Putinova bajkerska paravojska i ruska politička nestvarnost
U moskovskom stožeru Noćnih vukova, ruskih Hells Angelsa, brodske klipnjače prenamijenjene su u križeve visoke nekoliko metara. Slomljeni dijelovi aviona zašarafljeni su za motore kamiona u ogromnu pozornicu; bar je napravljen od zgnječenih Harley-Davidsona; trupovi brodova oblikovani su u stolice; i dijelovi vlakova u stolove veličine Valhale. Križevi su posvuda, sklepani od starih dijelova bicikala i vratila kamiona i motora. Noćni vukovi ili Nochnye Volki su bajkeri koji su otkrili ruskog Boga. U znak patriotizma promijenili su sve riječi na kožnoj odjeći iz latinice u gotsku ćirilicu. Jedan od simbola Hells Angelsa, “1 posto” unutar dijamanta još je uvijek ugraviran u veliki kamen na ulazu u njihovo kraljevstvo. U tradiciji Hells Angelsa to označava 1 posto onih koji su odmetnici. No Noćni su vukovi ugravirali novi tekst oko dijamanta, transformirajući time njegovo značenje: “U raju je više radosti za 1 posto grešnika koji priznaju svoje grijehe, nego za 99 posto koji nemaju potrebe za spasenjem”.
GOSPA, STALJIN I EVANDER HOLYFIELD NA BRANIKU SVETE RUSIJE “Imamo samo nekoliko godina da spasimo dušu svete Rusije,” govori Aleksej Vajc. “Samo nekoliko godina.” Vajc je naijstaknutiji član Noćnih vukova. U Rusiji ih je pet tisuća, pet tisuća bradatih muškaraca, odjevenih u kožu, nalik na Beowulfa, koji voze Harleye. Vajc je najviše učinio da ih od odmetnika pretvori u vjerske patriote. U posljednjih nekoliko godina, Vladimir Putin je pozirao na fotografijama s njima, odjeven u kožu, kako vozi trokotač (dva kotača su bila prevelik zalogaj za njega). Branili su “čast crkve” nakon afere s Pussy Riot, u kavalkadama jureći Moskvom sa zlatnim ikonama Marije, Majke Kristove, na svojim Harleyima. Kremlj im daje nekoliko stotina milijuna rubalja godišnje, a oni diljem zemlje potiču odanost Kremlju koncertima i bajkerskim događanjima koja spajaju leteće Yamaha motore, točke na trapezu u maniri Cirque du Soleil, spilbergovska uprizorenja bitaka, vjerske ikone, svete ekstaze, Staljinove govore i plesačice (postoje kabine za go-go plesačice tik do velikih križeva). Posljednji koncert, održan u Volgogradu, posjetilo je 250 000 mještana, što je svjetski rekord za bajkersko događanje. Trebao je doći Evander Holyfield da otvori boksački meč, no morao je odustati u zadnji čas – imao je problema s vizom. Svi su pjevali protukomunističku himnu perestrojke, “Želimo promjene”.
“Zašto Staljin?” pitao sam. “Zar on nije pobio stotine tisuća svećenika?”
“Ne znamo zašto ga je Bog poslao. Možda ih je trebao pobiti kao test vjere. Ne znamo. Nije na nama da sudimo. Kada želite odstraniti bolest, morate također odstraniti i zdravo meso.” Dok smo razgovarali, Vajc, koji veličinom podsjeća na likove iz folklora, bradat, s naočalama, presvlačio se iz uredske odjeće u kožnu. Odveo me do male drvene kuće na teritoriju Noćnih vukova kako bi nešto pojeli. Ikone su bile posvuda. Pili smo čaj spravljen od jakog ljekovitog bilja koje su nabrali šamani na dalekom istoku Rusije. Vajc je stavio šest kockica šećera u svoj pehar i ispričao mi svoju priču. “Studirao sam glumu. Učio sam Stanislavskijevu glumačku metodu. Moj je profesor govorio da istovremeno mogu biti tragičan i komičan. To je rijedak talent.” Napravio je pauzu kako bi citirao dio iz slavne filmske adaptacije Višnjika, savršeno predočavajući original. Napravio je pauzu, čekao je pljesak. “Slom sam doživio 1994. godine. Glumio sam u Višnjiku, bili smo na turneji u Londonu – odsjeli smo u četvrti Seven Sisters. Znaš gdje je to? Lijepa četvrt – i jednostavno nisam to mogao više podnijeti, bilo je previše uloga. Previše verzija mene.”
“Misliš, previše uloga u kazalištu?”
“O ne, to je bilo u redu. Ja sam profesionalac. Nešto drugo. Neko sam vrijeme imao vizije, vjerske vizije. Mogao sam vidjeti vragove i anđele na ramenima ljudi. Mogao sam vidjeti zmije kako se motaju oko ljudi dok su pričali, njihove istinske duše. Mogao sam vidjeti ono što drugi ne mogu. Aure ljudi, boje oko njih... Gledaš me kao da sam lud. Jednostavno imam dar. Dugo me zanimala vjera. Joga i šamanizam. No tražio sam vlastiti put do prave vjere. Nisam mogao istodobno biti i glumac i Božji čovjek.”
Kada se vratio iz Londona, Vajc se odrekao glume. Postao je pobožniji. No još je uvijek trebao posao, tako da mu ga je prijatelj pronašao u novom političkom savjetovalištu. Koristeći Stanislavskijevu metodu počeo je obučavati političare “da manipuliraju javnom sviješću” koristeći “verbalne i neverbalne oblike utjecaja”. “Primijenio sam principe glumačke metode. Prvo su morali odlučiti kamo idu u životu. Što žele... Kamo ti ideš, Peter?” odjednom me upitao.
Nisam znao. “Ideš prema smrti. Svi idemo prema smrti. To je prva stvar koju bih ih natjerao da shvate... To je stvar s nama bajkerima. Mi živimo sa smrću svaki dan. Mi smo kult smrti. Mi znamo kamo idemo.” Vožnja motora je bila Vajcova strast od tinejdžerskih godina u Sovjetskom savezu. Bajkerski je pokret u SSSR-u doživio uzlet krajem 1980-ih, potpuno protusovjetski, a za slobodu, za Steppenwolf, te samim time i proamerički. 1990-ih i u dvijetisućitima ostao je supkulturom na marginama društva, iako povezanom s bajkerskim bandama u Europi i dalje. Legenda kaže da se Aleksandar Zaldostanov, poznatiji kao Kirurg, vođa Noćnih vukova, na cesti susreo sa svećenikom koji mu je rekao da treba promijeniti svoj život, pomoći u spašavanju Svete Rusije. Uz Vajcovu pomoć taj je početni impuls zadobio oblik. Noćni vukovi hijerarhijska su organizacija: ako Kirurg i Vajc kažu da su sada pravoslavni, tada ih svi slijede.
KLEROFAŠIZAM I TRENIRANJE PARANOJE No možda postoji i pragmatični aspekt nove vjere. U dvijetisućitima međunarodne bajkerske bande počele su razmatrati da prošire utjecaj na Rusiju. Najpoznatiji među njima bili su Bandidosi, koji su ponudili Noćnim vukovima da postanu njihova lokalna podružnica. Noćni su vukovi željeli vladati sami, a kako bi održali vjernost svojih pripadnika, morali su izgraditi vlastito vjerovanje. Zbog toga su počeli stvarati mentalitet nacionalističke opsade. Promijenili su insignije na ruski i počeli širiti priče da Bandidosi Rusiju žele preplaviti drogom. Kada se Tri ceste, malena ruska bajkerska banda s tucetom članova koja je bila odana Noćnim vukovima pridružila Bandidosima, grupa Noćnih vukova obrušila se na njihovu bazu kako bi im oduzela obilježja bande – što je ritualno ponižavanje. Noćni su vukovi bili naoružani lancima i francuskim ključevima. Vjerojatno su samo htjeli zaplašiti pripadnike Tri ceste, kazniti ih za njihovu izdaju, no jedan od njih se uspaničio i upucao jednog Noćnog vuka koji je kasnije umro u bolnici. Muškarac koji ga je upucao služi doživotnu kaznu u zatvoru.
Teško je shvatiti koliko je stvarna vanjska prijetnja Noćnim vukovima. U Rusiji postoji na tisuće Noćnih vukova i ne više od nekoliko desetaka Bandidosa. No kada Vajc priča o tome, zvuči kao da su opkoljeni sa svih strana. “Bandidosi su američki način da putem bajkera napadne svetu Rusiju. Ovo je posljednji bastion istinske religije. Stanislavski je običavao govoriti: ‘Ili ste vi za umjetnost ili je umjetnost za vas’. U tome je razlika između Zapada i Rusije. Vi ste imperijalisti, mislite da je sva umjetnost za vas, a mi smatramo da smo mi svi za umjetnost. Mi dajemo, vi uzimate. Ovo je razlog zašto Staljin i Bog mogu biti zajedno. Svi mogu doći pod naše okrilje, Ukrajinci, Gruzijci i Nijemci, Estonci i Litvanci. Zapad briše male narode; unutar Rusije oni se razvijaju. Vi želite da sve bude poput vas. Zapad nam šalje vlastite širitelje korupcije. Lihvarsku kabalu. Rus koji je obučavan u zapadnjačkoj tvrtki počinje drugačije razmišljati: samoljublje je korijen zapadnjačkog ratia. To nije način na koji mi živimo. Šaljete nam svoju potrošačku kulturu. Ne smatram da Washington ili London vode igru. Njima zapovijeda Sotona. To je razlog zašto želite bombardirati Siriju, domovinu svetosti. Vrag želi krenuti putem prema Damasku, no Putin čuva taj put. Morate naučiti da svaki dan ispod površine vidite sveti rat. Demokracija je pali sustav. Rascijepiti “lijevo” i “desno” znači podijeliti. U kraljevstvu Božjem postoji samo gore i dolje. Sve je jedno. Zato je ruska duša sveta. Može ujediniti sve. Poput ikone. Staljin i Bog. Poput svega što možete vidjeti ovdje, u Noćnim vukovima uzimamo djeliće slomljene mašinerije i oblikujemo ih u jedno.”
Zastao je na trenutak. Mora da sam ga čudno gledao s kaležom čaja koji sam još uvijek držao u zraku. No prijelaz od Stanislavskog do kraljevstva Božjeg dogodio se tako glatko da nisam imao vremena prilagoditi izraz lica. “Ili bar pokušavam sve povezati”, Vajc je rekao, tiše. “To je rad u nastanku. Možda se nećemo moći uhvatiti u koštac s time.” Prije nekoliko godina Noćni su se vukovi susreli s Vladislavom Surkovim, koji je u to vrijeme bio ideološki vođa Kremlja. Isprva su željeli podršku za patriotska bajkerska događanja. Surkov je bio entuzijastičan. I tako je veliki zabavljač u Kremlju uzeo Noćne vukove pod svoje okrilje i sponzorirao njihove velike koncerte koji su se prikazivali u udarnom terminu. Noćni vukovi se s predsjednikom savjetuju po pitanjima vjere i Harleya, odlučuju o društvenoj politici, redovito se pojavljuju na zabavnim programima. Sada kada su pod protekcijom Kremlja niti jedna druga banda ne sanja o tome da ih izazove.
UROTA ČAROBNJAČKO-HOMOSEKSUALNA Kremlju su potrebni bajkeri i pokreti ih vole. Ono o čemu je legitimitet diktature u Rusiji ranije ovisio – njezine navijačice i njezina lažna opozicija, pro-putinovske grupe mladih i krotke političke stranke – nema više toliki utjecaj kao prije. Samo pet posto Rusa smatra da je vlada “vrlo učinkovita”. Putin nikada nije bio nepopularniji: 60% ljudi koji podupiru vladu veliki je broj u jednoj demokratskoj zemlji, ali u sustavu koji se vrti oko jednog čovjeka, ta brojka pobuđuje sumnju. Vlada apatija: samo je 30% Moskovljana glasalo na izborima za gradonačelnika. Sustavu su potrebni novi počeci i Noćni vukovi predstavljaju upravo ono što je potrebno. Tamo gdje se prije pričalo o “modernizaciji” i “inovaciji” govori se o “religiji”, “tradicionalizmu”, “Euroaziji”, “Bogu”. Među novim vjerskim nacionalistima su i u crno zavijeni pripadnici Saveza pravoslavnih barjaktara koji su palili knjige o Harryju Potteru na nasipu kraj Kremlja u znak protesta protiv sotonizma J. K. Rowling, te Dmitrij Enteo, blijedi mladić s kozjom bradicom koji je držao govore na televiziji o svom planu da ciglama gađa prozore zapadnjačkih trgovačkih centara. Čak i Noćni vukovi smatraju da Enteo i Barjaktari nisu psihički zdravi.
Zatim, Maksim Marcinkevič, neonacist, zvijezda projekta “Occupy pedofiliju”. Max i njegovi prijatelji se na internetu pretvaraju da su maloljetni homoseksualci koji traže starije muškarce. Dogovaraju spojeve. Kada muškarci stignu, Maksim je tamo s kamerom kako bi ih natjerao da priznaju da su pedofili, prisilio da piju urin i puše dildâ. Potom videouratke postavlja na internet. Videa su profesionalno snimljena i montirana; “Dobrodošli, moji obožavatelji ekstremizma”, govori na početku snimaka. Njegov je profil na YouTube-u veliki hit, a prihodi od oglašavanja impresivni. Marcinkevič negira da ga sponzorira Kremlj, no očito je da ga ohrabruje: gostuje u televizijskim emisijama nalik onoj Jerryja Springera, u koje se ne poziva bez odobravanja političkih glavešina. Ljudi poput Marcinkeviča i Noćnih vukova pokreću televiziju: uzdisanja oko homoseksualaca i Boga, Sotone i pedofilije. Oni ne odražavaju niti jedan stvarni narodni pokret: samo 3% Rusa redovito ide u crkvu; ne postoji ruski Tea Party, osoba poput Homeinija koja čeka spremna. Kremlj je radije naučio kako spojiti popularnu kulturu i autoritarizam kako bi populaciju od 140 milijuna ljudi zabavio, odvratio joj pažnju i kako bi ta ista populacija bila izložena strašnim košmarnim prijetnjama koje, ako ih se dovoljno puta ponovi, postaju zarazne.
U Dumi se poznatim pseudostrankama koje vodi Kremlj prijeti gašenjem. Brojke su u stalnom padu: na moskovskim su izborima Liberalni demokrati i Pravedna Rusija dobili jedva 3%, usprkos podršci vodećih televizijskih kanala. Svaki izaslanik u Dumi radi za sebe. Izazov je da vas primijete tako da predložite zakon toliko burleskno razmetljiv svojim patriotizmom. Zahvaljujući njegovom “zakonu protiv homoseksualne propagande” Vitalij Milonov je sada zvijezda; Elena Mizulina je majstorski izvela svoj prijedlog da se zabrani “netradicionalni seks” – sljedećih nekoliko tjedana vijesti su bile ispunjene razgovorima o oralnom seksu i treba li ga učiniti nelegalnim. Poanta nije u tome hoće li ovi zakoni stupiti na snagu: poanta je da se ima o čemu razgovarati. Jevgenij Fedorov, član vladajuće stranke Ujedinjena Rusija, objašnjava da su Duma i Vlada na platnoj listi CIA-e i da Rusija Sjedinjenim Američkim Državama plaća Danegeld. Putin, kaže Federev, zna to, no ne može na silu iznaći izlaz.
LIBERALNI POPULIZAM I RAZUZDANI KAPITALIZAM, KORAK DO FAŠIZMA Promotrite li karijere Milonova, Mizuline i Fedorova, saznat ćete da su oni, u nekim slučajevima donedavno, bili odani demokrati i liberali, zapadnjački nastrojeni, da su propovijedali modernizaciju i važnost da Rusija ide u europskom smjeru. Ove zadnje reinkarnacije mogle bi biti tek nove maske u moskovskom političkom karnevalu. No nešto se u načinu na koji su to izveli razlikuje od uobičajenih ruskih demagoga poput Vladimira Žirinovskog, koji svoje ispade izvodi pritom namigujući kako bi pokazao da je to sve točka u kabaretu. (Njegova najnovija ideja je da se u ruskom jeziku zabrane engleske riječi poput “menadžer” i “performans”. To je malena uvreda namijenjena Putinu, kojeg znaju kao “učinkovitog menadžera”. Žirinovski želi da se “menadžer” zamijeni starom ruskom riječi koja znači “onaj koji drži štand”.) Nove zvijezde u Dumi govore monotono, potpuno ozbiljne. Čini se kao da su se neki članovi Dume toliko puta izokrenuli i uvili da su sami sebe upleli u nešto poput ludila. (A tu je i glasina koja se ispod glasa ponavlja u kafićima oko Kremlja, da je Putin “izgubio dodir sa stvarnošću”. U moskovskoj dvorskoj kulturi, ako je Putin izgubio pamet, onda se svi udvarači u Dumi također moraju ponašati poremećeno, ispuštajući seksualnošću opterećene žalopojke kako bi se uklopili.)
Korupcija također preuzima zastrašujuće nove oblike – iako je “korupcija” pogrešna riječ, koja sugerira mito ili natruhe nepotizma. Najnovija ekonomska spletka su “hiperprojekti”, golemi financijski poduhvati koji se mogu koristiti za odljev velikih količina novca iz proračuna. Predviđeni troškovi Zimskih olimpijskih igara koje će se održati sljedeće godine u Sočiju narasli su na 50 milijardi dolara, što znači da su 7 milijardi dolara skuplje od ljetnih igara u Pekingu, 36 milijardi skuplje od onih u Londonu i pet puta skuplje od drugih najskupljih Zimskih olimpijskih igara. Smatra se da je 30 milijardi već uludo utrošeno. Svake godine 1,5 milijardi dolara se potroši na razvoj Skolkova, dobro čuvane ruske IT utopije koja bi trebala biti sljedeća Silicijska dolina, iako tamo ništa drugo nije izrađeno, doli “hiper-kocke” na pustom polju. Također postoji “hipermost” koji je izgrađen između Vladivostoka i otoka Russkij, praktički nenastanjenog mjesta bez cesta: ekonomske su koristi ništavne, prilike za zaradu velike. Sljedeći hiperprojekt koji se planira je tunel između Rusije i Japana. Megalomanski projekti u SSSR-u nisu imali smisla u makroekonomskom pogledu, ali su pristajali halucinacijama planirane ekonomije; novi hiperprojekti nemaju makroekonomskog smisla, no funkcioniraju kao alat za obogaćivanje onih koji za odanost Kremlju trebaju brzu nagradu.
DELIRIJI UPRAVLJANE DEMOKRACIJE Rezultat delirija (ekonomskog, kulturnog, ideološkog) čudan je oblik bestežinskog stanja. Riječi kao da ništa ne znače, brojke u budžetu ne odgovaraju stvarnosti. Poput života u jednom od Vajcovih monologa. Ruski prosvjedni pokret, koji je jenjavao i tekao malenim jecajima i uzdasima protekle dvije godine, posegnuo je za svojevrsnom iskrenošću koju se nigdje drugdje ne može naći. “Nemoj lagati i krasti” bio je slogan prošli mjesec u kampanji za gradonačelnika Moskve Alekseja Navalnog, borca protiv korupcije transformiranog u političara. Na engleskom zvuči ukočeno, no na ruskom ‘ne vrat i ne vorovat’, s vibrirajućim “V” i kotrljajućim “R” zvuči kao ljutito režanje iz Starog zavjeta (možda je “ne laži i ne kradi” bolja usporedba). Slogan je pogodio adresata, u pet riječi povezujući intelektualnu i financijsku korupciju i poriv za nečim opipljivim u vrijeme konfuzije.
Razlog zašto je Navalnomu dopušteno, dapače, zašto je ohrabrivan da se kandidira, bio je taj što Kremlj isprobava novu verziju vlastitog političkog sustava: “upravljana demokracija” zamjenjuje se nečim što se zove “kompeticija bez promjene”. Iz gradonačelnikova su ureda tvrdili da će ovo biti prvi “pošteni izbori” u Rusiji (te su samim time priznali da su prijašnji namješteni). Navalnij nije bio dozvoljen na važnim federalnim televizijskim kanalima – još treba odslužiti i petogodišnju zatvorsku kaznu, budući da je u srpnju optužen za “pronevjeru” – no nije bilo očiglednog namještanja glasova. Za Kremlj to je situacija u kojoj pobjeđuje, bez obzira na ishod: činjenica da je Navalnij prisutan na glasačkim listićima dopustila je tadašnjem moskovskom gradonačelniku Sergeju Sobjaninu, kojeg je imenovao Putin, da postane “najlegitimniji” političar u Rusiji, a time i potencijalni – i veoma odani – nasljednik svoga zaštitnika. Ankete su predviđale da će Navalnij dobiti manje od 20% glasova, Sobjanin više od 60%. No, postojala je kvaka: ankete u Rusiji se temelje na složenoj formuli, koja se pak temelji na rezultatima izbora koji su falsificirani više od desetljeća. U prvim poštenim izborima one su katastrofalno pogriješile. Navalnij je dobio 28 posto, a Sobjanin je jedva dobio 50 posto, koliko je bilo potrebno da ne bude drugog kruga. No, pobijedio je i Kremlj ga sada drži u šaci. Po obraćanju razdraganoj gomili nakon što su pristigli rezultati izbora, sva je Navalnijeva revolucionarna retorika razblažena, kao i prijetnje protiv Putina. Umjesto toga govorio je o tome kako će postati “konstruktivna opozicija” u predstojećoj kampanji za općinsku Dumu. On sada igra Igru.