O kriterijima, solidarnosti i moralnoj odgovornosti

U tekstu Bandić nije – Zagrepčanka godine?, objavljenom u Zarezu 8. veljače 2007., strana 6, Nataša Petrinjak polemizira s nekim mojim stavovima iznesenima u tekstu objavljenom u Novom listu (Pogled) od 3. veljače 2006. Ograničit ću se samo na neke tvrdnje.

1. Za NP je biranje Zagrepčanke godine prihvatljivo, pa se još poziva na “stav cjelokupnog korpusa feminističkih ideja” koji u interpretaciji NP govori “kako dodjeljivanje nagrade samo ženi znači još jednu getoizaciju žena nije neupitna istina niti stav cjelokupnog korpusa feminističkih ideja”.

U svojem tekstu objašnjavam da, ako se uopće osniva nagrada koja će promovirati rodnu osjetljivost, jednakopravnost i slično, a kojoj su kriteriji, kako je i navedeno u članku 24. Pravilnika o dodjeli nagrade: “izniman doprinos u praktičnom i teorijskom radu na afirmaciji žena u društvu (javnom, političkom, kulturnom i gospodarskom); – posebno uspješno djelovanje na promociji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova u okviru ljudskih prava te senzibiliziranju javnosti za probleme koji su zapreka razvijanju solidarnosti i ravnopravnih odnosa spolova u svim segmentima života; – značajni rezultati u podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu s gospodarskog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta”, upravo obzirom na te kriterije u ovom je slučaju jednostavno nepotrebna i dapače kontraproduktivna pozitivna diskriminacija. To jest, zbog čega bi samo osoba ženskog roda mogla konkurirati na tako formuliran natječaj? Osim što nije nezamislivo i nedopustivo da te kriterije uspješno ispuni i neki muškarac, na temelju tih kriterija (kojima ne vidim prigovora) praktički je nevjerojatno da se to zaista dogodi. Zar ima razloga za bojazan (implicitnu sumnju u vlastite sposobnosti) da nema te žene koja bi mogla uspješno ispuniti tako postavljene uvjete, pa treba stvarati  zabran, geto?

Za potkrepu svojeg stava o prihvatljivosti da se bira upravo Zagrepčanka, NP se poziva na “stav cjelokupnog korpusa feminističkih ideja”. Uvijek sam iskreno zavidjela onima koji “znaju” stav nekog “cjelokupnog korpusa”, slično kao i onima koji “znaju” što su “nacionalni interesi”, ili “što misle žene”, ukratko čitačima i interpretima stanja, želja, mišljenja raznoraznih kolektiva. Priznajem da nemam pojma što je “stav cjelokupnog korpusa feminističkih ideja”, jer feminističke ideje, po mojem sudu, i nisu neki entitet, neko tijelo (korpus) u doslovnom smislu, pa ne mogu niti imati ovaj ili onaj “stav”.

2. O učešću Biljane Kašić u žiriju za dodjelu nagrade, koje u svojem tekstu doista dovodim u pitanje, i to s moralnog aspekta, to jest, govorim o sukobu uloga supredlagateljice i one koja istovremeno “nepristrano” sudjeluje u prosudbi prijedloga, NP piše: “Tekst ... koji se velikim djelom odnosi na jednu članicu radne skupine, Biljanu Kašić, dovodeći u pitanje legitimnost, kompetentnost, pa i samu moralnost sudjelovanja u  radu skupine (valjda žirija-op. ĐK)...”. O legitimnosti sudjelovanja BK u radu žirija (ma što to značilo) u mojem tekstu nema ni slovca, niti primisli. O kompetentnosti također. To što NP dovlači “dokaze” o kompetentnosti, društvenom ugledu i dobroti Biljane Kašić posve je promašeno, jer je riječ o nečemu drugome. Čitajući iznova vlastiti tekst ne mogu ni uz najveće napore naći i jednu jedinu riječ, rečenicu ili makar aluziju na (ne)kompetentnost Biljane Kašić za sudjelovanje u radu bilo kojeg žirija na kugli zemaljskoj. To me nije niti zanimalo, jer je moja kritika bila isključivo usmjerena na nezgodan sukob u kojem se našla između toga što je članica (priznajem, ne više voditeljica) Ženskih studija, organizacije koja su-predlaže jednu kandidatkinju, i sudjelovanja u procjeni svih kandidatkinja. Još jednom i ukratko, sudjelovanje BK u radu žirija pokazuje upravo neshvaćanje moralne odgovornosti o kojoj pišem: štogod mislio predlagač sastava žirija, na predloženima je bilo da li će prijedlog prihvatiti.

3. O “paktu o nenapadanju” kao etičkoj obavezi i shvaćanju solidarnosti. NP kaže: “U svijetu koji je u svim svojim segmentima ugođen za perpetuiranje muške dominacije, u kojem su žene tako često same i nezaštićene, minimum solidarnosti, minimum ‘pakta o nenapadanju’.... temeljna je etička obaveza”. Da bi se s nekim solidariziralo nevažno je tko je u pitanju, već ono što ta osoba čini ili što joj neki drugi čine. Opći poziv na solidarnost s, uzmimo, Hrvatima (samo stoga što i sami pripadamo toj naciji, pa bi stoga solidarnost morala biti nužnost, bez obzira na to što pojedini Hrvati čine), ili u ovom našem slučaju sa ženom/ženama, i opet samo po osnovi biološke pripadnosti, ne udaljava nas od onog prvog, tj. etno-centričkog koncepta. Ideja zamišljene zajednice bazirane na nekim zajedničkim karakteristikama, kojoj moramo biti vjerni i s njom solidarni ma što ta zajednica činila, spada u kolektivističku svijest i gubitak je kritičke perspektive. Solidarizirati se s BK ili NP, ili bilo kojom drugom osobom, recimo, ako izgube posao pa treba sakupljati pomoć za njih, ili ih, ne daj bože, mlati muž, jest jedno, i neupitna je moralna obaveza. Solidarizirati se s osobom koja je javno djelovala neodgovarajuće samo zato što je ženskog roda, jest esencijalistička bedastoća i potencijalno opasna politička greška. Uostalom, i sama NP je prije tog zazivanja opsadnog stanja i poziva na zbijanje redova tvrdila da je sada vrijeme za “pregovaranje”, pa i za (de)konstruktivno prihvaćanje pozitivne diskriminacije.

4. Pa kad je već uvedeno specifično razumijevanje solidarnosti kako nam ga izlaže NP, onda iz toga shvaćanja logično slijedi bavljenje osobnim, pa onda čak, vidi vraga! i krimenima. NP kaže da moje pisanje o slučaju “neugodno upućuje na osobne prijepore koje s tim radom (Biljane Kašić – ĐK) nemaju veze. Kao prvi krimen ističe se članstvo Biljane Kašić u Centru za ženske studije... itd”. Ni o kakvom radu ili članstvu u ženskim studijima po sebi nije bilo riječi, već “samo” o tome da iz iste organizacije dolazi i kandidatura i sudionica u žiriranju. To što NP pažnju preusmjerava na “osobne prijepore” zgodan je način da se zagolica mašta čitatelja nesuvislim pitanjima (tko je koga, kako, gdje i zašto) koja su potpuno irelevantna za ono o čemu je riječ. No to je najmanji problem. Mnogo je veći problem u tome što takav diskurs obesmišljava (društvene) odnose izvan granica psihološkog, privatnog, intimnog, odnosno izvan granica osoba samih, to jest u javnosti.

I na kraju, kada mi NP (ili bilo tko drugi tko razumije hrvatski) pokaže mjesto u tekstu na kojem ja riječju, rečenicom, aluzijom, metaforički, govorim (da ne kažem “ističem”, kako to međutim kazuje NP) o članstvu BK u Ženskim studijima kao “krimenu”, zakupit ću stranicu u Zarezu i objaviti da sam najstrašnija lažljivica.