se također prikrila “afektivna” razina “nematerijalne proizvodnje”; hiperkomodifikacija svega, a ne samo trajnih dobara, nego najviše neopipljivih i najsveprisutnijih iskustava i “načina života”; sustavno blokiranje svih oblika kolektiviteta koji nisu posredovani kroz tržište; zatvaranje mogućnosti razmišljanja i djelovanja na drugi način (iako je to funkcioniranje samo fantazmičko i u stvarnosti se uopće ne suprotstavlja snagama kapitala). Zbog svih tih razloga, a nesumnjivo i mnogih drugih koje sam zaboravio dodati tom popisu, jednostavno danas u svijetu nema mjesta na kojemu bi se bilo što poput “proletarijata” (kao samosvjesne i organizirane klase) uopće moglo pojaviti.

Dio Marxovih tekstova koji se bavio takvim revolucionarnim proletarijatom beznadno je zastario, kao i svaka predodžba da bi “kontradikcija” između tih snaga proizvodnje i odnosa proizvodnje mogla dovesti do radikalne “negacije negacije”, eksplozivne promjene. Takve su ideje bile pragmatične u Marxovo doba, iako je očito da nisu uspjele u mijenjanju svijeta osim na manje važne i ograničene načine. No, danas su one potpuno fantazmičke; jednako dvojbeno samovarljive kao i nacionalizmi i fundamentalizmi koji su ih nadomjestili u popularnim imaginacijama većeg dijela svijeta.

Nekoristan za promjenu svijeta

To ne znači da je otpor uzaludan, nego samo da otpor i promjena nisu bili promišljani s ikakvim uspjehom. Dok Marx ide zaista vrlo daleko u razumijevanju svijeta u kojemu smo se našli, on nas ne vodi nikamo kada je riječ o smišljanju kako upotrijebiti to razumijevanje da bismo svijet promijenili. Zato, ne kažem – ili barem ne pokušavam reći – da, s obzirom na to da je sve totalno usrano i beznadno, zaista nema Alternativnog rješenja, što bi bilo samo potvrditi neizravno ono što nam Clinton i Bush, Thatcher i Blair te njima slični cijelo vrijeme tako samouvjereno govore. No, tvrdim da Marx, unatoč svoj svojoj veličini filozofskog i sociološkog mislioca, neće biti taj koji će nam dati alternativno rješenje koje nam je potrebno.

To nije nužno čak ni kritika, ako imate na umu da je dobar dio Marxove ideje uvjerenje da puko razumijevanje situacije, iako je nužno da bismo je promijenili, nikada nije dovoljno, što je razlog zbog kojega je on – suprotno od svojih “utopističkih” prethodnika – uvijek odbijao opisivati kakvo bi komunističko društvo zaista bilo. Praksa mora biti ispred teorije itd., itd., a zaista ne želim minimalizirati ili osporiti puku kreativnost, na primjer, zapatista ili talijanskih autonomista; ili, kada smo već kod toga, shema kao što je Local Exchange Tradiny System Michaela Lintona koji tako žestoko zagovara Karantani. No, bojim se da smišljanje tih alternativnih rješenja u praksi, a kamoli raspravljanje o njima nakon što već postoje, nije nešto oko čega će nam Marx ili cijela marksistička tradicija od njegovih dana pa do danas pružiti baš mnogo pomoći.

Tako ostajem s ponešto ironičnom pozicijom da je Marx apsolutno nezamjenjiv i prijeko potreban kada je riječ o tumačenju i razumijevanju svijeta, ali da od njega nema baš mnogo koristi u zadatku njegove promjene. A svakako sam svjestan svoje cinične (i nehotice, ali neizbježno, nihilističke) pozicije da sam samo tumač, netko kome nedostaje bilo kakva vjera da će do pozitivne promjene doći. To je povezano s mojim esteticizmom i time što u vezi s njime zaista mislim afirmativno, a ne samo ironično/defenzivno. (Na “vjeru” ne mislim u religijskom smislu, za što postoji duga povijest jer su pozitivisti voljeli napadati marksizam jer je “religiozni” ili “metafizički” sustav vjerovanja, a ne racionalni ili znanstveni; mislim to više u smislu Deleuzeove česte izjave da je “vjerovanje u svijetu” najhitniji zadatak s kojim je filozofija suočena danas.) Ostavit ću po strani za kasnija razmatranje svoj prilično svjestan pomak od Marxova “samo različito interpretirali svijet” prema vlastitoj formulaciji te teme kao pitanja razumijevanja svijeta a ne njegova interpretiranja.

Trivijalno 20. stoljeće

Jedan kratki dodatak. Kolikogod smatrao revolucionarni optimizam dvojca Hardt/Negri, i talijanske autonomističke tradicije općenito, potpuno neopravdivim, mislim da njihove teorije o mnoštvu (kod Virna jednako kao i Hardta i Negrija) i nematerijalnom ili afektivnom radu (ovdje mislim na Lazzareta jednako kao na Hardta i Negrija) ukazuju da oni barem pokušavaju (čak i ako to jest neuspješno) baviti se pitanjima, koja postavljam ovdje, o propasti tradicionalnih marksistički predodžbi o klasnoj svijesti ili proletarijatu kao klasi “za sebe”. S druge strane, objašnjenja za tu propast pozivanjem na navodne pojave poput “propasti Simboličke djelotvornosti” i problema “opscenog nad-jaovskog nadomjestka” (Žižek) čine mi se poput mračnjačkih mistifikacija, malo boljima od hajdegerijanskih prizivanja problematiku techne, tehnologije itd., itd. Mislim da su Žižekove političke ideje zaista vrlo kreativne i djelotvorne u osobitim okolnostima – onima jugoslavenskog “realno postojećeg socijalizma” – u kojima su prvobitno i nastale, ali da Žižekova nastojanja da ih učini malo bolje primjenjivima za uvjete postmodernoga kapitalizma jednostavno ne funkcioniraju.

Dakle, da zaključim ovu rođendansku (pomalo zakašnjelu) pohvalu, reći ću da Marx nema sve odgovore, ali nas upućuje u pravom smjeru i postavlja mnoga od najvažnijih pitanja, što je svakako uspjeh za filozofa čija se dvjestota godišnjica približava. No, mislim da je, dugoročno (dugoročno barem koliko ja to mogu zamisliti; svjestan sam da dva stoljeća nisu dva tisućljeća), važnost Marxa, njegova hitnost za sadašnjost i njegova sposobnost da potrese same temelje našega samorazumijevanja, u konačnici daleko veća nego kod drugih velikih ikonoklasta s početka moderniteta, Nietzschea i Freuda, s kojima ga često spajaju.

I da se vratim na područje “čiste misli” (gdje se uvijek osjećam ugodnije, nego kada sam suočen s “praksom”): u nadolazećim godinama 21. stoljeća može se dogoditi da postanemo sve više svjkesni kako su sve strasti i nesuglasice dvadesetostoljetnog modernizma i avangardizma trivijalne, starinske i vrlo nezanimljive ili nevažne. No, zbog svega toga nećemo pobjeći od sjena dilema i zapreka koje nam je kao ostavštinu ostavilo 19. stoljeće. I u istraživanju i pokušaju da prevladamo te dileme i zapreke, Marx (zajedno s Darwinom) jest naš nezamjenjivi prethodnik. Što je dovoljno dobra rođendanska ostavština za svakoga.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole