S predasima ili zahvaćanjima daha u ovoj korespondenciji jednako je kao i s krajnjim pjesničkim pokušajem da se govori iz one granice kad čovjeku uzmanjka daha i riječi
“Tko hoda na glavi, moje dame i gospodo, taj pod sobom ima nebo kao bezdan (Wer auf Kopf geht, hat der Himmel als Abgrund unter sich).”
Te riječi iz Meridijana, govora što ga je Paul Celan održao prilikom dodjele nagrade ‚‘Georg Büchner‘‘ u Darmstadtu 22. listopada 1960, jednostavno i istodobno plastično prikazuju čovjekovu paradoksalnu egzistenciju, egzistenciju što visi u bezdani. Iz te su se fundamentalne spoznaje o bestemeljnosti (Grundlosigkeit) našeg prebivanja s jetkim intelektualnim ispiranjem jezika iskristalizirale i nevjerojatne, fascinantne i nenadmašne forme Celanova pjesništva, pjesništva koje raste u bezdan kao minerali u vulkanskoj manduli. A za svaku kristalizaciju, pa i za pjesničku kristalizaciju jezika, neizbježno je da bude vođena stanovitim zakonitostima.
Ni o jednom suvremenom pjesništvu nije bilo napisano toliko rasprava koje nastoje odrediti i tematizirati te zakonitosti, kao o onome Celanovom. Jer za gotovo je svaki njegov stih karakteristično da u njegovoj pozadini počiva ogromno iskustveno zaleđe, zaleđe što ga čine neposredni egzistencijalni, kulturno-povijesni, filološki, kabalistički i dakako posve akcidentalni segmenti, koji svojim značenjima odsijevaju u njihovoj paradoksalnoj simboličnoj strukturi kroz koju se prelijeva svjetlost maloprije opisana ponornog neba.
Eterični bunar neba Za cjelokupno su njegovo pjesništvo, upravo zbog svoje učestalosti, karakteristične neke ključne riječi ili simbolički miljokazi koji predočuju smjer ljudske egzistencije ‚‘uprte‘‘ u bezdan transcendencije, u eterični bunar neba. Tih je riječi čitav niz. S njima pjesnik posebice markira ono stremljenje u svojim pjesmama što ga opisuje u Meridijanu i o kojemu kaže da je stremljenje prema ‚‘dalekom, onom što je bilo moguće zaposjednuti, a što se naposljetku ipak vidjelo samo u Lucilinom liku‘‘.
Posrijedi je dakle istraživanje toposa, odnosno, preciznije rečeno, istraživanje toposa u svjetlu onoga što treba istražiti: u svjetlosti u-topije. A čovjek? A stvorena bića u toj svjetlosti? ‚‘A jednom smo, polazeći od pozornosti posvećene stvarima i stvorenom biću, bili dospjeli u blizinu nečega otvorenog i slobodnog. I naposljetku u blizinu utopije. Književnost, moje dame i gospodo: – ono beskonačno govorenje o sve samoj smrtnosti i uzaludnosti!‘‘
U toj Celanovoj simboličkoj topologiji kao ključne pojavljuju se ponajčešće riječi što ih je Winfried Menninghaus u svom opsežnom strukturalno-semantičkom istraživanju pod naslovom Magija forme rasporedio sub specie nomenalis, razmatrajući simboliku tih riječi u semantičkom osvjetljenju koje se širi od riječi ime (imena). Ta riječ u Celanovoj magičnoj pjesničkoj konstelaciji verbalnih simbola zacijelo predstavlja ishodišnu riječ u imenovanju njegove pjesničke utopije. U tome simboličkom imenovanju najčešće susrećemo riječi, dakako u različitim tropičkim sklopovima, koje pripadaju pjesnikovom fundamentalnom empirijskom dodiru s povijesnom zbiljnošću i sudbinom, sa sudbinom kakvom je obilježen i sam pjesnički jezik. A njega dakako nije moguće odvojiti od čovjeka i istine njegove egzistencije, čim je taj jezik evocira, čim dakle implicitno izriče njezino ‚‘višenje‘‘ u bezdani.
Tektonika utopije Pjesništvo je, prema tome, poslužimo li se stihovima iz Celanove pjesme Divlje srce (Das Wildherz), das selten verheißne / rechte / Neben- / leben, rijetko obećani / pravi / usputni / život, pri čemu je naglasak upravo na tome ‚‘usputni‘‘ ili ‚‘sporedni‘‘ koje je ipak sa životom rimovano u nerazdvojivu cjelinu. Život kakav se ‚‘konfigurira‘‘ (konfiguriert sich) u pjesmi je ‚‘podlokavan krvlju‘‘ (blutunterwaschen). Riječi koje najčešće nastupaju u tom pjesničkom ‚‘podlokavanju‘‘ pjesnikova neposredna iskustva, i koje predstavljaju ključne miljokaze u semantičkoj ‚‘konfiguraciji‘‘, odnosno imenovanju Celanova pjesničkog Neben-leben, Menninghaus je rasporedio u sklopove koji označuju ‚‘vrijeme‘‘, ‚‘antropologiju‘‘, ‚‘geologiju i kemiju‘‘, ‚‘astrologiju‘‘, ‚‘botaniku‘‘ i ‚‘optiku‘‘ imena. Te su riječi: sat, dan – noć, ljeto, zaborav – sjećanje; oko, usta, ruka, srce; more, voda, zemlja, pijesak, pepeo, dim, gorje, led, snijeg, kristal, kamen; zvijezda, mjesec, sunce, nebo; ruža, cvijet, drvo, lišće; svjetlo, mrak, sjena itd.
Imamo dakle posla s riječima izrazito osjetilno predodžbene prirode koje ‚‘konfiguriraju‘‘ impresivnu pozadinu Celanove pjesničke aleatike. Ili, drugim riječima, sav taj neposredni, ‚‘impresionistički‘‘ topos njegova pjesništva upregnut je u tektoniku pjesnikove utopije u kojoj je osjetilna zorna neposrednost preko intelektualnog kalkila navedenih riječi pretopljena u simboličko, polisemično označavanje onog naslućenog ‚‘posve Drugog‘‘, o kojem Celan zbori u Meridijanu i zbog kojega Peter Horst Neumann u knjizi Uz liriku Paula Celana otkriva u svjetlu koje stupa u Celanovu liriku, koje stupa s takvim ‚‘razrjeđivanjem‘‘ redundancije semantički linearnog ‚‘realističkog‘‘ jezika i zatamnjenjem njegova ‚‘praktičkog‘‘ smisla (da se tim više naglasi njegova iracionalna, mimo-razumska, para-doksalna poetska dimenzija), ono osvjetljenje koje opravdano imenuje epifanijom jezika.
Umjetnička energija koja je privela pjesnički jezik do takvog vrhunca zacijelo je enormna i pokušamo li je razabrati unutar Celanove formule, koja uspostavlja poeziju kao Neben-leben, kao para-egzistenciju, biva nam jasnim da u pjesničkom aktu ta energija ima izrazito nihilističku tenziju u odnosu na pjesnikovu realnu egzistenciju. Naime, ona se želi ozbiljiti u pjesmi bez ostatka. Najljepše se to vidi u sljedećem stihu iz pjesme Govori i ti (Sprich auch du): Nun aber schrumpft der Ort, wo du stehst: /
Wohin jetzt, Schattenentblößter, wohin? (Sad se mežura mjesto na kojem stojiš: / kud sad, ti bezsjeni, kamo?)
Celan je, znamo, otišao u Senu, u kraj para-odnosa s vlastitom egzistencijom. No u njegovom se pjesništvu upravo iz realne neukidivosti i simboličkog jedinstva tog para-odnosa razlijeva ‚‘svjetlo‘‘ one bezdani u kojoj egzistencija visi. Za bolje razumijevanje geneze tog odnosa, koji je pjesnika naposljetku samoubilački gurnuo u tu bezdan bez egzistencijalnog ostatka, svakako je uputno imati u vidu i neke elemente njegova egzistencijalnog iskustva koje je odlučno obilježilo njegovo pjesništvo i time njegovu sudbinu, sudbinu koju najopipljivije izražava upravo semantika gore navedenih ključnih verbalnih simbola u Celanovoj pjesničkoj kriptografiji. Jer te riječi uglavnom izviru iz naplavina pjesnikova životnog iskustva.
Prepirka s rječju A u zacijelo bitne naplavine toga iskustva spada i pjesnikov odnos s austrijskom književnicom Ingeborg Bachmann.
Susreli su se svibnja 1948. godine u okupiranom Beču: Bachmann, studentica filozofije i kći učitelja i ranog austrijskog člana Nacional-socijalističke stranke, i Celan, Židov njemačkog jezika iz Bukovine, bez domovine, koji je oba roditelja izgubio u njemačkom koncentracijskom logoru i sam preživio rumunjski radni logor. Iz te nepremostive razlike izvodio je Celan i visok zahtjev za pjesništvo njemačkog jezika nakon Holokausta. Ingeborg Bachmann, koja je i prije tog susreta raščistila s najnovijom njemačkom i austrijskom prošlošću, bila je nov poticaj da se cijelog života bori protiv zaborava, također i poticaj da se zalaže za Celanovo pjesništvo. Ta razlika, kao i napor da se usprkos njoj, dapače upravo iz nje ponovno započne razgovor nakon djelomičnih dubokih smetnji, određuje njihovo dopisivanje, od prvog dara pjesme In Ägypten (U Egiptu) iz svibnja/lipnja 1948. do posljednjeg pisma u jesen 1967. godine.Pisanje je dakako u središtu njihovih života. Oboma pisati nije jednostavno: hrvanje oko jezika, prepirka s riječju, ispiranje jezika poprima u ovoj korespondenciji središnje mjesto. Neprestano se govori o neposlanim pismima, a dugotrajna šutnja drugoga povremeno navodi očekivajućeg na razmišljanje o razlozima koji se nalaze u njemu samome. Ta šutnja, koju su osjećali kao mučninu ili su je u prešutnom sporazumu čuvali, najznačajniji je element u šest vremenskih dijelova što ih je moguće zamijetiti u dopisivanju, a čije su granice usko povezane sa životnim obratima u oba života. Upravo su ona sjecišta Celanovih bogato variranih pisamskih razgovora obilježenih diskontinuitetom: svaki od dijelova obilježenih obratom ima vlastito lice pomoću svaki put vlastitog tona, vlastitih tema, vlastite dinamike, vlastitih oblika šutnje, a time i asimetrije koju valja svagda iznova odrediti.
Hermeneutičko osvjetljenje pokazuje kako se u svim pismima kao neprekinuta sudbinska obilježenost njihove poruke razotkriva Celanovo anagramski ispovijeđeno egzistencijalno iskustvo koje potječe upravo iz njegove mladosti. To je iskustvo ona supstancija koja određuje svaki njegov zapis, pjesnički ili epistolarni, određujući njihovu leksiku i semantiku, sintaksu, gramatiku, ritam, foniju, ortografiju… Zato možemo reći da u svima njima odsijeva prije svega spomen, koji nije samo spomen na mladost, nego i pamćenje. Neizmjernost prostora koji se otvaraju u tom pamćenju, u koje nikada nije moguće prodrijeti do kraja, jednaka je onoj neizmjernosti kakvu Celan opisuje u Meridijanu kao ponorno nebo pod čovjekom koji dubi na glavi. Položaj je to u kojem je izraženo iskustvo potpune ljudske iskorijenjenosti, bestemeljnosti i blizine smrti, što je tako fatalno zavazda obilježilo Celana.
A ova su pisma zapravo tek rubne emanacije tog temeljnog iskustva. Vode nas od pjesnikova empirijskog susreta sa smrću do zaborava tog njenog povijesnog ostvarenja i ujedno do pamćenja, koje nije ništa drugo do znanje o konačnosti naše egzistencije. Slijede ta pisma Ingeborg Bachmann ‚‘bezdomski‘‘ i ‚‘bezsjenski‘‘, ‚‘razsjenčeni‘‘ bijeg od praga do praga, dakle pokušaj egzistencije koja je razapeta između onoga što jest i ‚‘pamćenja‘‘ ništine.
Pamćenje ništine S predasima ili zahvaćanjima daha u ovoj korespondenciji jednako je kao i s krajnjim pjesničkim pokušajem da se govori iz one granice kad čovjeku uzmanjka daha i riječi, kad zahvaća samo još iz bezdane bezdani pod sobom, dakle iz onog Drugog o kojem govori u Meridijanu i što nije iskazivo riječju, no što je ipak poziva na govor.
Sve je tako kao da korespondenciju obasjava dionica puta svjetlosti koja na početku sja kao nekakva razderana svjetlosna tkanina što zastire vlastiti izvor, da bi se potom ta svjetlost ojačala u pritisak koji pjesnika sili u rasvijetljenu nebesku bezdan, u apsolutni usputni-život, u identitet egzistencije i pjesništva i time u takvo ‚‘epifanijsko‘‘ imenovanje svjetla i vlastitog bića u njemu kakvo je obuhvaćeno starohebrejskim pojmom kumi ori: ustani, zasjaj! Na kraju će to svjetlo posve utrnuti u bjelinu snijega, u onu simboličku dionicu svačijeg života što znači nijemost i smrt.
Na tom pjesničkom meridijanu je Celanovo mladenačko životno iskustvo iz pamćenja ništine i smrti prešlo u takvu poetsku kristalizaciju u kojoj sja bijelo, hladno odsuće ljudskog spomena, da bismo tim snažnije osjetili sveobuhvatno i neizmjerno božansko pamćenje samog pjesništva. Jer kako ponavlja Celanov vjerojatno najsuptilniji tumač, Jacques Derrida (u spisima Shibboleth i Béliers), pjesništvo nam prednjači, ide kadšto brže od nas i spaljuje dionice našega puta. Lava se valja, tragovi su ugarci. Goruće etape – pred nama.