O Z/zemlji – planetarno i ambijentalno

Ono što posebice oduševljava u eko-predstavi Zatrpanost prostora ili Tko sam ja? u izvedbi učenika Srednje škole Krapina, a uz mnoštvo ekocentričnih, biocentričnih i patocentričnih perspektiva odgovornosti, dakle, perspektive svega što čini prirodu, perspektive svih živih bića i perspektive osjećajnih živih bića, između ostaloga, scenska je slika koja upozorava na činjenicu kako se za ljudske potrebe godišnje kolje više od 1,6 milijardi tzv. stoke i 22,5 milijardi tzv. peradi, a broj riba koje godišnje ubijamo prelazi trilijun. Ili još jedna varijacija na temu shvaćanja da moć navodno daje pravo nad drugima, onoga što je Michel de Montaigne nazvao ljudskom arogancijom a Freud ljudskom megalomanijom: “Prizori iz komercijalnih klaonica nalikuju vizijama pakla.”

Eko-predstava

Pritom, iznimno je dojmljiva posljednja zamračena scena eko-predstave u kojoj svi učenici izlaze na scenu (većina ih je odjevena u crno) i pritom drže upaljene lučice, a kao kontrapunkt scenskoj slici distopije ranjene Gee (na videozidu simultano je projicirana satelitska snimka Zemlje pod znakom crvenoga, titrajućega upitnika), što, je, na žalost, zrcalna slika sadašnjosti, zanosno pjevaju pjesmu What a Wonderful World Louisa Armstronga. Odlična tema bioetičke predstave o odgovornosti za “našu” Geu s provodnim motivima strahota patnje svih živih bića, sramotne eugenike, nihilizma i svih modusa totalitarizama, tehnologije koja nije više samo sredstvo unaprjeđivanja života nego opasnost za opstanak svih živih bića, a pod okriljem imperativa odgovornosti Hansa Jonasa, otvorena je scenskom slikom u okviru koje nekoliko učenika izvire iz izgužvanoga crnoga platna (scenske metonimije Geine raskoljenosti), a uz izgovaranje nihilističkih riječi koje ocrtavaju stanje duha naše epohe: “Bezobzirnost, bezosjećajnost, bezumnost, bezdušnost, besramnost… besmislenost, bezizlaznost, bezrazložnost, bezizglednost, bezglavost” itd. Naime, tema eko-predstave preuzeta je iz programa etike za 3. razred srednjih škola i gimnazija, a u njezinoj izvedbi pored četrdeset i dvoje učenika, koji su ujedno i uključeni u nastavu etike, sudjeluje i djevojački školski zbor. Inače, riječ je petoj izvedbi, a prva je bila organizirana u povodu Svjetskoga dana zaštite čovjekove okoline 7. lipnja prošle godine. Scenarij je eko-predstave napisala prof. Marija Lamot prema odabranim tekstovima koje je obradila na nastavi etike s učenicama 3. razreda Srednje škole Krapina, a glazbeni je dio osmislila prof. Anita Habjanec. Naime, kako udžbenik etike za treći razred srednjih škola i gimnazija još nije strukturiran (zasad postoji samo udžbenik etike za 1. razred gimnazije i srednje škole), prof. Marija Lamot eko-scenarij je oblikovala kao kolaž tekstova, primjerice, Hansa Jonasa, Ivana Cifrića, Tončija Matulića, Joséa Ortege y Gasseta, Jeremyja Rifkina, ali jednako tako i književnih tekstova, primjerice, Celanove pjesme Fuga smrti s epicentralnim stihom “Smrt je maestro iz Njemačke”, Eliotove pjesme Šuplji ljudi, a provodni motiv songa Jedi i pij! preuzet je iz Brechtove pjesme Posmrčadi, i savršeno je ilustrirao kontrapunkt između većinske neodgovornosti, ravnodušnosti te odgovornosti, moramo priznati, male skupine pojedinaca: “Kažu mi: Jedi i pij! Veseli se da imaš!/ Ali kako da jedem i da pijem kad/ Izgladnjelome grabim to što jedem, a/ Moja čaša vode nedostaje ožednjelome?”.

Naga i blatna Marička

Umjetnička i neprofitna organizacija Moja zemlja, koju je prošle godine inicirala Vlasta Delimar u suradnji s Milanom Božićem, Marijanom Špoljarom i Galerijom S iz Koprivnice, te uz pomoć Mjesnoga odbora Štaglinec i njegove udruge žena Proljeće, 17. lipnja 2006. na posjedu Vlaste Delimar u Štaglincu nedaleko od Koprivnice priredila je izvedbu nekoliko vrlo zanimljivih ambijentalnih performansa i akcija. Naime, prošlogodišnje, prvo događanje u Štaglincu (održano 2. srpnja 2005.) Vlasta Delimar je posvetila svome ocu, napisavši u pozivnici kako je padre padrone “nestao a s njim glavna snaga postojanja svih aktivnosti koje su davale smisao i korist jedne zemlje”, i pritom je uputila poziv umjetnicima i, primjerice, udrugama koje se bave ekologijom, geomantijom, energetskim sustavima te raznim oblicima duhovnosti da se pridruže vlastitim idejama vezano uz koncept “ZEMLJA”.

Vlasta Delimar u performansu iz ciklusa Zen garden iznjedrila je iz stražnjega ulaza roditeljske kuće odjevena poput prelijepe podravske zrele žene spremne za seosku zabavu (u bijeloj košulji, žutoj podugoj suknji i bijelim potpeticama), i uz zvučnu pozadinu miksture šibanja vjetra i umjetničina glasa opomene, brižnosti i performativne naznačene snage upozorbe, a koje se sastojalo samo u izgovaranju imena “Marička”. Zatim sa smirenim smiješkom na licu Vlasta je ugazila u blato zen vrta, koje je bilo pravokutno omeđeno uredno posloženim rasječenim granama. Doista je bilo dirljivo gledati njezino tijelo koje se u jednom trenutku i razodjenulo u tom pustopašnom valjanju u blatu, raspojasanoj prirodi. U kontekstu onog brižnog, ali istovremeno i prijetećega glasa “Marička” Vlastino blato može se iščitati u dijadnom etičkom simbolizmu: kao pozitivno načelo zemlje koju je oživjela voda (pozitivno blato stvaranja, massa confusa i povratak počelu), ali i kao blato, kal, talog vode koju je etički okaljala zemlja (Marička koja je okaljana u blatu nagosti). I kao što je, među ostalim, napisala u najavi svoje skorašnje izložbe Marička koja nosi ime njezine tete, očeve sestre: “Bila je posebna žena, gotovo svestrana. Znala je šivati, krojiti, pekla je odlične kolače, sama je farbala zidove i prekrasno je pjevala. No, bila je jako nesretna sa svojim mužem a najviše s primitivnom okolinom. (…) Tako je jedna talentirana žena u okruženju ruralne scene, koja ne pruža baš ništa, umrla nesretna i ‘sama’ (…).”

“Pomogni si gol v koprivi”

Ujedno, navedeni ambivalentni etički simbolizam ponosa i kala sjajno je interpretirao svojim performansom Koprivničanec Milan Božić, u kojem je simbolički sjedinio melos i riječi pjesme Koprivničanec te nevjerojatno visoke koprive kojima je nag dostojanstveno hodao. Naime, nakon što se prvo obredno umio i oprao stopala u lavoru, razodjenuo se, ostavši u crvenom donjem rublju, te hrabro ugazio u visoke koprive Vlastina imanja, a prije nekoliko godina i ljubavi. Istina, kopriva je poznata u pučkom liječenju reumatizma bičevanjem njezinim lišćem, a djelovanje iscjeliteljske prakse sastoji se navodno u tom što bolesnik uslijed novih boli privremeno ne osjeća bol reumatizma. Međutim, bez obzira na veliku uporabnu korisnost navedene biljke, kopriva se u našem narodu smatra biljkom najniže vrijednosti, a o čemu svjedoče i poslovice, npr. da spomenemo neke: “Neće grom u koprive”, “Pomogni si gol v koprivi”. Ujedno, u našoj narodnoj poeziji etički nevaljao čovjek često se uspoređuje s koprivom, kako je zabilježila Dana Čučković u knjizi O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka (Zagreb, 1942.). Da podsjetimo na poetski primjer iz Deželićeve Hrvatske pjesmarice: “Takšna moža dobila,/ Gorši kak kopriva”. A da bi popis bio nešto potpuniji – u pučkoj simbolici kopriva etički simbolizira i sram zbog kršenja neke norme seoske, inače, ponekad vrlo grube zajednice.

Horror vacui

Vlatko Vincek akcijom Otkrivanje ploče na zidu kuće Vlastina oca, u kojoj je bila smještena i njegova užarska radionica, razotkrio je bijelu mramornu ploču na kojoj je ispisao latinsku riječ HORROR, kao još jednu u nizu dijagnoza na mramornim stranicama svog svojevrsnog dnevnika: dakle, dovoljna je samo jedna riječ (UŽAS) da se mentalno označi strava svih oblika cinizma moći na vlasti. Marijan Crtalić u akciji kopanja i završnoga zakapanja kamene ploče na kojoj je na jednoj njezinoj stranici ispisao sve sudionike navedene umjetničke kolonije u Štaglincu a na drugoj stranici replicirao, slično kao i Vincek svojom mramornom pločom, cinizmima moći na vlasti, ili Crtalićevim određenjem: “(…) Nama je ovdje dobro, ali oko nas je državno-pravno uređenje koje ubija svoje ljude porezima, niskim primanjima, zlom. Sinoć sam gledao vatru i zamišljao da sam starica koju vojnici živu bacaju u nju. (…)” Antonio Lauer land art performansom Tom spalio je vlastito nekadašnje ime “TOM” ispisano na zemlji. Pino Ivančić u okviru koncepta mental spirit music oblikovao je performans Fuga-svita u C duru za poljo strojeve, glas i zvučnu podlogu s tri traktora, prožimajući s njihovim motornim izgaranjima istarski i podravski melos. Ksenija Kordić predstavila se iznimnim radom Teške lekcije kao kompjuterskom prezentacijom fotografija spomenutih umjetnika s ispletenim zelenim vijencem oko vrata, translatirajući istočnjačku tradiciju štovanja gurua (na sanskrtskom guru znači težak; riječ je o duhovnom učitelju koji postavlja teške zadatke, lekcije) u njezino štovanje kao vrlo mlade umjetnice umjetnikâ starije generacije. Kako umjetnica nije mogla pronaći cvijeće, umjesto cvjetnoga vijenca isplela je vijenac od grana bršljana i vrbe, te su umjetnici na fotografijama dobili izgled figure Zelenoga Jurja koji kao vegetacijsko božanstvo najavljuje proljetnu utopiju zelenila.

Upravo navedena dva projekta – eko-predstava Zatrpanost prostora ili Tko sam ja? i projekt umjetničke organizacije Moja zemlja – naizgled esejistički nespojiva, pokazuju kako je planetarna odgovornost spram Zemlje (Gee) i ambijentalna odgovornost pojedinca spram zemlje (kao vlastitoga posjeda) ipak i usprkos svemu ostvariva, pa makar u izvedbenim sferama ekološke niše.