Ben Walters  

O Nemilosrdnim gadovima

“Malo je prerano za eksplozije i rat”, kaže Butch (Bruce Willis) svojoj djevojci Fabienne (Maria de Medeiros) u Paklenom šundu (Pulp Fiction, 1994.) Quentina Tarantina. Možda je u pravu – sve ovisi o vašem poimanju zabave. Film koji Fabienne gleda u njihovoj motelskoj sobi je Gubitnici (The Losers, r. Jack Starrett, 1970.), eksploatacijski film u kojem se pripadnici skupine Hell’s Angels sukobljavaju s postrojbama Vietkonga. Žestoko poigravanje žanrovima kakvo nalazimo u Gubitnicima izvršilo je snažan utjecaj na Tarantinove Nemilosrdne gadove (Inglourious Basterds, 2009.), film koji elemente špageti-vesterna umeće u obrazac filma misije smještenog u vrijeme Drugog svjetskog rata. No Pakleni šund nam također pokazuje Butcha kao klinca dok gleda Clutch Cargo, TV seriju iz 1959. god. čiji spoj animiranog i igranog filma istovremeno djeluje i neuvjerljivo i uznemirujuće. Pomalo mučna kombinacija crtića i stvarnosti, Clutch Cargo ima podjednako mnogo dodirnih točaka s Nemilosrdnim gadovima kao i film o eksplozijama i ratu.

REAKCIJE KRITIKE Kontroverze oko Gadova, uglavnom izazvane činjenicom da film prikazuje alternativnu povijest i neobičan spoj stvarnog i izmišljenog, javile su se i prije nego je film premijerno prikazan na festivalu u Cannesu. Radnja podijeljena u pet filmskih poglavlja obuhvaća razdoblje od 1941. do 1944. godine i prati dvije narativne potke, obje izgrađene oko planiranja atentata na vođe nacističke Njemačke (uključujući i samog Hitlera). Jedna narativna linija prati Shosannu Dreyfus (Mélanie Laurent), jedinu preživjelu pripadnicu francuske židovske obitelji koju u prvom poglavlju (Nekoć davno... u Francuskoj pod nacističkom okupacijom) smaknu članovi SS-a na čelu s pukovnikom Hansom Landom (Christoph Waltz). U trećem poglavlju (Njemačka noć u Parizu) Shosannu (koja se krije pod imenom Emmanuelle Mimieux) zatječemo u Parizu, u društvu njemačkog ratnog heroja i proslavljenog snajperista Fredericka Zollera (Daniel Brühl). Osim Shosanne, atentat na naciste sprema i britanska obavještajna služba koja (o čemu smo podrobnije obaviješteni u Operaciji Kino, četvrtom poglavlju filma) šalje poručnika Archieja Hicoxa (Michael Fassbender) da se pridruži Nemilosrdnim gadovima iz naslova. Predvođeni poručnikom Aldom Raineom (Brad Pitt), Gadovi su (kako doznajemo u drugom po redu poglavlju naslovljenom jednostavno Nemilosrdni gadovi) gerilska skupina židovsko-američkih vojnika čiji je jedini zadatak teroriziranje i ubijanje nacista. Hicoxu i Gadovima pridružuje se i njemačka filmska zvijezda/britanska tajna agentica Bridget von Hammersmark (Diane Kruger). Posljednje poglavlje Osveta divovskog lica donosi uspjeh: smrt Hitlera, Goebbelsa, Göringa i Bormanna označava kraj Drugog svjetskog rata. 

Nonšalantni revizionizam u kombinaciji s eksplicitnim nasiljem koje nad njemačkim vojnicima vrše Gadovi, izazvali su zgražanje nekih kritičara. U svom blogu Jonathan Rosenbaum film opisuje kao “duboko uvredljiv i nevjerojatno glup... moralni ekvivalent poricanja Holokausta”. Drugi su se, pak, obrušili na formalne, a ne moralne nedostatke: fragmentiran, brbljav, neujednačenog ritma. Peter Bradshaw, filmski kritičar časopisa Guardian, Gadovima je dodijelio jednu zvjezdicu, nazvavši ih “kolosalnim, samodopadnim, razvučenim promašajem, divovskim dvoipolsatnim anti-klimaksom”. Manohla Dargis iz New York Timesa u svom je osvrtu upotrijebila izraze poput “nespretan”, “beskonačan”, “odbojan” i “vulgaran”. No bilo je i onih koje je samosvjestan filmofilski polet oduševio –među njima su Peter Travers iz časopisa Rolling Stone (“višejezična šund poezija”) i Roger Ebert iz Chicago Sun Timesa koji Tarantina slavi kao “pravu stvar”, “redatelja donkihotovskih užitaka”. Gledanje Gadova neke je ostavilo zbunjenima i neodlučnima. U osvrtu za časopis The New Yorker David Denby piše da je Tarantinov film “previše blesav da biste u njemu mogli uživati”, no istovremeno nije sasvim siguran “jesu li Gadovi portret Tarantinova idealnog sveameričkog voda ubojica ili njegova parodija”. Podijeljenog mišljenja je i Michael Wood, kritičar časopisa London Review of Books: “Nemoguće je odrediti poziciju koju sam Tarantino zauzima prema ovoj priči. Znamo da mu ironija nije jača strana, no također znamo da nipošto nije glup”.

Doista, dvosmislen se doima kao prava riječ za ovaj film. Na što cilja Tarantino? S jedne nas strane uznemiruju sadizam i krvoločnost njegovih židovskih osvetnika, no s druge ostajemo razoružani njegovom revizionističkom drskošću. Dargisova je samo djelomično u pravu kada tvrdi da je “Tarantino ozbiljan jedino kada je riječ o njegovim vlastitim filmovima, ne i kada je riječ o povijesti”. Nije isključeno da je redatelj, ne razmišljajući pretjerano o stvarnosti rata, ovdje opazio priliku da omiljenu priču o ženskoj osveti umetne u nov i zanimljiv žanrovski okvir. No ne smijemo zaboraviti da je Tarantino itekako ozbiljan i kada je riječ o tuđim filmovima i snazi medija kao takvog. I na formalnom i na narativnom planu, Nemilosrdni gadovi natopljeni su referencama na sedmu umjetnost u mjeri koja je zapanjujuća čak i za redatelja kojemu je strast prema filmu zaštitni znak. Iako kritičan prema filmu, kritičar časopisa Newsweek Daniel Mendelsohn u Gadovima prepoznaje novi stupanj u Tarantinovoj redateljskoj evoluciji: “[O]vdje filmovi nisu samo (manje ili više) suptilan dio aluzivne estetičke igre, već napokon izbijaju u prvi plan”.

FILM O FILMU PREMREŽEN REFERENCAMA NA FILMOVE U svim Tarantinovim filmovima nalazimo likove koji jedni druge uspoređuju s Leejem Marvinom ili Christie Love, cjepidlače oko ili interpretiraju omiljene filmove (pjesme, stripove, TV serije). Njegov opus obilježen je stilističkim citatima iz drugih filmova, internim šalama upisanim u odabir glumačke postave, autoreferencijalnošću i nesmiljenim osvještavanjem vlastitog statusa filmskog djela. Ono što je započelo s korištenjem očitih process shot-ova (kadar u kojem se radnja odvija ispred platna na kojemu se projicira prethodno snimljeni materijal; op. prev.) u Paklenom šundu i špice u stilu filmova iz 70-ih na početku Jackie Brown (1997.), postupno metastazira u žanrovske kolaže od kojih se sastoji dvodijelni Kill Bill (2003. i 2004.) i metatekstualne lakrdije projekta Grindhouse (suradnja s redateljem Robertom Rodriguezom koja je iznjedrila dva filma: Rodriguezov Planet terora/ Planet Terror, 2007., i Tarantinov Otporan na smrt/ Death Proof, 2007., op. prev.) koji svom pseudo-retro eksploatacijskom modelu ostaje vjeran do te mjere da su filmovi ‘opremljeni’ ogrebotinama, iskrivljenom slikom i najavama za nepostojeće filmove žnj kategorije. Gadovi nastavljaju taj niz: na samom početku filma vidimo logo studija Universal koji ne potječe niti iz vremena u koje je smještena radnja filma, niti iz vremena u kojem je nastao, već iz razdoblja kojem pripadaju žanrovski filmovi čiji stil imitiraju Gadovi. Glazbenu podlogu redatelj je ‘zdipio’ iz drugih filmova, likovi su nazvani prema opskurnim glumcima i filmašima, brojne reference na njemačku filmsku kompaniju UFA, G. W. Pabsta i Leni Riefenstahl da i ne spominjemo. Tu je i zezancija na račun King Konga kao svojevrsnog simbola sudbine “crnaca u Americi”. Dio kritičara oduševljen je tako visokom razinom znanja o filmu. Stephanie Zacharek za Salon piše da je “filmskoj kulturi koja najvećim dijelom počiva na neupućenim entuzijastima... možda potreban upravo Tarantino i njemu slični redatelji kojima povijest filma nije potpuna nepoznanica”. 

Kinematografija nije samo predmet referenci već i glavna sastavnica radnje. Junakinje filma Otporan na smrt su kaskaderke. U Gadovima gotovo svi imaju neke veze s filmskom industrijom: glavni akteri Operacije Kino su filmska zvijezda (von Hammersmark) i filmski kritičar (Hicox); Gadovi se prerušavaju u talijanske filmaše; Shosanna je vlasnica kina (“U ovoj zemlji poštujemo redatelje”, kaže ona) u kojem se održava premijera Ponosa nacije, filma Josepha Goebbelsa sa samoprozvanim filmofilom Zollerom u glavnoj ulozi. Shosanna namjerava prekinuti projekciju Ponosa vlastitim filmom, prologom pogiblji nacističkih gledatelja/ica u požaru uzrokovanom lakozapaljivom nitratnom filmskom vrpcom. Goebbelsa se naziva “glavom čitave njemačke filmske industrije” i uspoređuje s Louisom B. Mayerom i Davidom O. Selznickom. Čak i Hitler, kojeg prvi put vidimo kako pozira za portret, više djeluje kao zvijezda nego kao političar. “Sviđa mi se ideja da naciste nadvladava snaga filma”, kaže Tarantino. “I to ne samo metaforički, već i doslovno.” U filmu o filmu premreženom referencama na filmove dio kritike ne vidi poricanje stvarnosti, već hvalospjev. “Ovdje se ne radi o ego-tripu”, piše Travers. “Tarantinova snaga izbija iz samog srca filma... niti jedan ljubitelj filma neće mu moći odoljeti.”

TARANTINOV (POVIJESNI) REVIZIONIZAM Film kao oružje za masovno uništenje, sredstvo svrgavanja Trećeg Reicha i okončanja rata – vrlo privlačna, no ipak besramno fantastična ideja. Gotovo da možete čuti Tarantina kako se smijulji u pozadini dok jedan od njegovih likova pita: “Što će pisati u knjigama iz povijesti?” No čak ni one zgrožene Tarantinovim revizionizmom taj isti revizionizam ne bi trebao čuditi. Redatelj nam je, naime, još davnih dana dao do znanja da se ne libi zadirati ni u Sveto pismo. Ulomak iz Knjige o Ezekijelu (25: 17) koji se obilato citira u Paklenom šundu ne nalazi se u Bibliji. U istom filmu Vincent (John Travolta) objašnjava Julesu (Samuel L. Jackson) da se čuda događaju “kad Bog nemoguće učini mogućim”. U tom je smislu i sam Tarantino čudotvorac: Vincent, kao i Melanie (Bridget Fonda) u filmu Jackie Brown, umire, no ‘uskrsava’ zahvaljujući prekidima u kronološkom slijedu događaja. Za čovjeka koji krivotvori riječ Božju i pobjeđuje smrt mijenjanje tijeka povijesti kako bi se ubrzao pad Trećeg Reicha tek je dječja igra. Ključno pitanje ovdje jest gura li se Tarantino tamo gdje mu nije mjesto, odnosno je li uopće moralno prčkati po Drugom svjetskom ratu? Dargis smatra da nije; sličnog je mišljenja i Mendelsohn, koji u svom osvrtu na film podsjeća: “[T]i zlikovci i ti događaji bili su stvarni, i ono što osjećamo prema njima i njihovim zločinima također je stvarno.” U tom smislu, svako odstupanje od ili slobodnije interpretiranje činjenica dovodi u pitanje kolektivnu osudu mračnih događaja iz prošlosti. No je li manjak poštovanja isto što i ravnodušnost?

Drugi svjetski rat uzdignut je na razinu kulturne relikvije, zaštićen i nedodirljivi locus najveće žrtve, najvećeg junaštva, najvećeg zla i najveće tragedije. No bacimo li pogled na komediju Biti ili ne biti Ernsta Lubitscha (To Be or Not to Be, 1942.), uvidjet ćemo da su u vrijeme samog rata stvari bile bitno drugačije, te da je satirička oštrica nerijetko bila uperena i protiv samog Führera. U kritici za časopis Sight and Sound, Kim Newman kraj Nemilosrdnih gadova povezuje s “glasovitim prizorom iz britanskog film Neka to učini George (Let George Do It!, r. Marcel Varnel, 1940.) u kojem George Formby ostvaruje kolektivnu fantaziju mlateći Führera”. Popisu bismo mogli dodati i naslovnicu stripa Kapetan Amerika na kojoj eponimski superjunak tuče Hitlera, Chaplinovog Velikog diktatora (The Great Dictator, 1940.) i riječi pjesme Hitler ima samo jedno mudo (oko 1939.). Po završetku rata, kada je opasnost prošla i strahote nacističkih zločina izašle na vidjelo, trend satirizacije počeo je jenjavati da bi konačno 1968. film Producenti (The Producers, r. Mel Brooks) bio optužen za manjak dobrog ukusa. Ipak, žanrovske eskapade i naciste kao standardne filmske zlikovce nalazimo i u narednim desetljećima: od trilera iz 70-ih, preko Maratonca (The Marathon Man, r. John Schlesinger, 1976.) i Momaka iz Brazila (The Boys from Brazil, r. Franklin J. Schaffner, 1978.) do farsičnog Gestapa u BBC-evoj humorističnoj seriji ‘Allo’Allo! (1982. – 1992.). Tek 90-ih, kada ratna generacija političku i kulturnu dominaciju prepušta svojoj djeci, pijetet i sentimentalnost nameću se kao glavna obilježja diskursa o Drugome svjetskome ratu.

ZABAVNO NASILJE (?) Izazov koji pred nas postavljaju Nemilosrdnih gadovi počiva na pretpostavci da ratni filmovi (pa i sam rat) mogu biti zabavni. Ne samo da film i kinematografija u Gadovima postaju sredstvo borbe već je sama borba prikazana kao vid zabave, kako za one koji u njoj sudjeluju, tako i za one koji ju gledaju. Uvjereni da nacisti ne poznaju humanost, Gadovi ih ubijaju, a njihove leševe oskvrnjuju skidajući im skalpove. “Gadovi su spoj Dvanaestorice žigosanih i nacističkog voda smrti”, za Village Voice piše J. Hoberman; o njihovoj predanosti i ljubavi prema ‘poslu’ svjedoči i komentar Jonathana Rosenbauma koji je film doživio kao “radosno slavljenje okrutnosti”. A gledanje takvih okrutnosti, sugerira film, ravno je sudjelovanju u njima. Riječima Alda Rainea upućenima jednoj od žrtava: “Iskreno, gledati Donnyja [Donny Donowitz – igra ga Eli Roth – ubija naciste palicom za baseball; op.prev.] kako mlati naciste na smrt za nas je najbliže odlasku u kino”. Ipak, po pitanju čistog užitka, čak se ni Gadovi ne mogu mjeriti s Hansom Landom. Nesumnjivo najupečatljiviji lik u filmu, Landa utjelovljuje privlačan i uznemirujući spoj briljantnosti, okrutnosti i neobične djetinje radosti: često ga vidimo kako razdragano plješće ili se previja od smijeha. “Landa nije samo glavni negativac u filmu”, piše Hoberman, “on je šef parade... nešto kao zabavna verzija Eichmanna!” U stvari, Landa se toliko zabavlja da je to pomalo zabrinjavajuće.

Tanka je granica što dijeli zabavno od smiješnoga. Prizori nasilja s komičnim efektom Tarantinov su zaštitni znak – tko god pogleda Pakleni šund teško da će ostati ozbiljna lica na repliku: “Čovječe, pucao sam Marvinu u facu!” No što je s mučenjem kao zabavom? Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992.) isprva nisu dobili zeleno svjetlo u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog scene u kojoj gospodin Modri (Michael Madsen) s guštom, britvom i kanistrom benzina nasrće na svezanog policajca (Kirk Baltz). Istovremeno, publika suosjeća sa zgroženim očevidcem mučenja koji upuca gospodina Modrog. Pakleni šund odlazi korak dalje: kada Marsellus Wallace (Ving Rhames) objavi svom silovatelju da mu “slijedi inkvizicija” kad stignu njegovi kompići s kombinirkama i letlampom, Wallaceov status žrtve u film unosi dašak pravedničkog trijumfa. U Kill Billu i Otpornom na smrt osveta u vidu ubijanja i namjernog nanošenja boli herojski je čin. Nejasno je da li bi Raineovo mučenje von Hammersmark (sumnjajući da je ona izdajica, Raine joj gura prst u ranu na nozi) trebalo dovesti u pitanje njegov herojski status. U praksi, vjerojatno ne. Lik Rainea djeluje kao George W. Bush u nadahnutoj interpretaciji Clarka Gablea. Gadove sam dva puta pogledao u kinu, i oba su puta prizori nasilja (sustavno smještani u okvire komedije) – od premlaćivanja nacista palicom za baseball i mučenja, do pucnjave i skalpiranja – kod publike izazvali smijeh.

Je li tim i takvim prizorima u konačnici cilj jedino gušt publike ili (kao što vjeruju Rosenbaum i Medelsohn) zahtijevaju odobravanje, ostaje nejasno. Jasno je tek da nas film, čiji je naslov još k tomu i pogrešno napisan (Inglourious Basterds, umjesto Inglorious Bastards; op.prev.), poziva da barem nakratko zaboravimo na povijesnu stvarnost. Možda nas istovremeno poziva i da nakratko (onako, zabave radi) zaboravimo i na etičke vrijednosti i barem na tren prihvatimo zamjensku nemoralnost koja je bez sumnje pogrešna, no mogla bi biti zabavna. Problematičnim i dvosmislenim mjestima usprkos, jasno je da Tarantinu ne promiču paralele između Gadova i njihovih žrtava: u Ponosu nacije Zoller urezuje svastiku u pod kao što je Raine urezuje u čela nacista. U Raineu koji za svastiku urezanu u čelo Hansa Lande kaže: “Mislim da bi ovo moglo biti moje remek-djelo”, mnogi su prepoznali Tarantina koji se samozadovoljno busa u prsa. No ako je tomu doista tako, tada redatelj i sebe i svog junaka smješta u sumnjivo društvo. Komentar o remek-djelu, naime, priziva raniju repliku u kojoj se navodi kako Goebbels vjeruje da će Ponos nacije “biti njegovo remek-djelo”.

‘PRIČEKAJTE ŠLAG!’ Gadove, dakle, manje zanima etika rata (o povijesnoj građi da i ne govorimo), a više snaga filma, njegova sposobnost da nas namami u moralne sive zone i drži u neizvjesnosti. I dok svesrdno imitira određene aspekte pojedinih filmskih žanrova, Tarantino istovremeno uskraćuje publici neke konvencionalne užitke. U članku za Variety, Todd McCarthy primjećuje da bi “činjenica da je najveći dio filma titlovan [gotovo 70% dijaloga je na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku; op.prev.] mogla odbiti dio potencijalne domaće publike”. Ekstazama nasilja kojima završava svako od pet poglavlja redovito prethode razvučeni dijelovi u kojima se do iznemoglosti razglaba na raznim jezicima. Model za ovu vrst zavlačenja mogao bi biti sam Landa koji uživa u poigravanju sa svojim žrtvama: odugovlači, ćaska, moli za još jednu čašu mlijeka, ne dopušta da se štrudla jede prije negoli stigne šlag (još jedna – namjerna? – pogreška, barem prema bečkim kulinarskim puristima). Kenneth Turan za Los Angeles Times tempo filma opisuje kao “neoprostivo ležeran, gotovo ledenjački”, no naposljetku primjećuje kako je “manjak energije” možda baš ono na što scenarist i redatelj cilja. “Pričekajte šlag!”, kao da poručuje Tarantino.

Dugoočekivani vrhunac jedna je od najizravnijih i najneuvijenijih izjava o fantazmagoričnoj moći kina koju smo ikada imali prilike vidjeti na velikom platnu. Shosanna i Zoller ubiju jedno drugo da bi kasnije uskrsnuli kao slike na filmskome platnu, gdje postaju agenti smrti prije negoli plamenovi progutaju i platno i publiku. Ostaje tek začudna forma filma kao fatalne domine, krupni kadar Shosanne projiciran na dim – divovsko lice iz naslova poglavlja koje se smije dok gledateljice gore. Prizor je istovremeno i apsurdan i preplavljujući, isprazan i neodoljiv, poput još jednog divovskog lica – onog iz Čarobnjaka iz Oza (The Wizard of Oz, r. Victor Fleming, 1939.), poput bilo kojeg drugog krupnog plana. Možda je upravo to razlog zašto se toliko vremena i pažnje posvećuje urezivanju svastika na čela, skalpiranju, rešetanju Hitlerovog lica mecima. U našem hiper-filmskom svijetu ima li išta gore od toga da vam lice nije dovoljno atraktivno za krupni plan?

Film Nemilosrdni gadovi istovremeno i slavi i problematizira moć filma, dopuštajući da i dobri i loši momci mogu obožavati i iskorištavati njegovu snagu, prepoznajući da pozicija gledatelja/ice nije bez moralnih konzekvenci (samo nepromišljeni/a gledatelj/ica neće prepoznati sebe u prizorima Hitlera koji se cereka dok gleda masakr američkih vojnika u Ponosu nacije). S druge strane, film također sugerira da ono što je netko u stanju napraviti i ono što je u stanju odgledati nisu nužno iste stvari. Dok publika uživa u njegovom filmskom masakru, Zoller se ispričava i napušta dvoranu. “Ne volim ovaj dio”, kaže on. Možda mu se učinilo da je malo prekasno za eksplozije i rat. U konačnici to ipak (kao i toliko toga) ovisi o vašem poimanju zabave.