O korupciji u prostoru

Nedavno je Vlada prihvatila četverogodišnje izvješće o radu svog Savjeta prostornog uređenja. Svi znamo da je takvo vrhunsko stručno tijelo bilo nasušna potreba u Hrvatskoj i da je ono u oblasti gospodarenja prostorom donijelo pozitivne pomake. No, sve veći broj ekscesnih situacija u prostoru pokazuje da se stanje i dalje pogoršava. Jedan od posljednjih dokaza za tu tvrdnju su i zadnje Izmjene i dopune GUP-a Zagreba – za koji veliki dio stručne javnosti i građana glavnog grada tvrde i dokazuju da se radi o vrhunskoj “stručnoj”, nedemokratičnoj, manipulantskoj i legislativnoj diverziji cjelokupnog sustava iza koje stoje politikantski i korupcionaški motivi. I na kraju (ili na početku), da se radi o smišljenom planu devastacije cijele zaštićene povijesne jezgre metropole. Slične situacije imamo u Dubrovniku, Splitu, na žalost i dalje po cijeloj obali, pa i po obali Save (sjetimo se samo stišanog skandala s vilama za golfere, opet u Zagrebu.)

Odgovornost struke

Nadalje, svi znamo da uzroci za takva ili slična društvena zastranjivanja (blago rečeno!) obično nisu ni jednostavni ni jednoznačni. Uvijek ih ima više, premda smo (i opet svi) najskloniji reći da je za neko stanje naprosto kriva “politika”. U civiliziranom svijetu s duljom demokratskom tradicijom (a znamo da ni taj svijet nije bez mane), pored “politike” za društvene deformacije krivica se pronalazi još i u zakonodavstvu, administraciji (javnoj upravi), slaboj razvijenosti i utjecaju nevladinih udruga (takozvanog civilnog društva), a posebno u položaju, ulozi, neovisnosti i odgovornosti stručnjaka, stručnih institucija i organizacija u određenoj oblasti (u svakodnevnom govoru običavamo reći naprosto struka). O kvaliteti, suvislosti i efikasnosti zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša, gospodarenja prostorom, prostornog uređenja i gradnji najbolje govori brojnost ekscesa u prostoru. Akteri korupcije u prostoru uvjerljivo svjedoče o postojanju “sustava rupa” u tom zakonodavstvu.

Ovom zgodom samo nekoliko riječi o urbanističkoj inspekciji u zagrebačkom slučaju. Barem dijelu obrazovanih ljudi (arhitektima svakako!) mora biti poznato da je Hrvatska na jugoistoku Europe jedna od malobrojnih zemalja, izuzetno bogatih povijesnim gradovima. Nekima od njih “dob” se broji i u tisućljećima. Jezgre mnogih hrvatskih gradova ili barem neki njihovi dijelovi su sami po sebi kulturna dobra, posebno kad su k tome još i zakonski zaštićeni. Kako su ti dijelovi povijesnih gradova zapravo realizirani urbanizam – svakome, pa i laiku mora biti jasno da se taj zaštićeni realizirani urbanizam mora prvenstveno očuvati a da obazrive i znalačke funkcionalne prilagodbe moraju osigurati samo bitne zahtjeve suvremenog načina života (i/ili rada). Pa kad kvalificirana urbanistička inspekcija ustanovi npr. da se urbanističkim planom predlaže povećanje koeficijenta izgrađenosti takve zaštićene povijesne strukture (“gustoća” gradnje) ili da se unutar urbanističkog rastera takvog zaštićenog realiziranog urbanizma predviđaju ulazno-izlazne rampe u javne podzemne garaže – moralo bi joj biti jasno da se radi o devastaciji – čak i bez konzultacije sa službom zaštite kulturnih dobara. A što se tiče zakona (o prostornom uređenju) – on bi morao taksativno obavezati svaku urbanističku inspekciju da za dijelove prostornog ili urbanističkog plana koji pokriva područje zaštićeno kao kulturno dobro, obavezno obavlja inspekcijski pregled zajednički s konzervatorskom inspekcijom. A to naši zakoni ne propisuju. Zašto i tko je za to odgovoran?

Javna uprava u dogovoru s politikom

Toliko o zakonodavstvu i “struci” u državnoj odnosno javnoj upravi. Što se tiče svijeta administracije (javne uprave, birokracije), za njega u pravnoj sferi postoji pojam “sukoba nadležnosti”. Ilustrirat ću ga jednim primjerom: još u davno vrijeme kad je na čelu Zagreba bio jedan od prvih nasljednika Vece Holjevca, posjetio je grad tadašnji “tajnik” glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (šef administracije UN-a). Predstavili su ga kao “specijalista za birokraciju”. Skup, koji je tom prilikom održan, vodio je tadašnji tajnik tadašnjeg “poglavarstva” Zagreba – dakle, šef gradske birokracije. Na pitanje gosta kako kod nas stoji sa “sukobom nadležnosti” – većina prisutnih nije znala o čemu on to zbori. Objasnio je stvar jednostavno (prije svega drugu “tajniku”): “Recimo, kolega, da morate u gradskoj upravi u zakonom propisanom roku riješiti (pozitivno ili negativno) molbu ili zahtjev nekog građanina a gradonačelnik kao izborni čelnik grada zatraži od vas, da stvar malo otegnete) – što biste učinili?”. Tajnik je na to odredio “kraću stanku” i nestao u kabinetu “izbornog čelnika”. U nastavku sastanka odgovorio je odrješito na pitanje: “Takvog sukoba nadležnosti kod nas nema. Mi se uvijek dogovorimo”. Gost se na to slatko nasmijao i prešao na sljedeće pitanje. Svi smo se nakon toga osjećali pomalo poniženi… Opće je uvjerenje da se u tom pogledu “sustav” kod nas nije bitno promijenio. I premda je osnovna zadaća birokracije (javne uprave) da primjenjuje zakon (bez obzira na to, sjedi li u kabinetu čovjek desnice ili ljevice) – oni se i danas još uvijek “dogovore”. To znači da u zakonodavstvu i organizaciji javne uprave još nedovoljno štitimo, priznajemo, pa i nagrađujemo njezinu neovisnu funkciju te korektno i učinkovito ispunjavanje obaveza prema svima, a prvenstveno prema građanima. A posebno da nedovoljno i rijetko kažnjavamo običaj da se javna uprava “dogovara” s politikom.

Dužnosti Savjeta prostornog uređenja

Sve su to razlozi zbog kojih bi Vladin Savjet prostornog uređenja (vjerojatno na zajedničkoj sjednici s hrvatskim Vijećem za kulturna dobra) trebao razmotriti i ocijeniti postupak, koncepciju te stručnu i zakonsku utemeljenost zagrebačkog GUP-a pa predložiti nadležnim organima poduzimanje odgovarajućih mjera, kao što je suspenzija ili moratorij na pojedine dijelove tog dokumenta, odnosno korekcije dijelova koji su protivni pojedinim zakonima, posebice Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Istom cilju trebala bi poslužiti i rasprava o drugim nabrojenim slučajevima.Zaključci i preporuke iz takve analize mogle bi poslužiti daljnjem usavršavanju zakonodavstva i podzakonskih akata u tom području, ali i poduzimanju upravnih te političkih i drugih mjera koje bi mogle osjetno smanjiti rasprostranjenost korupcijskog “lovišta” u Hrvatskoj. Jer osnivanje zakonom predviđenih “Povjerenstava za ljepotu gradnje”, sudeći prema istaknutim kandidaturama, bit će po rezultatu jednako osnivanju “Povjerenstva za čednost” u dobro uhodanoj javnoj kući.