15.7.2004.

Alina Vituhnovskaja  

Obavezni teror

tema broja

Obavezni je Terorist objavio početak Rata.

Prvo je ustrijelio svoju lijepu ženu, pred kojom se dugo pretvarao pohotljivim čovjekom. On i ona su se bavili seksom i boksom, kompjutorima i pornografijom, životom i smrću. Umirući, ona je iskusila sve orgazme užasa i rekla je: “Gudbaj, prljavi podlače, dosadni mudonjo, prokleta kučko!”

U to su vrijeme ludi šahisti radili šah i mat. Njihovi su ciljevi bili nerazumni, kao kokainska revolucija, a parole su im bile necenzurirane. Oni su prljavim radničkim čizmama gnječili ličinke gradova i skandirali:

Šah. Mat.

Tame Šaht

Širi no korak

Niš’ nije tak

Niš’ nije to

Konj ima odijelo!

Radnici su štrajkali i palili su u tvorničkim pećima svoja goreća mlada srca.

Vojnici su pucali u prometne znakove.

Traktoristi su potpaljivali polja.

Irski su teroristi zauzeli had i McDonald’s.

Izvanbračni Hitlerov sin je svirao frulu u vrtu. Stvorenja su voljela život. I cilj njihove diktature bilo je učvršćenje i vječno produljenje svih patologija civilizacije. Koju je Obavezni Terorist mrzio.

On je rastao među izrodima i zombijima, no suptilno nije stjecao njihove osobine i poglede na svijet. On je njušio Kako Sve Jest. Bojao se i mrzio. I uporno žudio prekinuti. Nije to bila želja ni pohota, ni strast, ni teorija i nije bila manija. Nego nekakva viša Obveza, Apsolutna Misija. Njegovi podaci i misli dostavljali su se u arhiv Uprave Obavještajne Službe. Od njega su počinjale sve tajne odluke, i njime su se završavali svi popisi za strijeljanje. U njegovoj je glavi bila ručno izrađena bomba. Njegovi su prsti strijeljali kao pravi pištolj. Njegov je spolni organ ispunjavao funkciju automatskog noža. Uprava se trudila kontrolirati Terorista zombirajući njegovu majku. Ona mu je bezvoljno diktirala realnost iz pozicije društva. Od čega, je bespomoćna i nerazumna, bolno i ružno umrla kada je sin u nju zabio željezno šilo, trudeći se da zaguši prorokovanje iz njezinih vražjih glasova.

Tada je uprava k njemu uputila buduću ženu radi obrade ljudskim. Ona je crvenjela usne i obnaživala svoje obline. Ali roman nije uspio i izdajica je poginula. Terorist je drmnuo ženin trup gumenom čizmom, uzalud se trudeći da osjeti makar drhtaj sentimentalnoga sažaljenja i krivice, i zauvijek je napustio dom.

Stvorenja su mu se smijala ususret kao ribe-klauni. Oni su bili dobri, kao sir, i nisu vjerovali u smrt. Terorist je pucao u gužvu, smiješnu, glupu, glupu, obamrlu od iznenađenja. Pucao je kako treba.  

Uprava je poduzimala posebne mjere. Lukavi su vojnici svladali tijelo Terorista i poslali ga u Tajno Mjesto Mučenja i Nasilnog Ispitivanja. Tamo, bezličan kao mrtvačnica, doktor Ajbolit dao mu je Sredstvo u venu. Terorist je imao groznicu kao rastopljeno sunce u koncentracijskoj peći. Bog, Miki Maus i Kolobok zaplesali su svoj hadski kan-kan. Hitlerov sin ispustio je frulu, zanijemjevši.

Terorista su priveli u Ustanovu za Saslušanja. Tamo je za velikim drvenim stolom, smiješeći se u brk i pušeći lulu, sjedio Josif Visarionovič Staljin.

– Vaša je djelatnost usmjerena protiv Boga, ljudskosti i humanizma – strogo je rekao.

– Molim Vas!... Što je to? Možda šale ili budalaški snovi? Što to vi govorite, Josife Visarionoviču?! Vi ste i sami veličanstveno i uzaludno strijeljali i sudili građane, naseljavali i raseljavali, predavali i vladali! I ako niste htjeli uništiti baš cijeli svijet, bar ste se nad dijelom pravo izbogohulili, baš pošteno. Zar vi to stvarno mene osuđujete?! Zar ne biste trebali zvjerski mi namignuti, lupiti me po ramenu s odobravanjem? – iščuđavao se Terorist. –Ti si budala i kukac – odgovorio mu je Staljin zlobno i ljuto. – Ti ne poznaješ lukavost našega svijeta, njegove obmane uznemirujuće i ljepljive zamke. Ja nisam tebi zločinac, nisam tiranin, nego istinski humanist, ljubitelj života u svim njegovim manifestacijama.

Ja sam svijetu mir.

I spretni Lenjin

I mili Mao  

Moju nadu

I mama neka

I nebo će biti

Ja ću se pomoliti

Za dosadno čudo

Ugodan mir

Šupljikavi radni dani

Njega primi

Dar čudesan!

– A sada započinjem saslušavanje. Vaš cilj?

– Apsolutno Ništa – bez razmišljanja je odgovorio Terorist.

– Zašto si to radite?

Terorist je pažljivo pogledao Vođino lice. Zašto ja razgovaram s tom gruzijskom lutkom, s tim predatorom totalitarnih praksi? Kakva hipnoza i narkotik djeluju na mene, uvlačeći me u budalaste dijaloge?  

– Apsolutno mi Ništa nije potrebno za uspostavljanje socijalne pravde, stopostotnoga odsustva slobode, koja nam je dana u osjetima. Dolje nesloboda! Dolje osjeti! Osjeti su tamnica istinskoga “ja”, pipci propagande, koja se upila u Istinsku Bit. Istinska Bit je u njezinu nepostojanju. Ne biti znači ne podčinjavati se. Sloboda je Ništa. Nešto je diktatura. Postojanje je nametljivo i totalitarno. Dolje postojanje! Dolje utrobe glupih majki i udovi pohotnih otaca! Dolje patologija produljenja vrste i gole rupe naših žena! Dolje nada u bolju budućnost! Najbolja je budućnost njezin izostanak! Dolje Bog i Kolobok! Neka živi diktatura Ničega!  – Ha – podlo se nasmijao Josif Visarionović i pritisnuo tajnu tipku.

Pojavio se Ajbolit sa sjekirom.

– Odrubite mu glavu – naredio je Staljin.

Ajbolit je zamahnuo.

Glava Terorista se zakotrljala po podu i dokoturavši se do zida, eksplodirala. Aktivirala se bomba kućne izrade.

I svijet se razletio na milijune komadića i mrtvih mikroba, paničnih vriskova i krvavih brizgova. Svemirski je usisavač usisao u svoju surlu prašnjavi kaos. A poslije je kihnuo nezasitnom Hirošimom i rastvorio se zauvijek, tvoreći Apsolutno Ništa.

S ruskoga prevela Željka Vukajlović-Babić.

Tekst je objavljen na www.gothie.ru/alina/