Obični ljudi nisu kulturni papci

Kulturalni su studiji u znanstvene i intelektualne krugove u Hrvatskoj ušli na mala vrata, i to prilično kasno; točnije kao termin srećemo ih tek od kraja devedesetih. Istina, i mnogo prije su mnogi autori svoje djelovanje usmjeravali prema interdisciplinarnome i multidiskurzivnom te se zanimali za popularnu kulturu i kulturu svakodnevice, no dominantni pristup tumačenja, primjerice u književnoj kritici i znanosti bio je usko strukturalistički i formativni. Književna dijela i proizvodi kulture uobičajeno su se interpretirali izdvojeni u laboratorijskim uvjetima gdje su se na njima primjenjivale različite metode a da se nije propitivao kontekst: prostor i vrijeme u kojima su nastali i u kojima žive.

Inicijativa za uvođenje kulturalnih studija u nas došla je sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje je 2002. otvoren i istoimeni poslijediplomski studij, a dvije godine kasnije i dodiplomski studij u Rijeci. To je važno naglasiti ne stoga što je akademski milje jedino pozvan da vrednuje kompetentnost nekog teorijskog pristupa, nego zato što su kulturalni studiji dubinski određeni svojom institucionalizacijom, koliko god mnogi inzistirali na otvorenosti i teorijskoj svježini koju osigurava intelektualna bezdomnost. Zakašnjeli proboj na sveučilišta u odnosu na Zapad odgovoran je i za to da je vrlo malo inozemnih djela s tog područja dostupno u prijevodu, dok nedostaju tekstovi domaćih autora koji bi s pozicija kulturalnih studija pročešljali ovdašnji “život kulture” (izuzmemo li studentske radove i niz predvidivih analiza diskursa ženskih časopisa).

To je izazvalo i mnoge nedoumice u vezi s time što su uopće kulturalni studiji i koje je polje njihova interesa? Je li riječ o teorijskom bućkurišu čiji je jedini recept da u istu kašu utrpate sastojke prema tome što trenutačno imate pri ruci, ili o jedinom odgovarajućem načinu da se obuhvati ukupnost “života kulture”? Artikuliranu kritiku kulturalnih studija iznosi na primjer Žarko Paić u knjizi Politika identiteta; kultura kao nova ideologija (Antibarbarus, 2005.), navodeći da je “glavna postavka ove studije izravno usmjerena protiv rastvaranja filozofije i sociologije u kulturalnu teoriju”, nastavljajući: “kulturalni studiji ne samo da imaju bitnih ontologijskih poteškoća s onim što čini njihov program i po čemu se imenuju, nego i u tome što se ne mogu utemeljiti bez odnosa s postmodernom i postkolonijalnim studijima... Kultura u kulturalnim studijima postaje zapravo nepropitanom pretpostavkom.”

Od džuboksa do ravea

Zbunjenost definicijama, dosezima i interesima kulturalnih studija djelomično je odagnala knjiga Deana Dude Kulturalni studiji; ishodišta i problemi (AGM, 2002.), nastala na temelju autorovih predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i posvećena tumačenju rada pionira u birmingemskom Centru za suvremene kulturalne studije. Dok je knjiga dobrodošli uvod i svojevrsni who is who kulturalnih studija, nedavno objavljena Politika teorije; zbornik rasprava iz kulturalnih studija (Disput, 2006.), koju je priredio ponovo Duda, predstavlja odličnu demonstraciju pristupa, aspekata i dvojbi kulturalnih studija. Taj je zbornik također usmjeren na rad britanskih kulturalnih studija od kraja pedesetih do danas, i sadrži tekstove niza najuglednijih predstavnika poput Richarda Hoggarta, Raymonda Williamsa, Richarda Johnsona, Stuarta Halla... (od kojih su neki ranije prevedeni u pojedinim časopisima). Ako vas sintagma “zbornik politike teorije” odbija asocirajući na nerazumljive teorijske eskapade, možete odahnuti – to ovdje nije slučaj. Čak i ako vam nije struka probavljanje suvremene Teorije, Politika teorije je inspirativna knjiga s obzirom na to da sadrži vrlo zanimljive i raznorodne tekstove, te odlične analize žive scene. Važna misija autora kulturalnih studija koja se sastoji u dokidanju granica između elitne i svakodnevne, visoke i niske kulture odrazila se i u odstupanju od zakučastog teorijskog metajezika i približavanju dobrodošlom znanstvenom esejizmu.

Struktura knjige je trodijelna: prvi dio Osnove sadrži dva utemeljiteljska teksta – prvi Richarda Hoggarta o masovnoj umjetnosti, vrućim magazinima, romanima seksa i nasilja za dečke koji su šezdesetih visjeli uz džubokse, dakle o kulturi miljea koji prije nije bio predmet interesa znanosti. I drugi tekst Raymonda Williamsa o razlikama između tzv. življene kulture i zabilježene kulture koju sjajno prikazuje na analizi onoga što je – nakon reduciranja i selektiranja – ostalo od kulturne proizvodnje u razdoblju od 1840. do 1850. u Engleskoj, i koliko je ta slika različita od “osjećaja života” tog vremena.

Drugi dio pokazuje Mjesto, “putove i stranputice već etabliranog područja”. Tako Richard Johnson pokušava dati odgovore na pitanje što su uopće kulturalni studiji?, a za nas najzanimljiviji dio tog programskog teksta jest onaj koji ukazuje na opasnosti od “kodificiranja znanja” u kulturalnim studijima čime se može izgubiti njihova poželjna subverzivnost i otvorenost. To prijeti i današnjim hrvatskim kulturalnim studijima koji fluktuiraju ponajviše u akademskoj zajednici ili na relaciji profesor-studenti čime se dokida kritičnost i njeguju specifični odnosi dominacije i podčinjenosti. Citirajmo Johnsona, “zar nije prioritet postati više ‘svjetovan’, a ne više akademski?” Ili, “kulturalni procesi ne podudaraju se s okvirima akademskog znanja... smjer kretanja mora nas voditi još dalje, na opasnija mjesta!”. Stuart Hall u istom poglavlju također govori o nužnom uranjanju u “prljavosti semiotičke igre”, te razmatra teorijsko naslijeđe kulturalnih studija s osvrtom na važnost Foucaulta i Marxa.

Treći dio Aspekti sadrži dvanaest tekstova različitih tema i diskurzivnih polazišta koji u cjelini vrlo dobro ilustriraju pluralnost interesa i pluralnost disciplina u kulturalnim studijama. Izbor je takav da čitajući dobivate dojam o širini tekstualnog arhipelaga kulturalnih studija: od otočja rodnih i rasnih teorija, teorija identiteta, kolonijalizma, kulture mladih, subkulturnih stilova, kulture radničke klase, kulture putovanja, proizvodnje i specifikuma publike itd. U cjelini zbornik vrlo dobro ocrtava fizionomiju kulturalnih studija, s obzirom na to da se jasno kristaliziraju osnovna problemska žarišta: odnos prema popularnoj kulturi, odnos prema publici i mjestima proizvodnje kulture, te odnos prema moći i političkome.

Bijeg iz kule bjelokosne

Počevši od spomenute Hoggartove analize muške kulture klubova, mnogi su tekstovi posvećeni dokidanju hijerarhije i odnosa između tzv. visoke – vrijedne i dobre – te niske/popularne/masovne – bezvrijedne i loše – kulture; te uvođenju u središte interesa popularne kulture i njezina značenjskog potencijala. Charlotte Brunsdon piše tako o ženskim žanrovima, prikazu žena i prikazima za žene u proizvodima popularne kulture kao što su filmske melodrame, sapunice i ženski film, te identitetu ženske gledateljice kao iskonstruiranoj figuri koja se koristi u nastavi kulturalnih studija.

Angela McRobbie u tekstu Zašuti i pleši uranja u kulturu mladih: rave, kult Cura, fanove, glazbu, DJ-e, modu, trgovine s odjećom, i to, kako sama priznaje, kroz iskustvo svoje kćeri. Riječ je o odličnoj analizi mijenjanja modusa ženskosti – ključni pojmovi su tržište, dinamika, romansa, seks, politička (ne)angažiranost – utemeljenoj u konkretnoj sredini i usmjerenoj najviše na razgradnju znakovlja, a ne na vrijednosno određenje fenomena.

Kakve su razlike između proizvoda visoke i niske kulture pokazuje i Antony Easthope u usporednoj analizi dvaju tekstova: Conradova klasika Srce tame i romaneskne trivijale Tarzan među majmunima. Autor polemizira s ocjenom da je visoka kultura dobra, a popularna loša te posebice s tezom da je književnost autonomna i da je izvan ideologije, pokazujući kroz iščitavanje navedenih tekstova kako u ideološkom smislu među njima nema razlika, nego da je sva razlika sadržana u tekstualnosti. Taj tekst pokazuje i koliko su iskustva drugih prostora i kritika (post)kolonijalne svijesti važni u kulturalnim studijima; a isti se problemi diskursa o Drugome i prava na govor (u etnografiji lika informatora o nepoznatoj kulturi) postavljaju i u tekstu Jamesa Clifforda Putujuće kulture.

Kultura kao bojišnica

S destruiranjem pojmova visoke i niske kulture i moći kulturnog subjekta teoretičari kulturalnih studija ulaze u nove prostore proizvodnje kulture: tvorničke hale, klubove, šoping centre..., a ti pogledi s različitih lokacija kulturnoga pokazuju kako ne postoji jedan modus njihova definiranja (zajednička popularna ili masovna kultura) i kako je svaka binarna podjela umjetna. “Obični ljudi nisu kulturni papci”, odlučno piše Stuart Hall u tekstu Bilješke uz dekonstruiranje “popularnog”, ističući kako je u interpretiranju najvažnije prepoznati “klasnu borbu unutar i oko kulture”, “stanje igre u kulturnim odnosima”. To nas dovodi do treće značajke kulturalnih studija koja se dobro iščitava iz ovoga zbornika, a to je uvjetovanost kulture dinamikom društvene moći, i s time povezanim odnosima identiteta, politikom smještanja, reprezentacijom, identifikacijom i hegemonijom.

Kultura nije vakuum, ideološki očišćen prostor, nevin i zaštićen od prljavštine politike i previranja društvenih skupina; u njoj se među različitim grupama i diskursima neprestano odvija “borba oko značenja”. Ne postoji, tvrde u kulturalnim studijima, ni neka riznica umjetničkih djela trajne i neupitne vrijednost. Jednako tako ne postoji ni značenjski nukleus pojedinog kulturnog proizvoda koji bi vrijedio podjednako za sve recipijente i za sve situacije, nego je riječ o nizu različitih socijalnih, nacionalnih, rodnih, rasnih... diskursa; različitih, heterogenih identiteta koji usmjeravaju naše razumijevanje. Nema sumnje, kontekst, društvena pozicija i identitet upravljaju našim kulturnim odabirima.

Stvarni je svijet kulture onaj koji se živi i koji je prekrcan gomilom toliko različitih stvari: i klasicima i šundom, i alternativom i mainstreamom i konzumerizmom. I tzv. lijepom književnošću, nezavisnim art filmom ili zanimljivim teorijskim knjigama poput ove pred nama, i sapunicama, šoping centrima, muškim istinitim pričama iz teretana, ženskim snovima o životu na visokoj peti ili kodovima zbližavanja majki na dječjim igralištima... Zanimljivo je gledati kako se sve te suprotnosti prepleću, kako supostoje, odbijaju se i sjedinjuju u jednom očištu, jednom glasu i tijelu. No, dosljedno slijeđenje takva koncepta kulturalnih studija, osobito u novinskom pisanju, kritici i podučavanju može dovesti do neugodnog univerzalizma, niveliranja sustava vrijednosti i negiranja ideje o jedinstvenosti umjetničkoga – koju je podržavala čak i raskalašena postmoderna. Kao “obični ljudi koji nisu kulturni papci” na takvo što ne bi trebali bespogovorno pristati.