O potrebi za angažiranom antropologijom

Antropologija je trebala promijeniti svijet, a ipak je predmet gotovo nevidljiv u javnoj sferi izvan znanstvenih krugova. To zbunjuje, s obzirom na to da su antropolozi postavili širok raspon hitnih pitanja od velike društvene važnosti na originalan i autoritativan način. Antropolozi su trebali biti na isturenom položaju u javnoj raspravi o multikulturalizmu i nacionalizmu, o ljudskim aspektima informacijske tehnologije, o siromaštvu i ekonomskoj globalizaciji, o pitanjima ljudskih prava i pitanjima kolektivne i individualne identifikacije u zapadnom svijetu, da spomenemo samo neka tematska područja.

Nužnost: pisanje za širu javnost

No, antropolozi nekako nisu uspjeli prenijeti i raširiti svoju poruku. U gotovo svakoj zemlji na svijetu, antropolozi su sve samo ne odsutni iz medija i opće intelektualne rasprave. Njihove sofisticirane perspektive, složene analize i uzbudljivi materijali s terena ostaju nepoznati svima osim iniciranima. U stvari, kadgod antropolozi pokušaju pisati na popularan način, skloni su se okružiti ozračjem skromnosti i samoizrugivanja ili naglašavaju da je tema o kojoj je riječ od takve goruće važnosti da ne vide nikakve druge mogućosti od (Bože sačuvaj) obraćanja neantropolozima. Philippe Descola, pišući u kontekstu francuske antropologije koja je stvorila popularna djela velike književne i intelektualne vrijednosti, tako opisuje svoje podvojene osjećaje kada je izdavač od njega tražio da napiše nešto za širu publiku o plemenu Jívaro, amazonskom narodu s kojim je živio. Odgađajući proces pisanja Les Lances du Crépuscule (Koplja sumraka), priznaje da osjeća “nepristojnu želju da opravda svojim kolegama projekt pisanja antropološke knjige za širu javnost”. Zatim nagađa da čudna nevoljkost antropologa da se obrate široj publici može biti izazvana tjeskobom da bi svijet mogao otkriti “krhkost znanstvenih pravila” temeljnima za predmet. Drugim riječima, Descola tvrdi da bi u konačnici manjak samopouzdanja mogao biti ono što je izazvalo zatvaranje antropologije u samu sebe. Taj stav može mnogo objasniti, iako je nepotpun, a razmotrit ćemo ga ponovo kasnije u tekstu. No, najprije je potrebno napraviti kratak izlet u vrijeme.

Jer nije uvijek bilo tako. Stvari su zapravo išle prilično dobro, i to dugo. Royal Antropological Institute u Londonu utemeljen je 1871. u duhu približavanja znanosti masama, a po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi devetnaestostoljetna antropologija bila je čvrsto utemeljena na muzejima, čiji je raison d’?tre bio komunikacija sa širom javnošću. Tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća prevladavajuće anglofonske tradicije u antropologiji odvratile šire čitateljstvo i počele pogled prema unutra. Zašto se to dogodilo?

Početak: javna sfera antropologije

Od ljudi široko prepoznatih kao utemeljitelja moderne antropologije, ni Lewis Hedry Morgan, ni E. B. Tylor, a niti James Frazer nisu sebe vidjeli kao pripadnike zatvorene klike, nego su zadovoljno i energično sudjelovali u raspravama svoga vremena. Morgana su, čiji je rad o socijalnoj evoluciji i sličnostima imao dugotrajne posljedice, rado čitali ljudi poput Friedricha Engelsa; Charles Darwin je posuđivao od Tylora, začetnika modernoga koncepta kulture, kada je pisao Porijeklo čovjeka (The Descent of Man). Frazer, autor višetomne Zlatne grane (Golden Bough), goleme komparativne studije o mitu, bio je jedan od najutjecajnijih britanskih intelektualaca ranog dvadesetog stoljeća, a poticao je pisce poput T. S. Eliota i filozofe poput Ludwiga Wittgensteina. Baveći se važnim pitanjima kulturne povijesti i ljudske prirode, te rane generacije antropologa bile su dio šire živopisne javne sfere koja je uključivala prirodoslovce, povjesničare, arheologe, filozofe i ostale koji su težili razumjeti prošlost i sadašnjost ljudske vrste. Ti antropolozi, kojima je nedostajalo akademsko obrazovanje u predmetu nazvanom “antropologija”, imali su određena znanja iz mnogih različitih područja i često su bili znanstvenici-džentlmeni nezavisnih sredstava koji u svojoj potrazi za znanjem nisu poštovali nikakve institucionalne granice između sveučilišnih predmeta. U njihovoj su posljednjoj generaciji bili Alfred Haddon, kojega je njegov gorljivi interes za biologiju doveo do teorijskih razmatranja o ljudskom porijeklu, W. H. R. Rivers, pionir kulturne povijesti i neopjevani utemeljitelj psihološke antropologije, te sam Frazer.

Budući naraštaj bio je sklon odbaciti te rane moderne antropologe kao diletante i, često netočno i nepravedno, kao spekulativne salonske teoretičare. Uspješan vodeći predstavnik sljedeće generacije antropologa, Bronislaw Malinowski, hvalio se 1922. da je etnologija (ili antropologija) konačno počela “dovoditi u red svoju radionicu, kovati svoje odgovarajuće oruđe, pripremati se za rad na svom imenovanom zadatku”. Profesionalizacija i specijalizacija počele su se odvijati, a postavljena je i scena za povlačenje antropologije, iako je njezino krajnje čahurenje još bilo generaciju dalje.

U stvari, postoji upadljiv kontrast između Malinowskog i njegove generacije, te poslijeratnih antropologa, kada je riječ o njihovoj spremnosti da razgovaraju preko granica disciplina i da zainteresiraju laičku javnost. Sam je Malinowski pisao u popularnim časopisima i držao javna predavanja na teme od općeg interesa, kao što su primitivna ekonomija i seks. Franz Boas, općenito prepoznat kao utemeljitelj američke kulturne antropologije i važan javni glas u antirasističkom diskursu svoga vremena, raspravljao je žestoko u tisku, časopisima i periodici, kao i na javnim okupljanjima. Njegovi su protivnici bili oni koji su smatrali da rasa može objasniti kulturnu raznolikost, a početkom dvadesetog stoljeća bili su brojni i moćni. Slično tome, i u Francuskoj i Njemačkoj, antropolozi su bili uronjeni u pitanja svog vremena, i vidjeli su sebe ne toliko kao odvojeni intelektualni pokret koliko kao pripadnike šire javne sfere koja proučava teme od zajedničkog interesa. Do međuratnih godina već je postojala rastuća profesionalna samosvijest kod antropologa koji su izoštrili svoja teorijska oruđa i pročistili svoje terenske metode; no, čak i takvi kao što su E. E. Evans-Pritchard u Velikoj Britaniji i Robert Lowie u SAD-u morali su pisati svoje knjige imajući na umu jednako stručnjake kao i nestručnjake.

Protočna proza Margaret Mead

U stvari, međuratne godine vidjele su neke od najspektakularnijih uspjeha u povijesti antropoloških intervencija u šire područje. Obrasci kulture (Patterns of Cuture) Ruth Benedict iz 1934. bio je bestseler u mnogim zemljama, pobijajući popularne pretpostavke o kulturi te u isto vrijeme utemeljujući istraživački program u sklopu antropologije. Međutim, tek će učenica Boasa i Benedictove, Margaret Mead, biti ona koja će postati najslavnija osoba i najprodavaniji autor/ica u toj disciplini u dvadesetom stoljeću.

U vrijeme kada je Meadova objavila svoju prvu knjigu, Odrastanje na Samoi (Coming of Age in Samoa) (1928.), na terenskom radu utemeljena antropologija prosvijetljena kulturnim relativizmom mogla je vjerodostojno predstavljati samu sebe kao svjež i uzbudljiv pristup ljudskoj raznolikosti, nudeći istinski nove spoznaje i provokativne istine o mogućim svjetovima. Kako su istaknuli Marcus i Fischer, knjiga Meadove pokazala je na dojmljiv način kako bi antropologija mogla funkcionirati kao kulturna samokritika, ukazujući da bi mnogo od onoga što smo skloni uzimati zdravo za gotovo moglo biti drukčije.

Bio je to najsvjetliji trenutak kulturnog relativizma. Boas je mogao samouvjereno, u svom najboljem stilu ljubaznog ujaka, napisati predgovor debitantskom djelu svoje štićenice kao primjeru najboljega što je kulturni relativizam mogao ponuditi – istodobno iskrivljujuće zrcalo i izvor novog, uzbudljivog znanja, koji u konačnici prodire dublje od većine u ljudsko postojanje:

Ljubaznost, skromnost, pristojno ponašanje i usklađenost s određenim etičkim standardima su univerzalni, ali ono što čini ljubaznost, skromnost, pristojno ponašanje i etičke standarde nije univerzalno. Poučno je znati da se standardi razlikuju na najneočekivanije načine. Još je uvijek važnije znati kako pojedinci reagiraju na te standarde.

Knjiga Meadove nikada nije postala klasik u antropologiji. Smatrali su je pretjerano površnom u njezinoj etnografiji, prebrzom u donošenju sveobuhvatnih uopćavanja i svakako pretjerano angažiranom da bi bila istinski znanstvena. Njezina nekomplicirana, često otvoreno sentimentalna proza imala je i svoje klevetnike, kao kada ju je Evans-Pritchard opisao kao “brbljavu i ženskastu”, možda jedva izbjegavši optužbe za mizoginiju zbog povezivanja njezina stila s “onim što nazivam vrstom antropološkog zapisa tipa šuškanja-vjetra-u-palminu-stablu, a koje je u modu uveo Malinowski”. Barem u Europi, Meadovu su rijetko čitali učenici i studenti, za razliku od njezinih suvremenika B. Malinowskog i E. E. Evans-Pritcharda.

U stvari, različite reakcije na protočnu prozu Meadove kao da su postavile standard za kasniju recepciju popularizirane i angažirane antropologije. Kao u pravilu, antropološki tekstovi koji su postali popularni među širim čitateljstvom rijetko su bili iznimno cijenjeni unutar same discipline.

Očito može biti i dobrih i loših razloga za taj skeptični stav. U svojoj revnosti da predstavi svježe i jasne slike svojih “tuđinskih kultura” svojem američkom čitateljstvu iz srednje kase, Meadova se rijetko stidjela donošenja sveobuhvatnih uopćavanja barem tri vrste: ona karikira svoju vlastitu kulturu, pretvara “Druge” u kartonske izreske i, konačno, donosi zaključke o karakterističnim crtama cijelih kultura nakon proučavanja priča nekolicine pojedinaca. S druge strane, moglo bi se jednako tako tvrditi da je njezin intelektualni stil dodao nekoliko kapi složenosti životima tisuća, možda i milijuna zapadnjaka srednje klase, a kao posljedica toga, svijet je možda postao malo bolje i prosvjetljenije mjesto. Neka znanstvenici znanosti raspravljaju o profinjenijim točkama o objašnjavanju, tumačenju i etnografskoj točnosti, moglo bi se tvrditi u obranu Meadove – a neka ostave širenje ključne vizije nekome tko je sposoban obaviti taj posao. Očito je u Coming of Age in Samoa usporedbe između Polinežana i Amerikanaca Meadova dodala prema prijedlogu svog izdavača.

Meadova je svoje prve knjige pisala u vrijeme kada je kulturni relativizam predstavljao novu i uvelike neiskušanu perspektivu ljudskog postojanja, bez obzira na zametke kulturnog relativizma kod kanonskih zapadnih filozofa poput Pascala i Montaignea; u nekim inačicama intelektualne povijesti njegova preteča prati se unatrag sve do Herodota. Kao oruđe za kulturnu reformu kod kuće, zdravorazumske relativističke injekcije Meadove pokazale su se zaista vrlo snažnima, utječući na bitnike, hipije i ostale kulturne radikale u poslijeratnom razdoblju, a njezin utjecaj kao protuotrov za lagani biološki esencijalizam u međuratnim godinama ne smijemo podcjenjivati.

Unatoč reputaciji feministice i kulturne relativistice, Meadova nije bila prihvaćena kao punopravni član ni u jednom taboru. Micaela di Leonardo vrlo oporo, na kraju dulje analize djela Margaret Mead, njezin “relativizam” opisuje kao samopuzdanu imperijalnu evaluaciju modernista, evaluaciju kulturnog bogatstva svijeta za “dobrobit svih”, dodajući da su njezini pogledi na “dobrobiti”, prirodno, prebacili desetljeća. Ona zaključuje da je Meadova “mislila da je svijet i njezin prirodni laboratorij i domena kojoj je potrebno američko skrbništvo”. (...)

Povlačenje poslijeratne antropologije

Mnogo energije uložene u populariziranu i interdisciplinarnu antropologiju u to vrijeme došlo je iz kulturnog rata vođenog na dvije bojišnice: protiv etnocentričnog suprematizma (naša kultura je najbolja, ostale su inferiorne) i protiv biološkog determinizma (ljude bi prvenstveno trebao shvaćati kao biološke organizme). Obje su tendencije bile snažne ideološke snage na Zapadu u međuratnim godinama. Nakon rata, to se promijenilo. Nacizam je uništio ugled predodžbi o rasi i, kroz logički dvojben zaključak, predodžbu da su ljudi biološki predodređeni. Znanstvenici su oko tog pitanja bili podijeljeni, ali socijalni i kulturni antropolozi bili su gotovo jednoglasni u tvrdnjama u korist prvenstva socijalnih i kulturnih čimbenika.

Jedna od najvažnijih figura poslijeratne antropologije – čovjek čija se djela rijetko čitaju na antropološkim kolegijima – bio je Ashley Montagu. Branitelj stava da su ljudska bića oblikovana okolinom a ne biološkim nasljeđem, Montagu je imao presudni utjecaj na Unescovu politiku u njezinim ranim danima, i sve do svoje smrti, 1999., neumorno je pisao polemičke traktate protiv biološkog determinizma. Iako njegove knjige mogu, doduše, biti nezanimljive, bile su lucidne, strastvene i važne u osiguravanju streljiva protiv biološkog redukcionizma.

Montaguovo mišljenje o rasi i kulturi prilagođavalo se Boasovu stajalištu, ali je bilo osnaženo njegovim obrazovanjem u fizikalnoj antropologiji, a pitanje koje je postavio također je postalo javno pitanje prvoga reda tijekom i nakon rata.

Nesumnjivo potpomognuti nacističkim strahotama, ali i pomacima u ljudskoj genetici, socijalni i kulturni antropolozi ostvarili su privremenu pobjedu u raspravi “priroda-odgoj”. Konvencionalna mudrost iz pedesetih i nekoliko desetljeća kasnije bila je da su ljudi uvjetovani prvenstveno socijalno. Slijedom toga, biološki su čimbenici manje važni. Međutim, u isto vrijeme, relativistički stavovi koji su sada bili čvrsto dio antropoloških učenja postali su kontroverzni od trenutka kada su bili shvaćeni kao nedosljedni s univerzalnim ljudskim pravima. U izjavi o ljudskim pravima iz 1947. American Anthropological Association (AAA), koju je napisao Melville Herskovits, javno je prokazana ideja o univerzalnim ljudskim pravima, procijenjena kao etnocentrična. Umjesto takozvanog univerzalizma, AAA je branio ideju da svaka kultura ima svoje jedinstvene vrijednosti i svoj vlastiti način stvaranja dobroga života.

U poslijeratnom su razdoblju, dakle, dva temeljna načela novo institucionalizirane discipline socijalno/kulturne antropologije postale središnje u javnom diskursu o svijetu i njegovim narodima. Umjesto kapitaliziranja te nove javne važnosti, antropologija se ubrzo nakon rata počela povlačiti.

Iznimke

Ima iznimaka, a neke su od njih i vrlo zapažene, a spomenut ću samo nekoliko onih koje su ostavile opipljiv i zamjetan dojam. U Francuskoj, gdje su intelektualci svih vrsta rutinski komunicirali s vanjskim svijetom, Claude Lévi-Strauss objavio je Tristes Tropiques (Tužni tropi) 1955., ilustrirani putopis i filozofsku raspravu o čovječanstvu, koji je bio dobro primljen u gotovo svim krugovima. Lévi-Strauss je, naravno, prepoznat kao maître-penseur, i tijekom svog dugog profesionalnog života intervenirao je prilično često političkim izjavama – a čini se da je podosta i uživao u tim raspravama s neantropolozima, bili oni filozofi poput Sartrea ili, u novije vrijeme, sociobiolozi.

Nekoliko desetljeća nakon Tristes Tropiques, američki antropolog Marvin Harris objavio je nekoliko knjiga u popularnom stilu, od kojih je najpoznatija Cannibals and Kings (1978.), koja nastoji objasniti kulturnu evoluciju kao posljedicu interakcije između tehnoloških i ekoloških čimbenika. U Velikoj Britaniji, do šezdesetih je godina Edmund Leach bio gotovo jedini koji je pisao za časopise, držao radijska predavanja i uključivao se u širu intelektualnu raspravu. Colin Turnbull napisao je dvije knjige s opipljivim utjecajem izvan antropologije, The Forest People (1961.) i mnogo kontroverzniju The Mountain People (1972.), a objema je bila namjera da rasvijetle temeljne aspekte socijalne (dez)integracije. Tu drugu je za pozornicu prilagodio Peter Brook. A ipak, u osamdesetima je jedini pravi bestseler-antropolog u Velikoj Britaniji bio Nigel Barley čije se humoristične knjige nisu izrugivale samo antropologu, nego također, što je bilo manje probavljivo, i njegovim izvjestiteljima. Još nekolicinu bismo mogli spomenuti, uključujući važno popularizirajuće djelo Akbara Ahmeda o islamu i djela Davida Maybury-Lewisa o autohtonom stanovništvu, kao što je Millenium iz 1992. Važnost Ernesta Gellnera kao najistaknutijeg javnog intelektualca rasla je do njegove prerane smrti 1995., no moglo bi se tvrditi da je upravo Gellner kao filozof i teoretičar nacionalizma, a ne kao antropolog, postao kućno ime u intelektualnim krugovima diljem Europe. U novije vrijeme popularne knjige Kate Fox o antropologiji utrkivanja, obilaženja pubova, koketiranja i engleskosti uživaju vrlo dobru prodaju i pozitivne recenzije u dnevnom tisku (jednako kao i, mora u svoj pravednosti biti rečeno, neke krajnje neprijateljske). Bez obzira na vrijednosti njezinih knjiga, Foxova je autsajder u antropologiji, ne sudjeluje u stručnim okupljanjima niti pridonosi periodici ili zbornicima, a piše u nezavisnom središtu primijenjenih socijalnih istraživanja. Watching the English iz 2004., opis “tipično engleskih” oblika ponašanja, ne sadrži nikakva detaljna iznošenja podataka na kojima se temelje uopćavanja te može ponuditi malo u smislu i načinu analize. Foxova se osjeća ugodnije u raspravi s ljudima poput Jeremyja Paxmana i putopisca Billa Brysona nego u uključivanju s antropolozima koji su radili istraživanja u Velikoj Britaniji, kao što su A. P. Cohen, Nigel Rapport ili Marilyn Strathern. (Jedini etnograf iz Engleske koji je spomenut u knjizi je Daniel Miler.) U njegovoj recenziji knjige, The Daily Express bilježi da je “Foxova socijalni antropolog, ali to je ne sprečava da piše poput anđela” – dok New Statesman prokazuje knjigu kao “neduhovitu, zaštitničku kašu”. Čovjek ne može da se na zapita je li sposobnost Foxove da piše živu i veselu, lako probavljivu prozu posljedica njezine odijeljenosti od sveučilišno-utemeljenih antropoloških istraživanja. Ako je to slučaj, obje bi strane trebale tome posvetiti pozornost.

Osim ovog niza – a izostavljeno je svega nekoliko imena – najbolje što su antropolozi mogli učiniti kako bi angažirali ljude izvan znanstvenih krugova sastojalo se u pisanju dobrih udžbenika, što je u redu, ali nije dovoljno.

Činilo se da je izvor presušio. Zar zaista jest? Zanimljivo, rasprave i teorijski razvoj unutar discipline cvali su. Broj profesionalnih antropologa, kao i broj konferencija, periodičkih izdanja i objavljenih knjiga rastao je iz godine u godinu. Nove intelektualne metode, poput strukturalnog marksizma, pojavljivale su se, širile i zastarijevale. U sedamdesetima su žene ušle u predmet u velikom stilu i uvele nove vrste tekstova u antropologiju, često s potencijalom da budu rašireno čitani.

Antropologija je postala popularan predmet dodiplomskih studija u istom razdoblju i određeni stupanj antropološkog zdravog razuma probio se u javnu sferu, dok su u isto vrijeme srodne discipline poput religijskih studija i kulturne sociologije počele posuđivati ideje i koncepte od antropologije. Znanstveni radovi velike i trajne važnosti objavljeni su od šezdesetih do osamdesetih godina: La Pensée Sauvage Lévi-Straussa 1962., Purity and Danger Mary Douglas 1966., The Ritual Process Victora Turnera 1969., Ethnic Groups and Boundaries Fredrika Bartha 1969., Stone Age Economics Marshalla Sahlinsa 1972., The Interpretation of Cultures Clifforda Geertza 1973. i The Gender of the Gift Marilyn Strathern 1988. godine, da spomenemo samo neke. A ipak je reakcija neznanstvenog svijeta bila zanemariva, i ta generacija kao da nije imala Margaret Mead da uzme suvremene ideje i trči s njima. Disciplina je postala gotovo samodovoljna.

Socijalno angažirana antropologija

Ipak, bilo bi pojednostavljeno zaključiti da antropolozi više ne pokušavaju komunicirati izvan svoje discipline. Kao prvo, mnogi su uključeni u važan interdisciplinarni rad. Kao drugo, mnogi nastoje pobjeći od začaranog kruga svoje vlastite discipline. Da spomenemo samo jedan primjer, nagrađivane knjige Nancy Scheper-Hughes od Irske (1979.) do Brazila (1992.) dobro su napisane, iskustvu bliske u svom pristupu i vješto konstruirane, te su dobile velikodušne pohvale recenzenata izvan struke. Serija članaka Keitha Harta i Annae Grimshaw, Prickly Pear Pamphlets (od 1973. do 2001.) i njezina nasljednica, serija Prickly Paradigm (od 2002.), koje je objavio Marshall Sahlins, spojile su socijalni angažman i valjanu antropološku znanost u živahnu, oštroumnu i povremeno zabavnu formu. Ni marksisti ni feministice ne bi bili skloni vidjeti sebe kao “socijalno neangažirane” ili političke mjesečare. U dvadeset i prvom stoljeću, antropolozi poput Brucea Kapferera i Jonathana Friedmana, Verene Stockle i Crisa Shorea pišu dojmljive tekstove o državi i potencijalu sukoba globalizacije, mogao bih i nastaviti. Nema manjka socijalnog angažmana ni opće intelektualne snalažljivosti među suvremenim antropolozima. A ipak oni – budimo realni – teško da mare za ljude izvan antropologije.

Clifford Geertz, najšire citirani živući antropolog, a osobito izvan discipline zaslužuje ovdje posebnu pozornost. Geertz nije samo elokventan pisac, nego i erudit čiji se svjetonazor širi daleko izvan granica antropologije. On je gotovo univerzalno poštovan unutar discipline a povremeno piše i eseje o antropološkim izdanjima za The New York Review of Books. Njegovi eseji, bogati konotacijama i referencijama na druge intelektualce i umjetnike, moraju biti razjašnjeni i otvoreni studentima dodiplomcima iz neobičnih razloga: ako ne bi uspjeli shvatiti što on piše, objašnjenje bi moglo biti da nikada nisu čuli za Crocea ili nisu sigurni točno koja je vrsta lika Falstaff, a ne da im je nepoznat sustav srodstva Nayara ili stav Maxa Webera o kalvinizmu kao duhovnom pokretaču kapitalizma. Geertz bi mogao biti najbliže što će antropologija doći tome da ima svoga Stephena Jaya Goulda (tog humanističkog znanstvenog pisca), ali na kraju krajeva, Geertz je previše stidljiv da se jasno postavi i nametne kao javni intelektualac. Iako bi ga jedva koštalo dvije kalorije da napiše zanimljiv esej o ženskom obrezivanju u Atlantic Monthlyju ili članak o islamu u Indoneziji za New York Times, on ne čini ništa slično. Možemo samo nagađati koji su njegovi razlozi, a ipak je izvan rasprave da dijeli tu naklonost da ostane u znanstvenim krugovima diskursa s gotovo svakim drugim u njegovoj struci – što je šteta.

Norveška je u tome neobična iznimka. Kada su najvažnije liberalne novine Dagbladet načinile popis deset najvažnijih intelektualaca u zemlji u siječnju 2005., nakon čega je uslijedilo deset intervjua i mnogo bučne, ali u konačnici korisne rasprave što se raširila i u ostale medije, troje od njih bili su antropolozi (u žiriju nije bilo ni jednoga). Ovoj zanimljivoj anomaliji vratit ćemo se drugom prilikom.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Ulomak poglavlja A Short History of Engagement iz autorove knjige Engaging Anthropology: The Case for a Public Presence (Oxford, New York: Berg, 2006.). Oprema teksta redakcijska

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija. Oprema teksta redakcijska.