O magiji, iluziji i znanosti

Po svojoj najdubljoj odrednici film je magija. Pokretne slike u okviru očuđuju nam predstavljenu zbilju i čine je dijelom nekog svijeta onkraj. Prizori i likovi ulaze u našu percepciju posve neočekivano, da bi jednako tako iz nje izišli. Kino-doživljaj u određenom je smislu jednak onome što ga osjetila imaju u dodiru s magičnim. Upravo na toj premisi svoj najnoviji film gradi Christopher Nolan. Prestige (2006.) je bajkovita i mistična, a opet previše ljudska priča o zavisti, ljubomori i moći, gotovo ničeanske vokacije. Nolan nas, scenarijem što ga je ispisao sa svojim bratom Jonathanom, a prema romanu Christophera Priesta, uvodi u London na prijelomu 19. i 20. stoljeća. Prave medijske zvijezde – ponekad i doslovce mediji! – tog doba bili su mađioničari. Neposredno prije otkrića kinematografije, upravo su mađioničari bili ti koji su plijenili pozornost svekolike javnosti, a njihov je show bio svojevrsna “montaža atrakcija”.

Zalog, Preokret, Prestiž

Dva mlada mađioničarska pomoćnika započinju svoju karijeru. Robert Angier (Hugh Jackman) savršeni je zabavljač koji zajedno sa svojom družicom gradi planove za buduće nastupe. Alfred Borden (Christian Bale) stvaralački je nadareniji od njega, no jednako tako željan slave i umjetničkog uspjeha. Isprva zajedno i prijatelji, definitivno se razilaze nakon nesreće prigodom izvođenja trika u kojem pogiba već spomenuta Angierova družica. Postaju doživotni neprijatelji.

Bit će spremni jedan drugoga posve uništiti, no nadasve i prije svega, poniziti svog suparnika. Raskrinkavanje trikova onog drugog postat će zamašnjakom karijere, kako Angiera tako i Bordena. Beskrajno nadareni i pohotno sebeljubivi, dovest će svoju egzistenciju u stalnu koliziju s bliskom smrću.

Nolan film gradi na osebujnoj i višeslojnoj retrospekciji. Ako se sjetimo jednog od najutjecajnijih filmova s prijeloma milenija, Mementa (2000.) to nam neće biti čudno. Naime, tamo je ista kreativna ekipa filmsku pripovijest ispričala obrnuto.

Narativno-dramaturška Inverzija bila je izuzetno sugestivna, pa je u teorijskoj recepciji ovaj film bio usporediv možda tek s Matrixom braće Wachowski. U Prestižu, pak, svi su filmski elementi sastavljeni od iluzija, pa je gledatelj u stalnoj dilemi radi li se u određenom prizoru o filmskoj zbilji ili o iluzionističkoj transformaciji iste. Kad već pomisli da je razotkrio neki trik filma, odmah će biti razuvjeren preokretom.

Cutter, lik što ga u filmu tumači uvijek iznova maestralni Michael Caine, objasnit će to na primjeru osebujne mađioničarske dijalektike. “Svaki se mađioničarski trik sastoji od tri momenta. Prvi se zove Zalog: mađioničar nam pokazuje nešto posve obično... ali naravno, mi očekujemo da to nije baš tako. Drugi se čin zove Preokret, a u njemu mađioničar uspijeva da njegovo obično učini nešto neobično. Ipak, ako tražite tajnu, nećete ju naći. Stoga se i Treći čin, svojevrsna sinteza trika zove Prestiž. Taj je, pak, dio pun obrata, gdje životi vise o koncu, a mi vidimo nešto šokantno što nikada prije nismo.”

Jednako tako, gledatelj biva uvučen u magiju Nolanova filma. Iako svjestan manipulativne, odnosno magijske snage pokretnih slika, takozvani “obični gledatelj” pristat će na igru sjenki i prevare, kako bi navlastiti pogled reflektirao u pogledu onoga drugog – kako bismo to mogli protumačiti u psihoanalitičkom ključu.

Lucifer – električna struja

No, magija ne može biti dovoljno uvjerljiva sama po sebi. Potrebno je i nešto više!

To više jest – znanost. Upravo su znanost mehanike i umjetnost fotografije u osebujnoj suradnji stvorili magiju što će se nazivati kinematografijom. U Nolanovu Prestižu presudnu će ulogu imati još nedovoljno spoznata priroda električne energije. Struja, koja tek postaje dobrom i kojim se koristi tek malen broj ljudi, zbog svoje ukroćene moći postaje zaštitnim znakom jednog drukčijeg “maga”.

Taj se, mag, naravno, zove Nikola Tesla.

Dajući svoj obol prošlogodišnjoj obljetnici velikog znanstvenika, Nolan u svoj film uključuje i lik “genija iz Smiljana”. Neshvaćen, smatran čudakom i bizarnim inovatorom, lik Tesle idealno se uklapa u filmsku pripovijest Prestiža. Svima će se gotovo organski prirodno činiti da Teslu može utjelovljavati jedino on i nitko drugi – David Bowie. Naime, metamorfoze ove rock-ikone prošlog stoljeća bile su magijske prirode. Od svemirskog putnika major Toma, preko ikoničkog Ziggyja Stardusta i elegantnog Vitkog Bijelog Vojvode, do svih androginih utjelovljenja – Bowie je uvijek iznova redefinirao poimanje glazbe i zvuka, izumljujući nove i još novije muzičke izričaje. Bowiejev je Tesla smiren, suzdržan, pomalo sjetan... savršeno utjelovljenje neshvaćenoga genija. U samoj strukturi filma, on preuzima ulogu apokrifnog dokumenta fikcijske priče.

Ipak, osnovna je dramaturška linija filma prestiž dvojice njegovih protagonista. Nakon što je izgubio životnu i poslovnu partnericu, Angier smišlja kako će se osvetiti Bordenu. No, osim što osakaćuje svog “ljutog suparnika” – tako što mu raznese prste tijekom izvedbe poznatog trika hvatanja metka – čini se, da nije sposoban nositi se s mlađim i, naizgled, kreativnijim Bordenom. Naime, ovaj je oženjen, ima kćer, te je, izgleda, postigao i osobnu, obiteljsku životnu sreću.

U posebično atraktivnoj, pak, mađioničarskoj točki, “Premješteni čovjek”, Borden se čudesno, nakon što nestane iza vrata, pojavljuje na drugoj strani pozornice. Želeći otkriti njegov trik, Angier je doista spreman sklopiti pakt sa samim đavlom.

Lucifer će u njegovu slučaju – nomen est omen! – doslovce biti: električna struja!

Onaj koji (do)nosi svjetlo, što je etimološko porijeklo Lucifera, biti će sam Tesla.

Njegov neiskorišteni izum “električne kutije”, zapravo multiplikatora, postat će nečim većim od mađioničarske magije. Nečim što nadilazi trikove. Neprestupivim poljem koje se naziva – čarolija. Tesla, kao apokrifni agens filma, Prestiž u svom postavu razotkriva kao znanstveno-fantastički triler.

Razrješenje misterija

Tanka linija koja je razdvajala Nolanov film na dva pola, realiteta i fantazmatske iluzije, u završnom je dijelu prekoračena sugerirajući da je film fantastika i magija.

Ovaj meta-filmski postav, međutim, nimalo nije naškodio Prestižu. Film ostaje napeto, suspensom hiper-saturirano ostvarenje, koje u dva sata svog trajanja pruža navlastiti kinematografski doživljaj. Premda iole intuitivniji gledatelj može naslutiti razrješenje glavnog “trika” filmskog zapleta, to ipak ne umanjuje napetost. Naime, pitamo se kako će autori filma predstaviti to razrješenje. (Kako se u posebnoj poruci novinarima sugerira da dramaturšku misteriju filma ne razotkrivaju u svojim napisima, morat ćete zbog istoga sami odgledati Prestiž!)

Mističnom dojmu Nolanova filma umnogome pomaže sugestivna fotografija, koju potpisuje Wally Pfister. Dočaravanju ambijenta viktorijanskog Londona, on je pristupio čestim kadriranjem “iz ruke”. Scenografija se nije libila prikazati sveukupnu prljavštinu ozračja, istodobno apostrofirajući početak “doba oglašavanja”, čije posljedice možemo na pravi način osjetiti tek u suvremenosti.

Nolanov je film mnogo bolji u svom dramaturškom postavu negoli je to u karakterizaciji likova. Oba protagonista, iako nošena golemom strašću svojeg suparništva, ne otkrivaju nam suptilnije psihološko karakteriziranje. Film je, prije svega, prikaz onoga za što bi nedavno preminuli James Brown rekao: “It’s a Man’s, Man’s World”. Jer, površno karakterološko nijansiranje posebice je vidljivo kod ženskih likova. Potencijalno vrlo važan lik mađioničarske asistentice Olivie (Scarlett Johansson), koja ima ljubavnički odnos s oba protagonista, ostaje u rascjepu pomiješanih i tek naslućenih osjećaja. Jednak je slučaj s likom Bordenove supruge Sarah (Rebecca Hall). Sami su, pak, protagonisti, Jackman i, posebice, Bale više nego korektno utjelovili suparničke mađioničare.

Iluzija bijega iz sadašnjice

Christopher Nolan Prestižom pokazuje da nisu pretjerane tvrdnje koje ga svrstavaju među najznačajnije redatelje današnjice. Nakon što se definitivno potvrdio sposobnim iznijeti i velike produkcijske zahvate, poput filma Batman-početak (2005.), najnovijim se filmom vratio svojim tematskim opsesijama, otjelovljenim u neo-noir thrilleru, danas već neupitnom remek-djelu Memento.

“Memento mori” izrijek je koji na makro-razini ponajbolje oslikava našu globalizacijsku suvremenost. Nismo li mi danas, poput protagonista u Mementu, rascijepljeni između prisjećanja na staru, “povijesnu prošlost” i “post-historijsku prisutnost”, koje više ne možemo insertirati u istu povijesnu pripovijest? Sadašnjost se, najčešće, doživljava tek kao zbrkani slijed fragmenata koji brzo nestaju iz naše memorije. Treba nam, kako bi rekao Fredric Jameson, jedna “spoznajna kartografija” kako bismo uhvatili smisao te klaustrofobične, zgusnute stvarnosti.

Nolan nam sličnu poruku šalje i filmom Prestiž.

Naime, pristajanjem na iluziju, kojoj se sasvim svjesno prepušta gledatelj filmske magije, postajemo dijelom univerzalnog diskursa o “post-historiji”. Želimo iluziju bijega iz nepodnošljiva slijeda sadašnjice, koja ne nudi nikakvu nadu u promjene.

Redateljski nam glas u offu kazuje da ulaskom u mrak kino-dvorane želimo biti “prevareni”. Što to znači? Samo i jedino to da želimo biti prevareni i u tzv. stvarnome životu! Sukladno tomu, Chris Nolan danas je jedan od najvećih iluzionista, umjetničkih “varalica” svjetske kinematografije.