U povodu samostalne izložbe austrijskog umjetnika Petera Koglera u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, s autorom smo razgovarali o njegovoj dugogodišnjoj uporabi digitalne tehnologije i zanimljivim poigravanjem s osjetilima pomoću različitih medija i prepoznatljivih motiva
Peter Kogler vrlo je aktivni suvremeni austrijski umjetnik s prebivalištem u Beču, rođen 1959. godine u Innsbrucku. Pripada generaciji koja se početkom osamdesetih godina razvijala pod utjecajem minimalističke umjetnosti, ali i pop i op-arta, konceptualne umjetnosti i performansa. Nakon prvotnog školovanja od 1974. do 1979. godine u Innsbrucku, a potom u Beču, Kogler se na austrijskoj sceni afirmirao performansima koji su ubrzo prerasli u intermedijalno istraživanje različitih originalnih tema i motiva, od sredine osamdesetih većinom pomoću korištenja digitalne tehnologije koja je s vremenom postala umjetnikov primarni medij izražavanja. Kogler kroz svoj opus neprekidno varira nekoliko kontinuiranih motiva iz biološkog i tehnološkog svijeta, čiji slijed značenja tijekom godina rada postaje sve više subliminalan i univerzalan, a služi mu kako bi istraživao sve čvršće veze između organskog svijeta i onog informatičke tehnologije, koristeći kompleksne strukture kao metafore društvenih procesa i granica ljudske percepcije. U postavima svojih izložbi Peter Kogler kombinira principe arhitektonskog i inženjerskog promišljanja s umjetničkom intiuicijom, a oni često ujedinjuju analogne elemente poput crteža ili objekata s digitalnim tehnikama njihove manipulacije. Redovite su i “site-specific” instalacije u urbanim prostorima, poput pothodnika europskih metropola, u čemu prepoznajemo poveznice s pejzažem Novog Zagreba, gdje se Kogler u Muzeju suvremene umjetnosti hrvatskoj publici predstavlja već drugi put. Njegov premijerni nastup u MSU-u dogodio se 2012., kada je na fasadi Muzeja bila projicirana animacija s nekima od motiva koji su obilježili njegov umjetnički opus – mravima. Ovaj put Peter Kogler je sa suradnicima konstruirao slojevitu multimedijalnu instalaciju koja paralelno uključuje raznovrsne i kronološki heterogene elemente njegovog opusa – od ranih crteža do recentnih animacija koje preoblikuju i manipuliraju prostorom.
Peter Kogler radio je od 1993. do 2005. kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, a 2008. prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti u Münchenu. Izlagao je na brojnim kolektivnim međunarodnim izložbama, među kojima se svakako ističu Venecijanski bijenale (1986., 1990. i 1995.) te Documenta IX (1992.) i Documenta X (1997.) u Kasselu, što je označilo njegovu afirmaciju među širom umjetničkom publikom. Priredio je i više samostalnih izložbi, a radovi izvedeni u javnom prostoru uključuju mnogo intervencija u pothodnicima podzemnih željeznica – u Beču (2012.), Grazu (2003., 2013.), Parizu (2007.) i Munchenu (2005.). S Peterom Koglerom razgovarali smo tijekom postavljanja izložbe u MSU-u i tako dobili priliku promotriti njegov način rada in situ.
Paralele bez hijerarhije
Radite u mnogo različitih umjetničkih tehnika i medija. Kad sam prvi put vidio vaše radove, činilo mi se da postoji velik naglasak na formalnom eksperimentu i stilizaciji. Pa ipak, vašu umjetnost ne bih nazvao apstraktnom. Što vas je dovelo do istraživanja svih tih pristupa i motiva?
Razgovaramo o dvije različite stvari: slikama i medijima. Slike su neka vrsta vizualnog vokabulara koji svatko od nas koristi, dok su mediji povezani s tehnološkim mogućnostima izražavanja. U mom radu postoje sličnosti s radom u laboratoriju. Naime, postoje sučelje i nekoliko elemenata, a potom se igram sa svim mogućim kombinacijama i varijacijama. Za mene je neophodno imati neku vrstu sistematičnosti u radu.
Svoj vlastiti vokabular sam postupno razvijao tijekom duljeg vremenskog razdoblja. U postavu u Muzeju suvremene umjetnosti može se vidjeti raspon različitih medija i raznovrsnih specifičnih projekata, i to jedni pokraj drugih. Raspon se kreće još od crteža, mada su danas svi moji radovi do neke mjere kreirani pomoću računala. Počeo sam koristiti računalo još 1984. godine i zaključio da će to biti moj medij. Dakle, postav se kreće od crteža do računalnih animacija, ali uvijek s prostorom na umu. Svi ti elementi postavljeni su paralelno – hijerarhija ne postoji.
Je li takav pristup neophodan samo za vaš rad ili umjetnost općenito?
Umjetnost je kompleksna, život je kompleksan. Nema nikakvih pravila. Postoji tisuću mogućnosti.
Započeli ste s umjetničkim radom u Beču na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete. Tadašnji kritičari katkad su interpretirali vaše rane radove kao svojevrsnu reakciju na slikarsku školu Novih divljih. Kako su izgledale rane godine vaše karijere, prije nego što ste počeli razvijati svoj sadašnji jezik?
Upisao sam umjetničku školu vrlo mlad, imao sam tek petnaest godina. Vrlo sam rano prilično pouzdano znao da se ne želim baviti komercijalnim djelatnostima – želio sam postati umjetnik, a da nisam ni znao što to zapravo znači. Tada sam počeo pratiti diskusije na tadašnjoj umjetničkoj sceni. Sedamdesetih godina prevladavala je uglavnom konceptualna umjetnost, te minimalizam. Takvu sam umjetnost doživljavao vrlo neobičnom, no počeo sam sve više i više čitati i odjednom – paradigma se promijenila! No, kad sam napunio devetnaest godina, slikarstvo se najednom vratilo, što me podosta iritiralo, ali je na neki način bilo i privlačno. Uglavnom, jasno sam osjećao da je vrijeme za paradigmatsku promjenu.
Ključ komunikacije jezikom
Zanimljivo, donekle se sličan proces upravo odvija na lokalnoj umjetničkoj sceni. Tu je značajna grupa mladih slikara i slikarica koji se vraćaju figurativnom slikarstvu, ali na post-moderan način...
Kako god, u to vrijeme ja se nisam smatrao slikarom. Percipirao sam slikarstvo kao intrigantan problem, ali nisam bio slikar.
Bilo da je riječ o animacijama, audiovizualnim instalacijama, objektima ili crtežima, lajtmotivi koji se provlače kroz cijeli vaš opus su mravi, pipe i cijevi, žarulje, strukture ljudskog mozga... Oni povezuju živa bića i tehnologiju. Zbog čega varirate upravo te motive? Je li to rezultat improvizacije ili konceptualizacije?
Koristim te motive već vrlo, vrlo dugo, pa sam s vremenom, logično, i naučio mnogo o njima. A zatim sam odabrao neke nove! Važno je motiv koristiti u odgovarajućem kontekstu. Na primjer, svojedobno sam bio u jednom vrtu u Italiji, čitajući novine, kadli je preko njih pretrčao mrav! Potaknut tom scenom, kasnije sam snimio film na Super-osmici o mravu koji trči preko slova. Svega deset minuta nakon pojave mrava, u istim sam novinama pročitao članak upravo o mravima. Saznao sam da žive sedam do osam godina, da je njihova bio-masa jednaka ljudskoj bio-masi, da žive u “gradovima” s dva do pet milijuna stanovnika... Svijet mrava pun je zanimljivih značenja i konotacija. No, sve je počelo tako što sam prepoznao zanimljivu i značajnu formu mravljeg tijela, a k tome bilo je to crno tijelo na crnoj pozadini. Želio sam izraziti taj ugođaj, a ne neku određenu poruku. Naprosto, riječ je o snažnoj slici. Također, ona ima vrlo malo konotacija iz kulture – svatko sliku mrava može razumjeti na sličan način u Europi, Aziji ili Americi. Slično je sa ljudskim mozgom – mozak vam omogućava da kreirate portret bez prikazivanja individualne osobe. On je dio jedne vrlo univerzalne mape. Riječ je o razvijanju vizualnog jezika kompatibilnog s vrlo različitim kulturama i kontekstima. Napokon, cijev je motiv povezan s transportom, umrežavanjem, itd., što je jedan od ključnih aspekata modernizma. Na koncu, sve ovisi o perspektivi koju njegujete, što je i ključ komuniciranja jezikom na mnogo različitih razina. Pojedine projekte razvijam na temelju jezika s kojim raspolažem, tako da su motivi uvijek povezani sa situacijom u “slici” i oko nje.
Strukture metropola kao inspiracija
Čini se da s vremenom Zagreb, u kojem upravo izlažete, postaje sličan drugim gradovima. Gradovi kao da postaju standardizirani – van užeg povijesnog centra, redovito smo okruženi urbanim pejzažima gotovo jedinstvene strukture. Primjerice, u Ljubljani su tijekom godina niknuli praktički isti putnički i željeznički terminali i zgrade kao i u Beču, recimo. Inspiriraju li vas takve strukture? Moj dojam je da vi redovito izvrćete upravo takve standardizirane strukture.
Željezničke stanice, aerodromi... Sve su to mjesta gdje se događaju preobrazbe – to je ono što ih čini zanimljivima. Prilikom jedne moje izložbe, u tom su prostoru moji radovi završili na stubištu. Bili su izloženi tamo gdje ljudi nužno prolaze, gdje se kreću gore ili dolje. Na neki način, to mi se svidjelo! Zato što se jezik koji koristim konzumira vrlo brzo. Moje radove ne morate gledati deset minuta.
Izlagali ste na nekima od najznačajnijih globalnih umjetničkih događanja – čak dvaput na Documenti u Kasselu, sudjelovali ste na Venecijanskom bijenalu... Kada dođete do točke u karijeri kada redovno izlažete na takvom nivou, što to vama znači kao umjetniku?
Jedna je velika prednost što sam došao do prilike da vidim svoj rad u istom kontekstu s mnogim velikim suvremenim umjetnicima. Kada vidite svoj rad u kombinaciji s drugima takvog ranga, dođete do određenih tragova, nekih odgovora. Također, to mi pruža priliku da radim “u velikom mjerilu”, simbolički rečeno, jer jedan projekt počinje voditi do drugog. U tom trenutku svaki umjetnik počinje raspolagati s određenom slobodom koja u nekom drugom odruženju možda i nije uvijek moguća.