O laži i humoru božjeg poziva

I riječko kazalište može – bila mi je misao još dok je trajao prštav aplauz nakon prve premijere mjuzikla Nunsense Dana Goggina u režiji Mojce Horvat u HNK “Ivan pl. Zajca”. Ne, ni za tren se nije pojavilo ono kad hoće jer znam da svi u kazalištu, svatko tko je makar jednom probao kazališni život – uvijek hoće. Takvo je kazalište, ima nešto zarazno u mirisu kazališta, ne onom u faojeu ili ložama, nego tamo iza scene, u onim daskama što čine pozornicu – to je poseban miris koji glumce, režisere, ton majstore, gardrobijerke uvijek vraća na početak, na novi trud, napor, istraživanje. No, znamo, ne uspije uvijek. Praćenje repertoara riječkog kazališta u protekle dvije godine, novog i repriznog programa, češće je ostavljao neutaženu glad za dobrim teatarskim doživljajem negoli je nudilo sitost. Utoliko mi je draže što je novi mjuzikl, hrvatska praizvedba off-broadwayske uspješnice iz 1985. godine, onaj koji bi cijelom riječkom ansamblu, a i mnogima u ostatku Hrvatske mogao poslužiti kao primjer – tako se radi.

Kako se postaje redovnica

Priča o redovnicama koje organiziraju glazbeno-zabavni show kako bi sakupile novac za sprovod preostalih četiriju redovnica od njih 52 koje su umrle od trovanja hranom sestre Julije, “djeteta božjeg”, nije veliki spektakularni mjuzikl s mnoštvom vojnički treniranih plesača koji neizostavno postižu efekt atrakcije. Dan Goggin i želio je napraviti malu priču o periodu svog školovanja kod sestara dominikanki u Marywoodu; kako je davno objasnio: “Velik dio svog života proveo sam u društvu redovnica. A većina mojih iskustava ostavila je prekrasna sjećanja. Napisao sam Nunsense jer sam htio progovoriti o onome što sam zvao “redovničkim humorom”. Iako je u to možda teško povjerovati, svaka od Malih sestara iz Hobokena utemeljena je prema stvarnoj redovnici”. I upravo je taj nepretenciozan, na prvo pogled i naivan način ismijavanja redovničke misije i života, nadopunjen dopadljivim songovima, ono što je taj mjuzikl učinio planetarno popularnim – samo na off-brodwayskoj sceni izveden je 3672 puta, a prijevodom na više od dvadeset jezika danas je sve teže pratiti broj izvedbi. Već crnohumorni zaplet o masovnom trovanju gotovo cijele misije temeljen pak na još većoj ironiji o besmislicama kojima se pravdaju osnivanja redovničkih misija (nakon debakla s kolonijom gubavaca, ova je smisao našla u proizvodnji razglednica) uvodi nas u svijet “žena bez ušiju” i otkriva laž “božjeg poziva”, onog transcedentalnog trenutka spoznaje kada se neka žena odluči “služiti bogu”. S namjerom da zabave publiku i nagnaju ih na dobrovoljne priloge, sestre su osmislile pijevno-plesni program, promociju knjige, kviz, ali koji će se, dakako, nekoliko puta oteti kontroli. Ipak, svaka će dobiti priliku ispričati svoju priču – nadstojnica samostana sestra Mary Regina, krajnje dramatičnom pričom o oluji na jezeru i romantičarskoj o mogućnosti postajanja velikom dramskom umjetnicom, zapravo je otrgnuta od bijede i potucanja obiteljske putujuće družine Rock the Shakespeare. Sestra Mary Hubert, magistra novakinja, premda se isprva čini da je jedina tu iz iskrenih uvjerenja, zapravo otkriva neutaženu želju za moći i vladanjem (što joj i samo ime, izrazito muško, kaže), a koje kao žena može realizirati samo unutar isključivo ženskog kolektiva. Sestra Mary Robert Anne brooklynsko je dijete gdje je “da bi se preživjelo, valjalo biti čvrst”. I malenom divljakušom koja zna rastaviti i sastaviti motor automobila u rekordnom vremenu bila je sve dok se nad njom nije smilila časna Rosane, jedina osoba koja je u nju vjerovala i dala joj katoličko obrazovanje na latinskom, što smatra svojim elitnim znanjem u odnosu na današnje reformirane programe.

Osam glumica

Sestra Mary Amnezija, izgubljenog pamćenja i vječne zaboravljivosti, iznenadnim će povratkom memorije (kakvo se uobičajeno događa kada je situacija beznadna) otkriti opernu genijalnost čiju je promociju u milanskoj Scali spriječilo padanje velikog drvenog križa na glavu. Najmlađa sestra Mary Leo, iznimnog baletnog talenta, djevojčurak je s farme u Illinoisu koju su uvjerili da se služiti bogu plesom može i u crnoj redovničkoj halji, a ne samo u suknjici od tila. S tek pet uloga i minimalnom scenografijom održati pozornost publike već je umijeće, a majstorstvo je kada na kraju dvosatnog ljuštenja mukotrpnog samoprijegornog održavanja poniznosti i skrušenosti kakvo se očekuje od časnih sestara i neprestanog “pucanja sistema” uslijed kreativnosti i radosti koju svaka od njih neizostavno ima – djevojčica iz publike, od osam, devet godina razočarano pita – “ća j’uvo već pasalo?!?”. Mojca Horvat, nagrađivana koreografkinja koja redovno surađuje s riječkim ansamblom, uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi, uspjela je pronaći put do znanog, a kako se tvrdi u programskoj knjižici, i onog neznanog najboljeg u osam glumica, opernih pjevačica i balerina koje čine dvije postave Nunsense-a. Jer doista i raspjevana i rasplesana glumica Olivera Baljak pretvara se u nadstojnicu za pamćenje, više pjesmi sklona Vivien Galletta koja izvedbom završnog, kulminirajućeg songa u prvoj izvedbi ostavlja bez daha, ulogu sestre Hubert nosi zavidnom samouvjerenom ležernošću. Leonora Šurian, svim prethodnim rolama usprkos, kao da je za ostvarenje punine svojih pjevačkih, plesnih i dramskih mogućnosti čekala upravo ovaj mjuzikl – da bi u njemu bila odlična sestra Amnezija i njena suprotnost sestra Hubert. Zahtjevnu scenu zaboravljive sestre s lutkom svojim iznimnim pjevačkim sposobnostima, u drugoj je postavi, dodatno obogatila operna pjevačica Antonela Malis. Kristina Kaplan i Anastazija Balaž Lečić dvije su realizacije mlade sestre Mary Leo zbog kojih predstava odiše nevjerojatnom nježnošću, a hrvatsko glumište potvrđeno ima dvije umjetnice spremne za raznolika velika ostvarenja. Premda zanatski korektnim i posvećenim, ali ipak najbljeđim izvedbama nastupila je Andreja Blagojević; kao da joj je nadstojnička uloga nije baš najbliža, a ni grubost izgubljene brooklynske duše. Daleko fragilnija, jednostavnija i srčanija Elena Brumini ostvarila je izvanrednu ulogu sestre Robert Anne i spontani vrisak publike pri poklonu najtočnija je ocjena.

Stvaranje hita

Začinjena fotografijama redovnica prilikom reklamne šetnje Rijekom, kvizom za publiku s maramicama za naočale kao nagradama (poklon Grada Rijeke), te podbadanjima lokalnih nedaća i prijepora (smrad luke, Severine kao Karoline Riječke…), Nunsense je uspio o(t)pustiti inače krutu, rezerviranu riječku publiku. Bilo je “hrabrih” koji su odgovarali na pitanja, bilo je smijeha i pljeska po taktu, a jasno su iskazali i razdraganost i spremnost za dugi aplauz. Jedino mi nejasnim ostaje zašto tako uporno odbijaju ustati i pokloniti se glumcima; razlog je vjerojatno isti kao i onaj koji ih sprječava da napuste kazalište kada im se predstava vidljivo ne sviđa. Ali dobro, potpisnica ovih redaka ionako uživa zbog malenog, vragolastog titraja, šeretske misli – da, možda, nisam napustila kazalište…, prilično dobar dokaz da intendantica Nada Matošević nije pretjerivala kada je ovoj predstavi predvidjela status hita.