Donosimo ulomak iz knjige Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu rođenoga Karlovčanina Pere Blaškovića (1883.-1945.), objavljene 1939. u Beogradu
Pero Blašković
Nekoji dobronamjerni tuđi oficiri pridavali su pak tako krvoločna svojstva Bosancima, kakva oni nisu nikada imali. Po prirodi su bili blagi i pitomi i svaka je brutalnost bila protivna njihovom biću.
Vidio sam ih i ja razjarene i onda nije bilo pardona. Da navedem dva slučaja.
Jedna se odstupnica tako žilavo držala da je cugskomandant moje kompanije lajtnant Guido Stipić morao na juriš zauzeti taj položaj. Čim je stigao na vis, neprijatelj je digao ruke na predaju. Samo je još jedan od njih držao bombu u ruci pa ga je Stipić pozvao da je baci na stranu. On ju je bacio ravno na Stipića i bomba ga je raznesla. Tada su Bošnjaci pobjesnjeli i poubijali cijelu neprijateljsku zaštitnicu od kojih 12 momaka.
I drugi je slučaj tome sličan.
Naš “Bektić Stützpunkt” za kojeg smo se borili dan i noć na razmaku od jedva 3 metra smirio se uvijek oko podneva i tada je preko jednog sata trajalo primirje za vrijeme kojega su naši i ruski stražari koji put i razgovarali, da bi iza primirja opet produžili bacanjem bomba i granata. Jednom se dogodio slučaj, da je Rus stražar na eksponiranoj ivici kratera dao našem stražaru znak rukom pa se podigao iza oklopa, skočio u krater, popeo se do našeg stražara i predao mu pismo s molbom da ga preda na poštu. Taj je ruski vojnik bio Poljak sa teritorije okupirane od njemačko-austrijskih trupa i pisao je svojoj ženi. Dabome da smo pismo nakon cenzure ekspedirali adresatu.
“HALO BOŠNJAK” Jednog je dana u određeno vrijeme zakucao “Muskal” na svom čeličnom oklopu i zovnuo: “Halo Bošnjak”. Pošto je naš stražar Ahmet Babić oprezno podigao glavu iza svog zaštitnog oklopa, to ga je Rus izazvao time što je rukom digao bocu i viknuo “votka”. Babić je bolje pogledao preko svog oklopa i u tom ga je času pogodilo smrtno tane u glavu.
Svoje dotad krotke vojnike nisam više mogao prepoznati. Podivljali su. Danju i noću su bacali mine i bombe na Ruse. Iste je noći izašla iz rova naša patrula dobrovoljaca i s bombama skočila u ruski rov, poubijala posadu i vratila se zadovoljna u “Bektić Stützpunkt”. Dabome da su i Rusi uzvraćali vatru istom mjerom pa je žestina borbe postala tako intenzivna, da su se komande grupe i armije zainteresirale za slučaj te su zapovjedili teškoj artiljeriji, da kazni rusku posadu zbog tog nevojničkog čina.
Zašto da navodim veći broj slučajeva, u kojima su Bosanci pokazali divotnu hrabrost polazeći u borbu besprijekorno disciplinirani i mirni vršeći napadaj do posljednjeg juriša, kao da su na egzercirplacu. Isto su tako Bošnjaci držali i čuvali svoje položaje doslovce “do posljednje kapi krvi”, uz uslov da je s njima bio i oficir.
Želim još prikazati jedinstveni primjer, koji će bolje nego čitava knjiga govoriti o hrabrosti naših Bosanaca i o razmjeru te hrabrosti prema drugim jedinicama i nacijama.
Nije mi se dotad pružila zgoda, a vjerojatno ni nikom drugom, da bezbrižno posmatram napredovanje raznih jedinica vlastitih trupa kroz neprijateljsku vatru pod sasvim istim okolnostima.
Devet je bataljona dobilo zapovijest da izvrši napad na Vis Jeleniki kota 711 u Karpatima.
Još prije početka borbe morale su sve te jedinice prijeći Javorovu kosu.
U štafeti je išlo devet bataljona. Kolo je otvorio prvi bataljon bosanske treće regimente, koga su slijedili po jedan bataljon njemačko-alpskih jegera, jedan bataljon galicijski, t.j. poljsko-rusinski, zatim jedan bataljon češko-njemački, pa jedan bataljon naše današnje vojvodjanske mješavine, jedan bataljon erdeljskih Rumuna, dva bataljona Madjara, a na završetku disponirali su moj četvrti bataljon bosanske treće regimente.
Čim je naš prvi bataljon izbio na otvorenu kosu, dobio je sa desnog boka vatru iz strojnih pušaka. Oko nas se prostirala prašuma i prema tome je bila veoma teška orijentacija, a mjesto odakle je dolazila vatra bilo je šumovito i dominiralo je nad kosom. Prema dobivenoj dispoziciji trebao je dominantan vis biti u rukama našeg drugog odreda, medjutim smo vidjeli da je još uvijek bio u ruskim rukama. Pošto je naš komandant divizije zapovjedio da svi bataljoni smjesta prijeđu preko kose, to su bataljoni napredovali bez čišćenja neprijateljskog gnijezda strojnih pušaka.
Ostavivši svoj bataljon na dnu doline pošao sam odmah sa prvim bataljonom naprijed do vrha kose i pošto sam tamo našao veći kamen, to sam sio iza njega i kao u panorami promatrao i mirno ocjenjivao prijelaz svih za napad određenih bataljona.
Bilježio sam način prijelaza pojedinih trupa, stepen njihove izvježbanosti, discipline i strah.
Kao prvi, naš je bataljon mirno prešao kosu usprkos bočne vatre i ostao je u redu i spokojstvu, a to mogu izvesti samo ljudi koji vjeruju u fatum kao naši Bosanci. Siguran sam, da medju njima nije bilo desetorice, koji su za 10 cm pognuli glavu. Drugi su bataljoni prelazili kojekako. Većina ih je trkom i sagnutog držanja prešla kosu. Nekoji su puzali i zatim pravili skokove. Mnogi su vojnici držali špaten pred desnim licem, nekoji su se sakrivali iza desnog susjeda, neki su odredi došli sasvim u nered, dok nije konačno došla momčad mog bataljona koja je prešla kosu istim mirom i spokojstvom kao što je prošao i prvi bataljon naše regimente.
Gubici su bili poprečno jednaki pa mi se šta više pričinilo – barem po uzbuni koja je vladala – kao da smo ovoga puta imali razmjerno manje gubitaka nego drugi.
Ne može biti bolje ilustracije za držanje naših Bosanaca u vatri.
Na završetku te glave moram se pozvati na opis završne bitke na Piavi kod sloma, kad je sve popustilo, a samo su naši Bosanci, gladni, iznureni i pocijepani najodlučnije odolijevali trodnevnom nasrtaju francuskih trupa tako da su Francuzi u relaciji prema Englezima i Amerikancima u našem sektoru potpuno zatajili, kao da su Bosanci svojim herojskim držanjem htjeli dati konačni pečat svom muževnom držanju tokom cijelog svjetskog rata.
Znatiželju neboraca i pozadine izazivlje najviše juriš i borba na nož ili u prsa.
Takovi su slučajevi veoma rijetki, a većom mehanizacijom borbenih sredstava bit će ih još manje, jer ako napadač stigne do napadnutoga, taj je savršeno uništen, ili se spasio uzmakom, ili daje otpor, a tada još nema pobjede.
Većinom popušta onaj koji se brani, zbog toga što je moralno klonuo ili što ne cijeneći sebe precjenjuje protivnika. Osvajajući Montello bilo je slučajeva, da je pojedini Bosanac sa bombom u ruci stao na ulaz u talijansku kavernu i 50 mu se boraca predalo. Ali je polovica Bosanaca pokošena dok su stigli do talijanskog rova.
Glavni je moral oficira i vođe. I najmlađi oficir vrijedi za momke više, nego stari i iskusni podoficir, jer im fali povjerenje prema podoficiru. Dobri podoficiri pod vodstvom srčanog iako neiskusnog oficira mogu stvarati čuda.
BRUSILOVLJEVA OFENZIVA Ruski oficiri kod Sopanova bili su očajno slabi, pošto su zaostajali i naperenim revolverima tjerali svoje vojnike naprijed. Zato im nijedan napad nije uspio. Pa iako su na pojedinom mjestu uspjeli, nisu umjeli iskoristiti svoju skupo plaćenu pobjedu.
Sasvim su drugi bili ruski oficiri kod Žwyžyna za vrijeme Brusilovljeve ofenzive, kad su sa višim komandantom golih ruku došli u jurišu do naše žice. Koliko sam opazio, talijanski su oficiri uvijek išli prvi i bili su prava kičma svoje vojske u punom smislu riječi. Nijemci su bili heroji, Francuzi odlični iako preoprezni, Austrijanci, oficiri i vojnici u prosjeku su bili osrednji i dosta mlitavi. Brdski narodi uglavnom bili su hrabriji od nizinskih. Kod Srba je bio najbolji rezervni oficir, kao glavni nosilac borbenog morala.
Izričiti juriši bili su tokom svjetskog rata kod naše BH 3 regimente slijedeći:
1914. godine kod Šapca–Pričinovića i kod male Vranjske u Srbiji, kod Horozanne Wielke (Lwowska bitka) u Galiciji, kod Sokoliki i Starog Sambora u Karpatima i kod Wojčina u Poljskoj.
1915. godine kod Kiczore, Koziolate i Stinke u Karpatima, kod Wielkopole, Jaričowa, Diedzilowa i Dobrotwora u Galiciji, kod Krupieca, Gonlowe i Sopanowa u Wolchiniji.
1916. godine kod Poczajowa (Bektić Stützpunkt), Niemirowke-Bogdanovke u Wolchiniji, kod Starobrodskie, Žwyžyna i Pienaki u Galiciji.
1917. godine nije bilo juriša. Sve su borbe bile defenzivne u položaju, tek smo kod završne borbe sa Rusima kod Waschkoutza u Bukovini došli na nož.
1918. godine jurišali smo na Montellu i kod Valdobbiadene u Italiji.
Pokolj iz srdžbe i zdvojnosti bio je kod Starog Sambora, na Kiezori, kod Gontowe, Žwyžyna i na Montellu. Pa i u tim se borbama čovječnost brzo vratila i neprijatelji bi se brzo kao ljudi našli, jer su se klali zbog one “ako neću tebe, ti ćeš mene”.
TELEFONISTI, SANITECI, PIONIRI I MUNICIONSTREGERI Ovo poglavlje o vojničkoj hrabrosti ne mogu završiti, a da ne odam poštu i priznanje onim našim vojnicima, čija se hrabrost nije isticala puškom, bajonetom i bombom, nego u visokom ratničkom moralu savjesnog ispunjavanja teških dužnosti pod ljutom vatrom. To su bili naši telefonisti, saniteci, pioniri i municionstregeri. Bit će o njima i o njihovoj službi spomena i u opisu pojedinih borbi, ali ne mogu a da ih ovdje ne istaknem, jer su po nezaklonjenom terenu u ljutoj vatri morali više trčati, nego i sami strijelci u švarmliniji.