Obljetnice s figom u džepu

Zagrebačka je filharmonija znana kao jedan od onih ansambala koji hrvatsku glazbu izvodi nevoljko, reda radi, i to uglavnom kad se to očekuje zbog ovog ili onog protokolarnog povoda. Nije to ništa novo – primjedbe su na njen račun u tom smjeru stizale još i u davnim vremenima između dvaju svjetskih ratova, i otad se, zapravo, ništa nije bitno promijenilo. Ponešto je o tome u svojim tek ove godine objavljenim Sjećanjima pisao i već odavno pokojni skladatelj Ivan Brkanović, jedan od trojice velikih hrvatskih skladatelja rođenih prije točno sto godina. Preostala dvojica su Boris Papandopulo i Milo Cipra, a Zagrebačka je filharmonija odlučila tu činjenicu odraditi u jednom jedinom mahu, prigodnim koncertom održanim u dvorani Lisinski.

I, kako to već biva s ovim orkestrom, dug prema baštini išlo se obaviti s figom u džepu. Filharmonijin šef-dirigent Vjekoslav Šutej, naime, ovaj koncert namjerno nije uvrstio u neki od pretplatničkih ciklusa, i sve to kako bi, navodno, taj događaj bio dostupan svima, a ne samo pretplatnicima. No, Šutej je sigurno itekako bio svjestan da se na Filharmonijine koncerte ide petkom, a ne subotom, a pomalo inertna publika ionako hrvatske skladatelje neće ići slušati samoinicijativno, nego samo ako su za koncert već platili ulaznicu u sklopu pretplate. Rezultat je u konačnici bio očekivan – Lisinski je tom prilikom zjapio otužno poluprazan.

Značenjski rebus

Šteta je tim veća uzmemo li u obzir da je Vjekoslav Šutej složio program pristupačan širokoj publici, te se čak, za divno čudo, potrudio taj program i sasvim pristojno pripremiti. Doduše, Ciprin Aspalathos nije mu baš najbolje sjeo, vjerojatno i zato što je estetika tog skladatelja dijametralno suprotna od Šutejeve – efekt je Šuteju uvijek na prvom mjestu, a Cipri na posljednjem. S druge strane, Papandopulov Koncert za violinu i orkestar i Brkanovićeva Peta simfonija kao da su krojeni po Šutejevoj mjeri, pa su stoga i izvedbe tih skladbi bile daleko uspješnije. One su, uostalom, pokazale i kako je riječ o skladbama koje bi mirno, bez imalo zadrške, mogle funkcionirati i u redovitom koncertnom repertoaru, pa time odluka o neuvrštavanju u pretplatnički program samo još dodatno biva dovedena u pitanje.

K tome, treba dodati i da je cijeli program pokazao kako Šutej dobro zna posložiti dramaturgiju od djela koja su, bez obzira na generacijsku bliskost trojice autora, međusobno bitno različita. Cipra je tako znan kao skladatelj izrazito intelektualnog profila, čija djela redovito u sebi kriju neki značenjski rebus, dok na površinskoj razini neumorno istražuju fenomen zvuka izabranog izvodilačkog sastava. Pritom Cipra redovito, pa tako i u Aspalathosu, vješto balansira na razmeđi tradicije i novotnosti, ne pristajući se u potpunosti prikloniti niti Šulekovom konzervativizmu, niti avangardnosti prvih bijenalskih generacija.

Brkanovića se, pak, ne baš ispravno svrstava u pripadnike takozvanog nacionalnog stila, premda je njemu folklorna građa tek jedno od polazišta za razvoj vlastita izraza. U tom smislu, neka od njegovih najboljih djela u dekonstrukciji folklora gotovo da dosižu postignuća Bele Bartóka. Čak je i u onim ostalima, poput Pete simfonije, moguće pronaći dovoljno individualnosti da se usporedbe s, recimo, Gotovcem ili Baranovićem pokazuju gotovo posve bespredmetnima.

Preopširno i amorfno djelo

Naposljetku, Papandopulova je razigrana eklektičnost već dobro poznata, jer se tog skladatelja, za razliku od Cipre i Brkanovića, ove godine izvodilo u velikim, pa možda čak i prevelikim količinama. Koncert za violinu i orkestar tako smo ovaj put ponovo čuli samo mjesec dana nakon što je isto djelo izveo i Simfonijski orkestar HRT-a. Dojam o samoj skladbi pritom je ostao nepromijenjen – riječ je o preopširnom i amorfnom djelu, koje, na žalost, nije na razini drugih njegovih koncertantnih skladbi. Srećom, violinisticu Sidoniju Lebar to nije omelo da interpretaciji pristupi vrlo ozbiljno, pokazujući tako da je ne samo odlična koncert-majstorica Zagrebačke filharmonije nego i jednako vrsna solistica.

Ipak, bez obzira na ukupno nešto bolju svirku nego što smo inače od Filharmonije navikli, ova koncertna večer i dalje ostavlja gorak osjećaj u želucu. Jer, nemojmo se zavaravati – izvedbe slabo poznatih a zapravo vrhunskih djela hrvatske glazbe u Filharmonijinim će programima i dalje biti samo iznimka, a ne pravilo.