O Vikinzima, transvestitima i ratu

Na tržištu zvanom književnost, antologije se itekako isplate. Teško je zamisliti Faulknerov uspon kao dobitnika Nobelove nagrade i “američkoga Shakespearea” bez katalizatora u obliku knjige Portable Faulkner što ju je priredio Malcolm Cowley – sjeća se William Styron, te dodaje: Uvod u njegovu zbirku, objavljenu 1945., “približio mi je Faulknerov svijet kada sam bio mlad i borio se s čitanjem toga teškog pisca koji tada nije bio u tisku, malo poznat i još manje shvaćen.” Malo je pisaca imalo sreću da im pomogne tako uspješno posredovanje poput Cowleyjeva, do kojega je, srećom po Faulknera, došlo baš kada su se Amerikanci počeli zanimati za intrigantne formalne inovacije modernizma. A Portable Faulkner ostaje zlatnim standardom za antologijski izbor iz djela samo jednoga autora jer, kako to zapaža Styron, spremnost publike da se uhvati u koštac sa složenošću teškoga autora nije dovoljna; djelo treba “otvoriti”, učiniti ga dostupnim i čitljivim a da se ne umanji njegova tajanstvenost, a to je upravo ono što je Cowley uspio postići u toj zbirci.

Grozničava plodnost

Možda ni jedan suvremeni pisac toliko ne zavrjeđuje retrospektivnu antologiju na polovici karijere kao William Vollmann, kojega je zbog njegova zapanjujućeg tempa pisanja gotovo nemoguće pratiti – dok trepnete okom čini se da je objavio još jedno djelo. Nakon prvoga romana, You Bright and Risen Angels: A Cartoon – objavljena 1987., napisao je četiri golema nastavka veličanstvenog projekta pod nazivom Seven Dreams, “simboličku povijest” koja seže u prošlost sve do prvih norveških pohoda na Grenland i Newfoundland te opisuje sukobe europskih kolonizatora i njihovih potomaka sa sjevernoameričkim domorocima. Vollman je objavio i djelo Atlas, kolaž izvješća s nekih od najopasnijih mjesta na svijetu; zatim An Afghanistan Picture Show, or, How I Saved the World - neku vrstu sjećanja u kojem se opisuje njegovo putovanje godine 1982. u potrazi za mudžahedinima koji su ratovali sa Sovjetima; zatim Europe Central, objavljenu 2005., niz fikcionaliziranih portreta koji istražuje intrigantne živote i često moralno podvojene osobe koje su živjele pod sličnim totalitarističkim zlima staljinizma i nacizma, s naglaskom na ratne godine; objavio je i pet knjiga smještenih u sadašnjost, a rezultat su njegove trajne fascinacije uglavnom prostitutkama i rubnim urbanim likovima. Naizmjence brutalne i lirske, sumorne i nabijene emocijama, Vollmannove vizije suvremena života – posebice u djelu Whores for Gloria te u monumentalnom romanu Royal Family u kojem je iskovao fantazmagoričan urbani realizam kako bi dao prikaz samoga društvenog dna San Francisca – prožete su brutalnošću, čežnjom i grozničavim snovima koji spajaju moralnu prljavštinu i transcendenciju. Ma kako podugačak bio popis njegovih radova, on ipak ne uspijeva u cijelosti obuhvatiti ciklon Vollmannove kreativnosti, koji još uključuje i pjesme, recenzije, povremene novinske članke, pa čak i mnogobrojne “knjige-predmete” u kojima se pojavljuju njegovi vlastiti crteži zajedno s prilozima njegovih suradnika poput fotografa i prijatelja Kena Millera. Ipak, okosnicu njegova djela čini ono što on sam naziva svojim životnim djelom, za koje mu bilo potrebno dvadesetak godina rada, rasprava u sedam svezaka i na 3.352 stranice, Rising Up and Rising Down: Some Thoughts on Violence, Freedom, and Urgent Means  koji je 2003. najprije objavio McSweeney’s, a prošle godine u skraćenom izdanju od jednoga sveska ponovno izdao Ecco Press. Tjerajući sam sebe da šesnaest sati na dan crnči za pisaćim stolom, 46-godišnji Vollmann svoje je tijelo podvrgnuo velikim naprezanjima u razmjerno mladoj dobi. U svojem eseju Writing iz 1998., u svezi sa svojim “natečenim i bolnim prstima na ruci”, govori nam kako “se bol ponekad probije do ramena, ponekad samo do ručnih zglobova; jednom ili dvaput osjetio sam je u leđima. Loše držanje, kažu, ili ‘repetitivna stresna ozljeda’, ili možda karpalni tunel… Pisanje mi fizički šteti, u to nema sumnje, no što bih radio kada bih prestao?”

Sukob civilizacija

Bez obzira na osobnu cijenu, Vollmannova grafomanija stavlja u prvi plan to što znači biti plodan autor u doba kada većina ljudi samo mali dio svojega slobodnog vremena posvećuje čitanju. Možda postoje neke prešutne smjernice o broju objavljenih djela koje bi “ozbiljni” pisci trebali slijediti, jer je Vollmannova produktivnost bila, u najboljem slučaju, tek djelomice blagoslov za njegovu karijeru. Istinski plodan autor, onaj koji se razlikuje od tek respektabilno produktivnoga, jest ili žanrovski pisac ili relikvija. Danas pisci ubiru više priznanja ako rjeđe objavljuju. Oni koji pišu ambicioznija djela mogu izgraditi cijelu karijeru na nekoliko velikih pothvata, obično u razmaku od jednoga desetljeća, uz dobro plasirane ulomke kao reklame koje mame na kupnju remekdjela u nastanku. To je naravno džojsovski model, i dosta  je lukav. Da je Joyce objavio osam ili devet debelih romana u sedamnaestogodišnjemu intervalu između Uliksa i Finnegans Wakea, bismo li na njegove knjige, ili na samoga Joycea, gledali na isti način? Nagomilavši tako opsežnu bibliografiju u manje od dva desetljeća, Vollmann je možda sebe lišio čitateljstva koje bi inače imao. Ne želim reći kako se on muči u anonimnosti. Obasipali su ga pozornošću u razmjerima na kojima bi mu ostali pisci mogli zavidjeti, bio je tema portreta u Esquireu i New York Times Magazineu te inozemnim publikacijama. Većinu njegovih knjiga objavili su vodeći izdavači. Može računati na fanatično odano kultno sljedbeništvo: “Momci inteligentni barem poput mene šalju mi primjerke mojih knjiga kako bi dobili autogram”, piše godine 1993. u eseju Honesty. “Djevojke mi redovito šalju svoje nage fotografije”. I, premda ne jednoglasno, kritičari su ga hvalili, a obožavatelji su njegovu reputaciju od početka uresili superlativima. No, superlativi kao prosudbe često su površni, čak i kada su opravdani. Priznanje koje je dobio Vollmann bilo je začudo statične kvalitete, usredotočeno na njegovu ambiciju i nadnaravni talent, kvalitete koje jednako govore i o njegovu potencijalu i o njegovu stvarnom postignuću. Već su ga nekoliko puta uspoređivali s Thomasom Pynchonom, a ta je usporedba možda bila neizbježna s obzirom na nesmiljenu ambiciju i zastrašujuću inteligenciju obaju pisaca. No, Vollmannove metode i ciljevi na početku su bili dosta različiti od Pynchonovih, a s vremenom su se još više udaljili od njih. Takve su se usporedbe ponajprije bavile rangiranjem Vollmanna među njegovim suvremenicima, služeći kao neka vrsta automatske reakcije – ako je stvarno tako dobar, tada mora biti poput Pynchona – što ga je katapultiralo među elitnu kliku američkih pisaca, istodobno prikrivajući zbunjenost vezanu za pitanje što točno učiniti s takvim osebujnim vunderkindom.

Danas Vollmann više nije čudo od djeteta koje je nekoć bio, a kako se njegove knjige redovito i dalje tiskaju, bile su dobro zapažene, ponekad hvaljene, ponekad kuđene kao napuhane, zbrkane ili kao primjeri “postmodernoga” ekscesa – to je indolentna fraza nekog samodopadnoga kritičara. No, u cjelini, Vollmannova djela ne uživaju među američkim čitateljima položaj koji zaslužuju. Njegova nova knjiga nije dočekana kao “događaj” poput najnovijih romana DeLilla i Rotha, pa čak i Davida Fostera Wallacea. S obzirom na njihov izvanredan domet i virtuoznost, Vollmannovi povijesni romani posebice se čine podcijenjeni. Radnje smještene u krajolike uzvišene ljepote i snage, njegove knjige iz ciklusa Seven Dreams prikazuju sagu o europskome doseljavanju u Sjevernu Ameriku kao nesmiljenu dinamiku nasilnosti i preobrazbe. I dok istražuje temeljna načela života na tome kontinentu u posljednjih tisuću godina, Vollmann pretresa pojednostavljujuće zamisli o identitetu i povijesti, nama i njima. Ti su romani – a dosad su objavljena četiri od planiranih sedam: The Ice-Shirt, 1990., Fathers and Crows, 1992., The Rifles, 1993. i  Argall, 2001. – moralitet u kojemu igraju agresori i žrtve, no lišeni su ikakva olakoga moraliziranja. Logika osvajanja nemilosrdno je ogoljena, zajedno s neprekidnim strahom i paranojom kolonizatora; a žrtve, kojih je mnogo, prikazane su stvarnima na način koji daleko nadmašuje samu žrtvovanost. Knjiga (a da o filmovima ne govorimo) o borbi za Novi svijet ne nedostaje, no nitko tu temu nije načeo s tako briljantnom kombinacijom načitanosti i maštovite siline kakvu nalazimo u Seven Dreams, i ni jedan pisac nije opisao sukob civilizacija s takvim osjećajem za epsku tugu koja prožima Vollmannove romane.

Tekstualni asemblaži

Kako onda shvatiti tako raznolika i briljantna pisca kao što je Vollmann? Knjiga Expelled from Eden: A William T. Vollmann Reader, koju su uredila dvojica njegovih najgorljivijih obožavatelja, kritičar Larry McCaffery i romanopisac Michael Hemmingson, sažima njegov golem opus na probavljivi sažetak. Težeći oko pola prosječne težine svake Vollmannove knjige, ta je knjiga koristan i često iznenađujući uvodni pregled za svakoga tko želi dobiti uvid u Vollmannovo opojno djelo koje je teško bilo gdje smjestiti. No, ona neće za njegovu karijeru učiniti ono što je Cowleyjev Portable Faulkner učinio za Faulknerovu. S obzirom na smanjenu sklonost čitatelja prema ikonoklastičnim piscima, to se i ne može očekivati. Očito oduševljenje urednika Vollmannom korisno je, jer se njime odgovara jednome dijelu negativnih kritika, u kojima se tvrdi da su njegove knjige suviše intelektualne i hladne, ili jednostavno da u njima ima previše manirizma, da bi uspostavile povezanost s čitateljima. McCafferyjevo i Hemmingsonovo obožavanje puno strahopoštovanja nalik je na strastvenu odanost koju neki indie-rock bendovi potiču kod svojih obožavatelja. No, zaluđenost vas ne može jako daleko odvesti. Urednički zahvati u toj knjizi, to se mora reći, povremeno su zamorno nezgrapni. A uočljive su i neshvatljive nedosljednosti urednika. U uvodu McCaffery ističe da u romanu The Ice-Shirt, kao i u ostalim romanima iz ciklusa Seven Dreams, “Vollmann svoju pripovijest smješta u širi kontekst koji uključuje mnogobrojne ilustracije i zemljovide, glosare, kronologiju, te detaljan niz bibliografskih bilješki. The Ice-Shirt nije ‘samo’ roman, nego posve nova vrsta knjige – ‘tekstualni asemblaž’ koji… The Ice-Shirt i ostale romane iz ciklusa Snova čini možda najjedinstvenijim čitalačkim iskustvom još od Nabokovljeve Blijede vatre.” Ta tvrdnja stoji. Zašto onda urednici nisu uključili i crteže te bilješke koje prate citate u izvornim romanima? Čitajući The Hermaphrodite, odlomak iz romana The Ice-Shirt, nedostaje mi Vollmannova sumorna, nezaboravna ilustracija “Mlađega brata samoga na ledu” i površno nacrtana zapletenost lišća na “arktičkoj vrištini, Slab-Land”, na crtežu koji gotovo eksplodira na stranici usred opisa zamornoga arktičkog proljeća koje konačno popušta (“Ubrzo je stiglo ljeto. Niču ružičasti i žuti cvjetovi” – a zatim, usred rečenice, Vollmann ubacuje svoj crtež). I bibliografske bilješke čine se nužnima s obzirom na to koliko ozbiljno Vollmann shvaća svoje istraživanje. Maratonska razdoblja intenzivna čitanja kanalizirala su ono što je on nazvao svojom “prikladno filtriranom i discipliniranom” maštom kako bi iznjedrila djela “čije neistine pridonose dubljemu značenju istine”. Kao takve, te su bilješke od presudne važnosti jer sadržavaju ključna objašnjenja. Što se tiče odlomka iz The Rifles naslovljena Subzero’s Debt, 1991, u kojemu se opisuje Vollmannovo gotovo fatalno istraživačko putovanje na Arktik, volio bih da su urednici uvrstili bilješku s njegovim nevjerojatno hladnokrvnim razmišljanjima o tome kako ga njegova vreća za spavanje nije uspjela zaštititi od hladnoće. O slaboj opremi koja ga je gotovo stajalo života, Vollmann piše: “U teoriji mi se ta vreća za spavanje jako sviđa. Mogla bi dobro poslužiti pri srednje niskim temperaturama. No, za ekstremne temperature ne mogu je preporučiti”. Urednički aparat ove knjige zauzima dobru petinu stranica u knjizi; nisu li urednici mogli napraviti mjesta za bilješke i ilustracije? Na kraju i sam McCaffery ističe da su te komponente ključni dijelovi Vollmannova Gesamtkunstwerka.

Vollmannovi novinarski radovi objavljivani su u različitim publikacijama – ne samo u književnim časopisima tiskanima na sjajnome papiru (New Yorker i Esquire) nego i u Gearu, Spinu, i Outsidu. No, urednici bi njegove članke često iskasapili. “Kao profesionalan pisac”, piše Vollmann u Argallu, “često sam zaprepašten časopisnim verzijama napisa koji se pojavljuju pod mojim imenom”. Dobar dio njegovih novinarskih radova uključen je u ovaj izbor i, nažalost, i tu ima uredničke nedosljednosti. Unatoč tomu što su urednici knjige imali pristupa Vollmannovim tekstovima, u nekoliko se slučajeva  insistira se na vraćanju tiskanim verzijama članaka. Takvo uredničko šeprtljanje ne umanjuje vrline knjige, no budući da su od Vollmanna njegovi izdavači uvijek ponovno tražili kompromise (kao u slučaju romana The Royal Family, za koju je dobio znatno manje novaca kako bi knjiga zadržala svoju izvornu dužinu), ti su problemi važniji u njegovu radu, nego u radu drugih pisaca.

Zastrašujuća nepostojanost

Ipak, uredničke pogreške u Expelled from Eden posve su zasjenjene rasponom obuhvaćenih djela. Urednici su učinili dobar odabir iz svake Vollmannove knjige i to bi trebalo pomoći čitateljima da odluče koju bi od tih knjiga željeli pročitati u cijelosti. Najveće postignuće te antologije njezino je objedinjavanje neujednačene autobiografske građe, iz opskurnih kao i iz lako dostupnih izvora. Expelled from Eden gotovo je neodoljivo usmjeren na Vollmannov život i osobu. Premda se ne ograničava na njegove osobne zapise, knjiga služi kao zamjenska autobiografija, mozaik sjećanja, pustolovnih pripovijesti, izravnih eseja i recenzija knjiga koji otkrivaju njegova temeljna stajališta, pa čak i nekoliko manifesta izvučenih iz njegove profesionalne korespondencije. Uvršteno je i nekoliko zanimljivih kurioziteta, poput lijepih, gotovo obiteljskih sjećanja na razdoblje provedeno na Deep Springs Collegeu, te popisa suvremenih knjiga kojima se divi iz 1990.. Pod suvremenim Vollmann misli na “posljednjih dvjesto godina” i uvrštava neke neočekivane autore - Tadeusza Konwickog, Lagerkvista te trilogiju Kristina Lavransdatter Sigrid Undset, znanstvenu fantastiku Philipa K. Dicka, no i Jamesa Blisha te Waltera Millera te podosta japanskih autora, posebice Kawabatu i Mishimu no i kršćanskoga romanopisca Shusakua Endoa.

Tako zabavan izbor štiva resi britkost Vollmannove osobe veće-od-života. Smješten daleko od života njegovih suvremenika udobno uljuljkanih u besprijekorno privlačnu stabilnost položaja predavača kreativnoga pisanja, njegov se životopis dugo činio predmetom legendi. Problem je u tome što nije uvijek jasno što je od toga legenda. Gledano iz jednoga kuta, on je opsjednuti melankolik, proganjan poput nekoga lika Edgara Alana Poea neumoljivim demonima iz bolnoga djetinjstva. To nije metafora. Slučajno utapanje njegove šestogodišnje sestre 1968. izvor je gotovo neizdrživa osjećaja krivnje i tuge. “Trebao sam paziti na nju, a nisam”, sjeća se u intervjuu za Paris Review. “Uvijek sam se osjećao kriv zbog toga, a i moji su me roditelji na neki način pomalo krivili, čini mi se... Gotovo sam svake noći imao more – sanjao sam da me njezin kostur proganja i kažnjava i slične stvari – gotovo tijekom cijele srednje škole”. Ili, kako je u tekstu Under the Grass opisao to bolno iskustvo: “Silno dugački tanki listovi straha (crinum asiaticum) rasli su oko mojega vrata svake noći poput debelih tužnih stabala iznad kratera u koji ulazi tužno more. Ti si uletjela kao žuti kostur u svaki san. Ako bih se probudio s vriskom, čekala bi dok me dugački tanki listovi sna ne bi gušenjem ponovno bacili k tebi. Došla bi škljocajući i tapkajući poput žutoga pauka sve dok ne bih izvrištao grimizne suze. Iz pošte snova stigao bi paket, a ti bi iskliznula da me kazniš.”

Gotovo je nedolično razmatrati umjetničke kvalitete toga prisjećanja odvojeno od njegova sirova sadržaja kao sjećanja. No, toliko toga je tu otkriveno o Vollmannu kao umjetniku. Njegov dojma o zastrašujućoj nepostojanosti – ti “dugački tanki listovi” koji se manifestiraju kao strah i san, kao što njegova sestra poprima obličje kostura i pauka; njegova spajanja snovitoga i konkretnoga u pozornosti s kojom nastoji identificirati listove iz noćne more prema njihovu botaničkom nazivu, crinum asiaticum; i njegova sposobnost da uzdrma čitatelja neuobičajenom i neprimjerenom metaforom, kao što se usred uprizorenja prvotne prirode pojavljuje paket, predmet koji pripada ovozemaljskome svijetu, sadržavajući svoju užasnu kaznu.

Stvaranje paralelnog svemira

Nakon te svojevrsne dječje traume, mogla bi se očekivati veća  introspekcija, povlačenje u sigurnost i bogati svijet knjiga, posebice kod dječaka tako bistra i povučena kao što je bio Vollmann, čak i prije kobne nesreće njegove sestre. Kao dijete, bio je “zarobljen u knjigama”, prisjeća se. “Na kraju su knjige pobijedile. Jednostavno sam u njima proveo previše vremena”. Njegova je načitanost dosegnula enciklopedijske razmjere. Pisci povijesne proze rijetko se posvećuju takvoj vrsti istraživanja kakvim se bavi Vollmann u djelima iz niza Seven Dreams i u najnovijem romanu Europe Central. Istraživanje iziskuje uranjanje u jedan zaseban svijet, no Vollmann tu zaokupljenost načitanošću odvodi korak dalje. Velik dio onoga što ga navodi na pisanje čini poticaj da stvori nešto golemo i raznovrsno poput univerzuma, da u svojim knjigama kreira paralelni svijet usklađen s njegovim opsesijama koji bi bio odraz njegove filozofije povijesti.

No, to je, naravno, manje od polovice priče. Umjesto da mu okrene leđa, Vollmann se odvažuje prigrliti svijet. Kao izvjestitelj koji nastavlja tradiciju Orwella, Stephena Cranea i Hemingwaya, putuje u ratna područja, razgovara s teroristima, plovi opasnim rijekama koje ključaju otrovima. Prepušta se neizmjernom poticaju za izlaganjem opasnosti tražeći neposredna iskustva tamo gdje je ugrožen i sam goli život. Izbavlja djevojčicu iz tajlandskoga bordela, otevši je; zamalo se smrzava na Arktiku; preživljava eksploziju mine ispod svojega džipa u Bosni (dvojica suputnika, od kojih je jedan bio prijatelj kojega je poznavao devetnaest godina, nisu bili te sreće). Poigrava se opasnošću, no nikada nije razmetljivo nepromišljen. On nije testosteronom progonjeni “kauboj”, ovisan o uzbuđenjima, nego pozoran promatrač, još bolji slušatelj, koji poput kakva etnografa često piše o prognanicima; oralni je povjesničar koji se bavi prezrenima, zlostavljanima ili na neki drugi način marginalnim populacijama: grenlandskim i kanadskim Inuitima - Eskimima, skinhedsima, yakuza tipovima, a ponajprije djevojkama, transvestitima i ženama s “ulice” – raznovrsnom i silno poštovanom plejadom prostitutki koja je nadahnula njegove romane Whores for Gloria, Butterfly Stories Leptirske priče i Royal Family. Vollmann čezne za razumijevanjem putem dodira, tragajući za susretima koji bi poslužili kao temelj za njegovu etiku, prezirući sve prosudbe na moralnim apstrakcijama bez potvrde u iskustvu. U predavanju koje je održao u studenome 2002., sljedećim riječima savjetuje pisce: “O čemu god pisali, dopustite da vas osobe o kojima pišete pouče na svoj način i pokažite im da ste to naučili, i da to cijenite. Dopustite im da uvijek budu zaokruženi, potpuni likovi”. Dalje nastavlja dajući razoružavajuće izravan savjet, no takav koji se u današnjem ozračju doima gotovo utopijskim: “U ovim vremenima, svatko od vas tko je sklon malo riskirati i puno naučiti, trebao bi otputovati u islamske zemlje kako bi tamo stekao prijatelje te učio, a ne podučavao... Morali biste ih upoznati u dovoljnoj mjeri kako biste razumjeli zašto im je to u što vjeruju prihvatljivo i trebali biste njihove poglede objasniti drugim Amerikancima na što je moguće dobrohotniji i precizniji način”.

Sasvim prosječno ratno ubojstvo

Unatoč svim njegovim smionim putovanjima, Vollmannovi se pothvati nikada ne doimaju egzibicionističkima. Svjestan ljudske ranjivosti, on kao da je nesposoban za hvalisanje. Nikad ne pokušava prikriti svoju fizičku nesavršenost. Kao izvjestitelj suočen s degradacijom i užasima, njegovo izravno, neidealizirano prikazivanje samoga sebe strano je školi pisaca-pustolova kojoj pripada. Iz njegove nam je proze poznato da je kadar pisati u svakome registru, naslađujući se baroknim metaforama i razrađenim proznim fantazijama, pa je tako njegovo izvješće iz 1992. o posjetu Sarajevu pod opsadom u knjizi Atlas tim snažnije zbog jednostavne suzdržanosti:

“Nisam se više bojao da ću tamo biti pogođen. Bojao sam se jedino toga da mi trbuh ne bude raznesen. Općenito govoreći, bilo me je naravno i dalje strah. Tjedan dana poslije, dok sam stajao ispred jedne od stambenih zgrada blizu bojišnice, čekajući da moj prijatelj Sami kupi votku, osjetio sam oštar udarac po tjemenu. Posegnuvši rukom kako bih opipao ranu, osjetio sam vlagu. Duboko sam uzdahnuo. Spustio sam ruku pred oči, pripremajući se da ugledam krv. No, tekućina je bila prozirna. Najzad sam shvatio da je projektil bio tek koštica breskve bačena s prozora na petnaestom katu.”

Postoji duga tradicija pisaca, kojoj pripadaju i Hemingway i Faulkner, koji su predimenzionirali svoje ratne ozljede ili ih pak posve izmislili. No, u tome odlomku, ili čak još u većoj mjeri kada razglaba o mini koja je eksplodirala ispod njegova džipa u Bosni, kod Vollmanna nema ni traga samoveličanju. Nema ni sugeriranja da je kao ratni dopisnik on neka vrsta junačkoga svjedoka, nema čak ni diskretnoga samoljublja nekoga tko se diči preživljavanjem bliskoga susreta sa smrću. On tuguje za prijateljem koji je poginuo u eksploziji, no zapaža, kako je rekao jednome novinaru: “Bilo je to sasvim prosječno ratno ubojstvo”. U njegovoj suzdržanosti možda ima nečega obrambenog, ali unatoč tomu, on se nimalo ne pretvara; njegova putovanja na poprišta ekstremnih događaja – ne samo u ratna područja i udaljene arktičke otoke, nego i u ona u njegovoj neposrednoj blizini poput narkomanskih hotela u američkim gradovima – samo potvrđuju ono što on već zna: da su smrt i patnja posvuda, tako često besmisleni, a tako rijetko iskupljujući. “Politička smrt, smrt od raka”, piše u Rising Up and Rising Down, “sve je to isto”.

No, ne baš sasvim. Politička smrt piscu je kudikamo zanimljivija, ili barem piscu kakav je Vollmann, koji je toliko misli i energije posvetio nastojanju da shvati nasilje. Njegov najnoviji roman, Europe Central dijelom je razmatranje o političkoj smrti kakva se prakticirala – u usavršenom obliku, moglo bi se reći – u sovjetskome komunizmu i njemačkome fašizmu. Tu Vollmann prikazuje panoramu ratnih pustošenja, uključujući opširno i slikovito opisane prizore opsade Lenjingrada i Staljingrada, no isto je tako revan i u opisivanju zakučastijih, manje spektakularnih primjera državnoga nasilja, poput zlokobnih, no uobičajenih “crnih marica”, u kojima su oni koje su staljinističke vlasti osumnjičile za subverzivno djelovanje bili odvoženi u susret svojoj sudbini. Europe Central posljednji je Vollmannov pohod u imaginativnu povijest, i, kao što je jasno iz više od pedeset stranica bilješki, rezultat je jednako rigoroznih istraživanja kao i romani iz ciklusa Seven Dreams. No, baš kao što neki od najsnažnijih poetskih prijevoda izbjegavaju doslovno prenošenje izvornih tekstova, životi povijesnih likova – među njima Šostakoviča, Cvetajeve, filmaša Romana Karmena, njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa i samog Hitlera, kojega naziva “mjesečarem” – tu  su slobodno prilagođeni za književne potrebe.

Problem moralne izdržljivosti

Smrt se nadvija nad gotovo svim pripovijestima u Europe Central, no ta zbirka međusobno preklapajućih pripovijesti više se bavi preživljavanjem, ponekad u najelementarnijem fizičkome, no češće u  moralnome smislu. Vollmann nam govori kako mu je “cilj bio napisati niz parabola o slavnim, zloglasnim i anonimnim europskim provoditeljima morala u trenucima odluke”. U mnogim su slučajevima ti “trenuci odluke” doveli samo do daljnjih neprilika. Vollmanna posebice intrigira ono što bi se moglo nazvati problemom moralne izdržljivosti, pitanjem na koji način osoba koja živi u pokvarenu i prijetećem političkom uređenju može zadržati barem određenu mjeru moralnoga dostojanstva – ili će pak, kao što je to slučaj sa strogom sutkinjom Hilde Benjamin (rođakinjom Waltera Benjamina prikazanom u The Red Guillotine), udovoljiti svojoj sklonosti za čudovišnim djelima.   

Najvažniji lik u romanu je Dmitrij Šostakovič, čija je karijera bila kompromitirana, no ne i okaljana Staljinovim propagandističkim, često kapricioznim i apsurdnim zahtjevima. Drama o njegovim mukama sa sovjetskim vlastima proteže se u nekoliko poglavlja, a povezuje ih priča o njegovoj čežnji za tamnokosom ljepoticom Elenom Konstantinovskom (riječ je o čežnji koja će trajati cijeli njegov život i uglavnom biti nerealizirana, osim jedne afere tijekom 30-ih godina 20. st.). Neki su skladatelja osudili zbog navodna sudioništva u staljinizmu, a tu optužbu Vollmann odbacuje kao naivnu tlapnju. Da je skladatelj bio “član nekoga zamišljenog protusovjetskoga pokreta otpora”, piše Vollmann, sigurno bi bio smaknut. “Kada razmišljam o Šostakoviču”, kaže Vollmann, pružajući tipično iznijansiranu, velikodušnu i dobro potkovanu prosudbu, “zamišljam osobu razdiranu strahom i žaljenjem, osobu koja... je činila ono malo koliko je mogla kako bi pomogla dobrotu – u ovome slučaju slobodu umjetničkoga stvaranja i ublažila patnje drugih ljudi. Postupno je postajao sve umorniji, i sigurno je sve teže odbijao suradnju – a to je karakterna osobina koja ga je itekako mogla održati na životu u doba staljinizma. Unatoč činjenici da je ušao u Partiju pred kraj života, za mene je on velik junak – tragičan junak, razumije se.” 

Nekim američkim čitateljima učinit će se da je svjetski rat u romanu Europe Central neopravdano sažet. Budući da prizori borbe opisuju sukobe između Nijemaca i Rusa – opsade istočne bojišnice, pad Berlina – Amerikanci su posve marginalizirani. Čak i kada se radnja događa u godinama Hladnoga rata, gdje i završava, fokus knjige ostaje na podijeljenoj Njemačkoj i Sovjetskome Savezu. Jedina priča u kojoj jedan Amerikanac igra važnu ulogu jest A Pianist from Kilgore, temeljena na Van Cliburnovu posjetu Moskvi 1958. i njegovu primanju Međunarodne nagrade Čajkovski. Lako je zamisliti nastavak sastavljen od portreta iz hladnoratovskoga razdoblja, u kojemu bi Amerikanci neizbježno imali veću ulogu.

Sasvim slučajno, čitanje Europe Central dovršio sam istoga dana kada je umro diplomat George Kennan, i čitajući osmrtnice nisam mogao a  ne zapitati se kako bi Kennanov život – njegov predosjećaj još 40-ih godina 20. st. o raspadu Sovjetskoga Saveza, njegova uloga kao vodećega kreatora hladnoratovske politike Sjedinjenih Država, njegov neugodan osjećaj u zrelijoj dobi da su njegovi savjeti “nehotice gurnuli veliku gromadu s vrha litice” – bio transformiran i protumačen u jednoj od Vollmannovih biografskih fikcija. Možda je najveća pohvala romanu Europe Central ta da su njegove epske priče o ratu i promišljanja o moralu potaknula takva nagađanja. Kako bi Vollmann pristupio novoj skupini “provoditelja morala” u drugačijoj političkoj klimi? Isto bi se moglo reći za Seven Dreams. Kako bi on pretočio u fikciju druge vrste susreta između Europljana i domorodaca – u Brazilu, recimo, ili u Africi?

Zbog Vollmannove nepokolebljive ovisnosti o pisanju – sjetimo se samo natečenih prstiju i njegova ograničena samovrednovanja (“što bih radio kada bih prestao?”) – Expelled from Eden vjerojatno će biti ipak nešto više od usputne zabilješke u njegovoj još aktivnoj karijeri.

Portable Faulkner dobio je oblik konačne retrospektive djelomice zato što su najbolje Faulknerove knjige godine 1945. već bile napisane. Okrug Yoknapatawpha bio je potpuno mapiran i istražen. Vollmannov okrug Yoknapatawpha ne obuhvaća ništa manje od svijeta samoga. Nakon svega dva desetljeća karijere, obećava nam svježe i zapanjujuće vidike u godinama koje dolaze.

S engleskog prevela Mirna Vilišić.

Objavljeno u časopisu Bookforum, Summer 2005.