Nataša Govedić  

???

Saša Božić, Milica Manojlović i Romano Nikolić u Teatru &TD igraju Bolest smrti (1982), prema istoimenom kratkom romanu Marguerite Duras te dramskom prvijencu Sjeti me se kad se okreneš Milice Manojlović i Romana Nikolića. Što se tiče starijeg, proznog predloška ove predstave iz pera Marguerite Duras, riječ je o književnoj situaciji koju teoretičarka Fernanda Eberstadt opisuje sljedećim riječima: “Durasini muškarci i žene uglavnom spavaju, opijaju se i žele biti mrtvi. Oni su tek lutke na koncu bez ikakve kontrole nad svojim sudbinama, samim time idealni kandidati za manipulaciju koju nad njima provodi arogantna autorica, odlučna da nam toliko toga ispriča (nikad posve izravno) na temu smrti, samoće i ništavila”. Ista se ta razlivena bezvoljnost likova u kombinaciji sa strogom kontrolom tematike, likova i publike razabire i u kazališnoj verziji Durasina predloška u režiji Saše Božića.

Izolacija samosažaljenja Dvoje glumaca odmah na početku izvedbe obraća se publici, moleći dvoje, dva ili dvije gledateljske osobe da zauzmu mjesta na sučeljenim stolcima, smještenima na komornoj pozornici. Tijekom jednosatne predstave, tijela glumačkog para i para slučajnih performera/dragovoljaca pitaju nas kakvu glumac ima slobodu pri dodirivanju gledatelja/objekta, kako gledatelj smije odgovoriti kad mu/joj se slumac obraća iz lika, pri tom implicitno, ali dosljedno i strogo zabranjujući apostrofiranom gledateljskom paru bilo koju reakciju osim docilnog prihvaćanja da budu neka vrsta šutljive, podatne, kooperativne izložbene lutke. Kako se replike glumaca izravno tiču transakcije koja se obavlja između klijenta i prostitutke, tako se i odnos prema gledatelju može čitati kao neka vrsta “plaćenog fizičkog odnosa”, u kojem predstava tematizira međusobnu izolaciju ljudskih tijela čak i u čestim momentima međusobnog fizičkog kontakta. Seksualna energija trebala bi igrati neku vrstu plime koja barem zakratko “nosi” ili ispunjava životnim sokovima Durasine likove, ali budući da nijedan od njih nije sposoban za ljubavno zajedništvo, plima postaje isto onoliko bezlična i amorfna koliko su to i njihova stanja dubokog osobnog nezadovoljstva. I kazalište i seksualnost stoga su pročitani u ključu “mehanike tijela” koja se približavaju jedna drugima, možda čak i ulaze jedna u druge, ali time ne postižu ništa više od trenja umorne i deprimirane materije. Bolest smrti je bolest promašivanja svake mogućnosti ljubavi. Milica Manojlović i Romano Nikolić igraju gorko, istovremeno krotko i potisnuto ljutito, kao da nisu do kraja povjerovali u grandioznu, alkoholom dobrano natopljenu samomržnju gospođe Duras, odnosno kao da u tom zatvorskom prostoru onemoćale žudnje još uvijek prepoznaju mnogo više od rezignacije i kopulacije leševa. Na razini glumačke kože, baš kao i iz perspektive gledateljskog para koji je uskočio u pseudoizvođačku, zapravo izložbenu poziciju, opća izolacija čini samo “pokrov” situacije. Ispod pokrova svašta pokušava izbiti na površinu. Ali nitko se ne usudi dovoljno razmaknuti “masku suzdržanosti” da bolje vidimo što je ispod megajadikovke. Lijenost duha? Neka vrsta dobro uvježbane političke umrtvljenosti? Nesposobnost da prihvatimo nesavršenosti svijeta i nesavršenosti ljudskih bića? Bolest smrti u kazališnom formatu neće ni pokušati odgovoriti na ova pitanja. Ostat će na veoma površnom prenošenju ili formalnom izgovaranju replika te “struganju” o partnerska ili gledateljska tijela, poput brodova koji su se navikli raspadati na nasukanim obalama.  

Izolacija ljutnje U koprodukciji Kazališta EXIT i Planet art teatra izvedena je predstava Plemena (2010), britanske dramatičarke Nine Raine i domaće redateljice Slavice Knežević, u kojoj mnogobrojna obitelj lijevih intelektualaca neprestano prolazi kroz eksplozivne ljutnje i vrijeđanja, služeći se različitim vrstama emocionalnih ispada kao čvrstom obranom od uzajamnog slušanja. Kao u kakvoj parodiji ljudskopravačkog fanatizma, u kojem se posve lako boriti za prava marginaliziranih socijalnih skupina, ali nikome ne pada na pamet da bi i vlastita djeca mogla zaslužiti nešto više od nervoznog urlanja (psihologija je dostatno pokazala da djeca na vikanje roditelja reagiraju simptomima akutnog ili kroničnog šoka), Plemena slikaju svijet koji štošta zna o dogmatizmu i diskriminaciji, ali problem nastupa kad to znanje treba pretvoriti u emocionalnu zonu bilo čijeg prihvaćanja. Prihvaćanje je potpuna egzotika. Kad svijet ima status neprijatelja, borba se ni u kojem trenu ne uspijeva zamijeniti povjerenjem u suradnju. I tako se ratnički prvaci ove obitelji pokazuju elementarno nesposobnima voljeti, što je zapravo vrlo slično depresivcima u tekstu Marguerite Duras. I apatija i teška artiljerija stalnog prigovaranja pokazuju se sličnim emocionalnim provalijama. U njih je, međutim, moguće doživotno padati, povlačeći sa sobom i nehotične žrtve. Ljutnja se pokazuje tek minimalno produktivnijom od depresije, jer lik gluhog Billyja (fascinantno precizno emocionalno gradiran Slaven Španović), upravo zahvaljujući svojoj nesposobnosti da riječ-po-riječ prati obiteljsko prvenstvo iz verbalnog sarkazma, uspijeva izgraditi neku mjeru autentičnosti i distance prema obiteljskim okrutnostima, pokušavajući raskinuti s obiteljskim naslijeđem. A upravo će njegovom psihički bolesnom bratu Danielu (u izvedbi Janka Popovića Volarića) poći za rukom izraziti i očajničku, dječje posesivnu, koliko i neraskidivo nježnu ljubav prema gluhonijemom bratu Billyju, na taj se način oslobađajući narcističkog, emocionalno hladnog para vlastitih roditelja i uspostavljajući novu, makar i pomalo opsesivnu toplinu s drugim članovima obitelji. Ženski likovi napisani su daleko zatvorenije od muških. Plemena nude izvana suosjećajne, iznutra pragmatične i hladne majke (lik Beth igra Slavica Knežević), kćeri lišene i stava i strasti (Lana Gojak nastupa u ulozi Ruth), potencijalne obiteljske nevjeste koje ne samo da traže spas od gubitka sluha, nego i lik spasitelja po modelu „genetski što kvalitetnijeg princa na bijelom konju“ (igra je veoma sugestivna Petra Kurtela).

Ljutnja i/ili depresija Kako primjećuje psihoterapeut i pisac Adam Phillips, pasivnost nikad nije daleko od duboko potisnute ljutnje, kao što ni ljutnja nikada nije put razumijevanja i samospoznaje, već jedan od oblika odvraćanja pogleda i od samog sebe i od uvažavanja tuđih glasova. Programatsku ljutnju i programatsku depresiju mogli bismo usporediti s nijemim vikanjem ili ispuštanjem struje daha nasuprot vikanju punom silinom glasa, na taj način ulazeći u zvučne komore slično – i k tome potpuno – zaglušene vlastitim krikovima. Tako se i pasivno-agresivna Bolest umiranja i strastvena, eksplozivna, glumački potresna te gledateljski sjajno prihvaćena Plemena bave srodnom emocionalnom invalidnošću, u kojoj se likovi ne mogu osloboditi svog golemog “zahtjeva” prema svijetu, ne mogu mu prestati zamjerati čitav niz nepravdi, pri tom upravo opsesivno izbjegavajući uložiti energiju, vrijeme ili naprosto kontinuirani interes u ljude ili akcije s kojima dijelimo “stanje katastrofe”. Suvremena je novelistika prepuna likova koji se valjaju u blatu sudbinskog samosažaljenja, kao što je i suvremena pozornica (kazališna i filmska) zakrčena protagonistima koji ništa ne bi radili, ništa ne bi mislili, nikome ne bi poklonili povjerenje, ničemu se ne bi posvetili i ni u čemu ne bi sudjelovali (sudjelovanje se često izjednačuje ili bar uspoređuje s “izmanipuliranošću“). I premda je jasno da se svi ti junaci i junakinje zaista osjećaju iznevjereno, iznemoglo i izdano, posve je legitimno pitati se tko je ikada, u bilo kojoj epohi ljudskog stradanja, na bilo kojoj geografskoj točki, dobio potvrdu da će nam sve polaziti za rukom ili da će biti “servirano” na način koji bi nas najviše veselio? U kojim to vremenima muze nisu pjevale o ratovima, raspadanjima tijela, gluhoći sustava i beskonačnim okrutnostima? I tko je to od nas ljudi ikada bio amnestiran od nužne borbenosti kad je u pitanju uspostavljanje smisla? Samo reklamna industrija dobro posluje na račun brzinskih utjeha. Izvan reklama i igrica, borbe za minimalni prag smisla veoma su duge, iscrpljujuće i zahtjevne. Jer s cigaretom ste i dalje sami, unatoč marketinškom sloganu. Izlazak iz izolacije vjerojatno je najkompleksnija i najhrabrija aktivnost za koju smo uopće sposobni. Oko toga možemo i očajavati i bjesniti, ali stvarni ljudi i stvarni svijet, pa čak i stvarne životinje, uporno ostaju oko nas, nudeći nam i frustraciju i nasladu svoje stvarne različitosti. Ili, kako bi rekao Adam Phillips: “Ne postoji nijedna sumnja koja ne počinje kao sumnja u mogućnost ljubavi. Vjerojatno zato i stvaramo idealne osobe koje u našem umu služe kao bijeg od stvarnih osoba. Stvarne nas osobe beskrajno frustiraju. I baš zato ih volimo. Ako uopće volimo.”

A volimo, točno onoliko nespretno i vehementno kako prikazuju Plemena, vjerojatno i onoliko uplašeno kako to demonstrira Bolest smrti. Drugim riječima, još uvijek smo špiljski nesposobni za ravnodušnos