O kritici o kojoj se ne može šutjeti

Na predstavljanju knjige Trinaest razloga za šutnju Jasenke Kodrnje početkom ožujka ove godine (u klubu Hrvatskog društva pisaca), kada su Miroslav Mićanović i Miljenko Jergović izložili čitavu lepezu najpohvalnijih ocjena o onome što ta knjiga jest i o čemu govori, desilo se i to da je jedan od predstavljača knjige, a bio je to Miljenko Jergović (nije na odmet usput spomenuti da je u svoju nedavno uređenu zbirku kratkih priča uvrstio i jednu iz ove Kodrnjine knjige – onu pod naslovom Stočanka), u svojem izlaganju izgovorio i ono što se knjizi može dogoditi: ona neće biti dobro došla, ni dobro primljena od naše kritike. Štoviše, oni je uopće neće ni razumjeti.

On je naravno i objasnio zašto će se to dogoditi – naime, naša je književna kritika na tako niskoj razini senzibilnosti za ovakvu vrstu teksta kao što je Kodrnjin, da se ne može očekivati razumijevanje te vrste proze. Kritika nije u stanju ni intelektualno, ni emocionalno korespondirati s njezinim intencijama i njenom razinom.

Uzurpacija kompetencije

Nakon izlaska, knjiga je nekoliko puta predstavljena javnosti na raznim skupovima, također i u medijima. No, izgleda da se javni govor o njoj kreće u krajnostima: od panegirika do potpuno promašenih, neprimjerenih i totalnim neshvaćanjem opterećenih objekcija, koje  Kodrnjin tekst uzimaju više za povod vlastitog spisateljskog ekshibicionizma, nego li za korektan prikaz onoga o čemu je riječ.

Proročansko viđenje Miljenka Jergovića, koje je izrekao na prvoj promociji Kodrnjine knjige, izaziva potrebu govora i o knjizi i o njenoj kritici, i to onoj koja ju ne samo promašuje, nego na jedan karakterističan način premeće u nešto što Jasenka Kodrnja u svom tekstu nikako nije ni htjela, ni postavila, ni doticala, a kritika joj baš to čega nema pronalazi i tobože - zamjera. Tako  kritika, i to u dva egzemplarna slučaja (u pisanju Gordane Crnković  u Feralu od 4. svibnja 2007. i Maje Hrgović u Zarezu od 5. travnja 2007.) predstavlja onu vrstu nad-interpretacije koja iskrivljava djelo, prikazuje ga u onom u čemu nije postavljeno, unakazuje  i unaprijed gadi mogućem čitaocu.

Ne pisati o takvom promašaju kritike, značilo bi opet – šutjeti, tj. upadati u ono stanje duha koje obično imenujemo sindromom “ne tiče me se”, “nije ni važno” itd.

Ne radi se o “obrani” teksta  Kodrnje, jer on sam sebe brani, nego  najprije o potrebi skloniti ga, koliko je to najviše moguće, od proreknute sudbine, izmaknuti ga nekako od onog lošeg što mu se od naše kritike može dogoditi, naime to, da ga ona pretvara u ono što on nikako nije: ni deklamacija feminizma, ni “ideja radionice – šutnje”, ni program, ni ideologizirana teza, ni nekakva upozorenja o potrošenosti žanrova patrijarhalne kulture, a niti priča o “ušutkanim ženama bez čvrstine”, o “jeftinim pamfletima” itd., itd.

Ta kritika pokazuje jedan simptom koji se ne tako davno stvorio manirom mlađe, ne samo “nadobudne”, nego i loše educirane generacije kritičara/ki, koji/e prakticiraju nešto što bih nazvala “kritikantsko cipelarenje” teksta, a kojem je cilj brutalnim cinizmom pokazati koliko je kritika mjerodavnija u stvarima teksta od samog  autora/ice, jer kritika, naravno - stvar razumije bolje od onog tko je tekst napisao. Ona se u tome nastoji prikazati  kao ona instanca koja moćno posjeduje neku vrstu nadkompeticije, a koja poput magije već na prvi pogled kuži  stvar oko koje su se jadan autor ili autorica tek bijedno namučili. I u ovoj se sferi približavamo Bunuelovu izokrenutom svijetu, više nego što očekujemo!  Uzurpacija kompeticije, najnoviji je sindrom ovako izokrenutog odnosa pisac-kritika.

Angažirana književnost kao oksimoron?

Govoreći o lošoj, da ne kažem bijednoj, površnoj, ponajprije arogantnoj i ignorantskoj kritici Kodrnjine knjige, progovorit ću i o njenom simptomu, kojem bi najbolje odgovarala spomenuta metafora “cipelarenje teksta”.

Očiti primjer toga je navedeni tekst Maje Hrgović, pod naslovom Neuvjerljive priče o uvjerljivim problemima. Od samog naslova do niza rečeničnih sklopova, njena kritika je od samog početka vođena napastima diskvalifikacije. Već prva grozomorna rečenica njene kritike legitimira je u polazištu, eksponirajući pri tom svu dubinu i širinu njene neznalačke drskosti: bez trunke ustezanja, nelagode ili kompleksa neznanja, kritičarka M. Hrgović upravo razvaljuje pojam angažirane literature slikom nakaznog bastarda: “Uspješna simbioza angažmana i literature ostvariva je koliko i sretna veza pudlice i doge. Angažirana književnost je oksimoron. Pokušaj ucjepljivanja angažmana u književnost redovito završava iritantnom patetikom, tendencioznim mudrovanjem, rogatim dokazivanjem tvrdnje, jeftinom pamfletizacijom.” Od sada će biti zanimljivo čitati Krležu kao oksimoron! Pokušajmo u tome zamisliti još čitavu plejadu sličnih!

Ova se kritičarka publici svog lista prikazala od prilike onako, kako se svojim polu-znanjem, drsko, ali hrabro u svojim nastupima na javnim natjecanjima znanja pojavljuju oni pojedinci, kojima nimalo nije neugodno izvaliti primjerice, da je Niccolo Paganini napisao muziku za Pink Panthera. Na sličan način naša  kritičarka bez kompleksa pred nekom, recimo, obrazovanijom javnosti, u svom uglednom listu raspali rečenicu o angažiranoj književnosti kao oksimoronu. Ona to tresne svom snagom, ne baš bombe, ali svakako praskalice ili intelektualne prdeži i  ostane – živa. I ona i svi ostali. Ne bude nikome ništa: svi ostanu čitavi, i ona i njen tekst, i njen urednik, i onaj glavni, i sporedni, svi redom, svi  čitavi i na broju. Strada jedino autorica i njena čitalačka publika, a ta se šteta ionako ne broji, niti se ikoga tiče, niti je itko treba nadoknađivati: publici je jedan tekst ogađen i prikraćen za svoje vrijednosti, a ona, koja ga je napisala, pa tko joj je kriv što piše...

Nakon što je na ovaj bombastični način likvidirala jedan povijesno-književni pojam, našoj kritičarki ostaje “lagan posao” s tekstom  Kodrnjine knjige. Zato joj najprije upućuje gotovo blagi prijekor kako joj “nije sasvim pošlo za rukom”  izmaknuti tom oksimoronu, pa tako i svemu ostalom što si je u svom pohodu na Kodrnjino djelo umislila ova kritičarska metla.

Ovdje, naravno, glede oksimorona ostavljam po strani sve ono što spada u rasprave za neki književno-povijesni seminar.

Nesposobnost izlaganja bitnog

Međutim, ono što je najvažnije u teškom promašaju ove kritičarske ambicije jest to, da ona nije u stanju korektno razumjeti trinaest priča, a još manje shvatiti njihov višeslojni smisao. Za nju se tu radi o “ušutkavanju žena”, o trinaest žena koje progovaraju “o svom iskustvu  bivanja ženom”: zbilja dubokoumno opće mjesto, tako uobičajena i tipična kritičarska fraza, dosadni, ofucani i lažni dekor šuplje kritičarske retorike, kojom se samo olako izbjegava reći: o čemu se radi. A kako ova kritičarka nije u stanju to reći, ona nadopunjava, nadograđuje i nad-interpretira prazninu koju je proizvelo njeno vlastito nerazumijevanje teksta i konteksta Kodrnjinih priča. Zato su one “bez mesa”, a likovi “ušutkanih žena” (?!) apatični, ustvari, odbojni i jadni u svojoj nemoći i, zapravo – ništavni.

Temeljna nesposobnost ovakve kritike je, napokon, nedostatak umijeća izlaganja bitnog, sposobnost izlaganja suštine, a ne predrasude o građi u kojoj se  nešto pokazuje, pojavljuje, izlaganje sadržine , a ne prethodnih diskvalifikativa  koji publiku pripremaju za gađenje prema onome što joj se nudi za čitanje. A upravo je u tome tehnologija ove kritike: unaprijed, ako ne sasvim negativnim, ono bar okvalificirati sumnjivim ono što se prosuđuje, tako da sam govor o priči koja priča više nema nikakvog smisla.

Kad  kritika vlastitu nesposobnost naplaćuje tekstom koji bi trebao biti predmetom njene, ako ne pažnje i brige, ono barem korektne analize, onda se ona prema tekstu odnosi onako kao što se cipele odnose prema tijelu osobe koju smo prethodno oborili na pod.

U nešto blažem obliku to isto čini i kritika Gordane Crnković. Ona, doduše ne izmišlja oksimorone kao ideološki izgovor za likvidaciju Kodrnjina teksta, ali na sličan način pokazuje nesposobnost govora o bitnom, čak i na logičkoj razini.

 U samom polazištu, kritika Gordane Crnković trpi od jedne očigledne kontradikcije: najprije se tvrdi da je Kodrnjin tekst “prisna veza sa zbiljskim životom, kompleksnim problemima zbiljskih žena kod nas devedesetih, najveća kvaliteta ove knjige, da bi već u slijedećoj rečenici došao prigovor o nedostatku poante i rasplinjavanju priča “kao da je doista riječ o životu, a ne pričama”.

Što je sada tu manjak, a što prednost? Kakva je logika ove tvrdnje? 

Ispada da, ako je riječ doista o životu, nastaje rasplinjavanje priče, nestanak poante, a kad bi bila riječ o nečem drugom, recimo nečemu neživotnom, onda se priča ne bi rasplinula i izgubila poantu?! Ili kako treba shvatiti to da – “kao da je doista riječ o životu, a ne o pričama”?

Nedolično dociranje

Ovime je sasvim nesvjesno kritičarka došla do same srži Kodrnjina djela: priča i život razmjenjuju mjesta, prepliću se, što je posebna odlika njena teksta, a što je i kod nekih kritičara zamijećeno kao uspješna  upotrebe one vrste žanra, koji je na granici fikcije i dokumentaristike. Upravo to da Kodrnjin tekst klizi tankom crtom razdjelnice fikcije i dokumentarne evidencije, čini ga ne samo neuobičajenim i žanrovski posebnim, nego i izazovnim za razumijevanje prostora i vremena u kojem se priče događaju. I događaj i priča, stvarnost i fikcija nemaju više istoznačni poredak, nisu više ovisni samo i jedino o mašti i mogućnostima pripovijedanja, kako smo to navikli procjenjivati, nego i o težini moralno-povijesne odgovornosti aktera žive zbilje, upravo o dometu njenog užasa kojim se napada ljudska stvarnost. Upravo u tom napadu na stvarnost rasplinjava se sam život, “gubi poanta” i sve ono što nazivamo smislom. Upotreba dokumentarističke metode može uvećavati fikciju i “umanjivati”, rasplinjavati zbilju, ali i obratno. No, ovdje nije moguće duljiti o tome, iako ova proza pruža priliku kritici da se pozabavi ovim zanimljivim problemom.

Svakako, treba uzeti u obzir i to da se takav literarni postupak ne mora svakome sviđati, kao i to da se upotreba dokumentarističkog sredstva nekome može činiti nedostatkom ili zanemarivanjem žanra. To je stvar koliko ukusa, toliko i upućenosti.

Međutim, najlošije mjesto, gotovo na rubu smisla kritike je ono koje G. Crnković dijeli s M. Hrgović: one imaju zajedničku karakteristiku i u tome što dijele “opće mjesto” u ocjeni djela, a to je neumjesno, suvremenoj kritici nedolično dociranje napisanom tekstu: što on nije, a što bi on trebao biti! Što u njemu ima, a ne bi trebalo stajati! Takav je stil na tragu preživjele manire socrealističke kritike umjetničkog djela, koje je moralo unaprijed zadovoljiti određene norme da bi bilo priznato kao djelo. Prigovarati književnom tekstu da zastupa ovakve, a ne onakve likove, ovakve, a ne drugačije karaktere i njihove reakcije na ono što im se zbiva, zaista nije u duhu suvremenosti. Jedna i druga komesarski traže drugačije likove, jer jedan lik nije reagirao tako da izrazi bijes, a drugi da se ne odupre na pravi način itd. Kodrnja ih je trebala smisliti baš onako kako to očekuje kritika, dakle uobičajeno.

Kritika tipa G. Crnković i M. Hrgović zastupa poznatu šablonu  konstrukcije literarnih likova: jake, hrabre, odlučne, čvrste  žene, koje imaju volju mijenjati, oponirati, boriti se itd. To je šablona naše suvremenosti, koja uvijek pretpostavlja da se na bilo koji način negdje mora pojaviti bar trag nekakve voljice za moć, i da se samo u njenom metafizičkom klupku mogu razmotati raznolike razine ljudskih odnosa. Zato tamo gdje takva kritika očekuje npr. otpor, a iskrsne nešto drugo, neki suptilniji odnos, ona odmah mora upozoriti pisca da ne piše dobro, da je neuvjerljiv i sl., jer  traži se jako, samosvjesno, odrješito reagiranje, odlučne, a ne plačljive, plahe i zastrašene ličnosti. Prigovor o “nedostatku unutrašnje čvrstine”, “odlučnosti volje”, snage... likova priče, stereotipi su već jako otrcanih pojavnosti sekularizirane volje za moć, pa naše kritičarke i nisu svjesne koliko robuju jednom “općem mjestu” poimanja ljudskih odnosa. 

Stoga i ne čudi da je u njihovoj kritici došlo do potpunog nerazumijevanja Kodrnjina teksta, pri čemu one upravo neukusno svoj nedostatak kompenziraju dociranjem.

Plitke asocijativne upadice

Pritom, izrazila se  još jedna kritičarska mana (ili manira) od koje posebno teško pati tekst G. Crnković: površno, trenutno asociranje na one diskurse koji u nekom času kritičarki padaju na pamet. Tako nastaje spajanje nespojivog,  npr. pojam “ženski nered” sa situacijom  jednog lika u priči, koji zbog dramatičnih okolnosti doživljava rasutost i nered svog svijeta. U toj primjedbi  prisutna je doslovna primjena metafore  na sliku nereda neke sobe, što nema nikakve, ama baš nikakve veze s pojmom “ženskog nereda” Carole Pateman, niti sa bilo kojim neredom u nekakvoj sobi: zar je moguće da netko tako plitko i doslovno primjenjuje metafore pokazujući pritom da ih uopće ne razumije! Ni pojam, ni tekst kojemu  pripisuje nepostojeće značenje, ništa, naravno, ne funkcionira u takvoj kritici! To je gore od obične površnosti. To je od prilike tako, kao kad bi netko metaforu da je “ponavljanje majka mudrosti”, primijenio u smislu kao: “naša majka je mudra, jer sve ponavlja”!

Od početka, služeći se ovakvim plitkim asocijativnim upadicama, koje ne postižu nikakav analitički učinak u prosudbi Kodrnjine proze, ovoj se kritičarki morao pogubiti predmet kojim se u kritici bavi, pa joj se tako morao priviđati smisao čitave knjige. Ona kaže kako joj se ona “čini  poticajnom i zanimljivom”, ali “napisanom u duhu nekih promišljanja Marthe Nussbaum, pitajući se prethodno “treba li Kodrnjinu knjigu tretirati kao feminističku naivu”?

Nedopušteno razmetanje diskurzivnim natuknicama više služi nekoj vrsti poluintelektualnog ekshibicionizma, nego prikazu o čemu se u knjizi J. Kodrnje uopće radi.

A o čemu se radi?

Kodrnja započinje priču o šutnjama raznih vrsta (i raznih imena) na vrlo jak način, izravno ukazujući na egzistencijalni ekstrem koji šutnju predstavlja kao izbor. Ona se, naime, poslužila jednim mitološkim prizorom iz Homerova epa: “Ja sam nitko” stavljajući ga na sam početak knjige, a zna se da to Odisej izgovara pred Kiklopom kad ga ovaj pita za ime. Dakako, pod pretpostavkom obrazovanosti, što kod kritike može biti neizvjesno, naime, upravo na razini onih jadnika iz Milijunaša. Odgovor nije sad nekakva egocentrična samoprojekcija, nego autoričino polazište kojim ona označava metafizičku poziciju svih “šutilica” svojih priča.

Da na kraju pomognem našim vajnim kritičarkama u pitanju: o čemu se  u  knjizi Kodrnje radi, uputit ću ih najjednostavnijim odgovorom: radi se o literarnom postupku koji pokazujući ženske sudbine u određenom (socijalno-političkom) vremenu i određenom  (socijalno-političkom) prostoru, dolaze pred izbor koji ne mogu razriješiti drugačijom opcijom nego da – šute. Na trinaest je primjera-uzoraka Kodrnja pokazala svojevrsnu fenomenologiju jednog ljudskog stanja, i to prvenstveno žena (što nipošto ne znači da takva ili slična stanja ne postoje i na muški način), viđenog iz rodno/spolne dimenzije, koje ih dovodi do šutnje kao izbora trenutka. Upravo tih trinaest uzoraka-uzroka širi i slutnju o tome kako ih nije dovoljno za ono što sve šutnja može biti: ni odustajanje, ni nemoć, ni zabuna, ni izbjegavanje, ni nedoumica, ni rješenje, pa ponekad čak niti sam izbor, iako je čin izbora. Nije ni puko prešućivanje. Ali nas, sasvim sigurno, uvijek dovodi u blizinu krivnje i represije postajući ponekad njezin jedini fakticitet. Naime, sam govor se pojavljuje kao krivnja, jer  je postavljen u polju religiozno-tradicijske zabrane. Obrat šutnje u naslućenu, tek dotaknutu izmaglicu krivnje, u njen nejasni obris ljudskih razloga, ili u otvoreno zapriječenu mogućnost, to je ono o čemu se u ovoj slojevitoj prozi Kodrnje radi. Otuda, ona samo ukazuje na svu dubinu metafizički zapretanih sudbina u labirintu prilika koje su čas date, nametnute, čas u polju slobodne odluke, čas unutar njenog privida.

Naboj šutnje

U pričama Kodrnje radi se o uvidu egzistencijalnog  temelja šutnje kao izbora, ali i dvostrukosti njihova obrata. Šutnja, kako znamo potpada pod moralno prosuđivanje i stoga se može razumjeti samo kao senzibilnost ljudske situacije: zbog šutnje možemo biti krivi i osuđeni, kao što šutnja može biti spas i “zlato”. Ali, nikada nije prenemaganje na koje nas navodi kritičarka (G. Crnković) nesuvislim i netočnim  asociranjem na Wittgensteinovu filozofiju. Kad ju već spominje, bilo bi dobro da to čini s razumijevanjem, a ne iskrivljeno i netočno. U toj filozofiji naime, nipošto nije riječ o tome da je “o doista složenim problemima nemoguće govoriti” (?!) Nego, glavna postavka te filozofije glasi:”O  čemu  se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”.

Tekst literarnih priča o razlozima šutnje kako ih vidi Kodrnja, ne nastaje niti na izazovu Wittgensteinovog filozofskog naloga za šutnju, niti  na bilo kojem poznatom uzoru obrade ove teme. U njenom postupku fenomenologija šutnje dobiva jedan jak naboj smislenosti i vrijednosti u onto-povijesnoj dimenziji onog senzibiliteta koji je sposoban razaznati ljudsku granicu kao ono što pritišće svojim neumitnostima samu egzistenciju. Sudbine bačene u  jedan politički ili socijalni trenutak, s teretima nacionalnosti, religija, spola, okoline, predrasuda, ideologija, običajnosti, itd., itd. u trenu se nađu pred zidom i – šute. Kao primjer navest ću  nazive nekih priča:  Što bi bilo da sam Srpkinja , Stočanka,  Mama promijenila bih prezime, Ne dam stan i sl. U njima je (jednim većim dijelom) riječ o situacijama Drugih tijekom ratnih zbivanja, koje su, kako je to naglasio i M. Jergović, uglavnom prešućene u hrvatskoj književnosti.

Ne zaboravimo, na nacionalno-historijskoj i političkoj razini postoji pojam “hrvatska šutnja”. Knjiga  Jasenke Kodrnje gotovo je nužno, sudbinski proizašla iz njezine sjene kako bi progovorila o nečem što se dogodilo, a o čemu se opet dalje može šutjeti, ali ne više na isti način. Tada šutnja postaje – prešućivanje, a to je već sasvim druga razina.

O svemu tome kritike  M. Hrgović i  G. Crnković ne daju nam niti naznake. One nisu bile u stanju korektno, bez diskvalifikacija, podmetanja tuđih diskursa, dociranja i svega što je izvan uloge kritike i konteksta knjige, jasno prikazati o čemu su likovi Kodrnjinih priča šutjeli, i tada, eventualno, pokušati objasniti zašto. Napokon, Kodrnja na mnogo mjesta stavlja čitaoce  pred veliku zagonetku imena šutnje. Ona nije ni samo feministička, pogotovo ne vitgenštajnovska, ne isključivo sociološka, a niti uvijek svakodnevna. Ima svoju metafizičku pozadinu i teška je kao život, koji ih je ovdje, u dosta precizno opisanim okolnostima izbacio na pličinu, baš kao što to, na svoj šutljivi, ali neumoljivi način čini more kad na obalu izbaci svekoliko ljudsko smeće.