Nenad Obradović  

O šutnji i njezinim utvarama

U Svjedočenjima iz obeščašćenje zemlje, knjizi koja je postuhmno objavljena kao zbirka članaka i pisma iz posljednjeg jugoslavenskog rata, novinarka Dada Vujasinović piše: “Ne možeš ti, čovječe, uz čips i pivo da gledaš kako naša artiljerija sravnjuje sa zemljom jedan grad, a da se ne zapitaš - kako bi meni, mom djetetu, bolesnoj majci, bilo kome bilo, da neko sjedne na Avalu i tuče me odozgo. Ne možeš ti uz čips i pivo da gledaš obogaljenu djecu, mrtvu djecu. Ne možeš. Pod uvjetom da si čovjek. Ako gangrena zahvati dio tvog organizma, a ti se ponašaš da si kao potpuno zdrav - dogodit ti se da izdahneš u mukama.” Dada Vujasinović ovaj zapis bilježi polovicom 1992. godine, misli na Sarajevo i njegovu opsadu koja je brutalno uzimala svoj krvavi danak, ali se žučno pita kako možemo ostati nijemi, bezosjećajni pred tolikim i takvim zlom. Posrijedi je zapitanost pred pitanjem savjesti svakog od nas pred patnjom Drugog pored nas, pred licem njegove patnje.

Crveni i žuti tulipani Ta misao koja je progonila novinarku Dadu Vujasinović potaknula je u njoj neustrašivu hrabrost da istražuje zločin i piše o njemu, da markira sve one koji su u ratu bili i ostali samo ratni profiteri, huškači, da im bezrezrevno saspe istinu u lice i tako, pred svima, pokaže njihovu lažnu patriotsku veličinu. Unatoč prijetnjama i tužbama koje je iskusila početkom devedesetih kao malo tko u ondašnjoj javnosti u Srbiji staje na stranu istine, ne plaši se ni tužbi važnih državnih i Miloševiču bliskih ljudi niti Arkanovih prijetnji. Jednostavno, Dada Vujasinović naivno misli da dobro mora neizostavno pobijediti zlo. Dan pred svoju smrt, 7. travnja 1994. godine, na povratku u stan kupila je buket crvenih i žutih tulipana. Prema navodima poznanika znala je da je postala meta i da njezine tekstove u Beogradu više nitko neće objavljivati. Ubijena je iste noći, pronađena je mrtva u stanu 8. travnja 1994. godine. Njezina smrt ostala je misterija do današnjih dana.

Svojim novinarskim tekstovima, u vrijeme kada je rat bjesnio u Hrvatskoj i Bosni i za sobom ostavljao pustoš, Dada Vujasinović je sasvim pribrano nagovještavala buduću golgotu kroz koju će Srbija morati proći jer će doći vrijeme kada će polagati povijesni test. Ona je znala da, riječima Hannah Arendt, samo elitu može privući žestina totalitarizma dok mase treba osvajati putem propagande. Protiv toga je hrabro istupila i zato platila preskupu cijenu; razotkrila je propagandu koja je od srpske države pravila kolektivnog mučenika i nagovijestila da nijedna povijesna nepravda ne ostaje sama po sebi prepuštena zaboravu. Kako to prodorno zaključuje Marta Gelhorn: “Zaboravljanje je normalna ljudska aktivnost, iako je kolektivno zaboravljanje nacija nešto sasvim drugo: prešutna suglasnost da se zaboravi sramota.”

Izvedba koja zauzima stav Predstava O s(a)vjesti u režiji i izvođenju Sanje Krsmanović Tasić posvećena je ovoj hrabroj ženi i u isto vrijeme označava osobni rascjep prema tragičnom događaju. Naime, autorica i izvođačica predstave i žrtva bile su dugogodišnje bliske prijateljice te je ovaj scenski nastup svojevrstan oprost od bliske osobe i njezine neustrašivosti. No sasvim suprotno od očekivanja, da bismo naime mogli vidjeti predstavu prepunu patetike ili emocionalno samorazumijevajuće iskre, dakle emocije okrenute unutrašnjosti svijeta dvije prijateljice, gledali smo predstavu koja iz tog malog, osobnog svijeta tišine postaje izvedba koja zauzima stav. Iako zasnovana na monološkim i plesnim dionicama, riječju na minimalističkom scenskoj izvedbi, ova je predstava otvorila pitanje koliko daleko ide dokumentarno a koliko osobno u jednoj kazališnoj izvedbi (pred očima drugih)? Drugim riječima, koliko je moguće teatru, tradicionalno gledanom kroz prizmu buke i krika, podariti tišinu kao najdublji znak tjeskobe koja porađa upitnost pred društvom i pred sobom. Može li ta tišina biti čitana kao najjači krik ili kao slabost? Što napose tišina nagovještava u jednom narativno-scenskom eseju?

Predstava Esej u pokretu razvija se kao narativni scenski izraz, gdje se kroz posebne fusnote reaktualiziraju događaji koji su obilježili Dadin život i smrt, i gdje se uz nadasve kritičke aluzije na posljedice toga strašnoga čina, razvija atmosfera snažnog emotivnog suodnosa. Kako stoji u najavi predstave: “Esej se uvijek prikazuje kroz prizmu osobne povijesti stavljene u kontekst društvenih događaja koje su na nju izravno utjecali. Pokret, igra, kretanje su autorkina primarna forma izražavanja, stoga i esej mora biti ispisan pokretom.’’ Glumica u predstavi često šuti. Njezin je glas povremeno plahovit, nadasve nečujan, usplahiren, drhtav. Često je na granici nerazumijevanja. Pokret je statičan, prodoran, mučan, završava u tišini i mraku. Upravo to mjesto tišine potencira emocionalnu usplahirenost koja potresa gledalište. Zašto smo šutjeli? Zašto nismo rekli niti jednu riječ o tim groznim stvarima zbog kojih je jedna mlada i hrabra žena ubijena?

Radikalna pasivnost Glumica Sanja Krsmanović Tasić s posebnim emotivnim i osobnim nadahnućem igra (uz) Dadu Vajasinović, ona podastire čitav niz asocijativnosti iz novinarkinog profesionalnog života pa sve do današnjih političkih obećanja o rasvjetljenju njezina slučaja. Koncept predstave je jednostavan, događa se uz minimalnu scenografiju na tamnoj sceni, sastoji se od monološke strukture izražene emocionalne nestabilnosti. Napose, ključna je problematika ove predstave pitanje njezine pasivnosti. Kako na sceni odigrati i pročitati šutnju? Nagovještava  li šutnja neki nekreativni međučin ili naprosto postaje jak emocionalni protest protiv potisnute savjesti? U ovom slučaju njezino prisustvo ne samo da iskušava osjetljivu emocionalnu napetost - jednu spram kolektivnog čina ubojstva jedne novinarke i drugu spram osobne priče gubitka prijateljice - već se to igranje šutnje pokazuje kao učinkovit scenski element koji, donekle, ruši ustaljenu arhitektoniku korporalnog pregnuća na sceni. Drugim riječima, Esej o pokretu tematizira priču o Dadi Vujasinović na jedan posve inovativan način kada je u pitanju reprezentacijska razina izvedbe jer kulminaciju emocionalne napetosti na sceni ne podređuje elementima scenskog i redateljskog nadahnuća, već svojevrsni patos postiže, isključivo i jedino, radikalnom šutnjom. To je, najkraće rečeno, ona radikalna pasivnost o kojoj pišu Routledge Wall i Thomas Carl u knjizi Radical passivity: Levinas, Blanchot, and Agamben, pasivnost koja napaja, i shodno tomu dobiva specifičnu moć iz vanjskog svijeta.

Samoća kao putokaz egzistencije U tom smislu, znakovita je gesta koja prati tu i takvu parateatarsku šutnju, gesta koja u ovoj predstavi nadilazi nju samu. Mislim, prije svega, na čin suosjećanja koji nastaje nakon svake emotivne pauze, nakon svake šutnje, u mraku kazališne pozornice, oči u oči s muklom tišinom. Posrijedi je posebna dijalektika tišine, posebna rasprava u mrklom mraku i mukloj tišini, rasprava s gledalištem i rasprava s unutarnjim, osobnim svijetom. Posrijedi je rasprava sa samoćom, posvemašnjim otuđenjem čovjeka od čovjeka, riječima sociologinje Marie Chantal Doucet - samoćom koja je prodrla u čovjeka i koja se javlja kao esencijalni putokaz egzistencije.

Poruka ove predstave izvan reprezentacijskih i uže teatarskih promišljanja zasigurno je u podsjećanju na jedan strašan period povijesnoga zla u kojemu je većina ostala dosljedna svojoj radikalnoj samoći. U zemlji zderane maske (Alex Boraine) javljaju se danas glasovi, poput ovoga Sanje Krsmanović Tasić, koji ne samo da podsjećaju da se društvenost gradi na prihvaćanju istine, nego i na posebnoj vrsti suosjećanja u odnosu prema Drugom, na osjetljivom polju savjesti i odgovornosti za Drugog. Zato bi ovu predstavu, pored uglađene beogradske publike, trebalo vidjeti što više srednjoškolaca u Srbiji, istih onih koji su samo nekoliko mjeseci prije, gle čuda, u jednom novosadskom kazalištu, uz jezive povike, Antigonu optužili da je kurva.

Zaključimo, u radikalnoj tišini onoga ispred mene razvija se posebna empatija i želja da nakon dugog vremena konačno progovorim glasom razuma i istine. No ono što u ovoj predstavi na vehementan način lebdi u zraku, iznad te zjapeće tišine, jeste pitanje čovjekova određenja prema zločinu, te rascijepljenosti između etičkog (prihvaćam patnju drugog kao svoju patnju) i ugodnog (prihvaćam tu istinu, tu riječ da bih dobio privilegije u društvenoj zajednici). Rascijepljenost čovjekove egzistencije ne mora nužno stajati između “patološkog” i etičkog naloga, kaže Slavoj Žižek i dodaje: “to može biti i rascijepljenost između moralnih normi koje obično poštujem i bezuvjetnog naloga koji se osjećam obveznim poslušati, kao u slučaju slijepe ulice u kojoj se našao Abraham, koji ‘vrlo dobro zna što znači ubiti vlastita sina’, a ipak to odluči učiniti, ili pak kršćanin koji je spreman počiniti užasan grijeh (žrtvovati svoju vječnu dušu) za viši cilj Božje slave... Ukratko, prava moderna post- ili meta-tragična situacija nastaje tada kada me viša nužnost prisili na izdaju samog etičkog bivstva mojeg vlastitog bića.” Zato je ova predstava danas važna, koliko u reprezentacijskom, toliko i društvenom smislu.