Obiteljska kuća kao silos za žito

Gotovo je pomalo paradoksalno da je danas – nakon kulturološki destruktivnog razdoblja perestrojke i glasnosti, Rusija uspjela očuvati svoju arhitektonsku baštinu, pa čak i onu modernu. Naime, dok je Zapad po završetku Drugog svjetskog rata vidio priliku da na porušenom izgradi sasvim novo i moderno, Istok je isto vidio kao izuzetnu priliku da obnovi i rekonstruira ono što je “povijesno izgubljeno”. I dok je najveća zemlja u Europi trenutno zaokupljena uspostavom stabilnosti nauštrb demokracije, dijalog na temu naslijeđene baštine kao osnove međusobnog razumijevanja postaje akutniji nego ikad prije. Tijekom posljednja dva desetljeća novi ruski lifestyle je korjenito promijenio odnos prema arhitektonskoj baštini. Elementi tržišne ekonomije kao što su redistribucija vlasništva, otvaranje novih gradilišta, investiranje novog kapitala, kao i nove životne potrebe potaknuli su val političke i socijalne transformacije koji su dodatno pogoršali situaciju u odnosu na zatečenu, ali i novu arhitekturu.

Graditeljski boom i devastacija naslijeđa

U istom smislu je Moskva s neizmjernom koncentracijom bogatstva i fluktuacijom novca postala epicentar ovog rapidnog procesa. Ruska metropola zahvaćena je u ovom rekonstruktivističkom zamahu unutar kojeg se urbano tkivo grada nepovratno transformira uslijed nezapamćene obnove i izgradnje. Isti graditeljski boom zahvatio je arhitektonska djela avangarde i ruskog konstruktivizma iz dvadesetih i tridesetih prošloga stoljeća. Paradoksalno je da je tijekom “sovjetskog “ razdoblja i komunističkog režima porušeno daleko manje građevina avangarde i modernizma nego tijekom recentnog perioda “ubrzane kapitalizacije”. Nespretna i nestručna obnova, neprimjerena proširenja i prigradnje, neprimjerena namjena i prenamjena samo su neki od elemenata koji su u posljednje vrijeme doveli do ubrzane destrukcije istih građevina.

Djela arhitekture konstruktivizma i avangarde predstavljaju danas ranjivi i nezaštićeni aspekt graditeljskog naslijeđa 20. stoljeća. Riječ je o strukturama čiji tlocrtni gabariti i dispozicija prostora ne zadovoljavaju suvremene potrebe – na primjer, Ginzburgova Narkomfin kuća gdje su kuhinje i kupaonice projektirane nominalno, prema tadašnjoj normi općinskog stanovanja.

Privatna kuća arhitekta Melnikova smještena je u samom središtu Moskve i jedinstveni je i site-specific primjer sovjetske arhitekture, ali i predstavlja univerzalnu ikonu modernizma. Nova gradnja u neposrednoj blizini narušila je stabilnost kuće, što je rezultiralo napuknućem zidova i krova. Kuća je u svoje doba radikalnog izgleda i oblikovno aludira na američke žitne silose, dok su veliki unutarnji, osvijetljeni prostori omogućeni uz pomoć inovativnih građevinskih metoda kao što su podovi od armiranog betona izvedeni u obliku mreže. Zidovi od opeke grade retikularnu strukturu oba cilindra, dok heksagonalni otvori omogućavaju optimalno osvjetljenje u sobama, ovisno o njihovoj namjeni. Usprkos ekonomičnosti materijala i funkcionalnosti forme, kuća Melnikov je prožeta dubokim simbolizmom koji u sebi spaja antropozofske ideje i patrijarhalnu tradiciju. Tako jedan od istih vizualnih simbola u formi tlocrta predstavlja dva spojena vjenčana prstena. Donji dio kuće s kuhinjom i prostorijom za blagovanje donekle je zanemaren kako bi se “tijelu” kuće ustupila veća važnost i dimenzija. Na najvišoj etaži kuće nalazi se atelje arhitekta s izlazom “prema nebu” – na krovnu terasu. Kuća je pretrpjela teška oštećenja uslijed intenzivne građevinske aktivnosti u neposrednoj blizini lokacije.

Narkomfin

Narkomfin (kratica za Komeserijat financija), konstuktivistička stambena zgrada ima istaknuto mjesto u povijesti arhitekture, posluživši i kao model za Le Corbusierov “stroj za stanovanje”, “društveni kondenzator” odnosno “vertikalni grad”, Unit? d’Habitation (Marseille, Francuska, 1847.-1952.). Narkomfin zgrada je sagrađena po corbusierovskim načelima (pet točaka na primjeru građanske vile, tj. Ville Savoye) – kuća je na pilonima, ima horizontalne kontinuirane klizne tzv. trakaste prozore, slobodno oblikovan tlocrt i pročelje, ravan krov. Prema nekim navodima, mladi je švicarski arhitekt (Le Corbusier) tražio od Ginzburga kopije tlocrta duplex stanova i dalje ih elaborirao u svoje revolucionarne arhitektonske ideje. U ovoj eksperimentalnoj zgradi, Le Corbusierovi arhitektonski principi su sjedinjeni u ideji općinske kuće. Riječ je o šesterokatnom stambenom krilu s 54 stanova (jednosobnih i trosobnih), natkrivenim prolazom povezanim, pod pravim kutem, s krilom s javnim sadržajima, gdje su smješteni bar, knjižnica, društveni klub, rekreacijski centar i dječji vrtić. Postupno, stanovi su oslobođeni svih servisnih i infrastrukturnih sadržaja – stanovi nemaju potpuno opremljene kupaonice ni kuhinje, već tuš kabine i kuhinjice – izbe, kako bi se žena oslobodila tradicionalne uloge kućanice. Stanovi su uglavnom dvoetažni, s odijeljenim prostorima za zajednički boravak (donja etaža) i spavaonice (gornja etaža) te su sobe (uvijek s mogućnošću kommunalke, tj. da jedna soba bude dodijeljena drugoj obitelji) raspoređene tako da svaki stan ima pogled na obje strane svijeta s obzirom na orijentaciju zgrade. Isti položaj je omogućio smještaj ulaza u stanove u dva hodnika – i to jedan na drugom katu a drugi na petom katu, s dizalima na kraju svakog hodnika. Ovakvom organizacijom prostora ukućanima je bila omogućena interakcija, ili jednostavno druženje na krovnom vrtu sa solarijem, s krasnim pogledom (izvorno je zgrada bila smještena u prostranom parku, sastavnom dijelu njezina projekta no kako se je nalazila u neposrednoj blizini Američke ambasade, stanari su zazirali od odlaženja na krov). Tehnološki aspekt zgrade je također bio eksperimentalnog karaktera – armirano-betonska konstrukcija je ispunjena prozračnim betonskim “kamenim blokovima”. Unatoč svojoj iznimnoj važnosti, statusu relikvije utopijskog eksperimenta općinskog stanovanja, Narkomfin zgradu je nužno restaurirati. Krov prokišnjava i zidovi su pred urušavanjem. Usprkos ovako lošim uvjetima, u nekim, u međuvremenu otkupljenim (većinom od mešetara nekretninama jer se zgrada nalazi u “dobroj” četvrti gdje se intenzivno gradi) stanovima još žive stanari.

Privatni kapital i arhitektonsko naslijeđe

Postoje mnogi razlozi zbog čega se moderna arhitektura, dakle nasljeđe relativno nedavne povijesti, dovoljno ne uvažava niti štiti – jedan od njih je svakako mali vremenski odmak, kao i modernistička strategija brze gradnje brzo potrošivim materijalima. Nadalje, tu je i pitanje građevnih materijala koji se više ne proizvode – koji su početkom i sredinom 20. stoljeća upotrebljavani i zamišljeni da traju u kratkom vremenskom okviru. Jednako važna činjenica je i da je konzerviranje povijesne arhitekture uvijek skuplje nego nova gradnja, a s obzirom na to da privatni kapital nema interes ulaganja u takve projekte (prisjetimo se recentnog zagrebačkog slučaja tvornice Nada Dimić), oni ovise o državnim kulturnim strategijama, i shodno tome financiranju. Prepoznavanje i uvažavanje ove baštine relativno nedavne povijesti potrebno ne samo kako bi uspostavili ravnotežu u prihvaćanju različitih kultura nego i kako bi se generiralo samopoštovanje u ovom razdoblju globalizacije, gdje se visoke vrijednosti često zaboravljaju i ignoriraju.