Obožavatelji su opasniji od čovjeka s pištoljem

U Shepardovu dnevniku s jedne od najpoznatijih Dylanovih turneja redovito se piše kao o ponajboljem dokumentu o “životu rock glazbenika na turneji”. Dylan je tu prikazan kao božanstvo, a Shepard je njegov Saint Simon: on izvještava o životu i gestama kralja i njegove svite. U jednom trenutku Shepard kreće u analizu građe od koje se prave heroji. Piše kako su prvi junaci Divljeg zapada stvoreni uslijed komunikacijskog jaza između tankoćutne i lijene Istočne i avanturi otvorene Zapadne Amerike... Shepard piše kako je Zapad spremno kitio podatke o nekolicini ljudi koji su dobrano ušli u modernu mitologiju, spominjući Billya the Kida, Buffala Billa, Jessea Jamesa... Njihova su “junačka djela bila dobrano izmišljena da bi zadovoljila tu sve veću glad i znatiželju s Istočne obale”. I Shepard dodaje: ta nas glad nije nikada prošla. Demistifikacija, nastavlja Shepard, tu ne pomaže puno, mi imamo prirodnu potrebu za obožavanjem, mi znamo da se nekako mogu učiniti velike stvari, no ne znamo kako, i iz tog se procijepa rađa osoba koju označavamo kao heroja. On je uspješno premostio provaliju između “što” i “kako” iako je i on samo jedan običan dečko ili djevojka. S druge strane, “obožavatelji su opasniji od čovjeka s pištoljem. Jer oni traže nešto nevidljivo. Neko zamišljeno nešto. Kod čovjeka s oružjem u ruci barem znate u što gledate.”

Priča počinje Dylanovim telefonskim pozivom Shepardu, koji je u to vrijeme pokušavao uhodati ranč. Shepard je bio prilično iznenađen tim pozivom. Naravno da u tom trenutku nije bio kod kuće, kako to često biva, i da je, kada je čuo tko ga je tražio, uronio u razgovor sa svojim frendom. Ovaj je mislio da je Dylan uglavnom pokazao što zna, ali Dylan je Dylan. Shepard zove na ostavljeni broj i razgovara s tajnicom koja ga upita koji je on Shepard, je li to onaj što je ubio svoju ženu. Kao što vidite, čini se da su vrlo različite njuške nazivale velikoga Boba. Shepard odgovara da je on astronaut, nakon čega je tajnici, izgleda, laknulo.

Shepard treba biti pisac koji će pratiti Rolling Thunder Revue (jesen 1975 – zima 1976), tijekom turneje snimat će se i film, bit će uključeno dosta poznatih faca, i Shepard kreće na put. Zamjenjuje, kako je već primijetio Allan Jones, kućna opijanja opijanjima na turneji, i ispisuje kolažan i višeslojan dnevnik koji je pratio stanja kroz koja je prolazila Dylanova ekipa. Bilo je tu svega: Kada stignu u Plymouth, Shepard pokušava ući u dvoranu. Prolazi kroz baražnu vatru nekakvih unajmljenih tipova plaćenih da maltretiraju cijelu ekipu. Dylanov bigl olakšao se na tepih neke od stražnjih soba, nadstojnik dvorane bjesni: Kojeg si vraga ovi ljudi umišljaju? Dovedu ovdje svoga psa da sere gdje god stigne. Nikada nam prije nisu dolazili takvi ljudi, da vam pravo kažem. Vjerojatno i nisu. Jer s Dylanom su stigli Joan Baez, Alen Ginsberg, Ramblin’ Jack Elliot, Joni Mitchell, T Bone Burnett, Roger McGuinn... Sam Shepard svirao je šezdesetih bubnjeve u Holy Modal Rounders i poznavao je rock scenu iznutra. Čitajući Kotrljajuću grmljavinu, to vam gotovo odmah postane jasno. Isto kao i što vam već kod prvih opisa stanja u kojemu se nalazi ekipa bude jednako tako jasno da čitate izvrsna pisca. Shepard tada tek treba napraviti karijeru, iza njega je nekoliko napisanih drama i niska razlaza s takozvanim normalnih svijetom i njihovim životom. Bio je to protootpadnik koji je trebao bilježiti događaje što su okruživali jednog od najvećih simbola bunta koje je iznjedrila cijela generacija. Neke su scene antologijske, doista: npr. čitanje poezije Allena Ginsberga. Shepard kaže kako je Ginsberg čitao pjesmu o majci, kako su u publici bile i neke majke, “ali igla je preblizu veni”. Njegovi žestoki stihovi okrenu situaciju naglavačke – svi su oni, piše Shepard, ovdje navratili kao u sklonište, a sada su odjednom zatočeni. Oko te granice koja se prostire između ciganski nastrojenih umjetnika i običnih pučana Shepard polako tka tkanje svoje knjige.

Dylan sam po sebi nosi ogroman proročki kapacitet, tako ga barem doživljavaju desetljećima, i znan je kao osoba koja ne stoji jednako kao što ne voli da mu se stoji na putu. Problem je što njegova putanja nema kraja – dok je živ, on kani biti na turneji. Shepard je uspješno lovio pjevačeve fobije. Primjerice onu poznatu maniju proganjanja – Dylan je bio uvjeren kako ga prate, godinama. I uočava paradoks njegove situacije: čovjek koji se sklanjao potencijalnim uhodama sada je okružen gomilom istih takvih plaćenih da ga čuvaju. Plaćenih iz njegova džepa. U Shepardu je dobio dostojna takmaca čudnoj, frustrirajućoj i oslobađajućoj atmosferi ove glasovite turneje. Shepardu se, na sitno, zamjera da je prema Dylanu postavljen prepodanički. Ali Dylan prirodno mami svoje sugovornike na najavljivanje. Tko je god gledao Scorseseov dokumentarac o njemu, znat će i sam zašto. Njegova je superiornost prirodno stečena i teče iz njega, to nije rika jelena pred parenjem, nego nešto što ga okružuje kao njegov miris. Muhammad Ali rocka i folka. Na koncu, ako već ne vjerujemo osobama pred kojima se kleči, vjeru u smisao toga treba potražiti u onom koji kleči. Shepard je tu znao što radi, isto kao i Dylan kada se odlučio baš za njega.