Dan Hind  

Obrisi krize

Banalno je izjaviti da se nalazimo usred krize. To se može parafrazirati na više načina: suočeni smo sa socijalnom, financijskom, fiskalnom, okolišnom i političkom krizom. Mediji su suočeni sa svojom vlastitom krizom, boreći se da ostanu istovremeno plauzibilni i solventni. No ono što podupire sve te krize, i što ih u velikoj mjeri oblikuje, je kriza javnosti. Pod time mislim da narod trenutno ne može pribaviti i dijeliti informacije potrebne za samostalno političko djelovanje. Javnost, u značenju informiranog i autonomnog tijela koje je sposobno inicirati politički pravac i mijenjati zakone, postoji, ali veliku većinu nas isključuje. U neoliberalnom uređenju, javni status pripada samo onima koji utjelovljuju logiku bogaćenja pomoću sile, prijevare i slobodne razmjene. Javnost, kao tijelo svojim državljanstvom kvalificirano da odredi sadržaj politike i da ograniči elite, ne postoji. Ustrojstvo znanja mnoge ljude ostavlja nesposobnima da stvore pravu sliku svijeta i da je podijele s drugima.

Tri nedostatka političkog znanja

Do sada smo bili lišavani znanja potrebnog za samoupravljanje i političko djelovanje u tri ključna aspekta. Prvo, nedostaje nam znanje o svijetu izvan našeg neposrednog iskustva. Na primjer, još uvijek nismo do kraja pojmili moć novca da utječe na kreiranje reprezentacija na koje se oslanjamo kada stupamo u odnose jedni s drugima i s vladajućim institucijama. Općenito gledano, o velikoj količini državno-korporacijskih aktivnosti se ne izvješćuje detaljno, a jedva da se o njima nešto kaže u glavnim crtama, sve dok ne prerastu u stvar koje su svi svjesni, poput ratnih užasa ili ekonomske krize. Drugo, nedostaje nam odgovarajuće znanje o našim sugrađanima, premda je cijelo pučanstvo podvrgnuto nečemu poput trajnog nadzora od strane glasačke industrije.

Naposljetku, nedostaje nam znanje o uvjetima koji su potrebni ako želimo voditi živote koji su istinski slobodno odabrani. Trenutna vladajuća ideologija ljudsku prirodu opisuje radikalno pogrešnim i degradirajućim terminima. Mješavina sociobiologije i neoliberalizma u kojoj živimo i formiramo shvaćanje o sebi samima potvrđuje i učvršćuje postojeći sustav. Izrazito nepouzdanim sustavom informiranja otuđeni smo od vlastitih potreba i sposobnosti, jedni od drugih i od svijeta.

Kriza – naša kriza – pripremala se dugo. Vidjeli su je već Dewey i Lippmann u Americi dvadesetih godina a, unatoč popularnim postignućima New Deala (programa Rooseveltovih socijalnih i gospodarskih reformi) u SAD-u i Laburističke vlade u Velikoj Britaniji, stvarno isključenje većine iz procesa donošenja odluka o pitanjima od opće važnosti intenziviralo se nakon Drugog svjetskog rata, kada je narod obranu svojih interesa prepustio birokratski organiziranim grupama. Narodna mobilizacija i ratobornost u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća otvorili su put kulturi liberalne administracije. Radnički pokret u SAD-u prihvatio je mjesto koje mu je dodijeljeno u miješanoj ekonomiji, dijelom zahvaljujući agresivnoj propagandnoj kampanji privatnih poduzeća usmjerenoj ka odbijanju daljnjih prijetnji njihovoj nadmoći, a dijelom državi koja je napravila neke poteze kojima je htjela nastojanja za demokratiziranjem ekonomije dovesti u vezu sa sovjetskim komunizmom. Iako je podvrgnuto regulaciji, uz obvezu davanja velikodušnih povlastica zaposlenicima, korporativno poslovanje sadržajno je ostalo netaknuto. Činilo se da se u Velikoj Britaniji poslijeratnom nagodbom vođama sindikata dodjeljuje trajno mjesto u nacionalnoj strukturi moći, tako dugo dok ovi prihvaćaju postojeći sustav vlasništva i kontrole. Država je u obje zemlje spriječila nastojanja da se programi za pokretanje strukturne promjene održe i prošire, povezujući radikalizam sa staljinizmom i povlačeći vodstvo sindikata u suradnju protiv neprijatelja u Hladnom ratu.

Državni aktivizam i tržišno poslovanje nepokolebljivo su narušili popularnu reprezentaciju u poslijeratnoj nagodbi. U Americi je s jedne strane država privodila ili maltretirala radikale, a s druge redistribuirala bogatstvo i regulirala industriju, čime je podupirala mišljenje da je radikalna promjena nepotrebna. U Britaniji je sposobnost organizirane radničke klase da razmjenjuje podatke opala kada su komercijalni pritisci natjerali sindikalni pokret da se odrekne svojih novina, Daily Herald. Prije preobrazbe u Sun i prodaje Rupertu Murdochu, Herald je imao brojno i odano čitateljstvo. No, na kraju je nedostatak prihoda od oglasa onemogućio radničkom pokretu da zadrži sposobnost izdavanja na veliko.1

Privatno umjesto javnog

(...) Javni službenici radili su zajedno s elitama iz radničke i privatne industrije kako bi odredili svoju politiku. Umjesto pretvaranja popularnih zahtjeva za reformom u zakone, oni su implementirali rješenja odozgo. U SAD-u je Johnsonov program Great Society pokušao ukloniti problem siromaštva konzultiranjem tehnokratskih stručnjaka sa sveučilišta. U Velikoj Britaniji, laburistička vlada je pokušala slomiti moć državne blagajne i istovremeno preraditi način upravljanja ekonomijom na način koji bi promicao industrijski razvoj i smanjio moć financija. No, učinila je to bez programa društvene preobrazbe o kojem bi se raspravljalo i kojeg bi ljudi razumjeli. Kada je sedamdesetih godina gospodarstvo krenulo propadati sa socijaldemokratskom nagodbom ustanovljenom nakon 1945., informirani i uporni masovni pokreti koji su tu nagodbu osigurali – iznad svih radnički pokret – nisu ga mogli obraniti.

Novi politički poredak 1979. – 1980. doveo je do rastuće zamjene javnog i privatnog. Političari su nastojali postići uspjeh na izborima oglašavajući svoju osobnost, a sofisticirana industrija upravljanja percepcijom učinila je sve što je mogla kako bi tvrdnje o privatnim kvalitetama političara pretvorila u kvalifikacije za rad u državnoj službi. Kampanje su se opetovano fokusirale na pitanja osobne kompetencije i karaktera te iskorištavale emocionalne resurse rase i spolnosti. Biografske činjenice zamijenile su politički program. U SAD-u su od 1981. godine na mjestu predsjednika dominirale figure koje je odlikovala sposobnost da stvore iluziju intimnog angažmana s masovnom publikom. Tri predsjednika koja su na toj poziciji bila po dva mandata – Reagan, Clinton i Bush II – bili su, svaki na svoj način, čudovišta prijaznosti.

Neposredno nakon terorističkih napada u rujnu 2001., predsjednik Bush obznanio je da se zemlja nalazi u ratnom stanju. Onima koji su upitali što mogu učiniti za svoju zemlju tijekom tog izvanrednog stanja rečeno je da zadrže pozitivan stav i surađuju s vlastima.2 Privatne geste – zagrljaji, molitve, shopping – ponuđene su kao nadomjestak za sudjelovanje u politici. Od Amerikanaca se nije očekivalo da raspravljaju o tome što su napadi značili, kako bi njihova država trebala reagirati, a da ne spominjem ustavnost predsjednikove objave rata. Čitajući retoriku Bushove vlade i njegovog rata bez geografskih ili vremenskih granica, teško je oprostiti Lippmannovom povjerenju u to da će oni upućeni stvoriti ispravnu sliku svijeta u umovima pripadnika naroda. Kada nije izazivala histeriju uvjeravajući u realnost prijetnje nuklearnog terorizma, Bushova vlada proizvodila je postojani niz utješnih ili umirujućih stereotipa putem kojih je narod postupke države vidio isključivo u šarenom svjetlu moralističke sentimentalnosti. Crno-bijeli stav javnog rasuđivanja bio je, kada god je to bilo moguće, prokazan kao defetizam.

Političko brendiranje

Naravno, ono što Richard Senett u knjizi The Fall of Public Man naziva “nadređivanjem privatnog javnom imaginariju”3, dugogodišnje je obilježje izborne politike. Pišući krajem sedamdesetih, Sennett je Nixona vidio kao najnovijeg u dugom nizu populista desnog krila: “S jedne strane postoji netko protiv establishmenta tko dramatizira svoju motivaciju, a ne svoja djela; on prezrivo gleda na establishment, čiji su osjećaji plitki jer su uvijek zaštićeni pristojnošću i pretvaranjem. S druge strane, taj mitski establishment gleda prezrivo na malog čovjeka, ali on to samopouzdanje ne zaslužuje: nadalje, oni su u zavjeri, nekako, sa šljamom koji želi raskoliti cijelo društvo”.4 Sennett ovdje opisuje politiku društvenog gnjeva koja će kasnije osigurati dvostruki mandat Reaganu i Bushu mlađem i koji je Sarah Palin osigurao kratkotrajni značaj na nacionalnoj razini. U svakom slučaju, drama osobnosti trijumfira nad bezbojnim svijetom činjenica. Glasnogovornik General Electrica postaje junak privatnog poduzeća; imućan neradnički potomak plemićke obitelji iz Nove Engleske postaje izravan, rječit britki Teksašanin; pohlepan promotor korporativnog urbanog razvoja postaje utjelovljenje emocionalno snažne “prave Amerike”.

Slično, političke klase i oni odgovorni za izvještavanje o njima uvijek su preferirali komplikacije osobnog animoziteta i mikroskopski okvir skandala u odnosu na politički sadržaj; društveno pronicljivi muškarci i žene u Angloamerici paze da ne budu previše zabrinuti pitanjima principa kako njihovi prijatelji ne bi brinuli da neće poštivati princip uzvrata usluge. Američki novinar James Reston je 1958. zlobno primijetio da je “večeras Kapital zasjao punim sjajem”: “Nakon što se do smrti dosađivao u ekonomskoj krizi Zapada, on konačno ima onu vrstu jednostavnog političkog osobnog sukoba kakvu voli: sukob pristaša oko toga tko je Shermanu Adamsu platio račun u bostonskom hotelu”.5

Ono što se promijenilo jest opseg u kojem se medijska pokrivenost političkog procesa općenito i predsjedničkih izbora zasebno sada čini lišena svega osim jezika privatne sfere. Pritužba lijevog krila da se političke kandidate sada oglašava poput brendova možda je klišej, ali oni koji rukovode tim brendovima pričaju otvoreno o poslu koji obavljaju. Voditelj kampanje senatora Johna McCaina, Rick Davis, rado je priznao da “u ovim izborima nije riječ o ishodu; u ovim izborima se radi o složenom pogledu na ono što ljudi uzimaju ovim kandidatima”6, dok se Desirée Rogers , društvena tajnica Bijele kuće, hvalila da “imamo najbolji brend na zemlji: Obama brend. Naše mogućnosti su neograničene”.7 Naravno, dva mjeseca kasnije, u lipnju 2009., Obamina kampanja pokupila je dvije nagrade na Lion International Advertising festivalu u Cannesu.8 Političke različitosti su i dalje tu i ponekad je njihov utjecaj na opću populaciju jako značajan, ali ih je gotovo nemoguće raspoznati u mainstream opisima stranaka ili u iskazima kandidata.

Jezik hidrauličkog inženjeringa

Kako bi se promovirale ideje i pozadinska uvjerenja u opoziciji spram kojih su pojedini političari izgradili svoje brendove, korištene su marketinške metode. Jednostavni slogani i emotivno nabijene slike komercijalne promidžbe usklađeni su s umjetničkom paradigmom i vještinom upravljanja percepcijom. Akademici, direktori medijskih kuća i specijalisti za psihološko ratovanje surađivali su na plasiranju proizvoda u kojima je nerealnim konceptima poput “Kraja povijesti”, “Rata protiv terorizma” i “Operacije ‘Sloboda Iraku’” dan dojam pouzdanosti putem lukave potrošnje novca. Koristeći te kapitalizirane fraze, industrija i financije ulile su bilijune dolara u promicanje principa slobodnog tržišta koji su zauzvrat opravdali osvajanje SAD-a od strane korporativnih i financijskih elita.

Političari i dalje brinu za široku populaciju, naravno, ali svoj uspjeh mjere rasponom u kojem su sposobni ublažiti ili preusmjeriti narodne strasti. Političari ispituju stavove javnosti ne bi li otkrili kako bi mogli formulirati pobjednički izborni prijedlog, ili kako fino naštimati svoja predsjednička priopćenja. Ova reinvencija politike kao lansiranja proizvoda koji su poduprti istraživanjima tržišta odvila se unutar konsenzusa o srodnim poljima političke ekonomije i strane politike – natjecanje političkih stranaka sve više postaje pitanje brendiranja, politike osjećaja, simbolizma i identiteta.

U Velikoj Britaniji, Tony Blair dao je primjer ove nove lude politike u dopisu 2000., kada se njegova vlada borila s nizom problema uključujući kontroverzu koju je izazvao seljak iz Norfolka kada je u svojoj kući ustrijelio i ubio provalnika. Blair se žalio zbog “nedostatka ikakvog odgovora s naše strane koji bi izgledao kao da je suosjećao s brigama naroda, a potom te brige usmjerio u pravom smjeru”. Blair je želio pokazati britanskom narodu da je na njegovoj strani i da se “zauzima za Veliku Britaniju”. Shodno tome, zatražio je “dvije ili tri atraktivne inicijative” čiji bi “stav spram obitelji bio u potpunosti konvencionalan”.9 Drugim riječima, politiku je trebalo oblikovati tako da služi komunikacijskoj agendi. Teško da bi moglo biti drugačije. Tržišne snage su stavljale sve veći pritisak pred britanska kućanstva, što je bio samo dodatni razlog vladi da oglašava svoj “u potpunosti konvencionalan” stav spram obitelji. Vlada bi trebala izgledati kao da suosjeća s brigama javnosti, kako bi ih usmjerila u ispravnom smjeru. Bernaysu bi se dopala Blairova samopouzdana upotreba jezika hidrauličkog inženjeringa.

Država i korporacija

U međuvremenu su poduzetnici inzistirali na svom pravu na selektivno javni status. Pobornici “korporativne društvene odgovornosti” i “korporativnog građanstva” zahtijevali su da se korporacije tretiraju kao pouzdani upravitelji javnim dobrom, premda ih je zakon SAD-a obvezivao samo na to da služe interesima svojih dioničara i često je njima u praksi upravljano na način da od toga profitiraju stariji menadžeri i njihovi financijski savjetnici. U nekim stvarima su oni koji su govorili u ime korporacija imali pravo. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, njemački državnik i industrijalac Walter Rathenau primijetio je: “Tvrdnje o vlasništvu podijeljene su na takav način, i tako promjenjivo, da poduzeće dobiva samostalan život, kao da ne pripada nikome; ono preuzima objektivno postojanje, onakvo kakvo je ranije bilo utjelovljeno samo u državi i crkvi, u općinskim korporacijama, u samoupravnoj korporaciji, u životu ceha ili religijskog reda. Depersonalizacija poduzeća, odvajanje imovine od vlasnika, vodi do točke u kojoj se poduzeće transformira u instituciju koja po svojoj naravi sliči na državu”.10 Premda njihovi predstavnici inzistiraju naizmjence na svom javnom pravu na državljanstvo i svom privatnom pravu da ih se pusti na miru, oni imaju više toga zajedničkog s državama nego s ljudskim bićima. Zbilja, ovi entiteti nalik na državu autsorsanjem su postali vladini partneri, a njihove sposobnosti su unaprijedile sposobnost države da projicira moć. Godine 1983., Nacionalno vijeće sigurnosti okarakteriziralo je “zemljine tuzemne i međunarodne telekomunikacijske resurse, uključujući komercijalne, privatne i one u posjedu vlade” kao “bitne elemente u podupiranju nacionalne sigurnosne politike i strategije SAD-a”.11 Država koristi ove korporativne telekomunikacijske resurse kako bi prikupila podatke i provodila diplomaciju. To uključuje “javnu diplomaciju”, pristojan izraz za psihološko ratovanje kada ga vodi država protiv svoje i tuđe populacije. Oni koji se žale na kulturni imperijalizam SAD-a često su ismijavani zbog naivnog antiamerikanizma. U svjetlu primjedbi Nacionalnog vijeća sigurnosti o strateškim vrijednostima privatnih telekomunikacijskih poduzeća, kritika se donekle čini još naivnijom.

Pretenzije na javni status, bile one opravdane služenjem države ili idejama poput korporativnog građanstva, ne podrazumijevaju nikakvo slabljenje privatne kontrole. Nakon što su se poigravali idejom da zaposlenicima dopuste da donekle sudjeluju u upravljanju poduzećima, Laburisti su uzmaknuli u trenutku u kojem su saznali da se korporacijama ta ideja ne sviđa. Geoff Mulgan je akademiku Shannu Turnballu rekao da “su direktori poduzeća bili zabrinuti da će ih proglasiti odgovornima za ljude koji nisu dioničari, a institucionalni investitori su strahovali da će to uništiti dioničarsku vrijednost”.12

Varljivi dojmovi i imitacija brige

Ovoj zbrci oko miješanja javnog i privatnog pridonijeli su mediji inzistiranjem na svom pravu da intimni život tretiraju kao komercijalni resurs. Novinari su svoj lov na opscene priče opravdavali time da je riječ o načinu provođenja javnih moralnih normi. Jedan ugledni novinarski urednik je čak tvrdio da je skandal namamio mase da prate njihovo izvještavanje o “pitanjima od javnog značaja”. U rječitom i odlično tajmiranom govoru – koji je održan devet i pol tjedana nakon Lehmansove propasti – Paul Dacre iz Daily Maila inzistirao je na svom pravu da ponizi pojedince za koje je smatrao da na neki način nisu uspjeli ispuniti prihvatljive standarde ponašanja: “Tisak je stotinama godina igrao ulogu u javnom sramoćenju. On ima tu slobodu da prepozna one koji su povrijedili javne standarde doličnosti – upravo one standarde u koje vjeruju njegovi čitatelji – i izlože prekršitelje javnoj osudi. Da se njihovi čitatelji ne slažu s obranom takvih vrijednosti, ne bi kupovali te novine u tako velikom broju. Drugim riječima, ako visokotiražne novine, koje također posvećuju značajan prostor izvještavanju i analizi pitanja od javnog značaja, nemaju tu slobodu da pišu o skandalima, sumnjam da bi zadržali svoju tiražu, s očitim zabrinjavajućim implikacijama po demokratski proces”.13 Intimni život, poput skandala ili nečije zanimacije, oduvijek je bio materijal za popularno novinarstvo. Selektivna upotreba medija kako bi se detalji privatnog života učinili javnima daje vlasnicima novinskih kuća ogromnu moć. Slavna osoba pruža postojan izvor prihoda koji se potom mogu upotrijebiti za subvencioniranje “reportaža i analiza pitanja od javnog značaja” koji se usredotočuju na prijaznost i kompetenciju političara kojega vlasnik odobrava te na nemoral i nestabilnost svih ostalih. Kada ih sagledamo u ovom svjetlu, velike medijske operacije nalikuju sustavu eksplicitnog pokroviteljstva i implicitne ucjene više nego sredstvu za pružanje informacija koje su većini potrebne da bi bili aktivni građani. Drugim riječima, kada ogromne intimnosti slavnih osoba u potpunosti ne istisnu raspravu o pitanjima od javnog značaja, kategorije privatnog života dominiraju nad prikazom politike i ekonomije.

Također, dok institucije privatne ekonomije teže stanju građanstva, one također pozivaju građane da nanovo izmisle sami sebe na komercijalnoj fronti. Osobnost, izgled i talent postaju još efikasnije komodificirani. U ranim pedesetim C. Wright Mills je primijetio kako “u mnogim slojevima neproizvodnih zaposlenja, osobine poput uslužnosti, spremnosti na pomoć i ljubaznosti, koje su nekoć bile intimne, sada su dio impersonalnih sredstava za zarađivanje”.14 Sada radno mjesto zahtijeva sve uvjerljivije pokazivanje entuzijazma pa čak i afekcije od strane zaposlenika. Korporacija se želi integrirati u strukture državne administracije s jedne strane i u emocionalne živote svojih zaposlenika i klijenata s druge. Tim zaposlenicima i klijentima – dakle većini populacije – uskraćeno je znanje o impersonalnim sustavima na koje se oslanjaju i umjesto toga im je ponuđen niz varljivih dojmova i imitacija ljudske brige