Nick Cave se na petnaestom studijskom albumu s Bad Seedsima odlučio na neobično suptilan, atmosferičan pristup u kojem se čuju godine iskustva, ali i odbljesci rada na filmskoj glazbi s Warrenom Ellisom. Mudar je to potez nakon dva Grinderman albuma i Dig Lazarus Dig!!!, koji su balansirali na rubu ironijskog shvaćanja rockerske ikonografije i čistog kiča. Cavea doduše ni ovdje nisu napustili smisao za humor i sarkastičnost, no glazba je nesvakidašnje suzdržana, minimalistička u izvedbi, ali i bogata emotivnim nabojem. Koncept albuma bi se doslovno mogao opisati kao obrnuta power balada. Dok u klasičnim power baladama uvijek dođe do instrumentalne erupcije koja simbolizira emocionalnu katarzu, na Push The Sky Away situacija je suprotna pa stalno prisutne tenzije gotovo nikad ne dobiju razrješenje. Iznimka od toga pravila je primjerice orkestralna završnica u Jubilee Street, no to je nužnost koju je zahtijevala pomalo melodramatična tematika pjesme.
Cave je u zrelim godinama pronašao istinskog redatelja u sebi, a ne tek pukog storytellera pa se album doima poput filma lišenog slike. Vodeći bend nesmiljeno i sigurno, on kreira cjeline lišene akrobacija i afektiranja, ostavljajući ponekad stvari namjerno neodgovorenima, kao u završnoj naslovnoj pjesmi, ujedno i jednoj od najljepših u njegovom bogatom opusu. Tekstualno gledano, Cave svojim uobičajenim preokupacijama poput ljubavi, smrti i religije ovog puta pristupa kao da upisuje pojmove u Google. Tako se u Higgs Boson Blues miješaju reference na Roberta Johnsona i Miley Cyrus, fiziku i ikonografsku fascinaciju automobilima. Međutim, vrijeme ne troši na postmoderne dosjetke kako bi se narugao slušatelju. Koristeći rječnik Interneta (We No Who U R, We Real Cool) u jednakoj mjeri kao i sebi svojstvenu prepoznatljivu mitologizaciju (Water`s Edge, Jubilee Street), on zapravo nanovo kopa po temama koje ga oduvijek opsjedaju, samo s jednom, novom, obnovljenom znatiželjom. Prilagodivši svoj izričaj duhu vremena Cave i dalje nastavlja opsesivnu potragu za iskonskom ljudskom prirodom.
Zanimljivost Push The Sky Away je u tome što ovdje možda i po prvi put izgleda da više ne misli da je doista i može pronaći. Mijenjajući Bibliju Wikipedijom Cave prestaje biti propovjednikom i ponovo postaje istraživačem. Ponekad je najteže priznati da ne znaš odgovore i baš zato je ovaj album tako prelijepo nezavršen. Nudeći pitanja na koja ni slušatelj ni autor nemaju odgovor, Push the Sky Away postaje metaforom samog života.