Književnici su organizirano pokušavali zainteresirati seljake za literaturu i pokretati diskusije
Osobito je bila aktivna grupa mladih lijevih književnika koja se god. 1932-1933. okupila, prvo oko lista Glas Trešnjevke[1] (Glas Periferije) i almanaha Periferija, a kasnije, od 1935. do 1937., oko polumjesečnika za kulturne i ekonomske probleme Glas omladine. Uz urednika lista Vladu Mađarevića, sačinjavali su tu književnu grupu Željko Gumhalter (pseudonim Mirko Jelenčić), radnici Branislav Resimić, Ivan Sabolek, Petar Bakula, te studenti Stanko Dvoržak, Radovan Žilić, Grgur Karlovčan i drugi, a neko vrijeme (do svog odlaska u Prag) Ivo Vejvoda, pisac zapaženih filmskih kritika u Glasu Trešnjevke, i Zdenko Štambuk, zatim Milan Selaković, Ozren Mileusnić (Mirko Ognjen), Vjekoslav Zrnc, Jakov Sekulić, Josip Cazi, seljački pisci Ive Ćaće, Ivan Sabolić, Vurić i Vučinović, te niz najmlađih. (Mladen Iveković, Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, I. dio, Zagreb: Naprijed, 1970., 256)
Zabilješke Slavka Dvoržaka 28. XI. 1933. Danas je izašao, konačno, Almanah periferija[.] Ima u njem nekoliko vrlo loših stvari (pjesme većinom slabe); ostalo dobro. Dvije, tri stvari odlične.
29. IV. 1935. Kad svršim pismo zadnjim naporom iscrpljenih očiju, odem do Pere B. da se porazgovorimo o Almanahu i Simićevom prijedlogu. Složimo se da organiziramo grupu naprednih, talentiranih pisaca. Bakula, Štambuk, Gumhalter, Dean i ja iz Zagreba, Selaković, Ivanuša, Mihalić i Simić iz Zagreba i radnici Resimić i Sabolek. Prva četvorica sastat će se ovih dana sa zadnjom dvojicom radnika-pisaca i u zajednici složiti program za jednu veću, naprednu i beskompromisnu grupu pisaca. Svaki će izdati prema mogućnostima svotu novaca i s njima će se udariti fundacija za izdavanje almanaha, zbornika itd.
Pošto kasnimo još ove sezone izdati jedan manji almanah, odlučimo odmah početi s poslom. Drugog ili trećeg svibnja svi ćemo se sastati.
Sve to napišem Vladi, priložimo arak mome pismu i odnesemo ga na poštu.
10. IX. 1935. Naveče oko 7 h skupimo se na sastanak. Dođe nas svega devet: R., B., S., M., D., C., P., D. i jedna drugarica književnica. Najprije Magjarević nekako rastrgano razloži o čemu se radi: organiziranje suradnje na književnim stranama Glasa omladine i nastojanje oko odgajanja novih književnika, a onda se razvije nevezana diskusija. Predlagalo se ovo i ono, nekoliko se puta vraćalo na biranje odbora za uređivanje književne stranice[.]
Fusnota o ovome i onome Magjarević je predlagao da se naročito seljaci zainteresiraju za literaturu i da se vrši funkcija slična Zemlji. S. je oponirao i predlagao da se sva pažnja posveti radnicima, naročito zagrebačkim, pa će onda oni sami opet dalje (?) djelovati. Ja sam se izjasnio da je najzgodnije da svaki djeluje u svom krugu, tamo gdje radi (literatura mu je i onako nuzrad), da se po mogućnosti organiziraju na selu tečajevi književnosti poput onih Zemlje, da se proba s organizacijom Književne akademije slične slikarskoj. Konačno se složimo da bi se u tom smjeru trebalo donijeti za drugi put konkretne prijedloge pa da se onda o njima diskutira i da se, a tu se svi složismo, sve to organizira na što široj bazi, a ne uskoj, sektaškoj. (Stanko Dvoržak, Studentski dani, Zagreb: Studentski list, 1970.)
Zorica Stipetić: Cesarec u pozadini U listopadu 1932. napokon jedan ohrabrujući uspjeh: počeo je izlaziti Glas Trešnjevke, skroman list koji je bio u diktaturi prvi legalni list Partije. Cesarec ga je inicirao i pripremao s trešnjevačkim komunistima od proljeća 1931. Mnogo je entuzijazma, vremena i nade polagao u njega, ali je ostao anonimni urednik jer policija ne bi – nakon Zaštite čovjeka – dozvolila njegovo urednikovanje. [...] List ubrzo širi svoje djelovanje, prekoračuje proletersku “crvenu Trešnjevku” i postaje Glas. No nije dugo potrajao. Cenzura je iz broja u broj zabranjivala sve više članaka pa i cijelih brojeva. Pokušavalo se list ilegalno raspačavati ali ga je ugasila definitivna zabrana u kolovozu 1933. (Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju – August Cesarec, Zagreb: CDD, 1982., 294.)
Bilješke
[1] Glas Trešnjevke služio je kao lijevi omladinski medij početkom tridesetih te mjesto gdje su pisci-proleteri mogli objavljivati svoje prve literarne radove. Usp. (L)istine iz pismohrane, Zarez br. 398 i br. 413.