Priča o grijehu i provincijalizmu, o manjku samokontrole i višku neodgovornosti, o platnim bilancama i jeftinim kreditima. Ili možda dvije priče o tome
Prije dvije tisuće godina, Rimljani su imali globalno carstvo, barem u onom dijelu globusa koji je obuhvaćao Evropu, Sjevernu Afriku i Malu Aziju. Zajedno s globalnim carstvom imali su i globalnu ekonomiju. Nisu, međutim, imali okvira u kojem bi o takvoj ekonomiji razmišljali.
Zlo kamatarenja Međutim, podiže se silno mnoštvo tužitelja na one koji su novce oplođivali kamatama, protivno zakonu donesenom za Cezarove diktature, kad su bili regulirani kreditiranje i obaveza posjedovanja nekretnina u Italiji; tog su se zakona odavna prestali pridržavati, jer javno dobro biva zanemareno radi privatne koristi. U Gradu se, naime, davno ukorijenilo zlo kamatarenja, bilo je čestim uzrokom pobuna i sukoba, i zato su ga obuzdavali čak i u doba starih i manje iskvarenih običaja. (...) Mnogi su pučki zaključci bivali obezvrijeđeni manipulacijama; koliko god ih kažnjavali, one bi se na nevjerojatne načine uvijek iznova javljale. No, u ovom je slučaju pretor Grakho, u čijoj je nadležnosti bila istraga, pod pritiskom ugroženog mnoštva predmet iznio pred senat; uspaničeni su patriciji (nijedan od njih nije bio bez krivnje po toj osnovi) molili vladara za milost...
Tako je Tacit, prije devetnaest stoljeća, prikazao događaj iz 33., iz devetnaeste godine vladavine cara Tiberija. Događaj bismo zvali financijskom krizom. Svetonije, Tacitov nešto mlađi suvremenik, u Tiberijevoj biografiji istu epizodu opisuje ovako: “U velikoj novčanoj krizi narod je tražio pomoć, te je [Tiberije] bio prinuđen to učiniti [ponuditi bez kamata stotinu milijuna sestercija svakome tko je želio pozajmicu], budući da je senatskom odlukom propisao da kamatari dvije trećine svog imetka pretvore u nekretnine, a da dužnici istu količinu duga plate odmah, no ta se mjera pokazala nedovoljnom.” A Dion Kasije, stoljeće nakon Tacita i Svetonija, dodatno precizira da je beskamatni zajam bio ponuđen senatorima, a da je car još dao “najozloglašenije od tužitelja” sve smaknuti u jednome danu (Dion odobrava Tiberijeve postupke).
Moral i moraliziranje I u grčkom i u rimskom svijetu bankarski je biznis bio pristojno razvijen. Način poslovanja bio je drugačiji od našeg, materijalna osnova bila je drugačija (društvo je bilo poljoprivredničko; papirnati novac Rimljani bi smatrali oksimoronom: kako vrijednost može imati nešto što samo po sebi ne vrijedi ništa?), računovodstvo je bilo jednostavnije i poslovanje se općenito odvijalo sporije – ali, kako vidimo, zajmilo se, investiralo i špekuliralo, dobivalo i gubilo naveliko. Nesumnjivo je u Rimu bilo “poduzetnika” čije su razumijevanje i iskustvo “tržišta” bili posve sofisticirani. Nije, međutim, postojala ekonomija kao znanost. Niti je ijedan od tih sofisticiranih poduzetnika svoja iskustva zapisao, niti je ijedan antički mislilac stvorio “Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca” kao što će 1936. učiniti John Maynard Keynes. U Rimu i Grčkoj itekako se filozofski pisalo – ali filozofija je bila drugačije usmjerena. Bila je prvenstveno moralna (“što mi je činiti? čemu se mogu nadati?”). Zato su i priče bile moralne i moralističke.
Centralna banka Tiberije Kako bi “novčana kriza” iz 33. izgledala prevedena na jezik današnje ekonomije? U društvu čiji je novac metalni – i ovisi o ograničenoj količini dragocjenih metala – do “nestašice novca” došlo je, po svemu sudeći, zato što je Tiberije bio pristaša mjera štednje, napunivši državnu riznicu Rima s 2,7 milijardi sestercija. Oskudicu valute pogoršao je uvoz luksuzne robe s Istoka (plaćanje znači odljev dragocjenih metala). Kako je nestajalo novca – a s njim i potražnje – cijene su počele padati, a kamatne stope rasti; vjerovnici su se počeli namirivati ovrhama, dužnici su se počeli braniti tužbama zbog lihvarenja. Senat je pokušao zaustaviti odljev kapitala propisujući obavezu ulaganja u italske nekretnine; da bi ispunili tu obavezu, senatori su počeli likvidirati pologe u bankama, utjerivati dugove, aktivirati hipoteke. To je krizu još pogoršalo. Bankroti, gubici imanja, kamate rastu do neba. Na to je napokon intervenirao Tiberije, u ulozi naših centralnih banaka: suspendirao je odredbu o nekretninama i ubrizgao financijsku injekciju od sto milijuna sestercija uz vrlo povoljnu kamatu, te odredio daljnje palijativne mjere (skraćivanjem revolucionara za glavu). Uz konkurenciju povoljnih državnih zajmova i privatni su bankari morali početi smanjivati kamate; kako je nestalo obaveze investiranja u nekretnine, novac je počeo izlaziti ispod madraca. Poslovanje se polako vratilo na staro.
Što je izostalo? "Javno dobro biva zanemareno radi privatne koristi"; "zlo kamatarenja"; "stari i manje iskvareni običaji"; "panika"; "krivnja". Na to mislim kad govorim o moraliziranju.
Naivci su se polakomili Ne pišem to zato što se ne bih slagao s Tacitom, ili zato što želim braniti bankare, poduzetnike i investitore i njihovo samoprijegorno izgaranje na predziđu kapitalizma. Pišem zato što se Tacitov pristup dade okretati na razne strane.
Dade se, recimo, okrenuti u jetku priču prema kojoj našu financijsku krizu možda nisu izazvali, ali su je svakako pogoršali, oni lijeni, nedisciplinirani i naivni među nama; oni kojima se baš htjelo novih auta, stanova, cesta, a zapravo su sve profućkali svojim smušenim odlukama i neuređenim državicama - i onda, kad su dugovi stigli na naplatu, takvi počnu skičati kao pajceki na klanju, organizirati se u udruge, prijetiti izlaskom iz monetarnog sustava. Ne šalim se, takav diskurz zbilja postoji.
"Priča je, s naknadnom pameću, bolno banalna. U vrijeme kad je švicarac bio rekordno nizak i kad je razumna procjena bila da samo može rasti, banke su pripremile kreditne pakete s nižom kamatom u odnosu na one u eurima. Naivci su se polakomili, uzimajući kredit s nižom kamatom (...), ne razmišljajući zašto je to tako. Nije im bilo neobično otkud odjednom kredit u drugoj valuti. Progutali bi tada udicu i da su im ponudili da vežu sudbinu uz novozelandski dolar ili kongoanski franak. (...) No nije riječ samo o njihovoj individualnoj neodgovornosti i kratkovidnosti. Na leđima korisnika švicaraca slomilo se zadnjih deset godina provincijalnog rentijerskog 'kapitalizma'. (...) Veći dio društvene nepravde u stvari se nalazio u predmetu žudnje, precijenjenim stanovima. Naši 'Švicarci' ne da su samo uzeli najskuplje kredite u povijesti nego su njima kupili i najprecjenjenije nekretnine u povijesti. Iz ove perspektive čini se nevjerojatnim kakva histerična pomama je vladala i kakve su cijene dosezali prigradski stančići loše kvalitete. U cijeni tih stančića (...) natrpala se sva neuspješnost hrvatskog društva u borbi protiv korupcije i klijentelizma, lokalne polumafijaške administracije; korumpirani službenici, šuma nepotrebnih zakona, neefikasna uprava, pohlepa domaćih menadžera u službi stranih banaka."
PIGS Priča o grijehu, provincijalizmu (ne-izvrsnosti) i naivnosti (koja je također grijeh) dade se ispričati još sažetije. U jednoj riječi: PIGS – u tom akronimu-metafori kojim su se devedesetih označavale zemlje EU koje ne znaju “kod sebe zavesti reda”, onaj (inherentno provincijalni, tj. periferan i ne-napredni) dio Evrope koji robuje svome nacionalnom karakteru, manjku gospodarstvenih vrlina, višku neodgovornosti.
Sve su priče – i Tacitova, i ona o “prigradskim stančićima loše kvalitete”, i PIGS – dojmljive, i odlično pale. Pogotovo pale tamo gdje su etikete i indignacija najtraženija roba. No, jesu li to jedine priče? Ili se, kao u slučaju Tiberijeve financijske krize iz 33. godine, i PIGS i stančići mogu analizirati i drugačije, onkraj slikovito pojedinačnog?
Ekonomist Michael Pettis na svome blogu govori, recimo, ovako: “Svi ekonomski sustavi – osobito u političkom tijelu koje je veliko i raznoliko poput Evrope – proizvode nestabilnost; učinci se te nestabilnosti inače ublažavaju političkim i ekonomskim ustanovama, među kojima se redovno nalaze unutarnja monetarna politika i devizni tečaj. No, kad je stvoren euro, kao zajednička valuta većeg broja evropskih država, monetarna politika i devizni tečaj nisu više mogli utjecati na apsorbiranje ekonomske nestabilnosti. Došlo je do dramatične neuravnoteženosti različitih sektora evropske ekonomije.”
Pettis naglašava da nestabilnosti ne nastaju među nacijama Evrope, nego među gospodarskim sektorima – na jednoj su strani, recimo, kućanstva i plaće, na drugoj banke i proizvodnja.
Španjolska koja ne postoji Osnovna je Pettisova teza da je ponor evropske financijske krize otvorila Njemačka, i to ne toliko nametanjem drugima politike štednje i “oštrih rezova” koliko prethodnim izvozom viška svojeg kapitala u zemlje evropske periferije tijekom 2005.-2009. Taj tektonski pomak u evropskoj ravnoteži bilanci bio je prouzročen pomakom u njemačkom gospodarstvu, u kojemu je štednja naglo porasla u odnosu na investicije (potezi unutarnje njemačke politike u devedesetima i dvijetisućitima – ograničenje rasta plaća i smanjivanje potrošnje – nisu samo doveli do rasta domaće nezaposlenosti, nego su i destimulirali domaće investicije, pa su se investitori okrenuli drugamo): “Njemačke, španjolske i sve ostale banke nudile su gotovo neograničene jeftine kredite svakome tko ih želi uzeti.”
Ali Španjolska je mogla odbiti jeftine kredite! Da, kaže Pettis, da je “Španjolska” mogla donositi odluke. No, takav akter na financijskom tržištu nije postojao, kao što, uostalom, nije postojala ni “Njemačka”. Svaka se zemlja sastoji od golemog broja pojedinaca, kućanstava, poslovnih subjekata, i svi su međusobno povezani – to su Braudelovi “beskonačni nizovi igraćih kocaka, neprestano bacanih”. U takvoj situaciji za pogrešnu upotrebu neograničenog kredita s niskim kamatama nije potrebna opća neodgovornost, pa ni neodgovornost većine. Svaki znatan priljev kapitala destabilizirat će domaće tržište, jer dovodi do neravnoteže u platnoj bilanci – do raskoraka između proizvodnje i potrošnje. (A taj raskorak, sjetite se, zemlje u eurozoni nisu mogle ukloniti kontroliranom inflacijom.)
Tacit je svijet vidio kao borbu dobra i zla, sukob samokontrole i nediscipline. Ekonomisti svijet promatraju kao veliki parni lonac, složeni sustav u kojem tlak raste i pada po zakonima neumoljivima poput onih fizičkih (ma što pojedina molekula o tome mislila). Gdje je istina? Možda u ovome: kad čujemo Tacita, hajdemo pomisliti i na ekonomiste. I obratno