Slojevit i pomalo hermetičan filmski tekst kodirane metaforike
U najnovijoj artističkoj poslastici portugalskog redatelja Miguela Gomesa (1972.) vodič po nekoj spilji izletnike mrtav-ozbiljan apsurdno upozorava kako bi priča koju im je upravo ispripovijedao istinitom postala kad bi se za nju pronašli dokazi. Upravo tako i sam Tabu razigrano balansira između fikcije i fakcije, limunadastu melodramatiku šarmantno kolažirajući s kolonijalnom poviješću Portugala. Iako se Gomes političke problematike kolonijalizma dohvaća daleko angažiranije no što se na prvo gledanje čini, povijesni kontekst iskorištava primarno u estetske svrhe, kao egzotičnu kulisu.
Baš poput poezije Bezglava strast razmažene i dezorijentirane mlade žene zatire se ubojstvom njezina dobrohotnog muža, jedinog aktera fatalnog ljubavnog trokuta pod vrelim afričkim suncem koji se u njemu našao i ne znajući te, stoga, suvišno je naglašavati, protiv svoje volje. Točno pola stoljeća kasnije u kišnom će Lisabonu umrijeti i ona – Aurora (Ana Moreira). Zaboravljenoj od svih presuđuje joj demon samoće kako joj je u davnim danima naoko nepomutljive sreće iz iznutrica kokoši žrtvovane za ručak, prorekao afrički vrač. U propast ovu portugalsku senhoru Bovary, odvlači žudnja, anarhoidna težnja za preispitivanjem nametnutih konvencija, ali nihilistički i bez transparentne vizije. Tabu je neverbalan i eliptičan crno-bijeli film, litotične i razmrvljene poetike, koji izmiče određivanju, baš poput poezije. Riječ je o filmu pogleda, gesta i atmosfere gdje se puno toga tek naslućuje; osjeća, prije nego razumije; o sofisticiranoj filmskoj refleksiji koja gledatelja potiče na igru spajanja točkica kako bi dobio intimističke obrise likova. No, karakterizacija zagonetnih protagonista ovdje je marginalna, kao i njihova psihološka motivacija - naglasak je zato na metafizici i začudnim unutarnjim svjetovima. Gomesov je redateljski rukopis senzualan, prozračne i lomljive teksture poput tema koje obrađuje, a to su snovi, ludilo, smrt; čežnja i žudnja među kojima Andrea Zlatar određuje opreku u svojemu Rječniku tijela (2010:115). Simplificirano postavljeno, žudnja je upućena prema konkretnom objektu, žudi se za nekim ili nečim, a postignućem užitka, žudnja se gasi. Čežnja (u Gomesovu slučaju čuvena portugalska saudade!) naprotiv nije usmjerena na nešto konkretno, već konstruira svoj objekt u imaginarnom, nedohvatnom. Čežnja se hrani samom sobom...
Odrasla u jednoj od portugalskih kolonija u Africi, bez majke, uz brojnu poslugu i privatne učitelje, u luksuzu kojim ju je okružio otac, trgovac nojevim perjem, Aurora je od djetinjstva izmaknuta iz stvarnosti vlastite domovine, a pomalo i mentaliteta i jezika, pa od spleena društvene izolacije i dokolice bježi u imaginaciju, hirovitost i fatalizam što završava tragično. Privilegirana i preciozna Europljanka nadaleko poznata po lovačkoj spretnosti, nakon očeve smrti i svršetka studija tone u glavobolnu introspekciju, ljubavne romane, a naposljetku i bračnu nevjeru.
Suprotno tradicionalnom fabuliranju No, vratimo se na početak. U prologu filma istraživač, emocionalno devastiran nakon gubitka supruge, ali, ili vjerojatno upravo zato, neustrašiv pred zvijerima i kanibalima crnog kontinenta, probija se džunglom dok domaći ljudi naokolo koreografirano lelujaju noseći sanduke. Na tren pomišljamo da je avanturist u safari odijelcu Aurorin otac koji nakon smrti njezine majke od bolnih uspomena i monarhije bježi onkraj civilizacije. Iako nije posve sigurno uklapa li se ova interpretacija u strukturu priče, boravak u Gomesovu mikro-univerzumu svakako je zabavniji bez suvišnog opterećivanja logikom. Naime, lirična i implicitna pripovijest vizualne, šupljikave naracije i otvorenih krajeva nadrealistično oponira smislenosti tradicionalnog fabuliranja. Glas docirajućeg pripovjedača iz offa, samoga redatelja, podrugljivo je benevolentan dok se nadmeće s elegantnim klavirskim instrumentalom. Duh neprežaljene pokojnice ipak u divljini sustiže neutješnog supruga i lica zastrta crnim velom suočava ga s ultimativnom istinom: “Od srca ne možeš pobjeći“. On se posljedično pred udivljeno-šokiranim urođenicima strmoglavljuje ravno u ralje krokodila što je akcentuirano dramatičnim krešendom. U smiraj dana na obali mutne rijeke “melankolični krokodil“ (što izgovoreno na portugalskom kao da postaje sublimatom sve sjete svijeta), koji je progutao nesretnog udovca te kraj njega pokojna supruga, sada također u koroti “ujedinjeni su u misterioznom paktu koji ni smrt ne može prekinuti“. Tu je svršetak ovoga kratkog crnohumornog filma u filmu, koji u sadašnjosti na kino platnu gleda potresena Pilar (Teresa Madruga), samozatajna susjeda glavne junakinje, sada ostarjele Aurore (Laura Soveral). Religiozna je usidjelica zabrinuta za ekscentričnu staricu koja, budući da joj je kći u Kanadi, usamljenički život u suvremenom Lisabonu dijeli sa Santom (Isabel Cardoso), bedinericom afričkog podrijetla sklonoj misticizmu i vudu-ritualima. Pilar je fabularni link, zadatak joj je slijepiti fragmente Aurorine biografije. Inače, kad se dobrostivo ne upliće u životarenje starice iz susjedstva motivirana mješavinom empatije i znatiželje, ova aktivistica za ljudska prava odlazi u kino i na izlete, udomljava hodočasnice iz istočne Europe te nepokolebljivo odolijeva udvaranju nespretnog kolege, amaterskog slikara – uglavnom, postmoderno oscilira između očajanja i eshatološke nade. Za to vrijeme šutljiva Santa pohađa večernju školu i uči čitati na primjeru dječje knjige pustolovina Robinsona Crusoea, dok sve dementnija Aurora dekadentno ostavlja posljednje pare po kockarnicama, što je kako ćemo doznati, stvar genetike – otac joj je prokockao čitavo bogatstvo zbog čega ona smrt dočekuje deklasirana u sumornoj socijalnoj zgradi. Prvi dio filma naslovljen Izgubljeni raj fokusira se upravo na nekoliko dana u životima ovih triju višestruko povezanih žena oko Silvestrova 2010. godine, premrežen statičnim frontalima njihovih komično neekspresivnih lica. Rutinu razbija Aurorina hospitalizacija gdje ona u deliriju nalaže zabezeknutoj Santi da nahrani krokodila. Posljednja je želja umiruće starice da Pilar pronađe Gianlucu Venturu, njezina ljubavnika iz mladosti, no on stiže prekasno i uspijeva tek prisustvovati njenom sprovodu.
Potiskivana nacionalna trauma Dok na improviziranim karminama s Pilar i Santom čavrlja u dekoru plastične paprati i umjetnih papiga shopping centra, tajanstveni nas gospodin Ventura (Henrique Espírito Santo) vremenskim skokom u prošlost iz artificijelne divljine vodi na plantažu u podnožju mitskog brda Tabu, točnije u sam Raj, kako glasi naslov drugog dijela filma. Simbolika naslova je jasna: Aurorina mladost kompendij je tabuiziranih motiva. Od geografskog do moralnih; od zabranjene ljubavi koju započinje usred trudnoće, do tragedije što upravo ona ubija svog prevarenog supruga. Glamurozne scene na trijemu kolonijalne vile, u mrežama za odmaranje, u zagasitim savanama opojnom vizualnošću evociraju stranice romana Moja Afrika Karen Blixen, ali i atmosferične modne editorijale poput onoga za kultnu kolekciju Yves Saint Laurenta iz 1967. godine, inspiriranu afričkim koloritom.
Auroru muž Mário (Manuel Mesquita), kojega upoznaje na proslavi svoje diplome, obasipa ekstravagantnim darovima pa joj tako poklanja i krokodila koji postaje simbolom požude, ali i nesretne ljubavi. Naime, kad Aurorin ljubimac pobjegne na obližnje imanje prijatelja njezina supruga (Carloto Cotta), ona momentalno ulijeće u ljubavnu aferu s njim. Tabu se, naslovom nas dosjećajući istoimenog filma F.W. Murnaua iz 1931. godine, u prologu, kao i u završnom dijelu koji rekonstruira Aurorinu mladost, inventivno poigrava tehnikom nijemog filma. Tako u flashbacku u 60. godine osim Gianlucina glasa u voice overu čujemo glazbu Márijeva pop-benda i ambijentalne zvukove (cvrčci), ali ne i govor protagonista.
Monstruozno ljubavno ludilo dvoje bezumnika ne uspijeva nadživjeti ubijenog supruga i prijatelja. Gianluca svoju ljubavnicu zauvijek napušta, pred sam početak portugalskog kolonijalnog rata, koji uz urušavanje klasnog sustava znači i Aurorin rastanak od Afrike – bez povratka. Najzad shvaćamo: Gomes nas zavodi trivijalnom pričicom o tabuiziranom ljubovanju u sjeni brda Tabu, no upravo je svirep kolonijalni rat ovdje kapitalna zabranjena tema. Iako diskretno, redatelj se kroz prizmu umjetnosti ohrabruje progovoriti o desetljećima potiskivanoj nacionalnoj traumi.
I za kraj: Tabu je parabola traganja za slobodom, ljubavlju i srećom, profinjeno i kontemplativno autorsko djelo na tragu lirske proze brazilske spisateljice Clarice Lispector. Slojevit i pomalo hermetičan filmski tekst kodirane metaforike koji gledatelja uranja u užitak iščitavanja višeslojnih značenja.