Stojimo u redu. Pretpostavljam da ćemo čekati još nekih 20 minuta. To je u redu. Znali smo čekati mnogo duže, obično prije praznike. Dan prije Božića uvijek je najveća gužva. Nedjelje prijepodne su prosječno posjećene. Uglavnom, obitelji s djecom. 20 minuta je sasvim prihvatljivo. Vidim kako malena debela djevojčica potajno nogom u guzicu šutira svojeg, otprilike godinu dana mlađeg, brata. On se okreće, dere i očima traži krivca. Majka ga smiruje i lupi djevojčicu po guzici. Pletenice joj se zanjišu, a debeli obrazi zarumene. Pogurne glavu dublje u visoki izlizani pleteni ovratnik premalene vestice i ostatak čekanja mirno stoji u redu.
Srećom, moj je ovaj put miran. Zna da ću ga kazniti ako počne raditi nered. Red se polako smanjuje. Dovoze nove košarice. Plastične. One koje možeš i nositi i gurati. Nadopunjuju ih. Kako kupci uzimaju košarice donose nove otprilike svakih pet minuta, iako ih nikad ne ponestane. Mali jedva čeka da stignemo unutra. Kao veliki lunapark. Cijelog je tjedna nemiran, ali dobar kao anđeo. Nedjeljom se uvijek ranije probudi, dođe u našu sobu i vuče pokrivač s kreveta kako bi nas razbudio. Stvarno se veseli nedjeljama prijepodne. Još samo malo i bit ćemo unutra. Iz razglasa se čuju prvi stihovi pjesme Lupi petama.
Kad kaže lupi petama sva djeca skoče. Neko nepisano pravilo. Tako smo se mi nekad igrali. Samo su riječi bile malo drugačije. Slične, ali drugačije. Imale su neke veze sa srećom. Minute prolaze i skoro smo na redu. Još je samo jedna obitelj ispred nas. S razglasa sad “Bog čuva sirotinju”. Ulazimo i žena na ulazu nas ljubazno pozdravlja. Daje nam papirić sa zadacima. I spy... with my little eye, igra za cijelu obitelj. To piše na engleskom, ali ionako svi već razumiju. Čak i Zlatne djevojke koje srećemo četvrtkom uvečer. Uvijek u isto vrijeme, uvijek iste frizure, uvijek isti poredak. Mali je oduševljen. Vadi svoj mobitel na prepaid karticu i nestrpljivo čeka da mu počnem čitati zadatke s papira.
S lijeve strane, u policama proteže se niz niska instant hrane. Vrećice i vrećice i vrećice, šarenilo juha svih vrsta i oblika. Pismenih i nepismenih. Goveđih, pilećih, onih s mesnim okruglicama i bez njih. Kineskih i nizozemskih. S rajčicom i sa sirom. Brokulom ili komadićima sušene govedine. Nakon juha idu tjestenine. U isto toliko boja i oblika. One na akciji i one koje nisu na akciji. I one uvozne i one koje se prave da nisu uvozne. Tu i tamo prođe prodavačica ovlaš povlačeći krpu preko proizvoda. Ne mora se previše truditi. Vozi se na električnom čistaču pa usput pere i pod. Čitam malome prvi zadatak. Poslikaj najjeftiniju juhu u crvenoj vrećici koju ugledaš. Mali traži među redovima, gleda, proučava. Igra se istraživača. Prstićem prolazi po kutijama ostavljajući trag. Još ne zna abecedu ali brojeve je savladao. Nestrpljivo sam ga učila, danonoćno. S razglasa se vrti pjesma na ponavljanju. Nije izgubila čar niti toliko godina nakon prisilnih podrumskih matineja. Samo je neki novi smisao dobila.
Mali traži da mu pročitam novi zadatak. Pronađi izgubljenu kunu na podu i poslikaj je mobitelom. Kunu nipošto ne spremaj u džep kako ne bi bio diskvalificiran. Zapamti, imamo kamere. Vidim da i drugi vade papiriće i stavljaju ih natrag u svoja prazna kolica. Djeca stvarno vole ovu igru. Održava se samo nedjeljom prijepodne. No i drugi su dani ispunjeni. Igre im ne nedostaje.
Mali vadi povećalo iz džepa i igra se detektiva. Kao u crtićima. Još onako isplazi lagano jezik i drži ga tako kao da ga je zaboravio spremiti jer napreže glavu teškim zagonetkama. I pogne leđa iako je tako nizak i malen da jedva uspijeva dohvatiti moju ruku. Nema ovdje teških zagonetki. Sve je postalo suviše jednostavno. Roditelji čija su djeca već obavila zadatak spremaju povećala u džep zadovoljno pregledavajući slike na njihovim mobitelima.
Mali se vuče ispod sanduka trulih banana i prati otpale nagnječene listove salate kao da predstavljaju tragove u potrazi za kunom. Diže svako smeće i papirić s poda. Voli se igrati detektiva. Luta među redovima žestokog pića. Zna samo cijene pročitati. Ja ga uvijek upućujem na kojim policama treba tražiti. Voli tražiti kunu. Ne treba nikakvu pomoć i ponosan je sam na sebe. Kovanicu prepoznaje. Odjednom je ugleda i prije nego je uspije poslikati držeći mobitel u svojim ručicama, neki malo stariji grubijan ga sruši na pod. Mali plače, ali ja samo stojim. Mora naučiti izboriti se. S razglasa ponovno čujem onaj stih gdje lupaju petama. Mali i Grubijan doslovno shvaćaju riječi i tuku jedan drugog nogama gdje stignu. Ručice su im još slabe. Zatim Mali zgrabi kunu s poda i pogodi u oko Grubijana. Grubijan se rasplače i pobjegne svojoj majci.
Bravo. Kažem i pogladim ga po glavi.
Rješavamo zadatak po zadatak s papirića, a memorija mobitela se puni. Nadam se da ćemo ove nedjelje konačno dobiti nagradu. Nikad još nismo pobijedili u ovim obiteljskim igrama. Tata će biti sretan kad ga dočeka ručak nakon dana na gradilištu. Četiri hamburgera; obiteljski ručak kao nagrada za pobjedu. Lutamo kroz nizove gaćica, ženskih, muških, dječjih. Čarapa s uzorkom i bez. Sportskih i onih običnih, crnih. Sve cijene završavaju na 99. Zatim dolazimo do odjela s mesom i kostima. Tu se malo kad zadržavamo, Mali kaže da mu smrdi, osim ako nije u zadatku. Onda izdrži miris truleži i pogled na malo mesa. Lutamo kroz police s grickalicama, nizovi i nizovi, beskonačnost keksa svih boja i oblika, smokija, čipseva, krekera zdravih i nezdravih, s maslinovim uljem ili suncokretovim, obogaćenih sjemenkama ili bez. S okusom sira ili slanine. Još nikad nije tražio da nešto od svega toga stavimo u kolica. Zna da smo ovdje radi igre.
Čitamo zadnji zadatak s popisa. Piše: “Kad čuješ riječi pjesme vezane uz plač, pusti i ti suzu. Zabilježi mobitelom osobu s tvoje desne strane. Neka u ruci drži bilo koji proizvod u kutiji.” Lutamo redovima i čekamo riječi. Pjesma se ponavlja. A zatim svi stanu i puste suzu. Upravo se nalazimo pokraj higijenskih uložaka. Onih koji dobro upijaju i onih koji još bolje upijaju. Onih većih i onih manjih. Tampona za početnike, ali i one kojima ne treba pomoć. Tu su i vatice, one okrugle kao i četvrtaste. Vate u boji i u kuglicama kao i u metrima. I maramice s jednim, dva, tri ili pet slojeva za iznimno nježne suze. Pod je već mokar. Uskoro će proći žena na čistaču i pod će opet blistati. Ugledam ostavljenu kutiju soli, hvatam je i stavljam bliže glavi, kao da radim reklamu. Mali uzima mobitel i slika me. Ja se trudim nasmijati. Suze i osmijeh. Dva u jedan. Pjesma je gotova, ali ljudi i dalje plaču. Još samo trenutak, dva, dok se ne priberu. Zatim počinju stihovi Ruže hrvatske. Ruža je zaspala, kaže glas.
“Mama, već sam umoran”, kaže mali i obuhvati me oko noge. Vučem ga kroz redove prema blagajni. Drugom rukom vučem prazna kolica. Kolica u kojima je samo papirić sa zadacima. Uspješno riješenima na zadovoljstvo Malog i na moju sreću. Dođemo do blagajne i stanemo u red. Na pult stavljamo samo papirić i mobitel. S nestrpljenjem iščekujemo rezultate. Pretpostavljam da ćemo čekati još nekih 20 minuta.