S kreativnim direktorom, vlasnikom event agencije i likovnim umjetnikom razgovaramo o njegovim eventima i performansima, a povodom performansa Kapulica ni na nebu ni na zemlji, što ga je izveo 26. rujna u Galeriji Bačva (HDLU, Zagreb)
Na web-stranici Vaše agencije stoji da je riječ o specijaliziranoj event agenciji, dakle, bavite se organizacijom evenata i promocijama. Do sada koji je Vama osobno bio najdraži event, u smislu umjetničke autonomije?
Najdraži event mi je lansiranje Dom Perignona, berba 1998. Event je održan u staroj tvornici Badel. Spoj neviđenog luksuza i prekrasne ali napuštene i zapuštene zgrade bili su nevjerojatna inspiracija. Dio eventa je bila i izložba Karla Lagerfelda koji je napravio seriju fotografija posebno za ovu berbu. Ne znam da li je stvar bila u šampanjcu, prekrasnoj građevini ili odličnoj scenografiji i rasvjeti, ali je jednostavno sve sjelo na svoje mjesto i izgledalo čarobno. (smijeh)
EVENTI + PERFORMANSI
Pritom ponekad navedene evente određujete i kao performanse. U čemu pronalazite bliskost s umjetnošću performansa te zašto pritom neke od tih evenata ne određujete i kao hepeninge s obzirom i na često uključivanje sudionika tih evenata u samu izvedbu?
Ono što radim dijelim na evente i na performanse. Iako event znači događaj, što znači da je i performans vrsta eventa, moja podjela je jednostavna. Eventima smatram komercijalne korporativne evente gdje prenosim poruku proizvoda ili usluge, tj. klijenta. Performanse nazivam svoje osobne projekte u kojima prenosim svoje vlastite poruke, ideje i razmišljanja. Znanje stečeno dugogodišnjim osmišljavanjem i organiziranjem evenata koristim kao pomoć pri realizaciji performansa dok u svaki event nastojim unijeti barem malo vlastite umjetnosti.
Kada ste počeli s navedenim djelovanjem, odnosno koji je bio Vaš prvi event?
S eventima sam se prvi put susreo 2000. godine. Moj prvi event bila je prezentacija za jednu auto kuću. Iako je bio dan, ispucavao sam rakete jer volim pirotehniku i specijalne efekte te sam smatrao da mora biti razrađena dramaturgija bez obzira što je riječ o dnevnoj prezentaciji. Uz to sam u prezentaciju uspio ubaciti i mali igrokaz, jer mi je moja logika u tadašnje vrijeme nalagala da cijelu stvar moram oplemeniti s nečim što ću izmisliti samo za tu priliku. I danas se slažem sa svojim tadašnjim razmišljanjem.
Kada ste počeli organizirati event Kapulica & Lampioni, koji nazivate i performansom, a koji ste do sada izveli nekoliko puta? I zašto ste kao prostor izvedbe tog eventa odabrali prostor ispred HDLU-a, Meštrovićeva paviljona – Džamije?
Prvi performans iz serije Kapulica & Lampioni koji je imao podnaslov Život je super! organizirao sam 2010. godine. Meštrovićeva džamija je građevina, spomenik kulture koji me uvijek oduševljavao. Uz to je i Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika a kao član tog društva uvijek sam osjećao povezanost s tom zgradom i želio sam ju približiti ljudima, dati joj humanost i ljudsku toplinu. Mogao sam zamisliti kako će lampioni i Meštrovićeva džamija udruženim snagama stvoriti prekrasne slike. Osim toga trg na kojem se nalazi također je prekrasan a uz to je zadovoljavao osnovne uvjete potrebne za puštanje lampiona, a to je da ima dovoljno čistine bez drveća i dobar raspored za okupljanje veće količine ljudi.
Obično ste određen kao umjetnik koji je u našu sredinu, točnije na zagrebačku “event” scenu uveo performativno puštanje lampiona. Od kuda proizlazi Vaša fasciniranost lampionima?
Dugo sam želio napraviti projekt koji će se temeljiti na interakciji i zajedništvu. Oduvijek sam impresioniran multiplikacijom, osobito ako je riječ o jednostavnim, lijepim stvarima. Lampioni su mi se učinili kao idealni saveznici iz nekoliko razloga. Kao prvo – jako su lijepi u svojoj jednostavnosti, zahtijevaju brigu i pažnju jer ih je potrebno zapaliti i pričekati da se napune toplim zrakom kako bi poletjeli a uz to ispunjavaju želje što automatski budi pozitivne konotacije. Zbog njihove veličine potrebno je dvoje ljudi da zapale jedan lampion i puste ga da poleti, što dodatno naglašava duh zajedništva. Njihova multiplikacija u letu i u kombinaciji s prekrasnom arhitekturom uspjeli su stvoriti slike koje su putem medija obišle cijeli svijet – od Kine, preko Amerike i natrag do Europe.
MOČVARE I AVIONI
Kako ste oblikovali Močvarni sajam? Naime, za tu je prigodu prostor svoga djelovanja Klub Močvara preselio u centar Grada.
Učinilo mi se jako zanimljivim ta gotovo nemoguća kombinacija jednog kultnog sajma i shopping cetra. Volim stvari koje na prvi pogled djeluju nespojivo. Obratio sam se voditeljima Močvarinog sajma i predložio im suradnju. Ideja im se svidjela i sajam je jedne nedjelje oživio u shopping centru. Duh Močvarinog sajma u potpunosti je prevladao i dao novo lice i novi duh mjestu na koje je došao. Jako sam ponosan na taj projekt.
Performansom Show must go on! 2008. godine započeli ste seriju umjetničkih akcija koje ste posvetili krizi i recesiji. Pritom ste se i jedne subote obratili prolaznicima i namjernicima u podne s terase u Gundulićevoj (terasa koja gleda prema kinu Europa). Koje ste sve akcije izveli u sklopu navedene aktivističke serije; poznato je da ste njezin početak označili svojevrsnim zračnim, avionskim performansom.
Kada sam primijetio da se stvari mijenjaju i da mojim sugrađanima pada moral zbog prijetnje recesije, odlučio sam izaći na balkon u centru grada i uz pomoć glumice Mare Borić zapjevati Show must go on! kako bih podsjetio ljude na ono što sam pretvorio u stihove: “Tisuće lijepih malih stvari ono je što recesiju kvari”. Te stihove sam repao na balkonu dok su konfete prštale na sve strane. Na lecima koji su se dijelili napisao sam “Ne razmišljaj o novcu, zabavljaj se cijelo vrijeme. Čovjek je u ozbiljnoj krizi tek kada se prestane zabavljati”. Želio sam podsjetiti na ono što govorim u svim svojim performansima, a to je ljepota sitnica u životu i ukazati na ljepotu svakodnevnice. Serija performansa Kapulica & Lampioni svojevrsni su nastavak te akcije jer tih tisuću lijepih malih stvari o kojima sam pjevao su i lampioni koji simboliziraju želje i čovjekovu vjeru u ostvarenje želja i snova. Cijeli performans je bio “začinjen” avionom s transparentom “Show Must Go On! K” koji je nadlijetao grad nekoliko vikenda.
DEMISTIFIKACIJA UMJETNOSTI I HUMOR
Često ističete da spajate svoje pozive, vokacije kao kreativni direktor i vlasnik event agencije i likovni umjetnik, odnosno da spajate naoko proturječne fenomene – umjetnost i marketing te da u tom spajanju ekonomije i umjetnosti upravo odašiljete optimističke stavove prema životu. Naime, često ističete humor kao bitnu, oslobađajuću sastavnicu života koja nam jedina preostaje kao borba protiv svih oblika političkih i svakodnevnih cinizama. Da li i danas s jednakom dozom optimizma vjerujete u kakav-takav opstanak HR, sada u EU?
Uvijek sam volio spajati stvari koje na prvi pogled djeluju nespojive, pa tako spajam marketing i umjetnost. Kao što sam već rekao, znanje stečeno u radu na eventima koristim kao pomoć pri realizaciji performansa a u svaki event nastoji unijeti barem malo umjetnosti, pa makar i u samo jednom detalju. Mislim da je to dobra formula, barem za mene a i podržava moje nastojanje da demistificiram umjetnost i približim je ljudima. Humor je jako bitan u cijeloj ovoj priči jer mislim da pomaže ljudima da lakše prihvate neke stvari.
Vjerujem da optimistično treba koračati kroz život te da mnoge epizode koje nam se čine teškima ne treba shvaćati previše osobno nego ih pokušati pogledati s distancom. Pokušavam stvari pojednostaviti i mislim da čovjek koji daje sve od sebe u zadanim uvjetima i maksimalno ostane svoj, uvijek može naći mjesto pod suncem. Zbog toga se trudim da moje poruke budu jednostavne i razumljive. To nikako ne umanjuje njihovu važnost i snagu. Ulazak u EU je očekivani i logičan slijed i kao takvog ga trebamo uklopiti u svoje živote.
Koji Vas umjetnici/umjetnice s domaće scene posebno inspiriraju u toj vjeri, nadi, optimizmu u neko bolje sutra?
Cijenim mnoge umjetnike a među njima Ivanu Franke, Ivana Fijolića, Matka Vekića i mnoge druge, ali inspiraciju uvijek nalazim u životu i svojim iskustvima.
ČUVAJ SE PAPIGE GORDY
Koji ste segment našega društva tematizirali u performansu Čuvaj se papige Gordy? (Kula Lotrščak, Zagreb, 2000)? Koliko mi je poznato za sadržaj performansa uzeli ste jednu vijest iz Jutarnjeg lista.
U Jutarnjem listu sam pročitao članak o papigi koja je naučila oponašati psa čuvara. Lajala je i jela iz zdjele za pse. Odlučio sam joj posvetiti performans čiji je cilj bio potaknuti ljude da se bore za ostvarenje svojih snova, koliko god im se ludim činili. Kroz primjer papige Gordy obratio sam se najviše mlađoj populaciji koja se nalazila na prekretnici, npr. kod izbora fakulteta ili prilikom odabira budućeg poziva. Obratio sam se ustvari svima koji su se dvoumili ili sumnjali u svoje snove. Ako su se nalazili u nedoumici da li da krenu putem kompromisa ili se posvete svojim snovima, pokušao sam im na duhovit način poručiti: pogledajte ovu papigu koja je htjela biti pas i naučila lajati! Zašto ne biste i vi poput nje pokušali ostvariti ono što želite?
Kako ste oblikovali performans Kapulica ni na nebu ni na zemlji, što ste ga izveli 26. rujna ove godine ispred Džamije? Naime, mediji su najavljivali Vaš performans intrigantnim opisom – nakon što posjetitelji prođu kroz dugačak i mračan tunel, dočekat će ih umjetnik koji levitira pod svjetlosti“. Osim toga isticano je i kako je to Vaš prvi performans, nakon 2008. godine, a koji nije izveden na temu lampiona.
U performansu Kapulica ni na nebu ni na zemlji vodim posjetitelje kroz tamu prema svjetlosti koju predstavlja čovjek. Time želim poručiti da je u cijeloj ovoj priči o “lebdenju” najbitniji čovjek koji lebdi. Često to zaboravimo, pa neka nas ovaj performans podsjeti upravo na to. Tamu sam prikazao pomoću dugog crnog tunela kroz koji posjetitelji prolaze a svjetlost sam predstavljao ja koji lebdim osvijetljen. U performansu predstavljam sve ljude koji su se našli u posveti ovoga performansa, a ona glasi: “Ovaj performans, ovu ideju posvećujem svima onima koji ‘lebde’ između onoga što jesu i onoga što bi željeli biti kao i onima koji balansiraju između onoga što jesu i onoga što predstavljaju drugima da jesu. Posvećujem ga i svim ljudima u ovom užurbanom svijetu koji ‘lebde’ kroz život i nadam se da će svatko od posjetitelja prepoznati svoju posvetu ili će se naći u nekoliko njih.”
Upravo iz tog razloga u performansu lebdim onakav kakav jesam u svakodnevnom životu, da bih bio bliži svima koji su se prepoznali u posveti. Nisam stiliziran niti sam protagonisti čarolije. Moje lebdenje je jednostavno moje materijalizirano duhovno i psihičko stanje u kakvom se sam a i većina ljudi nalazi. Lebdenje kao lebdenje u cijeloj je priči samo materijalizirani dio priče i poruke koju performansom govorim. Na performansu sam surađivao s iluzionistima iz Mak teatra – Ivicom i Leonardom Krakićem.
ŽIVOT = UMJETNOST
Poznat je i Vaš performans Rođen 4. srpnja: Stotinu torti za bebe rođene 4. srpnja (rodilišta u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Splitu i Osijeku, 2005.). Kako ste uspjeli prikupiti toliko slastičarskih sponzora i koliko je beba bilo rođeno toga dana te godine?
Torte sam uspio prikupiti uz pomoć prijateljice Zrinke Validžić. Moji vjerni prijatelji i sestra Anamaria su stupovi mojih performansa a na Zrinku je u performansu s tortama pao taj veliki slatki zadatak. (smijeh) Danima sam obilazio rodilišta i dijelio torte majkama koje su rodile 4. srpnja. Bilo ih je preko 100 a posjetio sam rodilišta u Zagrebu, Rijeci Zadru i Splitu. Performans s tortama je po zahtjevnosti jako sličan performansu s lampionima. Zajednička im je borba za dozvole i prepuni su papirologije. Trud se isplatio jer sam uspio oraspoložiti mnoge novopečene mame. Ovaj mi je performans dokazao da je za iskren osmijeh ponekad stvarno dovoljna sitnica ili lijepa gesta. Cilj performansa bio je ukazati da je svako dijete tj. svaki život pravo umjetničko djelo.
Kako ste koncipirali izložbu/performans Supermarket Art (Galerija Nova, Zagreb, 2000.) i da li je riječ o Vašem prvom performansu? Naime, kao što ste izjavili na portalu buro247.hr, povodom je navedene izložbe objavljen i katalog The Fake (ur. Ivana Vučić i Tomislav Jurica Kaćunić), gdje ste izjavili da se zalažete za umjetnost koja je u doticaju s ljudima i sa svakodnevicom; ukratko da umjetnost bude dostupna svima, kao što ste i istaknuli u ovome razgovoru.
Već na prvoj samostalnoj izložbi Podmornice, uz prezentaciju slika podmornica na zidu, napravio sam pravu malu avanturu koja je uključivala mene kao kapetana; imao sam dva dokapetana i dvije stjuardese. Izložba se razvila u tulum. Nakon toga je slijedila izložba Supermarket Art gdje sam se okrenuo potrošačkom slikarstvu. Kao materijal sam koristio kartone ambalaže za jaja, sirovu tjesteninu raznih uzoraka i novine. Sve to sam farbao auto sprejevima i navedeni je rad pratio atraktivan katalog The Fake (Ivana Vučić i Tomica Jurica Kaćunić) u kojem sam prezentirao svoje stajalište da bi umjetnost trebalo približiti svima do te mjere da svi tinejdžeri uz omiljene grupe, pjevače i glumce imaju i svoje omiljene umjetnike te da njihove postere lijepe isto tako na zidove soba. Iznio sam i stajalište da komercijalne stvari ne moraju biti loše nego da i komercijalna umjetnost može biti kvalitetna.
Zaključio sam da umjetnik ne treba biti patnik nego može biti vesela i zabavna osoba koja super zarađuje i uživa u slavi. Kako bih stvari bolje pojasnio, izmislio sam da su Madonna i Bono Vox kupili moje slike za desetine tisuća dolara. Uložio sam sve snage u borbu protiv izoliranosti umjetnosti za manje, privilegirane skupine. Poruke su bile jasne i jednostavne i doprle su, preko medija koji su odlično popratili izložbu, do širokih masa ljudi. Gostovao sam čak i u glazbenim emisijama a objave o izložbi su osim u kulturnim rubrikama našle svoje mjesto u rubrikama showbussinesa.
EVERYBODY 82-02/FLY KTK,FLY!
Koji ste performans osmislili kao ulično događanje kao prvi u nizu Vaše umjetnosti koja bi trebala biti dostupna svima?
Često sam izlazio iz galerija među sugrađane. Već 2002. sam izveo zračni performans Everybody 82-02/Fly, KTK,Fly!, 2004. sam odao počast ritualu odlaska u stara zagrebačka kina projektom Rođen 4. srpnja: KTK – Birthday Party, organiziravši točno u ponoć projekciju filma Vatrene ulice Waltera Hilla u kinu „Zagreb“ da bi 2005. perfomansom Rođen 4. srpnja: Stotinu torti za bebe rođene 4. srpnja, kao što sam napomenuo, obišao rodilišta u bolnicama u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Splitu. Godine 2008. sam okupio mnoštvo ljudi u Varšavskoj ulici kada sam izveo performans na balkonu na križanju Gundulićeve i Varšavske pod nazivom Show must go on!. I tako smo, tim slijedom, došli do performansa Kapulica & Lampioni u kojem sugrađani i sudjeluju od 2010. godine.
Spomenuli ste da ste 2002. izveli zračni performans Everybody 82-02/Fly, KTK, Fly! Kako ste ga koncipirali?
U ovom performansu bavio sam se pop kulturom. Konkretno fenomenom Madonne. Performans je ime njenog prvog singla koji je izdan 1982. godine, tj. 20 godina prije održavanja performansa. Brzinu slobodnog pada sam usporedio s brzinom njenog uspona na tron pop glazbe.
I završno. Slažete li se s određenjem prve teoretičarke umjetnosti performansa – RoseLee Goldberg da je danas termin performans postao univerzalan za prezentacije uživo svih vrsta – od interaktivnih instalacija u muzejima do maštovito koncipiranih modnih događanja te DJ-programa u klubovima?
Djelomično se slažem. Ne mislim da je baš svaka prezentacija uživo performans. Termin performans vežem uz izvedbene umjetnosti, bez obzira bile one iz područja glazbe, vizualnih umjetnosti ili nekog drugog polja. Ipak ne bih svaku prezentaciju uživo nazvao performansom. Jasnu granicu je nemoguće povući, ali neke prezentacije imaju veći nivo vizualne, estetske i konceptualne vrijednosti od drugih.