predstava autorice Marjane Krajač, izvedena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, izaziva povjerenje i primicanje, kontinuum lebdenja ili možda “samo” ukidanje hijararhija plesanja i promatranja tog plesanja
Sjedam na mjesto koje sam pronašao u dubini prostora, na dijelu gledališta do koga je teže doći. Moj pogled seže preko pet ženskih tijela na drugi dio gledališta, onaj koji je smješten točno ispred ulaza. Prepoznajem neka od lica koja gledaju u mom smjeru. Hvatam se u pretpostavci, gotovo očekivanju, da će me njihova prisutnost dekoncentrirati, da će me njihov pogled zbuniti. Međutim, udaljenost je prevelika da bih osjetio njihovu konstantnu prisutnost u vlastitom intimnom doživljaju, njihov strašni ocjenjivački pogled. Nedugo zatim, gubim interes prema zamišljanju konflikata koji bi se mogli dogoditi u vidu između dvije publike. Dižem pogled na crno-bijelu projekciju koja se nalazi na suprotnom zidu, upravo iza leđa dijela publike u koju više ne gledam. Video prikazuje segment pokreta, odnosno koreografije, snimljen na jednome od pokusa. Segment je kratak i ponavlja se tijekom trajanja cijele predstave.
O tragovima Konstantna prisutnost tog kratkog vremenskog isječka, u kombinaciji s njegovom “istosti” pruža mi osjećaj sigurnosti. Podsjeća me da se smijem opustiti i izgubiti u, naizgled, vremenskoj neodređenosti Koreografske Fantazije br. 1 - jer i ona sama je samo djelić vremena koje neprestano teče, zamišljeni isječak jednog od načina koji objašnjavaju prostorno-vremenski kontinuum.
Promjena svjetla, promjena kvalitete prisutnosti zvučne zavjese, ženska tijela u pokretu, vjetar u kosi, usporeno vrijeme, očita izvođačka spremnost. Kombinacija elemenata koji u meni stvaraju osjećaj ugode, osjećaj povjerenja. U pokušaju objektivizacije svog odnosa s umjetničkim djelom nabrajam sve razloge radi kojih mogu biti pristran predstavi koju uživam:
(1) Na sceni gledam kolegice, gledam prijateljice.
(2) S koreografkinjom također zbrajam i privatnu i profesionalnu povijest.
(3) Tematika kojom se bavi predstava koju gledam, predložena scenska rješenja, analitičnost s kojom su razrađeni koncepti – sve do jednog načini s kojima se, nevezano za situaciju u kojoj se nalazim, slažem, te koje i sam istražujem, predlažem i koristim.
Pažnju mi zaokuplja neobičan zaplet. U prostoru u kojem se nalazim (prostoru analize; prostoru iznimne estetske čistoće i preciznosti; prostoru na koji gledam kao na podlogu u odnosu na koju pratim razvoj vlastitog iskustva; prostoru apstrakcije) vidim naznake narativnih elemenata. Uzbuđen neočekivanim razvojem događaja tražim izvor, razlog, opravdanje; tražim informaciju koja će mi objasniti što to točno vidim i kako ono utječe i mijenja predstavu koju sam već ocijenio kao shvaćenu.
Narativne detalje koje primjećujem svrstavam u kategoriju “izvođački nesvjesnih, s razlogom”. Naime, između pet izvođačica primjećujem razumijevanje, kontinuitet, dogovor na iskustvenoj bazi. Drugim riječima, vidim izvođačice koje tijelima razumiju logiku prostora kojeg stvaraju. Vidim izvođačice koje stvaraju prostor pažljivo, smisleno i s ciljem, dok im umovi ostaju laki, u bez-stresnom stanju, kao da one same nisu svjesne potencijalne bitnosti prisutnih, iako suptilnih, kroz pokret vidljivih, osobnih detalja. Lica im, uglavnom mirna i koncentrirana, lebde nad tijelima, otkrivajući trag ekspresije onda i samo onda kada je tijelo dovedeno u konkretan, osjetom ispunjen trenutak. Taj trenutak kao da potvrđuje postojanje neke paralelne logike koju sada još ne razumijem, ali čija je bitnost neupitna.
Trag ekspresije rijedak je i prisutan najvidljivije na licu, ali i u dlanovima, ramenima, prsima, donjem dijelu leđa, stopalima. Zovem ih tragovima radi brzine kojom nestaju. Radi suptilnosti s kojom omogućuju izgradnju narativne forme unutar prostora analize koji dominira kontinuuom svojom intelektualnom superiornošću.
U trenutku inspiracije, pažnja mi se seli na eskpresije onih istih lica čijih sam se pogleda bojao na početku predstave, misleći kako se neću moći opustiti pred budnim okom ocjenjivačkog susjeda. Sada sam ja taj koji ocjenjujem način na koji ti gledatelji uživaju predstavu. U njihovim licima tražim znakove koji će mi potvrditi da i oni vide bogatstvo detalja i uživaju u napetosti koju stvara silina mira i neopterećenosti ove izvedbe.
Vidim izraze koncentracije, zainteresiranosti, ljubavi; vidim tugu, neizbježnu dosadu. Vidim uzbuđenje, radost i veselje. I, naravno: vidim smrt.
O političnosti Koreografska fantazija br. 1 posljednji je rad autorice Marjane Krajač, koji je svoju praizvedbu doživio 21. studenog 2013. godine u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu. U izvedbi Lane Hosni, Irene Tomašić, Irene Mikec, Katarine Rilović i Nike Lilek, rad je napravljen u suradnji s berlinskom organizacijom Tanzfabrik/Uferstudios, Zagrebačkim Plesnim centrom, te Umjeničkim paviljonom u Zagrebu.
Možda najintrigantnija postavka Koreografske fantazije njezina je, sa zadrškom izjavljujem, urođena političnost koja se ne čini zainteresiranom za službeno priznanje po navedenom vokabularu. Takav stav prema priznanju čini se logičnim i u skladu s razradom koncepta koju čitam iz vidljivog, praktičnog odnosa koreografskog pisma, njegove izvedbe i proizvedenih efekata koja tijekom predstave čitam s lica dijela publike. Kako bih objasnio političnost djelovanja ovog koreografskog uratka, krenuo bih od interpretacije efekata koje tijekom predstave čitam s lica publike. Naime, jedan od najočekivanijih i najčešćih izraza koje primjećujem, izraz je osobe koja se nalazi u konfliktnom odnosu s vlastitim doživljajem. Što razumijem iz konteksta sljedećeg pitanja: kako objasniti situaciju u kojoj u gledatelja interes za gledanjem postoji, želja za uživanjem u kvaliteti materijala i potvrđivanjem postojanja istog osjećajem ugode i zadovoljstva također postoji, uzbuđenje: postoji, a trenutno stanje u kojem se nalazi, gledatelj može opisati isključivo riječima – muka, dosada, netrepeljivost. Nisu li muka, dosada ili netrepeljivost osjećaji koji bi, u nekom normalnom svijetu, bez vremena posvećenog sumnji diskvalificirali kredibilitet nekog subjekta?
No već sljedeće pitanje oslobađa me pritiska: nije li zanimljivo da, u kapitalističkom okruženju u kojem se nalazim, na zahtjevan materijal reagiram odbijanjem odgovornosti prema stvaranju razumijevanja i priznanju vrijednosti, zatim svaljivanjem sve odgovornosti za neuspjeh na autora te, u krajnjoj panici, općenitom diskvalifikacijom primjera u njegovoj cijelosti?
Kroz opisani konflikt prolazim trenutak prije nego ću prepoznati prvi detalj naracije koja me od datog stanja spašava, ali i koja inspirira reakciju tako brzu i tako predvidljivu, da se osjećam posramljenim. Uzdišem, opuštam mišićnu napetost koju sam skupio kroz posljednjih nekoliko minuta i fokusiram pogled na izvedbu. Tijela koja promatram još uvijek funkcioniraju po metodi osvještavanja trenutnog stanja koje oblikuje prostor i njegovu pokretljivost. Iz kvalitete pogleda izvođačica primjećujem da one nisu na mjestu na kojem moraju biti, one pogledom na prostor ne ocjenjuju svoju poziciju u njemu. Njihovi pogledi su opušteni, one promatraju prostor u kojem se nalaze. One ovaj prostor nisu upoznale prije, one su u ovom prostoru prvi put.
Ipak, to što gledam – nije improvizacija. Generalna mišićna napetost dijeljena između izvođačica kroz pojedine dionice ovog koreografskog uratka, odnos međusobno dijeljen prema načinu upotrebljavanja vlastitog pogleda kako bi se promotrio i odredio prostor, pa čak i metoda koju smatram vidljivom – metoda razumijevanja prostora kroz način na koji se prostor osjeća, a koja je ista metoda koja taj prostor gradi jer pretvara osjećaj ne u intelektualno razumijevanje stanja, nego u njegovu materijalizaciju kroz fizički manifest: sve to mi govori da izvođačice grade prostor u odnosu na dogovor. Ovo nije improvizacija. Prostor je organiziran. Metoda postoji. Ovo je koreografija.
Ovo je koreografija koja postavlja prostor pokreta iznimne osvještenosti, preciznosti i estetske vrijednosti – što je dimenzija prostora koju lome detalji, oni detalji koje sam ranije opisao kao “nesvjesni, s razlogom”.
Detalji, tragovi ekspresija, potvrde su da izvođačice koriste svoje tijelo kao instrument, da je to prioritet, ali da taj prioritet ne isključuje činjenicu da izvođačice nisu roboti. One, između ostalog, i uživaju. Kao kakve vile, one u prostor otpuštaju detalje narativne vrijednosti, koji u čistom estetskom okruženju dopuštaju prisutnost ljudske ne-savršenosti, ljudskosti koja se, odjednom, čini iznimno rijetkom, iznimno suptilnom, gotovo nevidljivom – i u tome iznimno vrijednom.
O zadovoljstvu Političnost ove predstave stoji u njezinoj odlučnosti da koreografski prostor ne gradi radi želje za dokazom, nego radi želje za materijalizacijom konstantnog prostora koji će, dogovorom na iskustvenoj bazi, omogućiti osjet politike u kojoj vlada horizontalna nehijerarhija. Ovo je prostor u kojem nema vlasnika. Ovo je prostor u kojem nema odgovornošću nadređenog autoriteta. Ovo je prostor u kojoj svaka jedinka djeluje autonomno i kreira svoje iskustvo, svoj sadržaj, svoj vrijednosni pejzaž.
Ovaj prostor je provokativan; on u svom trajanju i svojoj nenametljivosti dopušta gledatelju da putuje iz intelektualnog u osjetilno, iz osjetilnog u zamišljeno, iz zamišljenog u smisleno, linearno i narativno pa natrag u konceptualno, intelektualno, potvrdljivo. On dopušta gledatelju da bude vlasnik količine i načina interakcije koju postiže s predloženim materijalom. On dopušta gledatelju da se pridruži u stvaranju značenja predstave – što je, čini se, jedan od najprovokativnijih prijedloga u vremenu u kojem, kao konzumatori koji skaču s izvora na izvor, mi želimo kratko, jasno, ugodno i jednostavno za korištenje.
I zaista, razgovori kojima pristupam nakon gledanja predstave razgovori su umornih ljudi. To su razgovori koji dokazuju da predstava nema samo koreografsku i izvođačku vrijednost, već i društvenu vrijednost, onu koja na površinu poziva frustracije i nezadovoljstvo inspirirano prepoznavanjem kvalitete koji rijetki mogu doseći u svom kreativnom profesionalnom životu – ne samo zbog potencijalnog talenta, skupljenog znanja i dugogodišnjeg iskustva, već i radi datih (rijetko viđenih) produkcijskih uvijeta i financijskih mogućnosti.
Još jedan razlog radi čega čitam ovu predstavu kao političnu: razgovori umornih ljudi poslužili su kao dokaz da umor nadvladava želju za znanjem, trud potreban da bi se proživjelo i analitički svjesno doživjelo poneko iskustvo. Navedeni elementi, ukoliko postanu navike prisutne u nekom kreativnom miljeu, odgojit će pejzaž nespreman prepoznati koreografske i izvođačke kvalitete u njihovoj specifičnosti kao kvalitete koje obogaćuju stanje svih nas – jer ih već vidimo kao neprijatelja, uhodu koja krade uvjete iz zajedničkih zaliha koje su tako siromašne, dakle kvalitete koju shodno tome treba – eliminirati. Makar odbijanjem odgovornosti prema stvaranju razumijevanja, zatim svaljivanjem sve odgovornosti za (čiji?) neuspjeh na autora te, u krajnjoj panici, općenitom diskvalifikacijom primjera u njegovoj cijelosti.