O medijskim zloupotrebama sporta

Od slavne izjave Franje Tuđmana da se susreti između država na sportskom ili na ratnom polju u biti ne razlikuju prošlo je već dosta godina, dosta se toga i promijenilo na društveno-političkoj sceni, ali od tog pametnog stajališta hrvatski sportski novinari uglavnom ne odstupaju. Sportsko novinarstvo područje je javnog djelovanja u kojem je vulgarni nacionalizam pronašao stabilno utočište, a nema naznaka da će se to skoro promijeniti. Sport je i u međunarodnim razmjerima u suvremeno doba područje projekcije mnogih kolektivnih strasti i antagonizama koje poprima mitske konotacije te služi kao nadomjestak za tzv. “velike priče”, no u Hrvatskoj ti procesi imaju legitimitet nacionalnog projekta. Antropolog Ivan Čolović prije dvadesetak je godina u svojoj knjizi Divlja književnost, u poglavlju koje se bavi “nogometnom pričom”, taj žanr definirao kao neku vrstu očitovanja mitske priče o sukobu nas i njih, dobra i zla, ljudskog i neljudskog. Isto se tumačenje danas može primijeniti na tretman svih sportova i sportskih događaja od “nacionalne važnosti” u hrvatskim medijima.

HTV - utvrda navijačkog fanatizma

Tendenciozno, pristrano i ostrašćeno medijsko komentiranje i tretman sportskih događaja nipošto nisu hrvatski specifikum: oni su i u svijetu više pravilo nego iznimka. Razlika je u tome što u hrvatskoj medijski tretman sporta ima obilježja političko-ideološki usmjerena planskog zaluđivanja. Iracionalni navijački fanatizam ima kod nas status legitimnog, ako ne i službenog, javnog diskursa. Tako će Čolovićeva mitska podloga sporta u Hrvata biti ostvarena kao pred-(ili nad-) politička priča o borbi hrvatskog nacionalnog bića za opstojnost, čija je funkcija jasna: politička manipulacija. Najtragičnije je u svemu tome što je najžešća utvrda nacionalističkog navijačkog fanatizma upravo državna televizija, imenom HTV. Na novinare HTV-a posebno treba obratiti pažnju zbog toga što djeluju putem najjačeg hrvatskog medija i javnog servisa te tako posjeduju nemalen potencijal zagađivanja javnog prostora. Naravno da i novinari mogu biti povodljive žrtve tiranije stereotipa i ideološkog pritiska, ali kao javni djelatnici morali bi pokazivati visok stupanj odgovornosti za svoje riječi i postupke. Pogledajmo stoga koje to pozitivne vrijednosti sportska redakcija HTV-a (uz nekoliko časnih iznimaka) pronosi.

Naročitu revnost u shvaćanju sporta kao borbe za nacionalnu stvar redovito pokazuje komentator Božo Sušec, zadužen, među ostalim, za prijenose utakmica hrvatske rukometne reprezentacije na evropskim i svjetskim smotrama. Uz iritantno povišen ton tijekom čitavog prijenosa utakmice, konstantno variranje klasičnih stereotipa o sukobu naših “umjetnika igre” i stranih “programiranih mašina” te sklonost da sportski susret promatra kao nacionalni ep, taj televizijski djelatnik svoju apsolutnu neobjektivnost i perverzno shvaćanje sporta redovito pokazuje pri komentiranju sudačkih odluka. U svakoj utakmici koju je igrala ili će igrati protiv bilo kojeg protivnika hrvatskoj je rukometnoj reprezentaciji (pa tako i nama, Hrvatima), po Sušecu, suđeno da bude grubo pokradena od sudaca; strategije viktimizacije inače su područje koje je u hrvatskom sportskom novinarstvu bogato razrađeno. Pri tome će komentator pokazivati manje ili više mašte služeći se sarkastičnim primjedbama, moralnim zgražanjem, uzastopnim iracionalnim osporavanjem ama baš svake odluke, pa i aluzijama na nacionalnost sudaca (tu iracionalnost i paranoja posebno dolaze do izražaja, jer Sušec će jednako značajno namigivati gledateljima i kada su suci Šveđani, ili Nijemci, ili Rusi, ili bilo tko drugi; neprijatelj nije jasno definiran, on je potencijalno svugdje oko nas, svaki stranac). Sušec svojim ustrajnim radom na održavanju i obnavljanju predodžbe o Hrvatu – poštenjaku, heroju i vječnoj žrtvi naspram neprijateljskog, bezdušnog i iskvarenog svijeta, svjesno podilazi mentalnom kodu većine gledatelja oblikovanu na primitivnim stereotipima. Gledatelji su, naravno, zahvalni što su potaknuti i dalje projicirati svoje nagomilane frustracije na polje virtualne borbe s arhetipskim neprijateljima (domaćim izdajnicima, Srbima, međunarodnom zajednicom, stranim ekipama) prihvaćajući tu perverznu igru kao nadomjestak za rješavanje svih mogućih konflikata s kojima se odbijaju suočiti.

Sportskonovinarski primitivizam

Sociolog Srđan Vrcan u svojoj knjizi ogleda iz sociologije nogometa Nogomet – politika – nasilje piše, u kontekstu promišljanja o shvaćanju nogometa kao izraza nacionalnog duha: “O tome mnogo govori i naša ‘velika priča’ o ‘vatrenima’ kao (navodno) istinskoj manifestaciji ili otjelovljenju, u zgusnutom obliku, gotovo svih pozitivnih nacionalnih osobina Hrvata ali i kao načinu poravnavanja društvenih nejednakosti i nepravdi kojima su Hrvati (navodno) izloženi u međunarodnim okvirima. Stoga bi se svi Hrvati trebali lako prepoznati u ‘vatrenima’ po svom iskonskom i istinskom hrvatstvu” (Srđan Vrcan, Nogomet – politika – nasilje: ogledi iz sociologije nogometa, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2003, str. 20).

Tu bi se nalazila i bitna razlika između zaluđenosti sportom u razvijenim demokracijama i u Hrvatskoj: vani je ona manje-više benigni nadomjestak za izgubljene velike naracije i uglavnom tek neizravno sredstvo političke manipulacije, dok je u Hrvatskoj ponajprije jedan od posljednjih i najčvršćih potpornja dominantne ideologije čiji je cilj obuhvatiti sve bitne aspekte života – velike priče o hrvatskom nacionalnom biću. Kada je pak slavlje nakon pobjede gotovo ili utakmica završi porazom (uglavnom krivnjom sudaca ili zbog toga jer naši taj dan jednostavno nisu imali sreće), konzument hrvatskog sportskonovinarskog primitivizma vraća se u normalno stanje mentalne hibernacije, isprekidane povremenim izljevima pravedničke mržnje i svetog bijesa prema svugdje prisutnim neprijateljima i izdajnicima – kronično iščekujući novu dozu uzbuđenja koju donosi borba za opstanak i afirmaciju nacionalnog bića preko sporta.

Crni ipak bolji od Srba

Što se tiče šovinističko-rasističkog namigivanja, Sušec nije jedini primjer. Košarkaški komentator Slavko Cvitković, naprimjer, slavan je po svojoj sklonosti analiziranja sastava krvnih zrnaca igrača. Isti je novinar 1995. u televizijskom izvještavanju s ratišta tijekom Oluje upotrijebio živopisnu metaforu za djelovanja hrvatske vojske: čistiona. Dobro je čuvati higijenske navike. Sportski komentatori također konstantno podilaze šovinizmu i rasizmu s navijačkih tribina. Tako će se kada hrvatski navijači performiraju svoj osobito inteligentan način komunikacije s tamnoputim igračima (majmunsko hukanje), TV komentator obavezno zgroziti nad “jednom skupinom navijača” koja, valjda, odskače od kozmopolitske i tolerantne većine. Isto će se dogoditi i u slučajevima provale nasilja na tribinama, ali ne i u slučaju skandiranja “ubij Srbina!”, koje će TV komentator redovito odšutjeti, što znači da na antropološkoj ljestvici hrvatskog sportskog novinarstva crnci stoje stepenicu više od Srba. Sjajan rezultat za crnce. U svakom slučaju, toleriranje (neo)rasizma i šovinizma te podilaženje istima konstanta je HTV-a već godinama (sjetimo se, naprimjer, Thompsonova koncerta na kojem se jasno i glasno izvikivao ustaški pozdrav).

Razumijevanje sporta kao prvenstveno igre, poštivanje suparnika te sve ostalo što bi spadalo pod nekakvo normalno poimanje sporta suspendirano je kada se radi o velikim nacionalnim sportskim misijama. Suparnik je uvijek neprijatelj koji neopravdano pokušava uzeti ono što je namijenjeno nama. U hrvatsku sportsku ideologiju nije upisana mogućnost uživanja u igri izabranih neprijatelja. (To, naravno, vrijedi i za navijačka plemena i velik dio ljubitelja sporta i u takozvanim civiliziranim zemljama, no hrvatski je specifikum, ponavljam, upravo svjesno i bezobzirno induciranje navijačkog fanatizma putem medija.) Ako hrvatska ekipa izgubi u polufinalu, a protivnik nam se zamjeri, u finalu ćemo navijati protiv njega. Kultura navijanja protiv u nas ima duboke korijene, odajući konstitutivan nedostatak u razumijevanju sportske igre. Navijanje protiv zdušno podržavaju sportski novinari i TV komentatori: u svijetu hrvatskog sportskog novinarstva nepisano je pravilo da se treba navijati protiv reprezentacija i klubova iz Srbije i Crne Gore. Posvemašnja uvriježenost i “normalnost” tog pravila u hrvatskom medijskom prostoru jasno svjedoči o izopačenu i neprofesionalnu shvaćanju sporta.

 Sportski novinari kao čuvari svetog nacionalnog plamena

Kako bi rezultati naših sportaša bili doista naši, potrebno ih je kolektivizirati. U slučaju kolektivnih sportova to je lako: ekipa sastavljena od skupine igrača postaje kolektivno tijelo nacije, mnoštva. Paradigmatski je model, naravno, muška reprezentacija u nekom kolektivnom sportu. Stvar ide teže s pojedinačnim sportovima, ali i tu se da doskočiti nevolji. Tako će novinari bezbroj puta ponoviti da naša Janica skija za nas i za Hrvatsku, a imbecilna novokomponirana navijačka pjesma glasit će: “Ide Janica/......./To je Hrvatska!/To sam ja!”. Upravo je groteskno gledati novinare kako štreberski zbrajaju Janičina odličja i rezultate, dok je ona sama prilično ravnodušna prema statistikama kojima je uporno zasipaju. Veza između frenetične kapitalističke kompetitivnosti i gladi za uspjehom s nerazumnim navijačkim fanatizmom nigdje ne dolazi bolje do izražaja nego u djelovanju naših medija. TV voditeljica Mirna Zidarić, u trenutku kada se nagađalo hoće li Janica Kostelić uopće nastupiti na jednoj utrci zbog teška zdravstvenog stanja, izjavit će da “čim mi nju vidimo na startu, znamo da je medalja tu”. Pritom je riječ o sportu koji traži potpunu fizičku i mentalnu spremnost i u kojem se razlike između najboljih mjere u stotinkama. Groteskno djeluje i glad novinara za ponižavanjem i ubijanjem protivnika koja se vidi na primjeru odnosa prema Janičinoj konkurentici Anji Paerson. Ta je skijašica, sudeći prema stručnim analizama naših novinara, amalgam nespojivih osobina: ona je hladna švedska skijaška mašina, ali i psihički labilna djevojka; velika sportašica, ali i nekorektna suparnica; supertalentirana skijašica, ali i ona koja skija na sirovu snagu. Ona je utjelovljenje onog neprijateljskog i neshvatljivog stranog svijeta čije postojanje shvaćamo isključivo kao prijetnju. Za našeg novinara nema ljepšeg prizora od bijesne, tužne ili ponižene Anje Paerson. Nakon pobjede Janice Kostelić u kombinaciji na ZOI spomenuta se voditeljica puno više bavila psihološkom ekspertizom Anje Paerson i njezine razočarane reakcije zbog poraza nego Janičinim skijanjem, što svjedoči o priglupu senzacionalizmu i neprofesionalnosti, ali i o nečem mnogo dubljem. Kolektivna identifikacija s domaćim sportašima i njihovim uspjesima te uživanje u slabosti poraženoga Drugog kao eksterioriziranje vlastite slabosti hrvatski su standard na čijem održavanju marljivo rade sportski novinari, svjesni da su možda i najvažniji čuvari svetog nacionalnog plamena.

Plemenska svijest i epska retorika

Novinari posebno svjesno rade na stvaranju psihoze uoči “velikih utakmica”, kao jednog od ključnih faktora proizvođenja masovne zaluđenosti. Posebno su zanimljive retoričke strategije koje se redovito mobiliziraju u tim prilikama. Uz standardni repertoar klišeja karakterističan za sportsko novinarstvo uopće, upada u oči učestala primjena patetičnih izraza poput “povijesna utakmica” ili “presudna bitka” koji očito prizivaju (pseudo)epske obrasce te obrasce pseudopovijesne retorike. Ti se izravno stilski realiziraju tijekom izravnih TV prijenosa kada će, uz konstantno svečan i povišen ton govora, euforičan komentator (uglavnom rečeni Božo Sušec) za posebno istaknutog ili borbenog igrača hrvatske ekipe vikati: “Heroj, junak, junačina!”, ili kada će, naprimjer, zdravoseljačkim vokativom osloviti nepravedne suce. Gledatelj će prepoznati obrasce, prihvatiti igru i virtualno se uključiti u još jednu epsku nacionalnu bitku čija je podloga mit o sukobu između nas i njih, ljudi i neljudi, dakle bitku u kojoj se rješavaju sva ključna egzistencijalna pitanja. “U osnovi fudbalske književnosti nalazi se jedna opštija ili, tačnije, ona najopštija konfrontacija, između onoga što je ljudsko i onoga što je ljudskom suprotno. Ona oživljava čovekovu mitsku borbu za opstanak, pri čemu naši fudbaleri imaju ulogu prometejskih junaka, a njihovi protivnici ulogu sila koje ljude ugrožavaju.”(Ivan Čolović, Divlja književnost: etnolingvističko proučavanje paraliterature, Nolit, Beograd, 1982, str. 244)

Bilanca je, dakle, porazna i u moralnom i u profesionalnom smislu. Sport se u hrvatskom javnom prostoru prečesto tretira kao sredstvo za promicanje netolerancije i proizvodnju plemenske svijesti. Zato se nemojmo čuditi što već trinaestogodišnjaci nepogrešivo znaju da je ispravno prezirati crnce a mrziti Srbe. Diskurs koji to, uz sav primitivizam, upravo perfidno izaziva i omogućuje posve je legitiman te ima idealne mogućnosti diseminacije. Svejedno, utjecaj sportskih redakcija općenito se zanemaruje i podcjenjuje: njihovo djelovanje rijetko će kada biti predmetom ozbiljnije kritike. One će raditi posao u miru svoje medijske niše, prividno autonomne u odnosu na politiku; utjecaj će im biti dalekosežan i, nažalost, zlokoban. 

Srđan Vrcan, govoreći o suvremenom nogometu, kao faktore njegove goleme popularnosti i mobilizirajuće snage u odnosu na mase ističe, među ostalim, njegov utjecaj na društvenu integraciju marginalnih skupina, tvorbu kolektivnih identiteta i “zamišljenih zajednica” te ga prepoznaje kao nadomjestak za “velike naracije”, a ujedno i kao idealan eksponent kapitalizma i stroj za neprestanu proizvodnju novih senzacija. Dosta toga vrijedi i za ostale sportove, čime se, manje ili više svjesno i ciljano, ali u svakom slučaju bezobzirno, koriste hrvatski sportski novinari, opslužujući još uvijek dominantnu provincijalnošovinističku ideologiju. Sebi na korist, a narodu na veselje.