O poslovičnom vuku, mitskom Narcisu i globalnom protestu

Poklonike performansa doista veseli činjenica da su već šestu godinu zaredom performeri izvedbeno simbolički ispunili varaždinsku jezgru, i to neposredno prije, moramo priznati, poznatijega Špancirfesta. Ujedno, ono što osobito ulijeva nadu za preživljavanje varaždinskih Dana hrvatskoga performancea jest činjenica što je ovo već druga godina zaredom da se navedena manifestacija u organizaciji Galerijskog centra Varaždin i HDLU-a Varaždin protegnula na tri dana. Pritom su uvedene i neke novine. Prema riječima glavnoga organizatora, akademskog slikara Ivana Meseka, a danas i zamjenika gradonačelnika, ovogodišnji izlazak velških performera Rawleya Claya i Tima Halewooda na Dravu arhetipski je na osnovi druidskih simbola i “flower power” miroljubive koegzistencije tematizirao varaždinski pohvalan eko trend očuvanja Dravske šume. A druga je novina što su na ovogodišnjem trodnevnom izdanju performansa nastupili oni naši likovnjaci koji se do tada nisu okušali u performerskoj praksi, te je stoga i njihov nastup u varaždinskom duhu veselica nazvan Junfer.

Čovjek-vuk

Dakle, prvi dan ovogodišnjih Dana hrvatskoga performancea bio je posvećen velškom performansu, točnije performerima iz Cardiffa. Na Korzu Paul Hurly upriličio je performans, happening Croatian Love Song, kojim je ostvario fotografsko upoznavanje okupljenih putem njima najdražih ljubavnih pjesama. Odjeven u flanersko bijelo odijelo i simpatično oboružan polaroidom i crnim markerom, performer je pristupao svakome pojedinačno i rastvarao komunikaciju na nimalo loše instant naučenim frazama na hrvatskom jeziku. Pritom je svakoga pojedinačno (pa i one najmlađe) zamolio da na njihovom poprsju prikači fotografiju osobe koju je prethodno intervjuirao. Naime, nakon što je osobu fotografirao polaroidom, zamolio ju je da u podnožju bijeloga obruba fotografije ispiše naslov svoje najomiljenije ljubavne pjesme. Navedimo neke: npr. Pričaj mi o ljubavi, Utjeha kose, Pjesma nad pjesmama (navedeni biblijski prijedlog dao je Zlatko Kopljar), Zeko i potočić... Performans koji je tematizirao komunikaciju s nepoznatima u uličnoj svakodnevici otuđenosti ostvario je apsolutnu prisnost među namjernicima od kojih su neki tijekom cijele večeri nosili na poprsju fotografiju uglavnom njima nepoznate osobe.

Philip Babot vlastitom figurom ostvario je živu skulpturu Narcissus na Stančićevu trgu s početkom u 20 sati. Scena: na trgu performer stoji ukočen odjeven potpuno u crno i prekriven crnom kapuljačom te pritom netremice gleda u kantu ispunjenu zacrnjenom vodom. Navedenom arhetipskom, psihoanalitičkom slikom Philip Babot postavlja Narcisa zarobljenoga u nigredo svijetu, gdje je svaka težnja za idealizacijom onemogućena.

Kao mjesto izvedbe svoga performansa Homo homini lupus est, koji tematizira Plautovu, Hobbesovu i Schopenhauerovu zoometaforičku dijagnozu, Tim Brommage odabrao je prostor bivše varaždinske sinagoge. Riječ-dvije o spomenutoj zoodijagnozi: čini mi se da je navedena izreka etički neprikladna, dakako, u odnosu na vučju egzistenciju, jer vuk, kako pokazuje Nikola Visković, poštuje teritorijalne granice vučjih skupina i u međusobnim sukobima ne mrcvari i ne ubija protivnika ako se ovaj povuče ili pokori – što se redovito događa! Početni okvir tzv. vučje naravi čovjeka Tim Brommage je izvedbeno označio sizifovskim činom u okviru kojega, odjeven u plavo radničko odijelo, premješta pijesak, zemlju s jedne gomile na drugu iznad koje je bilo ovješeno krvlju ispunjeno bijelo platno. Nakon što je ostvario navedeni prisilni premještaj i osvajanja pedlja zemlje (simbol ratničke dislokacije), skinuo je radno odijelo uniformiranosti i uredno ga složio, a zatim se simbolički oprao i umio zemljom iz limenoga lavora. Prerezavši britvom bijelu traku kojom je imao obmotana usta, iz usne je šupljine počeo vaditi udice (neki su vidjeli “ziherice”) koje je zabadao u ovješeno telećom krvlju ispunjeno bijelo platno. Osjetio se užasan zadah, isparavanje ustajale guste životinjske krvi kojom se performer isto tako umio. Završni okvir iznimnoga performansa označio je spaljivanjem prethodno skinutoga i uredno na zemlju položenoga radničkoga odijela patnje.

CRO-Junfer

Drugi je dan počeo na trgu znakovita imena Franjevački za performans Prah jesi Nenada Kralja. Zagorsku zemlju, koju je donio iz svog ateljea, modelirao je u skulpturicu, nakon čega ju je čekićem uništio i ponovo pretvorio, vratio u prah, po onoj iz Knjige postanka “prah si i u prah ćeš se vratiti”, tematizirajući prah, prašinu kao simbol stvaralačke snage, ali i kao znak smrti. Pritom najmnogoljudnija bila je izvedba performansa Kara-Mustre Slobodana Kokotovića Libera, a riječ je o uprizorenju i zborskom čitanju tekstova iz njegove neobjavljene zbirke priča/po-ogleda Tako je govorio Kara-Mustra. Zbirka, naime, počinje onoga trenutka kad Kara-Mustra završi na Zavodu za zapošljavanje (rvatcka svakodnevica) i kada se filozofska strana njegova bića aktivira, predočavajući svoja razmišljanja o raznim životnom graničnim situacijama (Art, performeri, Život, Izlaz i tome slično). Slijedom navedenoga i izvođači su bili prikladno odjeveni u radna odijela (trliže), a na početku izvedbe s flasterima na ustima poput naše “šutljive i suzdržane većine” kretali se prostorom. Pritom “dirigent” i.j.pinO kretnjama ruku i tijela manipulirao je marionetskim izvođačima-vokalnim čitačima koji prema zakonu preživljavanja slijede najsigurnije strategije socijalne mimikrije.

Najviše je komešanja izazvala Margareta Goreta performansom Uljepšavanje mrtve krave kojim problematizira nakaradnost kozmetičke i prateće industrije kao i time maničnu opterećenost žena, koje frazeološki rečeno figuriraju u slengu kao “krave”. Pritom je navedenu femininu maniju uz sugestiju recepata i reklama sa zvučne podloge umjetnica demonstrirala na svježe odsječenoj telećoj glavi položenoj na krvavom postamentu. Naime, istovremeno je “uljepšavala”/unakaradila raznim bojama vlastito lice i odsječenu glavu teleta, i pritom je tupim nožem nastojala izgladiti/skinuti tu grotesknu masku na licu zaklanoga teleta, a vlastitu je “shizofreniju” pokušala obuzdati razbijanjem posudica i prolijevanjem boja.

Kolektivni performans

Ujedno, taj drugi dan se pamti i po maloj policijskoj intervenciji uz događanje Rawleya Claya i Tima Halewooda kojim su spojili velšku tradiciju s domaćom: jabolka ne pada daleko od stabla ak je ne ritneš. Naime, proželi su hipijevsko i današnje eko poimanje okoline: prizivajući arhetipove druidske sfere nastojali su ostvariti prožimanje urbane jezgre i Dravske šume. Nagi premazani blatom kretali su se gradom do Drave pravcem koji im je svojim padom naznačavala jabuka nabodena na koplje. Inače, britanski tisak The Sun prenio je tu zanimljivost na svojim stranicama, tako da je to bila dobrodošlica Velšanima na povratku kući. Dan je završio izvedbom OK! Ivane-Nataše Turković u kojem instalacijom, vješalicama promo razglednica/materijala, videom o iskazu svoje frustracije i izvedbom, tematizira ponašanje strastvenog/ovisničkog sakupljanja stvari, kolekcioniranja, što je zaokružila osviještenim, ritualnim pranjem vodom.

Trećeg sunčanog dana uslijedila je all together Simultanka na Stančićevu trgu, a koja je započela vježbom Rawleya Claya i Tima Halewooda, kojima se priključio Philip Babot meditacijom i punjenjem rustikalne staklene posude njegovom osobnošću (meditativnom koncentracijom) koja se štafetno trebala kretati vizitorijem. I dok je Darwin Butković (uz Ivana Meseka glavni organizator i idejni začetnik 6. dana hrvatskoga performancea) dao svoj svojevrsni obol preminulom varaždinskom biskupu Culeju, Ivan Mesek je u tom kolektivnom performansu na promo materijalima za lijekove s dijagnozama intervenirao bijelim akrilikom riječju LJUBAV, a pritom je bolni izraz lica retuširao u smiješak. Ja sam čiči mići črv, iliti crvljivost svakodnevice a i kako je crvu na svjetlu dana uz pomoć pakirne folije, ulja za sunčanje, zelene salate i uz asistenciju auditorija, predočio nam je Paul Hurly, čime se nadovezao na svoje dotadašnje crvljive akcije (upućujemo na njegov web).

Protest u protestu

Ukratko, zadržimo se još na performansu Protest u izvedbi BADco. Nikoline Pristaš i Ivane Ivković, izvedenoga na zagrebačkom Trgu Petra Preradovića točno u podne, u subotu, 9. rujna 2006., u okviru Urbanog festivala. Inače, riječ je i o jedinom performansu u okviru navedene urbane manifestacije. Naime, poveznicu pronalazimo u intervenciji, ali iz jedne druge niše, koja je upadom realnog intervenirala u samo događanje. Krenimo redom. Dakle, dvije izvođačice, figure simboličnoga protesta odjevene u crne hlače i bijele majice, u neposrednoj blizini spomenika Petra Preradovića, naizmjenično čitaju izabrane citate (npr. Alexander Garcia-Duttmann: Prijatelji i neprijatelji, Jean-Luc Nancy: O singularnom pluralnom bitku, Hans-Georg Gadamer: Ogledi o filozofiji umjetnosti...) te kako su pročitale tako su ispuštale “protestne” papire A4 (s ispisanim citatima) na pločnik. Pritom su kao osnovnu referencu performansa, kojim postavljaju pitanje “do koje mjere čin protesta može mobilizirati javni prostor i narušiti njegove rituale”, koristile Godardov film Ici et ailleurs (1977.), u kojemu režiser paralelno prati živote dvije obitelji ? francuske i palestinske, a čije su pojedine sekvence sudionice izvedbenoga protesta imale isprintane na “protestnim” papirima. Vratimo se na poveznicu s varaždinskom policijskom intervencijom u događanje Rawleya Claya i Tima Halewooda. Naime, u jednom trenutku u okvir navedene simboličke izvedbe protesta intervenirala je jedna postarija gospođa, kako bi Indoš rekao, duševne patnje, protestirajući protiv takve izvedbe protesta, smatrajući da navedene citate, “istrgane” odlomke nitko od prisutnih ne razumije i ne može, njezinim riječima, razumjeti, te grlenim, gromkim, rekli bismo, revolucionarnim glasom, počela je recitirati Preradovićeva Putnika s centralnim stihom užasnute spoznaje “Bože mili, kud sam zašo!”, nadovezujući i stihove iz A. B. Šimićeve pjesme Pjesnici su čuđenje u svijetu.