Obrnuto žensko pismo za Sibilu

Žensko pismo. Dva su pisma na leđima ovog neopisivo nepismenog vremena; ono pismeno i ono polupismeno, a veći je ponor između pismenog i polupismenog nego između pismenog i nepismenog. Zato nema većeg sofizma od onog kojeg razumijeva sintagma “žensko pismo”. Elementarna logika nas poučava da je pismo ili dobro ili loše. Trećeg nema. Ženskog pisma nema kao što nema ni ženske matematike ili ženske geografije. Međutim, nekima estetika “ženskog pisma” služi da se riješe pravih žena i dubokih rana, koje svaka estetika pretvara u operu ili zgoljni papir. Nema ženskog pisma, ali postoje oni tragovi koje na koži žena ostavlja povijest, ekonomija, socijalne i kulturne prilike i neprilike, kao uvijek prokleti i sve prije nego sveti tragovi, kao prokleti, kao mučki, kao krvnički, tragovi oskvrnuća ženskog tijela, tragovi oskvrnuća, tragovi poniženja i ponižavanja, tragovi krvi, nasilja, uvijek gluhog i slijepog, tragovi ratova, silovanja, tragovi pakleni... Takvo pismo jest i “žensko”, ali van svake plitke estetike, ali njegov auctor nije samo žensko tijelo nego zapravo ono što se može nazvati eufemistički “ženska sudbina”.

Zato bih rekao da je Ledeni general prije drama pitanja nego pisma, to nije drama ni estetike ni kozmetike, ženske ili ne. Tko je pravi uzročnik ili ročnik ženske sudbine, kao da se Sibila pita nad skupinom ljudi u drami čija se radnja jasno opisuje na obodu negativne utopije: “Paneuropski kazneni zavod smješten na otoku Ilheu da Fonte de Areija usred Atlanskog oceana, oko 900 kilometara od iberske obale i 400 kilometara od ruba Afrike u ravnini Casablance. Započinje na Veliki Petak 2265, pet mjeseci nakon velike katastrofe koja je pogodila kontinent.”

Balkan – politički Bermudski trokut

U Berlinu su u čitanju smjesta otčitali da je katastrofa “nuklearna”, iako ništa u drami ne otvara tu mogućnost, niti je isključuje. Kakva je to katastrofa - ostaje do kraja zagonetno, što znači da je riječ o metafori za bilo koju katastrofu, prirodnu, moralnu, atomsku, zašto ne, političku, ekološku. Jedino što katastrofa nosi jest ono strukturalno, dakle sudbinsko, što ljude i otok izolira od “viših” ili “boljih” rješenja, koja dolaze iz “boljeg društva” ili “boljih vremena” i sličnih imaginarija. Katastrofa je znak da smo osuđeni na vlastita rješenja, da je jedini lijek sama smrt, to jest osuđenost na vječno ponavljanje iste surove povijesti, van koje nam nema izlaska, osim da je sami promijenimo. Zato je atribucija “prokletog otoka” važnija od samog otoka, jer atribucija jede svaku supstanciju, prostor, vrijeme, pa i same ljude, aktere drame.

U drami, kao i polemici, morate reći ne samo istinu nego i više od istine da biste pogodili istinu.

A pri tome je dobro znati da sreću od nesreće dijele samo dva mala slova.

Balkan. Prvi je refleks bilo čiju dramu prevesti na elementaran jezik “političkog Balkana”. Posve analogan refleks je opcija “slijepog oka”, pogled slijepe, ravnodušne, postmodernističke Europe na zbivanja oko Balkana, kao političkog Bermudskog trokuta posljednjih dvaju stoljeća.

Moralna i intelektualna katastrofa ne pogađa samo one koji su žrtve nego još više one koji su suci, a najbolji je primjer tzv. “postmoderna”, kao način razmišljanja i kao način suđenja nečem što je tek dio slijepe mrlje u oko moralne i intelektualne Europe. Sudi se, a ne vidi čemu se sudi. Misli se, a ne zna se o čemu je riječ. Fraze zamjenjuju istine, opća mjesta sudbinu, a ubojice bili su i ostaju ratni heroji u očima svog naroda.

Najnovije otkriće političkog terora nikako ne počinje za Zapad rušenjem World Trade Centrea, jer ta priča je opasnija i dublja, stoljećima.

Bog je bomba

Asassino. Politička i ostala posve banalna ubojstva toliko su obilježila renesansni život u Italiji i ondašnjoj Europi da se pojam ubojstva imenuje direktnim prijevodom s arapskog: h a c h c h a c h i ili onaj koji rabi opijat zvan hašiš. Odatle u talijanskom imenica assassino, kao uspomena ne samo na konkretan čin nego i na podrijetlo počinitelja, arapsko. Već oko 1560. nailazimo na taj izraz i u francuskom slabo prilagođen duhu toga jezika: a s s a s s i n.

Za terorista svijet je zatvor u kojem Bog služi kao bomba za dizanje zidova u nebesa. A nebesa služe tek kao poligon za dizanje čitava svijeta u nebesa.

Militarizam i religiozni fundamentalizam dva su lica iste medalje.

Osim nuklearnog oružja postoji i moćnije oružje za dizanje ovog svijeta u zrak, a to je čovjek kao oružje u Božjoj ruci.

Uništenje svijeta počinje uništenjem ili moralnim poniženjem izvora života, same žene.

Katastrofalno sljepilo Europe prema “etničkim” ili “građanskim” ratovima. Čim je rat “etnički” on se nikog ne tiče osim etniciteta o kojem je riječ. Recept za nemiješanje je recept za sljepilo i obratno.

Ledeno. Atribucija koja je uvijek jača od imenice. Druga riječ za Danteov ili bilo koji drugi pakao. Sibir je oblik katastrofe ne samo onih koji su u njemu stradali nego i onih koji su to mirno gledali. Ni Holokaust nije bez krivnje onih koji “nisu znali”.

Ledeni general ili generalizacija ledene logike uništenja svega živog. Ali ipak, među živim dramskim licima, u najmanjem tragu prave drame, generalizacija svih problema svijeta i života svodi se na jednostavan recept - na uništenje života.

Uzaludna nada

U drami Ledeni general sve počinje uvodom scenom Magdalene i njena brata Dominga, djeteta koje je retardirano od užasa života u kažnjeničkoj koloniji na otoku. Dijete koje je očito vidjelo ono što djeca ne smiju vidjeti.

Adagio. Tempo uvodne scene je adagio, sporo, tiho, pa sve jače, ali još usporeno kao početni zvuci Ravelova Bolera.

Emocija traži taj adagio, kao i svi diluvijalni relikti ne poznaje vrijeme, nema povijest, niti gleda u sat. Emocija je oblik minijaturne vječnosti.

Jedina riječ koju izgovara Domingo: Ne, ne i ne. Uz didaskaliju da pokušava obgrliti Magdalenu. Prvi znaci života su ujedno i prvi znaci humora. Domingo kaže Magdaleni posve besmisleno: Muuuuu. Magdalena ponavlja cinično: “Muuuu, vole jedan, vole”, dok Domingo čuje samo: “Vole, vole”.

Hannah Arendt kaže da je Zlo u banalizaciji, dakle nije misao nego odsutnost misli, nije odluka nego odsutnost odluke, nije lice nego bezličnost, ali upravo ta dimenzija daje definiciju moderne političnosti kao ukidanja javne odgovornosti, nasuprot formi grčke političnosti kao javne odgovornosti za svoj grad, za svoj univerzum.

Boginja svih koji su osuđeni zapravo je boginja svih živih, a zove se: Nada, ali tako da ta imenica krije dodatak koji je smrtonosan: uzaludna Nada.

Smrt nas drugih užasava, ali naša smrt nas uspavljuje i umiruje svim mogućim oblicima nade, slatkih obećanja i umirujućih oblika umiranja.

Kada u drugoj sceni Ivo kaže da je kažnjenik “davno otplatio svoj dug društvu” i da mu sada “Smrt dahće u uho kao žena, samo što nije, a on, bijeda posljednja, raširio oči, čeka smrt ko spas. Nada se”. Ovo “nada se” čisti je paroksizam i na kraju rečenice i na kraju kažnjeničke sudbine.

Gospodar života i smrti

Ahmad. Glavno lice čitave drame, može se čitati i kao lice despocije, ali i kao lice religije, kao i lice čiste politike. Lice despocije kao religije brutalne sile. Ali i religije kao religije despocijskih oblika vlasti. Nema čistih oblika vlasti, jer vlast je uvijek multivlast, utoliko što despocija postaje i religija, kao oblik utjehe nad brutalnostima despocije, a religija postaje i sama oblik pravdanja brutalnosti politike i despocije. Politika bez despocije ne može, kao ni tijelo bez kretanja, a svaki oblik kretanja je ubilački. Kao što nema ni politike bez religije “drugog svijeta”, kao sjenke koju baca tijelo zvano “politika”.

Ahmad je demagog, svetac, političar, luđak, opasan tip, pjesnik, intelektualac koji vlada kažnjeničkom kolonijom nakon toliko godina robijanja.

Ahmad kao gospodar života i smrti, rata i mira, terora i vlasti.

Rat kao uzročište masovnog nasilja s ograničenim trajanjem.

Nasilje kao individualizirano nasilje s ograničenim ili trenutačnim trajanjem.

Ahmad je lice koje ukazuje na treću i paklenu varijantu: teror kao masovno i individualizirano nasilje koje može trajati neograničeno vrijeme. Utoliko je teror trajno stanje kolektiviziranog nasilja, koje je strašnije i od rata kao masovnog i relativno kratkotrajnog nasilja nad većinom stanovništva.

Teror je relativno novi patent novije povijesti, jer on ispunjava onaj veliki međuprostor između rata, kao masovnog ali i vremenski ograničenog nasilja, i nasilja kao individualnog i kratkotrajnog oblika rata.

Terreur. Taj stari latinizam koji je dobio svoje moderno lice tek kada se udružio s revolucijom i demagoškom ili populističkom verzijom politike. Svoje konačno civilizacijsko lice dobiva tek u Francuskoj: vrijeme Terora jasno je otčitano kao vrijeme krvavih obračuna u razdoblju 1793, u relativno kratkotrajnom, ali izuzetno krvavom razdoblju od godine dana, dakle do 1794.

Terreur i terribile idu kao sunce i sjenka, pa Saint Justova floksula o “pravednom”, “dobrom” ili “moralnom” teroru smjesta se iskazuje kao prava politička demagogija.

Najnovija događanja nakon 11. rujna pokazuju sve opasnosti političkog i fundamentalističkog terora. Politički se teror može pokrivati zgoljnim frazama o borbi za pravdu, za demokraciju, za bolji svjetski poredak, za istinu, ali tako da se neprekidno premješta u sofisticiranije oblike terora u opasnim kombinacijama s edijskim, političkim ili religijskim demagogijama.

Bog ubojice je ubilački Bog, nema drugog Boga, a to daje pravo svakom razumnom biću da ideju Boga pokuša naći s onu stranu uništenja svijeta.

Riječi, riječi, riječi

Jaki je cinizam zapadnih demokracija da su institucije servaiancile, dakle roba i ropkinje davno izbačene kao neprimjerene toj istoj zapadnoj demokraciji , a da se današnja ekonomski prihodi od trgovine robljem, prije svega ženama i djecom, tako enormni da se mogu usporediti samo s milijardskim prihodima od trgovine oružjem. Prodaja oružja, žena i djece postaje ekonomski bitak ili pravi boljitak zapadnih demokracija. Samo u jednoj godini i samo u Africi proda se 200.000 djece. Brojke o prodanim ženama, ne više i samo u Africi i Aziji, nego i u svim današnjim tranzicijskim zemljama, tolike su da se zapravo ne znaju ili ne smiju prezentirati javnosti demokratskog Zapada.

Ako Susan Sontag kaže: “White race is the cancer of human history” i ako se zna da je Sontagova umrla od c a n c e r a, onda je jedina prava dijagnoza njene smrti to da je umrla ili oboljela od ljudske rase ili vrste, ili pak se i c a n c e r može posve mirne duše proglasiti pripadnikom te iste ljudske rase u vrlo jasnom kontekstu u kojem Susan Sontagova piše o “white race”.

Govor. Onaj tko govori zasigurno propada kroz svoje otvorena usta. To zna i princ Hamlet i zato se on brani sofistično protiv sofizma govora: riječi, riječi, riječi. Ali. Ali, te riječi govore i propast koja nas čeka nakon svih izgovorenih riječi,kao i samog princa Hamleta. Jer smrt je i smrt govora, smrt je nijema doslovično “kao smrt”. Dobri princ zna da su otvorena usta pravi pakao, ali to ne smije reći. Zato i sam sebe citira u posve otrovnom ključu: riječi, riječi, riječi, dragi Polonije. Zato i Ivo u ovoj drami kaže posve na tragu gubitničko monologa Hamletovih sofizama: “Namamili su nas ovdje, na ovaj prokleti otok, a onda zaboravili. Namjerno zaboravili. Kao što se zaboravlja šugavo pseto. Dali su nam kosti. Naše vlastite kosti. Kosti naši drugova. Smrskane, polomljene, otkinute kosti. I sad glođemo sami sebe... Ne ujedamo. Nismo za njih opasni”. Kao ni princ Hamlet. Princ Hamlet zna da kad otvaramo usta, mi smo spremni samo za pad u pakao, koji otvaraju te “samo riječi”. Pakao je otvorio usta, počinje vrijeme prokletih, osuđenih na vlastite kancerozne sofizme... Preko noći, još jučer izgovorene riječi postaju kao istočnjacima čaj, pravi otrov. Sloboda, ljubav, pravda preko noći postaju otrovani čaj, postaju smrtonosna doza koja truje, a ne oslobađa. Zato Hamlet kaže samo: riječi, riječi, riječi. Prevarne, otrovne, smrtonosne riječi. Svaka riječ može ubiti, kao smrtonosni metak, koji dolazi iz najveće daljine. Zato princ može reći: ostatak je šutnja, jer to je naša šutnja i naša smrt, s onu stranu izgovorenog. Zato i Ivo može reći: “Zovu nas vitezovima jer moraju. Časno ime, zar ne?”

Žena podnosi, a ne pravi povijest

Obrnuto žensko pismo. Ako se dominacija nad ženama zamišlja kao dominacija nad životom, kao su žene neka vrst kupljenog patenta za kontrolu nad životom, onda je vladavina nad svim živim izvorima života nešto što počinje i završava kontrolom nad ženskom seksualnošću. Crkva je to oduvijek znala.

Žena upravo podnosi, a ne pravi povijest. Ona ne vodi ratove, ali ona plaća krvavu cijenu svih ratova.

Žena plaća visoku cijenu života svojim životom, svoje djece, dakle smrću svih onih kojima je ona jedini izvor i razlog. Utoliko se ova drama u posve drugom ključu može čitati kao drama žena kao objekta ili dijela plana uništenja života na ovome malom planetu Zemlji. Utoliko su danas posve u pravu žene diljem ovog planeta kada, bez obzira odakle dolazile, iz Amerike, Engleske, Afganistana, Iraka ili Indije, otkrivaju militarizam i religijski fundamentalizam kao dvije strane iste medalje. Utoliko bi se ova drama s puno prava mogla posvetiti onim brojnim ženama koje počinju danas sve glasnije upozoravati na jedino pravo “žensko pismo” koje se piše na koži žena kroz neljudska ponižavanja, kupoprodajne ugovore ženskog roblja, neljudska iznakaženja, kolektivna silovanja u ime zarade, ili pak božanske Objave, posve svejedno. Imena su brojna i sve glasnija: Suheiri Hammad, Rohini Hensman, Rubina Saigol, Susan Hawthorne, Vanada Shiva, Barbara Ehrenrech, Suchita Vemura, Sunera Thobani, Susan Sontag, Madeleine Bunting, Kalpa Sharma, Martha Nussbaum, Ellen Willis, Barbara Kingsolver, Humera Khan, Ayesha Khan, Fatima Akhtar, Anisa Derwish, Barbara Lee i mnoge druge.

Ovdje “žensko pismo” sve više doživljavaju kao pravo, nečije ili ničije, da im bilo tko u ime vlasti, Boga ili naroda piše po koži vlastite “istine”, “slobode” ili “pravde”. Ostavljajući samo prividno ženu pri kraju ili na margini svoje drame, Sibila Petlevski možda aludira i na položaj žene na kraju svake naše povijesne istine, ili pak na kraju naše svake rečenice, kao krvavi i teški trag, naš trag.

Evo, otvaraju se vrata pakla kada se otvore usta.

Možda se i sada iskustvo jezika jednog Dantea udružuje s iskustvom “samo riječi” princa Hamleta, kao neka vrst song of war, kao što piše Ayesha Khan.