O, Nataša! Nataša!

Pri izlasku iz aviona na međunarodnom aerodromu u Kairu, Mariku je zapljusnuo nalet vrućeg, suhog zraka. Visoka, zelenooka, devetnaestogodišnja plavuša smeteno se ogledala oko sebe. Iscrpljena i napeta, tromo se zaputila do carinske zone. Službenik maslinaste puti prelistao je njezinu putovnicu, letimično ju pogledao i udario pečat ulazne vize na praznu stranicu. Kad je sa svojim jedinim komadom prtljage izronila u prenapučeni prostor za dolaske dočekao ju je krupan Rus. Proroktao je njezino ime. Klimnula je glavom, a on ju je čvrsto uhvatio za nadlakticu i žustro odveo do tamnog, prašnjavog džipa s pogonom na četiri kotača.

Na stražnjem sjedištu bile su nagurane još tri djevojke – dvije iz Moldavije i jedna iz Rusije – sve mlađe od dvadeset godina. Nisu govorile. Izgledale su zabrinuto i uplašeno. Vozač je gurnuo Mariku na suvozačko mjesto i ugurao svoju debelu mješinu za volan. “Nemamo vremena za gubljenje”, zaurlao je na ruskom. “oram stići do mjesta sastanka za dva sata.”

Uz jaku škripu kotača, automobil je krenuo. Vožnju je pratila trešnja auta uz mrtvu tišinu. Dok je džip prodirao duboko u sprženu pustinju, Marika je molila u sebi zatvorenih očiju .

Prije nekoliko tjedana, u njezinu rodnom gradu Karkivu, u Ukrajini, napadna, zaobljena žena u agenciji za zapošljavanje uzbuđeno je govorila o poslu koji je dogovorila za Mariku – honorarnom poslu konobarice u Tel Avivu. Marika se isprva nećkala. Čula je za mlade žene koje su bile namamljene nepostojećim poslovima i prisiljene na prostituciju. Žena je, međutim, bila nepokolebljiva i klela se svim svetim – čak je zazivala Isusa, Mariju i Josipa – da ova ponuda nije lažna.

Marika je bila savršena žrtva. Očajnički joj je trebao posao. Majka joj je bila bolesna, a otac nezaposlen, bijedni pijanac. Njezine dvije mlađe sestre kopnile su. Taj posao bio joj je jedina šansa da stvari krenu nabolje. Bio je to rizik, to je osjećala svakim djelićem svoga bića. Međutim, taj rizik jednostavno je morala prihvatiti. Uznemirujući obrat u poslovnoj ponudi bio je neobičan aranžman puta – vijugava ruta koja je podsjećala na špijunske romane. Iz Kijeva će letjeti za Beč, gdje će presjedati na avion za Cipar, a tamo opet na avion za Kairo. Kad dođe u Egipat, bit će autom prebačena u Tel Aviv. Marika je izrazila svoje sumnje, ali je žena bila uvjerljiva, objašnjavajući joj kako se na taj način štede gomile novca na avionskim kartama. Sada, nakon dva dana provedena na putu, Marikin san o novom poslu ubrzano se rasplinjavao.

Džip se zaustavio nadomak suncem opržena sela. Vozač je iskočio i prišao dvojici naoružanih Beduina. Izmijenili su nekoliko riječi. Predao im je omotnicu i naredio djevojkama da izađu iz džipa.

Prvi put toga dana Marika je progovorila. “Rekla sam da se želim vratiti kući,” prisjeća se. “Ona ruska svinja me je jako udarila preko lica i rekla mi da umuknem. Usna mi je krvarila i počela sam plakati.”

Vozač se vratio u džip i odvezao se praćen oblakom pijeska. Marika i druge djevojke ostale su pod paskom beduinskih vodiča. Bile su to jezive figure, umotane u halje i šalove boje pijeska; preko ramena su im bile prebačene puške, a s pojasa su visjeli dugi, zakrivljeni noževi. Djevojke su u čudu gledale kako muškarci zajahuju deve. Izlanuli su naredbu na arapskom i prijeteći domahnuli djevojkama da ih prate. Mala se karavana zaputila preko Sinajske pustinje, djevojke su žurnim korakom pratile deve.

“Bilo je vruće, a mi smo bile žedne, ali Arapi koji su nas vodili preko pustinje nisu marili. Stalno su vikali na nas. Nemam pojma što su govorili. Samo su vikali,” priča Marika.

Hodale su gotovo dva dana. Dvaput su se zaustavili radi obroka koji se sastojao od lepinje, sušenih smokava, datulja i šalice vode, a jednom kako bi prespavali pod zvjezdanim nebom na platnenim ceradama.

“Uvidjela sam kako su se osjećali starozavjetni robovi,” kaže Marika. “Mislila sam da me sa svakim korakom Bog kažnjava za prijašnje grijehe.”

Drugog dana u kasno poslijepodne karavana je stigla do područja označenog zahrđalom bodljikavom žicom koja se pružala preko pustog krajolika. Beduini su sjahali. Iz pijeska se izdizao nazubljeni stup. Zavezali su deve za stup i pokazali djevojkama da se prebace preko ograde od bodljikave žice. U to vrijeme Marika to nije znala, ali upravo su stigli do egipatsko-izraelske granice. Dalje se mala skupina kretala pješice. Otprilike sat kasnije, vodiči su se naglo okrenuli prema djevojkama i naredili im da legnu na zemlju. Marika je u daljini čula zvuk kamiona. Bila je to izraelska vojna patrola. Beduini su im signalizirali da leže vrlo mirno. Prošlo je nekoliko minuta i zvuk vozila izgubio se u daljini. Ponovno same, djevojke su se podigle na noge i put se nastavio pod budnim očima Beduina.

Te noći, potpuno iscrpljene i dehidrirane, djevojke su se srušile pod vedrim nebom na rubu nekog sela. Jedan od vodiča nastavio je sam, a nakon kratkog vremena vratio se u bijelom pick-up kamionetu u društvu dva Izraelca. Vozač je tečno govorio ruski i osorno naredio djevojkama neka se popnu otraga. Odvedene su do napuštene kuće i grubo gurnute u praznu sobu. Za njima su zatvorili i zaključali vrata. Usprkos dugom, mukotrpnom putu koji su prošle, nije im ponuđena ni hrana ni voda, niti im je bilo dopušteno da se operu ili razgovaraju. Noć su provele na prljavu podu.

Sljedećeg poslijepodneva pojavila su se dva muškarca s izgledom razbijača, koji su djevojkama naredili da skinu odjeću. “Rečeno nam je da skinemo svu odjeću kako bi nas mogli vidjeti. Bilo je tako ponižavajuće.” kaže Marika.

Tako smo se bojale. Učinile smo što nam je rečeno. Jedan od muškaraca je odveo mene i Ruskinju. Zvala se Lidija. Odvezao nas je u Tel Aviv, do stana na obali. U stanu su bile još tri žene. Dvije Ukrajinke i jedna Moldavka. Vrata su imala mnogo brava, a u hodniku je za stolom sjedio vrlo krupan muškarac zvan Avi. On je bio naš čuvar. Naloženo nam je da se otuširamo, a dok smo se sušile ušao je neki muškarac i rekao nam neka obučemo jeftino donje rublje koje je donio. Bilo je prozirno.

Djevojke su kao stoka stjerane u dnevnu sobu gdje im se obratio njihov vlasnik. “Vlasnika smo zvale Ba’al Bayith. Kasnije sam naučila kako to na hebrejskom znači ‘vlasnik kuće’. Ba’al je vlasnik, a bayith kuća,” objašnjava Marika.

On im je rekao da ih je kupio za 10.000 dolara po glavi i da su njegovo vlasništvo dok svaka ne otplati dug od 20.000 dolara. Rekao im je kako će morati početi otplaćivati dug već te večeri pružanjem usluga klijentima. Također je upozorio djevojke da će se svako odbijanje obavljanja posla brzo i bolno kazniti. Kako bi naglasio svoje riječi, vlasnik je značajno pogledao prema Aviju. Dlakava grdosija na vratima prijeteći se nacerila uplašenim djevojkama.

Te noći sam otkrila kako je to biti kurva. Morala sam uslužiti osam muškaraca. Osjećala sam se grozno i posramljeno. Tuširala sam se nakon svakog susreta, ali nisam mogla isprati prljavštinu iz sebe. Tijekom sljedeća četiri mjeseca bila sam prisiljena na seksualne odnose ni sama ne znam s koliko stotina izraelskih muškaraca. Mladih, starih, debelih, odvratnih muškaraca. Vojnika, oženjenih i pobožnih. Nije bilo važno jesam li bolesna ili imam menstruaciju. Morala sam raditi ili bih bila kažnjena.

Tijekom tih mjeseci Marika je očajnički pokušavala pronaći načina za bijeg, ali su prozori u skučenom stanu s dvije spavaće sobe bili zatvoreni čavlima, a debelovrati Avi uvijek na straži.

Preklinjala sam nekoliko klijenata za pomoć – one koji su se činili suosjećajnima. Pitala sam mogu li s njihovih mobitela nazvati majku, samo da joj javim da sam živa. Svi su odbili, čak i oni pobožni. Jedino bi se znali požaliti Aviju ako nisu bili zadovoljni mojim uslugama. Za to bih dobila pljusku, novčanu kaznu koja se dodavala iznosu koji sam dugovala za put do Izraela i provela bih jedan dan bez hrane.

Često sam pomišljala na samoubojstvo, ali bih se tada sjetila svoje uboge majke i sestara. Svaki dan sam se molila da budem spašena, ali su dani samo prolazili i prolazili.

Dok je pružala usluge neprestanoj rijeci klijenata, Mariku je jedna stvar posebno začudila. Većina njih nije razlikovala djevojke po etničkoj pripadnosti. Nije bilo važno jesu li iz Rusije, Moldavije, Rumunjske ili Ukrajine. U očima tih muškaraca, sve su one bile Ruskinje. Još čudniji bio je način na koji ih je mnoštvo tih muškaraca oslovljavalo. “Zvali su nas Nataša. Nikad nas nisu pitali za pravo ime. Bile smo njihova seksualna fantazija. Te budale bi ušetale u salon s priglupim cerekom na usnama i zazvale ‘Nataša!’ kao da smo nekakve ruske lutkice. A od nas se očekivalo da se smiješimo i pohrlimo prema njima.” Marika se prisjeća prvog trenutka kad je nazvana tim imenom.

Ta debela, znojna svinja dosezala je vrhunac i počela mrmljati, “O, Nataša! Nataša!” Isprva mi se činilo čudnim da me se naziva drugim imenom. Ali uskoro sam to prihvatila kao svoje utočište. Kad sam bila sama sa svojim mislima i snovima bila sam Marika – oslobođena tog zatvora. Ali kad bih bila s muškarcem, pretvorila bih se u tu drugu ženu – tu prostitutka Natašu koja je postojala hladna i mrtva u meni.

Nataša je bila moja noćna mora. Marika moje spasenje. Nijednom od tih muškaraca nikad nisam rekla svoje pravo ime.

A oni nikad nisu upitali.

Uvod

Četvrti val

S raspadom Sovjetskog Saveza 1991. demokracija je poharala republike koje su svojevremeno patile pod čizmom tog komunističkog imperija. Bilo je to doba ogromnih promjena i prevrata, međutim, činilo se da je većina stanovništva spremna za izazov. Za mnoge je to bilo ostvarenje životnog sna. Bili su konačno slobodni da žive kao samostalne nacije. Mogli su govoriti svojim vlastitim jezikom, prakticirati svoju vjeru i najvažnije, upravljati sami sobom.

Tada je na vrata pokucala stvarnost. Za veliki dio stanovništva san o boljem životu rasplinuo se preko noći. Kretanje prema tržišnim reformama, koje je trebalo uvesti te zemlje u zagrljaj globalne ekonomije, umjesto toga, donijelo je masovno otjecanje kapitala. Zakone i pravni poredak kompromitirale su pohlepa, mito i korupcija. Za čas su ekonomije mladih republika kolabirale, a socijalne sigurnosne mreže, koje su pružale minimalni životni standard većini stanovništva, rastrgane su u komadiće. Sigurnost i jednakost postale su prošlost. Demokracija se pretvorila u okrutnu farsu.

U kaosu koji je uslijedio, deseci milijuna ljudi napušteni su i ostavljeni da se snalaze kako najbolje umiju. Kome su se mogli okrenuti? Sigurno ne vladajućim strukturama. Vladajuća klasa izronila je kao klasa bogataša. Dok su obitelji brinule kako će pribaviti sljedeći obrok, političari i birokrati na najvišim razinama punili su svoje džepove dok im nisu pucali po šavovima. Za njih su mercedes i mobilni telefon postali način života, a jedine brige “koliko?” i “koji?” Dok su ljudi na čelu nacija uzurpirali vlast i zgrtali nečuvena bogatstva, iz tradicionalnog nepovjerenja prema autoritetu, koje se ukorijenilo za vrijeme sovjetske vladavine, izrodilo se opće razočaranje. Stanovništvo se moralo brinuti samo za sebe.

Nije dugo trebalo da gubitak kontrole i nove porozne granice privuku još jednu moćnu silu. Kako se nekoć neprobojna željezna zavjesa raspadala, tako je organizirani kriminal nadirao ... i zamijenio zavjesu jeftinim plastičnim patentnim zatvaračem. Crno tržište vinulo se u nebo te je do danas boljka svojstvena tim državama. Također nije dugo trebalo da se mafija okomi na najvrjedniju imovinu tek formiranih republika: lijepe ali očajne djevojke i žene – obrazovane, uglađene i bez perspektive.

Kako se socijalna struktura rušila, obitelji su se raspadale. Djeca su napuštana na ulicama. Supruzi su tražili utjehu u boci, pa je alkoholizam dosegao razmjere epidemije. Nasilje prema ženama i djeci osjetno je poraslo. I kroz sve to je na ženama ostalo da pokupe komadiće. Odlučile bi se zaposliti kako bi održale obitelj na okupu. Čak bi se i mlade djevojke koje još nisu imale vlastite obitelji dale u potragu za poslom kako bi prehranile roditelje te mlađu braću i sestre. Međutim, u to doba je stopa nezaposlenosti žena već dosegla otprilike 80 posto. Jednostavno, nije bilo posla. Kako se zadah očaja širio zrakom, one su postale savršene mete.

Na scenu ulaze “spasioci”, obećavajući raznolike vrste onoga što je za te žene bio ni više ni manje nego spas. Posao dadilje u Grčkoj... kućne pomoćnice u Italiji ili Francuskoj... sluškinje u Austriji ili Španjolskoj... modela u Sjevernoj Americi ili Japanu. U svakom od tih slučajeva, vrbovatelji bi prikazali privlačne slike dobro plaćenih poslova u glamuroznim zemljama. Za tu generaciju mladih žena, od kojih su mnoge odrasle njegujući romantične fantazije o Zapadu, ne bi to bio samo posao iz snova, već i način bijega. Bez puno razmišljanja uhvatile bi priliku, a onda se našle zatočene u mnogo gorem začaranom krugu.

Nataše su otpremane diljem svijeta. One su najnovije “It girls” cvjetajuće seksualne trgovine. Šetaju ulicama crvenih četvrti Austrije, Italije, Belgije i Nizozemske. Nastanjuju bordele Sjeverne Koreje, Bosne i Japana. Rade gole u salonima masaže u Kanadi i Engleskoj. Zatočene su kao seksualne robinje po stanovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Njemačkoj, Izraelu i Grčkoj. Zvijezde su peep-showa i otrcanih striptiz klubova u Sjedinjenim Američkim Državama. Za slučajnog promatrača, one se savršeno uklapaju među žene koje su odabrale davati seksualne usluge za novac. Namazane jeftinom šminkom, obučene u vulgarnu odjeću i stiletto potpetice, one hodaju i govore na isti način. Smiješe se, namiguju, poziraju i paradiraju, ali one to čine zato što znaju što će se dogoditi u suprotnom.

Iz dana u dan Nataše su prisiljene usluživati od deset do trideset muškaraca. Novac koji zarade ide njihovim “vlasnicima”. Žive u katastrofalnim uvjetima, česte su žrtve fizičkog nasilja i prijetnji. One koje se opiru bivaju žestoko kažnjene. One koje odbiju surađivati ponekad bivaju osakaćene ili ubijene.

Većina ljudi niti ne zna da ove žene postoje. S iznimkom uličarki, one su većinom nevidljive, zatočene iza zaključanih vrata u stanovima, bordelima, salonima za masaže i barovima. Za klijente, one su samo zamjenjiva tijela. Nije važno što su robinje; seks za novac je poslovna transakcija. Za svoje vlasnike i svodnike, one su potrošna roba koju treba što više iskoristiti prije nego što propadne. A za bande koje se bave trgovinom žena i djevojaka, one su najunosniji posao koji postoji. Trgovina ljudima danas je po zaradi treći posao na svijetu, nakon trgovine ilegalnim oružjem i drogama. Zapravo, procjena Ujedinjenih Naroda govori o neto zaradi organiziranih kriminalnih skupina koja premašuje 12 milijardi dolara godišnje.

U kafiću na cesti pokraj Rima, Albanski svodnik hvali se: “Platio sam za nju 2.500 dolara. Investiciju sam vratio za nekoliko dana.” Prema podacima međunarodne policijske organizacije Interpola, takva žena može zaraditi od 75.000 do 250.000 dolara godišnje. Prihodi su nevjerojatni. Roba je jeftina i ima je u obilju, a kad potražnja za određenom ženom oslabi, lako ju je odbaciti i zamijeniti mlađim, svježijim licem.

Broj žrtava je zapanjujući. U izvješću o trgovini ljudima za 2003. godinu, američki State Department ističe kako “niti jedna zemlja nije imuna na taj oblik trgovine” i iznosi procjenu kako je približno 800.000 do 900.000 osoba prokrijumčareno preko međunarodnih granica diljem svijeta. U brojku nije uključena trgovina unutar državnih granica. Kad bi se i ona uključila, neki promatrači smatraju da bi brojka prešla dva milijuna osoba. Nažalost, izvješće navodi da se “trgovina ljudima nastavlja, pokazujući tendenciju rasta širom svijeta”, a i to da veliku većinu žrtava čine žene i djeca.

Također navodi kako se sa ženama i djecom brutalno postupa te su “izloženi silovanjima, mučenju, HIV/AIDS-u i ostalim spolno prenosivim i zaraznim bolestima, nasilju, opasnim radnim uvjetima, slaboj prehrani te ovisnosti o drogama i alkoholu. Sve veći broj odraslih i djece gurnutih u prostituciju, kao i djece na ulicama, biva zaražen AIDS-om.”

Međunarodni bazar žena nije ništa nova – Azijatkinje su osnovni artikl već godinama, a vojske muškaraca hrle u Bangkok i Manilu na seksualne gozbe. U posljednja tri desetljeća svijet je vidio četiri različita vala trgovine radi seksualne eksploatacije. Ovaj posljednji, iz Istočne i Srednje Europe, nazvan je “četvrti val”, a njegova brzina i razmjer doista su zapanjujući. Prije samo deset godine, te žene nisu ni bile na obzoru. Danas predstavljaju više od 25 posto tog posla.

U prvom valu, sedamdesetih godina, žene su krijumčarene iz Jugoistočne Azije, većinom s Tajlanda i Filipina. Drugi val, u osamdesetima, činile su žene iz Afrike, većinom Gane i Nigerije. Odmah nakon tog uslijedio je treći val, iz Latinske Amerike, većinom žene iz Kolumbije, Brazila i Dominikanske Republike. Prema tome, nije svijet tek sada uvidio kako se žene kidnapiraju, prodaju i siluju. Razlika je jedino u tome što taj posao danas cvjeta kao nikad prije.

Knjiga Nataše istražuje taj najnovi val da bismo uvidjeli zbog čega se dogodio i zašto još uvijek buja. Ona ispituje pokretačke elemente – kritične faktore, ponudu i potražnju – te bedem samozadovoljstva, suučesništva i korupcije, koji je omogućio eksploziju takve trgovine.

U trideset godina koliko se bavim novinarstvom suočio sam se sa skandalima, korupcijom, pohlepom i kriminalom svih vrsta. Vidio sam tragedije monumentalnih razmjera – očaj gladi, divljanje rata. Svjedočio sam gubitku života i nade na Bliskom istoku i u Africi, u Afganistanu, Etiopiji, Somaliji i Iranu. Ali nikad prije nisam bio toliko pogođen bezumnim zanemarivanjem ljudskog dostojanstva kao u ove dvije godine koje sam proveo u istraživanju za ovu knjigu.

Za mene, Nataše su knjiga o generaciji izgubljenih djevojaka. Gotovo da nema grada i sela u Istočnoj i Srednjoj Europi koji nisu izgubili neke svoje djevojke i žene. Nevjerojatno, ali one nisu postale žrtve bolesti, rata, gladi ili prirodne katastrofe. Baš obrnuto, one su postale pijuni u rastućem poslu novca, požude i seksa. Čovjeka najviše uznemiruje što je krijumčarenje katastrofa koju su uzrokovali ljudi i koja se može spriječiti. Međutim, svijet još uvijek ignorira nevolje ovih djevojaka i žena. Vrijeme je da se promet zaustavi.

Plijen krijumčara

Moj život više nije moj.

– Lida, siroče iz Rumunjske

Svakoga dana deseci mladih žena iz bivšeg Istočnog bloka bivaju namamljene poslovnim ponudama koje vode u pakleni put seksualnog porobljavanja i nasilja. Usprkos bombardiranju upozorenjima preko radija i televizije, novina i oglasnih ploča, očajne žene stoje u redovima, oboružane naivnošću i prijavnicama, nadajući se da će im se ovaj put nasmiješiti sreća. Novinski oglasi u Kijevu, Bukureštu, Petrogradu, Moskvi, Odesi, Minsku i Pragu ženama koje grcaju u oskudici nude izlaz iz mučnog siromaštva – šansu za novi početak – uz nikakve potrebne kvalifikacije. Ti oglasi obećavaju određenu udobnost, pogotovo u usporedbi s uvjetima u kojima inače žive. Diljem svijeta nude se radna mjesta konobarica, modela, dadilja, peračica posuđa i spremačica. Mjesečne plaće dosežu do 2.500 dolara, što je za većinu više nego što bi zaradile za nekoliko godina. Neki oglasi izgledaju kao da su službeno dopušteni te nose logotipe američke zastave ili kanadskog javorova lista. Neki nose primamljive boje Njemačke, Belgije, Nizozemske, Italije ili Francuske.

Lažni agenti potencijalnim zaposlenicama nude “komplete aranžmane” za mjesta u inozemstvu. Za ta mjesta u pravilu nisu potrebne kvalifikacije i gotovo uvijek se traže mlade, po mogućnosti neudane djevojke. Jedan novinski oglas u Kijevu glasio je: “Djevojke, obavezno neudane i vrlo lijepe, mlade i visoke! Pozivamo vas da radite kao modeli, tajnice, plesačice, koreografkinje, gimnastičarke. Smještaj je uključen. Moguć rad u inozemstvu. Obvezno je prijaviti se osobno.” Paketi obično uključuju besplatnu obuku, putne dokumente i zračni prijevoz. Djevojke se samo trebaju pojaviti! Međutim, ono što one ne znaju jest da u 95 posto slučajeva obećani poslovi ne postoje.

Mnoge oglase objavljuju na prvi pogled legitimne agencije za zapošljavanje, koje su otvorile urede u Rusiji, Rumunjskoj, Republici Češkoj i Ukrajini. Neke agencije čak postavljaju svoje štandove po sveučilištima u Rusiji, s kojih obećavaju profitabilne poslove u inozemstvu. Većina tih agencija, ili posrednika, nisu ništa drugo do lovišta kriminalnih mreža koja se bave unosnom seksualnom industrijom. Duže od jednog desetljeća, beskrupulozni agenti u bivšim sovjetskim republikama u stupicu hvataju više od 175.000 žena godišnje i isporučuju ih poput žrtvenih janjaca krijumčarima, svodnicima i vlasnicima bordela u stranim zemljama.

Žene se ponekad vrbuju u skupinama, pa one, uvjerene kako su sigurne jer ih je više, oduševljeno pristaju. Jednoj skupini žena iz Ljviva u Ukrajini ponuđen je posao domaćica u Republici Češkoj. Kad su prešle češku granicu prodane su svodniku za 500 dolara po glavi i prisiljene na prostituciju duž ozloglašene državne ceste E-55 blizu češko-njemačke granice. U drugom slučaju je čitavu plesnu trupu Ukrajinki prevario “impresario” koji im je obećao turneju u pet europskih gradova. Činilo se da je turneja legitimna. Čak su i dobile “ugovore.” Završile su zatočene u stanu u Njemačkoj, prodane u prostituciju.

U svijetu seksualne trgovine nisu sve žene žrtve lažnih oglasa ili agencija za zapošljavanje. Prve karike krijumčarskog lanca vrlo često su rođaci, susjedi ili prijatelji prijatelja. Poznanik koji je vješt u zadobivanju povjerenja može prići djevojčinoj obitelji i ponuditi se da joj pomogne pronaći dobar posao u inozemstvu. Svake godine tom se varkom namami golemi broj djevojaka.

La Strada, nevladina organizacija iz Kijeva koja pruža pomoć žrtvama krijumčarenja iz Ukrajine, zabilježila je mnoge slučajeve kad su varku izveli poznanici ili osobe od povjerenja u zajednici. Počinitelji su bili učitelji, lokalni psiholog, žena policajca i kći seoskog svećenika.

Tanja, koja dolazi iz malog gradića u pokrajini Luhansk na istoku Ukrajine, bila je žrtva takve varke. Otac ju je napustio kad su joj bile četiri godine. S dvadeset godina krenula je pronaći posao kako bi pomogla majci koja se brinula za njezina brata invalida. Iako je završila tehničku školu, nije bilo posla jer su tvornice i postrojenja u gradu većinom bili zatvoreni. Situacija je bila očajnička. Ponekad je njezina obitelj preživljavala samo na kruhu i vodi. Prema podacima La Strade, Tanji, koja je po opisu bila “vitka i lijepa”, pružila se nevjerojatna prilika kad joj je 1998. prijateljica njezine majke predložila posao u inozemstvu. Žena je Tanji rekla kako bogate obitelji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima traže kućne pomoćnice. Taj posao se navodno plaćao do 4.000 dolara mjesečno. Tanja nije mogla vjerovati svojoj sreći.

Međutim, po dolasku u Abu Dhabi odvedena je u bordel gdje joj je svodnik rekao kako ju je kupio za 7.000 dolara. Od tog trenutka morala je raditi kao prostitutka dok ne otplati svoj takozvani dug. Nakon tri mjeseca zatočeništva Tanja je uspjela pobjeći. Pobjegla je u obližnju policijsku stanicu gdje je ispričala svoju priču. Nevjerojatno ali istinito, optužena je radi prostitucije i osuđena na tri godine zatvora u pustinji. Iz zatvora je izašla 2001., psihički slomljena i posramljena. Njezinu svodniku nije se dogodilo ništa. Budući da je bila obilježena kao prostitutka, ta ju je arapska država deportirala natrag u Ukrajinu.