Staša Skenžić  

O tajnama svijeta i djetinjstva

Može li dvanaestogodišnjak imati hipnotizerske sposobnosti? Može li lebdjeti? Koliko djetinjstvo utječe na život svakog čovjeka? Ili drukčije: mogu li se u zreloj dobi naći objašnjenja nekih zagonetki iz djetinjstva? Što je zajedničko crkvenim pjesmama i onima koje smo nekada pjevali na masovnim “prvomajskim” komunističkim proslavama? Mogu li živi razgovarati s mrtvima? Koliko istine nose u sebi pitanja na koja ne možemo odgovoriti? I nije li knjiga koja na sva ta pitanja pokušava naći odgovore jednostavno pretenciozni kič kakav nije teško pronaći u knjižarama?

A ipak djelo Gdje je David Weiser? Pawela Huellea, poljskog suvremenog književnika rođenog 1957. u Gdanjsku, neobičan je, čudnovat, iznimno zanimljiv roman, čiji sažetak podsjeća na literaturu namijenjenu tinejdžerima.

Pothvati nevjerojatnog Davida

Naime, trojica dvanaestogodišnjaka provode školske praznike u svome rodnom Gdanjsku. Tijekom raznovrsnih zabava i dječačkih ekspedicija otkrivaju kako je njihov znanac i školski kolega Weiser, do tada prezren zbog svojeg židovskog podrijetla i tobožnje nespretnosti, neobičan dječak obdaren različitim talentima i znanjima. Fascinirani tajanstvenom aurom koja okružuje Davida, zarobljeni njegovim nesumnjivim sposobnostima, mali junaci sudjeluju u čudesnim i nesigurnim pustolovinama koje organizira Weiser. Dresiranje divlje pantere u mjesnom ZOO-u, ples koji se završava levitiranjem, genijalne sposobnosti koje pokazuje tijekom nogometne utakmice i, konačno, eksplozije mina koje je David vlastoručno konstruirao od materijala pronađenog u starim njemačkim skloništima (radnja se odvija neposredno nakon Drugog svjetskog rata). To su samo neki pothvati nevjerojatnog Davida. Mnogo godina kasnije, rekonstruirajući davne događaje, pripovjedač koji se ne može osloboditi sjećanja na davne školske praznike, pita se što se doista zbilo, a što je bilo rezultat kolektivne sugestije, kojoj je podlegao zajedno s prijateljima jer su bili tako željni čudnih i neuobičajenih doživljaja.

Je li David doista poginuo tijekom jedne od eksplozija, kako tvrde odrasli, ili je nestao na neobjašnjiv način sljedećeg dana kako misle dječaci? To nikada nećemo doznati. Znamo samo da je nestao tako naglo i tajanstveno kako se i pojavio. Čak i Elka, koja mu je pravila društvo pri posljednjoj šetnji, ne može (ili ne želi) objasniti pripovjedaču sumnje kojima je muči kada su se susreli toliko godina kasnije. Riječ je o Wieseru. Samo o njemu – napisao je Heller, pripovjedač.

Je li doista riječ samo o Weiseru? A ako i jest, možemo li reći “samo”? Toliko je načina na koje možemo čitati ovu knjigu. Obratimo li pozornost na način kako je predstavljeno razdoblje (pedesete godina, poljski komunistički počeci), tadašnji običaji, kultura, Huelleovo djelo možemo promatrati kao povijesni roman. Roman obuhvaća i odjeke drugih velikih događaja iz suvremene poljske povijesti poput štrajka u brodogradilištu 1970. ili nastajanja Solidarnosti 1980/81. godine. Ta potka ipak ne izbija u prvi plan. Egzistira na razini simbola dopunjujući bogatstvo značenja knjige.

Višeslojan a jednostavan roman

Druga je mogućnost čitanje toga romana preko dječjeg pogleda na Bibliju. Aluzije su jasne: Davidovi izabranici su Šimun, Petar i, iako je pripovjedač bezimen, možemo mu dati ime Pavao, možda Toma. Davidova najodanija pratilja je Elka koja nosi crvenu suknjicu. Ne nedostaje lažnih proroka na grobljima, katastrofalnih pomora riba, netko je nad Gdanjskom vidio komet u obliku konjske glave, pojavljuje se i psihički bolestan čovjek na groblju koji zvoni i objavljuje apokaliptične vizije…

Treća mogućnost je autoreferencijalna. Pripovjedač, naime, govori o svojem pisanju kao o autoterapiji, sređivanju izvanjskoga kaosa. Refleksija na samoga sebe, refleksija na temu kako se piše knjiga, svako malo prekidaju tok pripovijedanja, pojavljuju se digresije koje počesto nemaju ništa zajedničko sa samim glavnim junacima ili radnjom.

Sve te različite mogućnosti čitanja romana Gdje je David Weiser? pokazuju kako je riječ o ne baš jednostavnom (kako to na prvi pogled izgleda) djelu. To je višeslojan roman – intrigantno, rafinirano, nestandardno djelo koje ne kopira gotove sheme. Iznenađuje, nudi nam neočekivanu igru punu napetosti i iščekivanja u kojoj teško možemo razlikovati moguće i nemoguće, stvarno i nestvarno, maštu i stvarnost. Takvo majstorsko omamljivanje čitatelja iziskivalo je veliki talent i spisateljsku inteligenciju.

 Istodobno, Huelle se ne buni protiv jezika, ne “lomi jezik” tražeći neke nove sintaktičke oblike, nove jezične mogućnosti. To je “normalni”, jednostavni, komunikativni jezik pun estetske mašte, koji ne stvara nikakve prepreke na razini osnovne percepcije djela. Ne bi to bilo moguće osjetiti da nema izvrsnog prijevoda. Djelo se, naime, normalno čita.

Gdanjsk, mjesto u kojem je rođen Schopenhauer, grad palimpest u kojem se križaju tragovi povijesti, ima svog književnog “oca”: riječ je, svakako, o Güntheru Grassu. I u djelu Pawela Huellea taj mitski grad na sjeveru Poljske ima važnu ulogu. Ako ne glavnu, sigurno sporednu. Gdanjsk se u Huelleovu romanu predstavlja kao prostor u kojem je vrijeme stalo. Taj je grad “privatna domovina” koja oblikuje svjedočanstvo vlastitih korijena. Kako bi mjesto rođenja postalo malom domovinom, u njemu mora postojati vidljivi izvor tradicije koji uzrokuje da čovjek osjeti vlastitu posebnost. Jasno je, ne u psihološkom, nego u kulturološkom smislu.

Gdanjsk tako postaje pozornica nepromjenjivosti. To omogućuje likovima osjećaj sigurnosti. Pripovjedač često prekida svoju priču kako bi, skrivajući se, pogledao gdje se nalazi i kako bi se uvjerio da se ništa nije promijenilo.

Filmska verzija

Međutim, kada je došlo do ekranizacije ovoga romana (2000., redatelj i scenarist filma W. Marczewski), radnja je prebačena iz Gdanjska u Wrocław, grad na jugu Poljske, grad s drukčijom poviješću i drukčijom atmosferom, no nikako ne grad bez duše. I taj je grad iza sebe imao određeni literarni “background”, koji je stvorila Olga Tokarczuk. Pokazalo se kako je redatelj imao pravo. Znao je pročitati knjigu na jedan drukčiji način i pokazao je kako to nije priča o gradu i njegovim tajnama, nego pripovijest o tajnama svijeta i djetinjstva, a to je moguće prikazati bilo gdje na svijetu, čak i u Sahari.

Film je posvjedočio o novim vrijednostima knjige – riječ je o sjećanju i njegovoj krhkosti. Ali prije svega o tome da svijet nije objašnjen do kraja i tako treba ostati. Kada djeca prestanu biti djeca, ne uspijevaju prihvatiti tajnu i moraju je, ne pitajući za cijenu, objasniti ili se praviti kako je uopće nije bilo. Ta se amnezija naziva – biti odraslim.

Žalopojki o tome kako književnost nestaje, kako novi mediji uništavaju pisanu riječ, kako u vremenu masovne kulture knjiga ne može pronaći put do svog konačnog adresanta – čitatelja, naslušali smo se. Ali nikada nije bilo toliko knjiga u knjižarama. Mnogo je knjiga, mnogo je novih naslova, velik je izbor, no malo je – literature. Roman P. Huellea Gdje je David Weiser?, roman koji je poljska književna kritika nazvala remek-djelom, lektirom – drogom, pobjedom književnosti, zaslužuje počasno ime – LITERATURA.