O neopravdanosti pojma manjine

Inzistiranje na prioritetu legitimnosti, nasuprot dogmatiziranoj legalnosti, bilo bi nužno u preispitivanju i ponovnom određivanju prava “nacionalnih manjina” i opravdanosti samoga pojma.

Pravo čovjeka i građanina, kao iskonska odrednica modernoga svijeta, sama je po sebi negacija pojma “nacionalna manjina”. Egzistiranje te proturječnosti motiv je da se, nasuprot njoj, potvrdi istina onoga što je građanska revolucija postavila kao svoj princip. Riječ je o odnosu subjekta i svijeta.

Svaki je čovjek, kao pojedinac, subjekt. Irelevantno je za građansku revoluciju bilo čije (konfesionalno, nacionalno…) podrijetlo. Ona je upravila svakoga čovjeka prema svijetu kao neograničenom području iskazivanja autonomije volje (konkretiziranja slobode u realiziranju individualnih mogućnosti).

Proturječnost demokratskog principa

Budući da kategorije subjekt i svijet, između kojih se principijelno konstituiraju posebnosti (nacionalne), legitimiraju nacionalno, sve ono što je u vezi s njime, na primjer, odnos većine i manjine, postavljanjem na rang načela, bilo bi proturječno bitnom podrijetlu ljudskih prava i ideala nacionalne jednakosti. Odnos između većine i manjine samo je (statistička) činjenica. Iako je danas u Bosni i Hercegovini manji postotak Hrvata nego Bošnjaka (Muslimana) i Srba, oni su, ipak, razumljivo, iz povijesnih razloga, konstitutivan narod. Koja je bitna razlika između konstitutivnoga i “manjinskoga” naroda u državi? Pojam “nacionalna manjina”, štoviše, uvredljiv je za pojedine “malobrojne” etničke skupine, u opsegu veće, po kojoj se obično naziva državna zajednica kao njihova historijska postojbina?

Ako je svaki čovjek, kao pojedinac, po svojem radu, konstitutivan činitelj određene zajednice, onda je stoga, logično, i etnička zajednica kojoj on pripada također konstitutivna. Ako je ona “malobrojna”, onda ta činjenica ne bi smjela biti načelna. Kako ne bi smjela biti načelna, onda nema ni razloga da određena etnička zajednica bude “manjinska”. Kao što je svaki pojedinac konstitutivan činitelj, bilo po dobru, bilo po zlu, onda je, svakako, i svaka etnička zajednica, bez obzira na svoje osobitosti, konstitutivna u svojoj bivstvujućoj cjelini.

Tradicionalno shvaćanje o pravu većine i (njezinoj) zaštiti manjina, kao demokratski princip, izvrgava se u političku frazeologiju. Ako je riječ o pravu većine, onda zaštita manjina podrazumijeva nepravo manjine. Naime, pravo i većine i manjine ukida razliku između njih, jer i jedna i druga imaju svoja prava bez obzira na taj količinski odnos. Pojam “zaštita manjine”, u odnosu na pravo većine, pretpostavlja manjinu kao objekt tutelacije, dakle, ona je logično u podređenom statusu jer vlastito pravo dobiva od drugoga (od nekoga koji to pravo zadobiva samo zbog kvantitativne “prednosti”). Tutelacija je, makar bila dobroćudna, ipak, dominacija. Uostalom, zbog popriličnog razmimoilaženja dobroćudnosti i tutelacije, mali je korak do zloćudnosti.

Legitimiranje nacije i povlaštena klasa

Potrebno je očuvanje specifičnosti određenih naroda, bez obzira na karakter njihove povijesne ukorijenjenosti izvan “matične” domovine, primjerice, Čeha u Hrvatskoj, Hrvata u Austriji, Srba u Sloveniji,… međutim, to ne znači da bi naziv “manjina” bio opravdan. I za samu hrvatsku kulturu bila bi šteta kada bi iščezle osobitosti pojedinih naroda u njoj. Ali one nisu puki inventar, kao nekakvo “privatno vlasništvo” određenih etničkih zajednica, nego su doista konstitutivne u oblikovanju hrvatske (kulturne) povijesti. Zauzimanje na tom elementu vlastite povijesti dužnost je “matičnoga” naroda.

I nastojanja izvjesnih srpskih krugova za očitovanjem “manjinskih” prava Srba u Hrvatskoj komplementarna su stajalištima određenih hrvatskih političara, primjerice Zdravka Tomca, koji ističe:

“Srbi u Hrvatskoj trebaju prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu u kojoj su nacionalna manjina s najvećim pravima koje imaju nacionalne manjine u demokratskim državama. Svaki pokušaj da se obnove zahtjevi za političkom autonomijom Srba u Hrvatskoj ili da se Hrvatska konstituira ponovno kao država dvaju naroda, Hrvata i Srba, vratit će nas u prošlost, otvoriti nove sukobe i onemogućiti normalizaciju odnosa.” (…) “Ustavnopravno, Hrvatska je odlukama Zavnoha konstituirana kao država ne samo hrvatskoga naroda nego i država srpskoga naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskoga i srpskoga naroda, kao dvaju konstitutivnih naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskoga većinskoga naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim tijelima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj.” ¹

Tomac potvrđuje ono što bi htio opovrgnuti, naime, nazire se to da bi “povlaštenost” srpske nacije trebalo zamijeniti “povlaštenošću” hrvatske nacije (jer je ona većinska u Hrvatskoj). Hrvatsko antifašističko vijeće ispravno je postupilo što je priznalo konstitutivnost i srpskoga naroda u Hrvatskoj, ali je ipak bilo nedosljedno u tome što nije eksplicitno priznalo konstitutivnost svih naroda koji u njoj žive. To je, dapače, osnova da Hrvati traže vlastitu konstitutivnost i u drugim državnim zajednicama.

Tomac zapostavlja činjenicu da nacija, prije svega, podrazumijeva strukturu određenih društvenih skupina i njihove (sukobljavajuće) tendencije. Ali, nacija je i potencijalnost određenoga naroda da bude ono što može biti prevladavanjem svojih ograničenosti. Riječ je, dakle, o alternativi: ili reprodukcija aktualne društvene strukture ili pak inzistiranje na načelnim razrješavanjima nacionalnih problema. Legitimiranje nacije po sebi samoj ustupak je nacionalnom fundamentalizmu s obzirom na to da se pritom sama nacija postavlja kao princip svega. Zbog toga se nacionalni interes najčešće poistovjećuje s interesima povlaštene (nacionalne) klase. Logično jest što je nacionalni fundamentalizam, zbog zamagljivanja klasnih suprotnosti nacionalnim “jedinstvom”, upravljen protiv onih, štoviše, u vlastitu narodu čija se vrijednost prisvaja odnosno onih na čijem se radu temelji društvo.

Kulturna paradigma nasuprot političkoj

Time je do sarkazma doveden pojam “nacionalna manjina”, jer, uostalom, što je ona: je li to “vlasnička elita” koja radi svojih egoističnih interesa otuđuje vrijednosti vlastite nacije ili su to oni koji se legitimiraju “manjinskom” varijantom kršćanstva ili nekim drugim obilježjima “manjinske” religije? Ako su “manjina” samo oni drugi, onda bi se i u tom skupu mogao otkriti podskup “nacionalne manjine”, naime, oni koji bi možda htjeli getoizirati “vlastiti” narod i biti njegovi “plemenski” predvodnici.

Zatvaranjem u vlastiti nacionalni krug, prinos Srba u Hrvatskoj bio bi shvaćen kao endemska pojava nebitna za osobitost hrvatskoga nacionalnog korpusa. Pritom bi bila na pomolu mogućnost da se spomenuta “nebitnost” zapusti ili čak pogazi zbog čega bi predstavnici “manjina”, ionako ograničenog političkog dosega, izgubili svoj temelj.

Neprihvatljivo je to što je književnik Simo Matavulj (Šibenik, 1852.-Beograd, 1908.) isključen iz programa učenja realističke književnosti. Premda “nominalno” pripada srpskoj književnosti, ta se “supsumcija” ne mora nužno uzeti kao princip. Nije li on, zbog tema koje su ga inspirirale dok je, u svojoj prvoj književnoj fazi, živio u Hrvatskoj, pertinentan i hrvatskoj književnosti odnosno hrvatskoj (književnoj) kulturi? Nije li njegov roman Bakonja fra Brne (1892.) slika i prilika života, odnosa naroda i Crkve, u Dalmatinskoj zagori i Bukovici. Nadahnuo je on 1951. hrvatskoga redatelja Fedora Hanžekovića za istoimeni, hrvatski, film. Književnost Dinka Šimunovića i Milana Begovića, Vladana Desnice i Vojina Jelića, Ivana Raosa, Ivana Aralice, Ivana Brešana… po eksplicitnom utjecaju ili, pak, samo po tematskoj motivaciji korijeni se dijelom u Matavuljevu pripovijedanju. Riječ je, bez obzira na etničku pripadnost i pripadnost nacionalnoj književnosti, o sudjelovanju u zajedničkom kulturnom sklopu koji je temelj bilo kakve specifičnosti. Nije li ta kulturna paradigma instruktivna i za politiku?

Okultacija ili/i getoizacija, zbog nečijega “inorodstva”, samo može štetiti nacionalnoj (hrvatskoj) kulturi, bez sumnje, i politici. Suprotstavljanje toj purifikaciji nije težnja za prisvajanjem, nego za kulturnim komuniciranjem, štoviše, na zajedničkom području, u kojem se plauzibilno mogu potvrditi nacionalne specifičnosti.

Upitnost pojma manjine

Pojam “nacionalna manjina” nije prihvatljiv zbog toga što se određena etnička skupina stavlja u podređeni položaj prema većini bivstvujući, načelno, po njezinoj volji.

Pojam “pravo većine” upitan je, uostalom, i što se tiče same demokracije.

Mala je razlika između demokracije i ohlokracije. Njihov je opseg zajednički, međutim, svijest o vrijednosti drugih istovjetnih vlastitima i sljedujuća praksa, koja karakterizira demokraciju, najčešće ostaje samo puki postulat. Zbog toga su mnogi teoretičari inzistirali na konsenzualnosti, to jest na snazi argumenata, pri čemu bi, štoviše, manjina mogla biti u pravu nasuprot (per enumerationem simplicem izmanipulirane i povlaštene) većini. To je, dapače, u osnovi Rousseauova društvenoga ugovora, utemeljenoga na općoj volji, u kojoj mišljenje manjine može postati princip koji svatko – usuglašavanjem (u afirmaciji istinitoga i negaciji prividnoga) – prihvati kao svoje stajalište, ali koje nije ni od koga nametnuto, nego koje jest izražaj slobodne volje svakoga pojedinca (u autonomnom otkrivanju istinitoga koje omogućuje dijalog).

Najvjerojatnije se zbog spomenutoga nedostatka svojedobno nastojalo pojam “nacionalna manjina” nadomjestiti pojmom “narodnost”, dakle riječ je o etničkoj zajednici koja nema obilježja “matičnoga” naroda, ali ima sva prava kao i on. Mislim da bi trebalo respektirati taj nekadašnji pokušaj.

Sve u svemu, pojam “nacionalna manjina” nije opravdan. Zato bi trebalo pronaći njegovu zamjenu. To je osobit zadatak koji se ne može i ne mora baš tako lako riješiti. Predložio bih sljedeće kvalifikacije: srpski, slovenski, makedonski, crnogorski, bošnjački (muslimanski), češki, slovački, mađarski, njemački, romski, talijanski, židovski… narod u Hrvatskoj. Time bi se potvrdila konstitutivnost svakoga naroda bez obzira na statističke pokazatelje.

Bilješke

¹ Zdravko Tomac: Hrvatska će biti pod sve većim vanjskim pritiscima, Vjesnik, Zagreb, broj 20453, 15. studenoga 2004., str. 15.