O tiraniji i umirovljeničkoj estetici gustog nagomilavanja

Iako anarhoprimitivist John Zerzan upozorava da najveće masovno odumiranje u posljednjih 50.000 godina nemilice pogađa svijet – naime, svake godine na svijetu izumre 50.000 biljnih i životinjskih vrsta – očito je da tvorce kazališnih predstava koje smo imali prilike vidjeti na 3. festivalu svjetskog kazališta navedena smrtonosna činjenica pretjerano ne uznemiruje. Stoga podsjećam na nezaboravnu lutkarsku predstavu Bitka za Staljingrad: rekvijem gruzijskoga redatelja Reza Gabriadzea s prošlogodišnjega FSK, koja je, među ostalim, upozorila na stravičnu sudbinu 10.000 konja koji su stradali za vrijeme staljingradske bitke kada su konji uslijed ratne razglobljenosti bili prisiljeni trčati i na tri noge. Ipak, čini mi se da bi se po/etika ovogodišnjega, meni osobno zanimljivoga, FSK mogla objediniti dvama upitima Hakima Beya. Prvo pitanje: Kako to da se “svijet okrenut naglavačke” uvijek uspije ispraviti? I drugo pitanje: Zašto reakcija uvijek slijedi revoluciju, poput godišnjih doba u Paklu? Stoga, tragom navedenih Beyevih upita koja je ispisao s intencijom zamisli “u očekivanju revolucije” pokušat ću fragmentarno ispisati po/etičke činjenice kazališnih događaja na ovogodišnjem FSK-u.

Kurcem u čelo!

Krenimo od čina otvorenja 3. FSK koji je pripao izvrsnim bijelim Zagrebačkim dječacima, a uz koje je prema mojoj procjeni bilo korektno da isto tako nastupe, primjerice, romske djevojčice i dječaci koji svakodnevicu “utomljuju” glazbenom i pjevačkom prošnjom siće na središnjim zagrebačkim ulicama i trgovima. Ipak, kao kontrapunkt spomenutim bijelim dječacima dvoranu Istra preplavila je grozomora shock-rockera LET 3 pod okriljem ikonografije konstruiranoga post-YU turbo/folka, gdje su, primjerice, breakeri bili odjeveni u muške albanske narodne nošnje, a sami predstavnici shock-rockera označili su potencirane muškaračke osobine i ratničkim šajkačama, a sve to uz glazbenu kulisu npr. varijacije na temu “pička” Rado ide Srbin u vojnike (Pička) te shock-hita Kurcem u čelo!. Ukratko, odličan glazbeni performans s isto tako odličnom ironijskom scenskom ikonografijom, ali s jednom – animalističkom zamjerkom: naime, bilo mi je žao gledati (pretpostavljam narkotiziranu) zmiju koja se obavijala oko vrata izvrsnoga ženskoga vokala bakanalijske razuzdanosti, jer pored samoga scenskoga efekta koji pridaje živa životinja, doista, je trebalo uzeti u obzir i strahovit šok zvučanja svih onih rock decibela u zmijskoj psihi.

Umirovljenički Zoo

Kao provodna moguća nit predstava ovogodišnjega FSK nametnula mi se tiranija. Primjerice, završna scena Barbine predstave U kosturu kita u znaku je Kafkine sjekire zabijene u komad daske. Simbolički – dvostruke sjekire: naime, pored toga što navedena scenska sjekira slijedi Kafkinu misao o književnom djelu koje mora biti sjekira što će razbiti ledenu koru svijesti – a što je ujedno i Barbina po/etička silnica – isto tako, čini mi se, priziva i instrumentarij tiranskoga noža iz završnih rečenica Procesa koji će biti duboko zariven u srce Josefa K. Nastavimo s državnom i državotvornom tiranijom. Naravno, nije slučajno što je u programskoj knjižici FSK-a istaknuto kako je predstava Dug život latvijskoga redatelja Alvisa Hermanisa svjedočenje o umirovljeničkom zoološkom vrtu, gdje je starost svedena na kavezni okvir općinskih stanova u Rigi. Potpuna je ista situacija, nažalost, i u Hrvatskoj gdje su jednako tako umirovljenici uvijek prva državna žrtvena janjad kada je potrebno ugrabiti, ili eufemizmom – preusmjeriti novac za neke nove, postojeće i nepostojeće, lažne, investicije. Okvirno određena buđenjem i odlaskom na počinak nekoliko umirovljenika u jednom takvom općinskom kavezu, predstava svjedoči o jednom umirovljeničkom i umirućem danu, a koji je, nažalost, preslika i svih ostalih dana, godišnjih doba s obzirom na strategije penzionerskoga preživljavanja. Riječ je o dva bračna para – krojaču i prekrasnoj, pogrbljenoj starici sa sijedom pletenicom, te majstoru koji uvijek nešto nalazi shodno za popraviti i njegovoj štedljivoj supruzi, te jednom samcu – glazbeniku koji je predan akustičkim smetnjama sintesajzera, uvijek uspijevajući kreirati nevjerojatne disharmonične, kakofonične zvukove. Dakle, tri sobice sa zajedničkom kuhinjom i kupaonicom, a svaka sobica s televizorom na kojemu ne propuštaju – čak i onda kada imaju zajedničku proslavu – gledati kritične točke političke razglobljene svakodnevice u večernjem Dnevniku. Predstava se rastvara dolaskom scenografskih radnika koji skidaju četvrti zid ubogarskoga doma koji je, poslužimo se Stilinovićevom estetikom gustog postavljanja slika, određen staračkom, umirovljeničkom estetikom gustog nagomilavanja potrepština. Primjerice, estetika gustog nagomilavanja staračkih instrumentarija razotkriva kako vrlo štedljiva starica u kratkoj bundi i šubari, srećom, od umjetnoga krzna na stolu drži plastično cvijeće koje svijetli, a na zidu fotografiju muškarca s bradom koju je obrubila, dodatno uokvirila svjetlećim lampicama za bor, a na čičkasto ispunjenom kredencu kao uspomenu smjestila je i još neraspakiranoga Djeda Mraza u celofanu. Vidimo da čak prebrojava i bunt kupljenih plastičnih vrećica koje se obično prodaju na tržnicama. Navodim zagrebački slučaj: na Dolcu bunt od 100 vrećica moguće je kupiti za svega 10 kuna. Pored navedene ubogarske estetike nagomilavanja kič-predmeta i uspomena odlično je ocrtana i strategija prehrane umirovljeničkih ubogara: detaljno struganje jučerašnje hrane iz zapečene tave, ispijanje kefira do posljednje kapljice te dovitljiva strategija presijecanja napola kartonskoga tetrapaka kefira kako bi se mogao polizati i sadržaj prilijepljen uz njegovu unutrašnjost… Ukratko, riječ je o predstavi koja pomoću instalacija estetike gustog nagomilavanja uspomena i potrepština vjerno ocrtava ritmove bezobzirne državne tiranije provedene nad onima koji još uvijek nemaju pravo na vlastitu istinu i besplatne lijekove.

Tiranija Velikih Političkih Očeva

Predstava Tišina, u izvedbi kompanije redatelja Pippa Delbona, priziva posljedice razornog potresa koji je siječnja 1968. razorio sicilijanski gradić Gibellinu. Navedeni lokalni, kataklizmički potres pritom Delbono povezuje s globalnim, socijalnim potresima šezdesetosmaške generacije, a ključna riječ tišina proizlazi, kao što apostrofira sâm Delbono – koji se pojavljuje kao narator, inače, neverbalne predstave – iz svjedočenja memorijalnoga natpisa Kad si ovdje, šuti, a kad odeš odavde, nemoj šutjeti o stradaloj djeci u sramotnoj grozomori Buchenwalda. Prilično je bilo toplo vidjeti scensku hipi generaciju, njezin bunt protiv Velikih Političkih Očeva, kao i crvenu zastavu (bez ikakvih simbola) koja je ujedinila dio flower power pokreta, nakon kojega je do danas, nažalost, ostala samo revolucionarna studentska tišina. I dok Delbono svojom Tišinom spaja jednu prirodnu i jednu društveno-revolucionarnu katastrofu, poljski redatelj Krystian Lupa predstavom Nedovršen komad za glumca putem kazališnoga autotematiziranja “paradoksa o glumcu” sačinio je spojnicu između Čehovljeva Galeba i Španjolske drame Yasmine Reze. Pored multiplicirane, stupnjevite glume, ono što me osobno privuklo u navedenoj dijadnoj predstavi jest obiteljska tiranija. I dok u Galebu majka Irina Arkadina provodi odgojnu tiraniju nad vlastitim sinom Konstantinom, ne vjerujući u njegovu predstavu kojom zahtijeva (odmah i sada) nove oblike, a koju izvodi na tragu Hamletove Mišolovke, dakako, za majku, inače veleštovanu glumicu koja se potrudila anti-majčinskim strategijama poništiti spomenutu premijeru ironičnom izjavom: Osjeća se sumpor. Da, to je efektno; sličnu obiteljsku tiraniju prepoznajemo i u Španjolskoj drami u kojoj dvije sestre-glumice – Nuria, mlada i uspješna glumica, te Aurelia, manje lijepa i manje uspješna glumica u hollywoodskim razmjerima, bolno razotkrivaju obiteljsku tragediju koju je inicirala njihova majka Pilar.

Tko vjeruje u Boga, neka digne ruku.

Dragan Živadinov i njegov Kozmokinetični kabinet Noordung predstavili su se informanceom Vacuum 8G/16KS. Za razliku od predavanja Praznotjelesna kazališna režija na Eur?kazu davne 1996., koje je počelo u ponoć, ovogodišnji informance započeo je dva sata ranije, isto u dvorani Istra. I dok je na konceptualističkom predavanju iz 1996. samo jedanput simpatično “tiranizirao” publiku zamolbom da siđu na pozornicu, ovaj put izvedbena “tiranija” i poziv za aktivnošću gledateljskoga tijela (dakle, ne samo uma) ponovila se dva puta: prvi put kada je uljudno svega desetak minuta nakon početka uvodnoga dijela informancea obavijestio publiku o glavnoj desetominutnoj pauzi kako bi se mogli poslužiti šampanjcem i drugi puta nakon povratka sa šampanj-pauze. Naime, baš kada smo se drugi put udobno ugnijezdili u stolcima, atraktor Živadinov pozvao nas je da siđemo na pozornicu gdje je konačno počeo njegov informance koji je uglavnom probirao pitanje – što će se dogoditi sljedećih deset godina, ne sa svijetom, već s atraktorovim životom i životom Marka Mlačnika. Inače, informance je otvorio trima pitanjima. Prvo pitanje: Tko ima nož? (Kasnije se uspostavilo da je nož potreban za rezanje limuna koji je tijekom informancea Živadinov dijelio uz posluženu votku.) Drugo pitanje: Tko vjeruje u Boga, neka digne ruku. I treće pitanje: Kakva je razlika između astronauta i kozmonauta? I pridodajmo samo na kraju da je naziv informance – kako je istaknuo na press konferenciji – preuzeo od Informacijske akcije Josepha Beuysa iz 1972., a koja je primarno bila političke naravi. Nažalost, nekadašnja politička narav bivšega člana stilističke formacije NSK uglavnom je bila zatomljena, a tijekom atraktorova kozmonautskoga informancea razmišljala sam o tome kako će jednoga dana, nažalost, i u kozmosu biti potpuno jednako kao i na Zemlji – s tiranskim granicama i nacionalnim imenima. Kako na Zemlji tako i na Nebu. I bi tako…