Grafički roman francuskog stripaša tekstualni je i vizualni doživljaj, epsko literarno putovanje vrijedno trajnog pamćenja i daljnjeg preporučivanja
Cyril Pedrosa, Portugal, Fibra, 2014. (Preveo Goran Marinić)
Odmaže li ili pomaže boja u procesu interpretacije, dvojba je koja se ne može pojaviti prilikom čitanja stripova Cyrila Pedrose (rođen 1972.). Naime, Pedrosin je crtež gust u toj mjeri da, neovisno o prisutnosti boje, zahtijeva dodatno pozorno čitanje ili, bolje reći, gledanje. Iz crteža je vidljivo da autor ima iskustva u animacijskim vodama – 1996. godine počeo je raditi za Disneyjev studio na filmovima Zvonar crkve Notre Dame (Gary Trousdale, Kirk Wise, 1996.) i Herkul (Ron Clements, John Musker, 1997.) – a nije naodmet za spomenuti da je studirao na nekoliko fakulteta, no niti jedan nije završio, što ga pak ne čini manje kvalitetnim autorom1.
(Pre)prirodan i (pre)blizak prikaz Nije samo Pedrosin crtež vrijedan višekratnog iščitavanja/gledanja, tekstualni dio također zaslužuje punu pozornost publike. Hrvatska publika imala je priliku upoznati Pedrosu preko njegove grafičke novele Tri sjene (Fibra, 2009.), obiteljske priče koja prikazuje na što je sve roditelj spreman da bi zaštitio svoje dijete (u tom slučaju, od bolesti). U grafičkom romanu Portugal (Fibra, 2014.) Pedrosa ponovno obrađuje obiteljsku temu, no ovaj put je riječ o temi koja je sadržajno znatno manje mučna. U središtu pozornosti je Simon Muchat, crtač stripova koji nije sklon žurbi jer se nalazi u svojevrsnoj i višeslojnoj krizi identiteta i stvaralačkoj krizi – ne pronalazi inspiraciju za rad, ljubavna veza s djevojkom Claire samo puca jer nju zamara i umara njegova nezaustavljiva stagnacija, a javljaju mu se i rođaci s kojima nije pretjerano povezan. Spletom okolnosti, Simon kreće na svojevrsni road trip tijekom kojeg će popraviti zapuštene obiteljske odnose (naročito s ocem), istražiti nedovoljno poznate obiteljske korijene te dogovoriti odgođene susrete sa znancima i neznancima. Simon plaća stare dugove i nastoji se riješiti posljedica starih trauma što svako malo naglo isplivaju na površinu; tako se Portugal djelomično može promatrati i kao štivo o duhovnom putovanju, odnosno kao strip ceste.
Portugal nije još jedna klasična i klišeizirana priča o grozničavom traženju identiteta – nema u tom procesu traženja tjeskobnosti kao u filmovima Ida (Pawel Pawlikowski, 2013.) ili bizarnosti kao u nezavisnim dramama Little Miss Sunshine (Jonathan Dayton, Valerie Faris, 2006.) i Nebraska (Alexander Payne, 2013.); nema niti uzvišenih i patetičnih oblika sumornosti prožetih melankoličnim zvucima portugalskog fada, već se mogu uočiti brojne humoristične situacije iz obiteljske svakodnevice (što čine, primjerice, uspješan serijal Gregov dnevnik Jeffa Kinneyja), ali i nepregledno more naivnih i dobrodušnih američkih filmova.
Namijenjeni obiteljskim krugovima, američki obiteljski filmovi redovito uspiju zavarati publiku neprirodnim, sretnim završetkom, dok će Pedrosin prikaz obitelji Muchat jednom dijelu čitateljstva zasigurno djelovati prirodno i blisko i u pretjeranoj mjeri. Riječ je, naime, o običnoj obitelji čiji problemi imaju čvrsto uporište u stvarnom svijetu pa su zato i prikazani na nimalo površan način. Odbljesci stvarnosti izazvat će kod čitatelja potvrđivanje nijemim klimanjem glave: u Portugalu nema junačkih osobenjaka, već prevladavaju smetene i smetane osobnosti koje ne nude odgovore na životna pitanja. Unatoč zrelim godinama, protagonisti Portugala nisu u potpunosti dorečeni i emocionalno sređeni, što se najviše odnosi na Simona kojeg put vodi u Portugal, njemu nepoznatu zemlju odakle mu potječe djed Abel o kojem malo zna (Simon je, kao i njegov otac Jean, rođen u Francuskoj). Simonov boravak u Portugalu čini mnoštvo verbalnih nesporazuma – sve redom neagresivnih i šarmantnih nedoumica – odnosno nijemi sukob kultura, temperamenata i jezika. Kroz gotovo čitavu priču, koja se sastoji od tri poglavlja (riječ je o tri generacije muškaraca), provlači se kompleksan i neskladan odnos otac-sin. "Gledajući danas svog oca koji se zatvarao u sebe, opet sam susretao nelagodu djetinjstva. Zapravo, bila je to samo percepcija napetosti, i reakcija moga tijela na nju, koju je moj otac zračio kad smo kretali prema djedu i baki." (str. 99) U djelu se osjeća prisutnost poluautobiografskih crta, lako se dade zamjetiti da je Pedrosa hrabro i bez prenemaganja unio dio sebe u izvedbu – poput glavnog lika Simona, Pedrosa također potječe iz Portugala, a već spomenuti odnos otac-sin dobrano je utemeljen na Pedrosinom privatnom životu.
Štivo za dodatni angažman Oni koji su barem jednom osjetili puninu unutarnje prazine, lakoću i težinu postupka selidbe, muku ostavljanja i opraštanja od ljudi, nesposobnost potpunog komuniciranja s bližnjima, te upoznali nemogućnost donošenja životnih odluka kao što će kupnja stana ili ženidba, uživat će u Portugalu, skladnoj priči koja govori o pronalaženju izgubljenog vremena (i prostora). Oni koji su na vlastitoj koži osjetili muku i znoj egzistencijalnih strepnji uvelike će se pronaći u Pedrosinoj priči, što se ne može svrstati u zabavljačke naslove kojima je primarna (a nerijetko i jedina!) svrha suzbijanje dokolice. Poput Larcenetovog albuma Svagdanja borba, i Portugal može poslužiti kao pomoćno sredstvo u procesu samopromatranja.
U katalogu izdavačke kuće Fibra može se pronaći više naslova koji tematiziraju zapetljane obiteljske odnose – u isto vrijeme kada je objavljen Portugal, objavljena je i grafička novela Lijepo putovanje čija je tema također disfunkcionalna obitelj, a obiteljskim se temama djelomično ili potpuno bave naslovi Daleko susjedstvo, Lulu, oslobođena, Spomenar mog oca, Lucin pogreb, Zašto sam ubio Pierrea, Potočići, Perzepolis i Oh, cure. Ljubitelji stvarnosne književnosti svakako će doći na svoje čitajući spomenute naslove, a grafički roman Portugal jedan je od važnijih naslova koje zahtjevniji čitatelji devete umjetnosti nipošto ne bi trebali zaobići. Samouvjereniji čitatelji, koji su zadovolj(e)ni svojim životom i, navodno, čvrsto stoje na nogama, vjerojatno neće posegnuti za takvim tipom literature. A mnogi infantilni punoljetnici – kojima avanturistički stripovi dostupni na kioscima služe pretežno kao povratak u minulo djetinjstvo i mladost – također u pravilu nisu pretjerano skloni probavljanju grafičkih novela i grafičkih romana što iziskuju od čitatelja dodatni, osobni angažman i veću razinu čitalačkog iskustva pa vjerojatno neće posegnuti za naslovom kao što je Portugal.
Prepoučaj dalje! A Portugal je, valja dodatno naglasiti, i tekstualan i vizualan doživljaj, epsko literarno putovanje vrijedno trajnog pamćenja i daljnjeg preporučivanja. Crtež je ispunjen svrhovitim detaljima, dok je prisutnost varljivog kiča posve izostala. Pedrosa se pokazao i kao vrstan kolorist – izbor boja i nijansi ne odmaže, već samo dodatno pripomaže čitatelju u interpretaciji jer svjesno prati atmosferu i sadržaj priče. Bilo olovkom bilo akvarelom (obje su tehnike prisutne), Pedrosa u jednakoj mjeri zadivljuje originalnim grafičkim rješenjima. Portugal pokazuje publici ono što se moglo naslutiti u već spomenutom djelu Tri sjene, te dokazuje da je Pedrosa vrstan majstor vizualnog i tekstualnog pripovijedanja.