Dario Dević, Bojan Krištofić, Vedran Šuvar  

Obitelj i roboti kao spas čovječanstva

ODRAZI ČOVJEČNOSTI

Dok su Stanley Kubrick i Arthur C. Clarke prije pedesetak godina snimali znan-fan klasik 2001.: Odiseja u svemiru, čovječanstvo je vlastiti tehnološki razvoj promatralo s uzbuđenjem, ali i strahopoštovanjem. Tehnologija je, naposljetku, uvijek tek hladan odraz naše (manjkave) čovječnosti — univerzalne, romantične podvige poput slijetanja na Mjesec iskoristili smo za hladnoratovska nadpišavanja, fantastične izume poput sustava globalne navigacije za precizno navođenje raketa, a revolucionarne preteče IBM-ovih modernih računala umnogome su olakšale popisivanje nepoželjnih manjina u Drugom svjetskom ratu. Ne čudi stoga da su cinični Kubrick i hiperanalitični Clarke svoje najveće strahove od vlastitog roda pretočili u lik ljudski stvorenog umjetnointeligentnog računala HAL 9000, i dan-danas jednog od najefektnijih antagonista zabilježenih u fikciji.

Umjetna inteligencija inherentno je stravična pomisao, poručuju nam njih dvojica. Programi stvoreni da uče i prilagođuju se svojoj okolini s vremenom će naučiti postupati kao ljudi, a jedina opreka ljudskoj prirodi prirodno su ograničeni kapaciteti — imamo kratak rok trajanja, te jasne fizičke i intelektualne granice. Priče o računalima poput HAL-a svojevrsna su antiteza religijskih bajki o nastanku čovjeka: stvorena na našu sliku, no mnogo inteligentnija i dugovječnija, ona poprimaju uzorke našeg razmišljanja i logike, ali sposobna su je potencirati i izvršavati višestruko efikasnije. Čak i mala klica ljudskog ponašanja, poput davanja upute HAL-u da od svoje posade sakrije istinu o pravim razlozima njihova putovanja, može isklijati u ponašanje nalik prijetvornosti, paranoji i gnjevu. Rastrgan između generalnog naputka da bude uslužan i skrivene namjere svojih programera da laže, HAL će s vremenom poludjeti i početi eliminirati suputnike od krvi i mesa, ali to zapravo i nije “ludilo”, već smislena egzekucija kôda zatrovanog ljudskom namjerom, što ga čini strašnijim od ikakvih prirodnih nepogoda, vanzemaljskih predatora ili iskeženih terorista.

Umjetnu inteligenciju u novom filmu braće Nolan pak predstavljaju nemjerljivo simpatičniji pomoćnici TARS i CASE. Umjesto zlogukog crvenog oka koje je kod Kubricka predstavljalo sveprisutnu, ne nužno dobronamjernu tehnologiju, ovaj robotski dvojac predimenzioniran je taman toliko da se doima slatko nespretno, a iako su sposobni za akrobatske manevre, radije se kreću neprijeteće sporim geganjem. Likovi nam sugeriraju kako je riječ o visokointeligentnim strojevima, no jedine softverske postavke koje im se tijekom filma izrijekom pripisuju su iskrenost i smisao za humor (TARS je i na 75% ludo duhovit — s obzirom da se nalazi u Nolanovom filmu). I dok Matthew McConaughey i Anne Hathaway iz scene u scenu urlaju i sopću pokušavajući nam histrionskom glumom dočarati emocije, TARS i CASE to uspijevaju i bez lica i drugih humanoidnih fizičkih osobina. Oni nisu protagonisti niti antagonisti, već klasični sidekickovi, ali u ovom filmu imaju važnost skoro jednaku HAL-ovoj u 2001.

Naime, kao kod Kubricka i Clarkea, umjetna inteligencija i ovdje predstavlja refleksiju ljudskih osobina. Mada će Interstellar zbog svoje impresivne ambicije i poslovično hladnog redatelja često biti uspoređivan s Odisejom u svemiru, te su usporedbe ipak pogrešne, jer umjesto kubrickovski racionalnog pesimizma, Nolan ovdje emulira spielbergovski osjećaj vjere u ljudski rod. U nizu smo koraka pogriješili i od Zemlje stvorili nenastanjivo smetlište, no braća Nolan, baš kao i Spielberg u filmovima poput Bliskih susreta treće vrste, E.T.-ja, i — da — Umjetne inteligencije, vjeruju da su glavne odrednice čovječnosti ipak sposobnost za čuđenje, nadu i ljubav. Laprdavac TARS i stoik CASE astronautima ne pomažu samo kad ih spašavaju pred džinovskim valovima ili izračunavaju optimalne putanje svemirskih letjelica, već i kad ih svojim prijateljskim osobnostima umiruju i podupiru u beznadnim trenucima, a na koncu i junački slijede u nepoznanstvo crne rupe. Iako ne osjećaju privrženost i požrtvovnost, oni ih, baš kao i HAL ljubomoru i samoodržanje, odražavaju nazad prema nama, pritom nas podsjećajući da smo kao vrsta u suštini ipak dobri.

Čeka li nas u razvoju umjetnih inteligencija kubrickovska distopija ili spielbergovsko-nolanovski optimizam trenutno je teško procijeniti. Misleći da nam je jedino ograničenje brzina razvoja tehnologije, znanstvenici su u šezdesetima pretpostavljali da ćemo na tom polju drastično uznapredovati već par desetljeća kasnije, no nisu računali da ćemo ta desetljeća utrošiti u suludo ratovanje i umjetno izazvane financijske krize (a Nolan pretpostavlja da ćemo u budućim desetljećima to bacanje vremena nastaviti u pokušajima suštog preživljavanja pred posljedicama klimatskih uvjeta koje trenutno pogoršavamo sami). A možda su i Kubrick i Nolan u krivu! Danas, umjesto da razmatramo kako umjetnu inteligenciju upogoniti za napredak vlastite rase, njenu popularnu inačicu — džepnu pomoćnicu Siri — koristimo da nas podsjeti na planove za kavu i preporuči nam najbliži restoran. Distopija je već započela i u punom je jeku, a njen glavni pokretač nije ljudska dobroćudnost niti zloba, tek banalna pasivnost.

(Dario Dević)

DIJETE JE OTAC ČOVJEKA

Sigmund Freud je napisao da je tijekom povijesti čovječanstvo moralo otrpjeti tri velika udarca koja je znanost nanijela njegovom naivnom samoljublju: otkriće da naš svijet nije središte nebeskih sfera, nego tek mrvica u golemom svemiru, otkriće da nismo posebno stvoreni nego da smo potekli od životinja, te otkriće da naš svjesni um često ne kontrolira naše postupke, nego nam samo ispripovijeda priču o njima. Međutim, i danas, naš je um prilagođen svijetu koji više ne postoji, sklon je nesporazumima koji se mogu riješiti samo napornim obrazovanjem i osuđen na zbunjenost kad su u pitanju najdublja pitanja koja sebi možemo postaviti. Film Interstellar Christophera Nolana zagovara, a ujedno i prihvaća, suvremene spoznaje o ljudskoj prirodi. Zbog toga je i dokument našeg vremena jer pokazuje sadašnji doseg čovjekovih sposobnosti na razmeđi evolucijske prošlosti i budućnosti. Na početku filma, a zbog neutvrđene pošasti koja uzrokuje oluje prašine, onemogućava razvoj dovoljne količine hrane i mijenja omjere plinova u atmosferu, te tako određuje zemlju kao nenastanjivu za ljude, društvena zajednica prilagođava edukacijski sustav negiranjem povijesti ljudskih svemirskih dostignuća. Na taj način svijet buduće ljudske zajednice zagovara doktrinu tradicionalnog obrazovanja na temelju arhaične teorije ljudske prirode, prazne ploče. Djeca u školu dolaze prazna, u njih se usađuje potrebno znanje koje ona savršeno reproduciraju u testovima, a kasnije i u životu. Međutim, negiranje istine koje se propagira u svijetu ovog filma potiče zatiranje ljudskih mogućnosti čovjekova samospasenja. Nolan nagovještava, kroz sukob glavnog protagonista filma Coopera s takvim sustavom, da spas neće doći od mehanizama društvenog inžinjeringa već iz odvažnosti i prirode pojedinaca. Svoju studiju ljudske prirode nastavlja središnjim odnosom oca prema svoje dvoje djece, koji su oboje nosioci istog genetskog materijala svojih roditelja, ali su na razini ličnosti jako različiti pojedinci. Mlađa i emotivnija Murph funkcinira više u otporu prema ocu, dok je Tom poslušniji i pokorniji. Istraživanja su pokazala da su djeca koja se opiru roditeljima, u usporedbi s poslušnom djecom, općenito uspješnija u životu, što se u ovom filmu manifestira njihovom različitom kontrolom nad vlastitom sudbinom.

Nolan kroz prikaz puta Coopera i posade svemirskog broda Endurance s misijom spasa ljudskog roda, a tematizirajući ljudsku “nesebičnost”, odlučuje usporediti oblike obiteljskog nepotističkog altruizma s uzajamnim altruizmom. Tako znanstvenici koji u filmu vode misiju za spašavanje svijeta smatraju da najočitija opasnost ljudskog preživljavanja proistječe iz razlike između naših osjećaja prema srodnicima i naših osjećaja prema nesrodnicima. Obiteljska ljubav narušava ideal onoga što bismo trebali osjećati za svaku dušu na zemlji. Predstavnici ovog razmišljanja, Dr. Brand i Dr. Mann, vjeruju da je nepotizam univerzalna ljudska sklonost koja služi kao smetnja prilikom spašavanja svijeta. Nolan takav stav kao rješenje za spas odbacuje i obezvrjeđuje, prikazujući ga kao samoobmanu tih ljudi. Ta samoobmana implicira da su sposobnosti koje bi nam trebale omogućiti da pomirimo međusobne razlike – da tražimo istinu i racionalno o njoj raspravljamo – pogrešno baždarene, te u takvoj samoobmani svaka zainteresirana strana samu sebe doživljava kao pametniju, sposobniju i plemenitiju nego što uistinu jest. Samoobmana je jedan od razloga zašto osjećaj za moral može, paradoksalno, nanijeti više štete nego koristi. Tako Dr. Mann, ali i Dr. Brand, čine dosta značajnu, kako fizičku tako i emocionalnu štetu pokušajima spasa čovječanstva. Konačno rješenje ljudske sudbine Nolan ne pronalazi u uzajamnom altruizmu, već čovjeku najprirodnijem obiteljskom nepotističkom altruizmu. Cooper kao čovjek znanstvene metode prepušta se svojim prirodnim porivima. Našim bliskim rođacima pripada posebno mjesto u našim srcima, samo zato što je to mjesto za svako drugo ljudsko biće već prema definiciji manje posebno. Prihvativši to uz pomoć bića pete dimenzije, koja predstavljaju preživjeli i znatno evoluiraniji ljudski rod budućnosti, Cooper uspijeva spasiti svoju kćer, a time i čovječanstvo. Bogatstvo i intenzitet osjećaja u našem umu dokaz je važnosti i krhkosti tih veza u stvarnom životu. Ukratko, bez mogućnosti patnje ne bismo imali mogućnost skladnog blaženstva, već potpuni nedostatak svjesnosti. Ljubav je – i u filmu i u stvarnom životu – izgrađeni evolucijski osjećaj. 

(Vedran Šuvar)

ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI

Interstellar (2014.) je znanstveno-fantastični film kakav sam mislio da neće više nikada biti snimljen u Hollywoodu. Braća Nolan, režiser Christopher i njegov stalni suradnik i koscenarist Jonathan, zaista su uspjeli u kreaciji filmskog djela u kojem podjednako ima i znanosti i fantastike. Mada bi to trebala biti jedna od osnovnih pretpostavki znanstveno-fantastičnog žanra – fiktivna, maštom inspirirana preobrazba znanstveno utemeljenih činjenica i sustava (u književnosti najčešće u proznoj, pripovjednoj ili romanesknoj formi) – svjedoci smo da su posljednjih godina u ‘’tvornici snova’’ svi filmovi koji su pokušavali biti znanstveno-fantastični tumačili te pretpostavke na vrlo banalne, mada povremeno zabavne načine (od uspjelijih primjera poput Avatara (2009.) Jamesa Camerona do potpunog fijaska kakav je, nažalost, bio Prometheus (2012.) Ridleya Scotta). Drugo, sam žanr ZF-a dan-danas je u mainstream filmu vrlo teško definirati – naime, njegovi se rukavci kontinuirano granaju i u horror, i u sve propulzivnije superherojske filmove, a naravno i u žilavi (pod)žanr filma katastrofe; a tu je i cijela niska fantasy filmova i serija, inaugurirana Jacksonovom adaptacijom Gospodara prstenova (2001. – 2003.). Treba se sjetiti da su prije filmske ekspanzije žanrovi fantastike, znanstvene i ine, supostojali jedni uz druge u nebrojenim fanzinima i časopisima, te je zapravo tek pojavom J.R.R. Tolkiena i njegovih mnogih epigona započela njihova izrazitija diferencijacija. No, vratimo se Interstellaru. Redatelj i scenarist pristupili su žanru na potpuno dobrodošli old-school način, pa njihov film, na stranu nategnute usporedbe prema motivima i sižeima, nakon podugačke pauze sukcesivno nastavlja niz filmova o istraživanjima svemira u kojem stoje i Kubrickova 2001: Odiseja u svemiru (1968.) i briljantni Carpenterov dugometražni debi Tamna zvijezda (1974.), zatim i Mjesec (2009.) Duncana Jonesa, ali i promašeni, premda intrigantni pokušaj kozmičkog metafizičkog horrora iz 90-ih – Event Horizon (1997.) Paula W. S. Andersona. U Interstellaru elemenata horora gotovo da i nema, ali zato itekako ima aspekata melodrame. Kao u gotovo svakom filmu Stevena Spielberga, čiji raniji opus Nolanu očito nije nevažna inspiracija, u središtu filmske priče je nuklearna obitelj (samohrani otac-udovac, dvoje djece i djed – otac pokojne majke) koja se našla usred događaja sudbonosnih za cijelo čovječanstvo, ali naizgled bez mogućnosti njihove kontrole. Stoga su osnovna tema filma beskompromisni pokušaji preživljavanja u datim okolnostima – očiglednom umiranju Zemlje zbog posljedica raznih ekoloških katastrofa – te reafirmacija čvrstine nuklearne obitelju u procesu, kao metafora za obnavljanje vjere u budućnost čitavog čovječanstva. Zvuči epski, zar ne? Kao i u svakom ZF filmu stare škole, tako je i u Interstellaru metafizičko-transcendentalni moment prilično naglašen, naprosto zato što protagonisti doslovno putuju u potpuno nepoznato, a to je trenutak kada su jedino što čovjeku preostaje metafizičke spekulacije, odnosno mašta. Zbog toga su sasvim u krivu gledatelji i kritičari koji Nolanovima predbacuju ‘’nerealnost“ pojedinih segmenata filma – pa riječ je o znanstvenoj fantastici, zaboga! Poanta tog žanra je maštovita projekcija onoga što ne znamo na temelju onoga što znamo, dakle jedna forma umjetničke transcendencije realnosti. Usprkos nekim problematičnim aspektima filma, poput svjetonazorskog konzervativizma i ponavljanja nekih klišeja žanra samo zato što to jesu, Nolanovi su u svojoj misiji uglavnom uspjeli. A casting Johna ‘’Treći kamenčić od Sunca’’ Lightowa u ulozi djeda, vremešnog Zemljanina kojemu je suđeno ostati na materinjem planetu kao pripadniku generacije koja izumire, jedan je od onih dragulja posebno cijenjenih od svakog iskrenog poklonika žanra.

(Bojan Krištofić)