O vidljivom i nevidljivom

Nedavno sam s prijateljem, piscem i organizatorom najboljeg pučinsko-otočkog književnog festivala na svijetu (prijatelj/pisac je Senko Karuza, otok je Vis, a festival Mare Mare) razgovarao o tome bez čega dobar festival ne može. Nije nam trebalo puno da zaključimo da je to – pored svih ostalih važnih sastojaka – “znatna doza nevidljivog”.

Ako festival doista vrijedi – rezonirali smo – nevidljiv je napor onih koji su ga pripremili, nevidljivo ono što je u njega uloženo prije, kao i sve ono što ostaje nakon što se raziđemo: kad se fotografije i katalozi pogube u ladicama, a vreva ljudi i tekstova pretvori u (opet!) nevidljivu točku sjećanja, ili (ako smo doista sretni) topline.

Naravno, brzo se slažemo i oko toga, nevidljivo je krhka biljčica i traži posebnu njegu; treba ga čuvati, brinuti se o njemu, i to tijekom cijele godine... a s obzirom na to da bi se pogledu sa strane nevidljivo lako moglo učiniti i nepostojećim (ovdje obojica usrdno mašemo pokroviteljima i sponzorima, poznavateljima djela H. Ch. Andersena), treba ga povremeno i zaodjenuti, jasno – u što vidljivije ruho. (Nevidljivo i vidljivo – uglas uzdišemo – jedno bez drugoga ipak ne ide.)

Ako bi trebalo odrediti omjer vidljivog i nevidljivog što ih je tijekom zadnjih sedam godina stvarao Festival Europske Kratke Priče, vjerujem da bi rezultat bio izjednačen. Što se vidljivog tiče, na festivalu je do danas gostovalo više od 90 pisaca iz dvadesetak europskih zemalja, među njima dobitnici najznačajnijih svjetskih književnih nagrada, ali teško da smo ih ovdje primamili ičim vidljivim i opipljivim – novcem, tradicijom, ili velikim tržištem na koje se treba plasirati. Umjesto toga, s njima nas je gotovo uvijek spajalo ono nevidljivo: tople riječi i preporuke drugih pisaca, onih koji su na nekom od izdanja FEKP-a nagradili naš trud postajući nam savjetnicima, prijateljima. Na otoku, s čašom dobrog vina (jer, osim što je pisac i organizator, Senko je i vrstan vinar) nije se teško složiti oko sljedećeg: isti nevidljivi princip – prijateljsko uvjeravanje – na dobrom festivalu pokreće publiku, goste, a vjerujem – gotovo uvijek i ekipu ljudi koji na festivalu radi. Za sve nas, od volontera pa do festivalskog odbora, od prvog dana do danas, FEKP je upravo to: nešto lijepo i nevidljivo, zaogrnuto u nešto dobro i vidljivo. Zvuči komplicirano, ali nije. Samo trebate raditi s ljubavlju.

Premda su u proteklih sedam godina na Festivalu europske kratke priče gostovali autori iz gotovo svih europskih zemalja, ove godine odlučili smo Festival snažno obilježiti jednim jezikom, staviti poseban naglasak na jednu nacionalnu književnost, a kad je odluka napokon pala, bilo je – prvo pa škotsko!

Razlozi za ovakvu odluku su mnogi: u nekim književnostima kratka priča naprosto živi naročito dobro, a neke književne scene toliko su bogate da njihovu živost može prikazati samo višeglasje. Svim svojim snažnim glasovima – koje smo na ovom festivalu predstavljali, a predstavljat ćemo i dalje – škotska književnost dokazuje da je upravo takva (ili kako je to lijepo napisao jedan od naših ovogodišnjih gostiju, Kevin Williamson: “Da smo nogometna momčad, bila bismo na vrhu zajedno s Brazilcima, Nijemcima, Talijanima i, naravno, Hrvatima”).

Jednadžba je jednostavna: višestruko nagrađivani autori Alan Bissett, Laura Hird, Susie Maguire, Alan Spence i Kevin Williamson publici u Zagrebu i Dubrovniku predstavili su raznolika, ali jednako zanimljiva lica suvremene škotske kratke priče, škotske književne scene, škotskog identiteta. Višestruko dokazana publika ovog festivala uživala je, i dala puno toga zauzvrat! Ovog svekolikog partnerstva (književnostî, jezikâ, pisaca i publike...) ne bi bilo da nije bilo interesa i pomoći Scottish Arts Councila, i Emme Turnbull, velike prijateljice projekta i neiscrpnog izvora informacija, kontakata, e-mail adresa... Hvala vam!