Oči kao dugmad na licu anđela povijesti

If a man does not understand hell, his hearth he does not understand.

Alfred Tennyson

Paradise Lost je epski spjev u slobodnom stihu o padu čovjeka engleskog pjesnika Johna Miltona, 16671674VirgilAeneid objavljen 1667. u deset knjiga (izdanje iz 1674. ima dvanaest knjiga na način Vergilijeve Aeneide), napisan da bi se opravdao način ophođenja Boga s ljudima, rasvijetlio konflikt između Božjeg predviđanja i slobodne volje. Angelus novus je naziv djela Paula Kleea, švicarskog umjetnika čiji je Centar u gradu Bernu paradigmatska muzejska zgrada prema projektu Renza Piana, arhitekta iz Genove što ga poznajemo primarno kao jednog od autora Beauborga u Parizu. Zgrada je oblikovana kao tri uzastopna vala, prateći konfiguraciju terena i silhouetu Alpa na horizontu, s krovnom konstrukcijom koja je ujedno pergola: po sebi je remek-djelo muzejske arhitekture, jedan od dva objekata s izložbenim programom u Švicarskoj (uz Fundaciju Beyeler u Bernu, ozračja dnevne sobe, gdje sjedeći u sofi kontempliraš pred djelima umjetnosti; zgrada-palača suvremene arhitekture obložena je crvenim pješčanikom, nalazeći se u perivoju s jezerom i japanskim trešnjama) ovoga autora, koji radi s veseljem: “Biti arhitektom je najbolja stvar na svijetu: jer na ovom malom planetu gdje ništa nije ostalo da bude otkriveno, projektiranje je jedna od rijetkih preostalih avantura“. Angelus novus je polarna opozicija Picassovoj Guernici (djelo nastalo nakon što je Luftwaffe bombardirao baskijski gradić Guernicu, žarište republikanskog otpora, na dan 28. travnja 1937. Razaranje Guernice bio je demonstracija nove metode tepih-bombardiranja. Naravno, ono je mnogo više od dokumenta rata. Na slici nema naznake konkretne lokacije ili ratne akcije. Prikazan je ogoljeli zločin, čiji su simboli: slomljeni mač u istrgnutoj ruci (simbol skršenog otpora golorukog naroda), ranjeni konj (pokoreni narod koji je plemenit i snažan), žena s bakljom (sloboda), žena s mrtvim djetetom (stradanje civila)), a oba su ikonička djela umjetnosti 20. stoljeća, u uskoj svezi s povijesnim trenutkom u kojemu nastaju. Walter Benjamin piše 1939.: “Kleeova slika nazvana Angelus novus prikazuje anđela koji se čini da će se baš maknuti od nečeg što fiksirano kontemplira. Njegove oči zure, njegova su usta otvorena a krila raširena. To je lice anđela povijesti…”. Dvije su verzije Angelusa novusa, prva je crtež bojicom na papiru, druga je nastala metodom koju je Klee “izumio”, transfera boja: naime, crtež u crnom ulju pritisnuo bi o drugi papir i na tako dobiveni preslik, s tragovima pritiskanja rukom i pritom nastalim zamućenjima i mrljama, intervenirao bi nanošenjem akvarela (između 1919. i 1925. napravio je više od dvije stotine tako transferiranih djela, gdje bi izvorni crtež više puta otiskivao te potom nanosio različite boje na pojedine otiske; zanimljivo je, otisci su na tržištu postizali cijenu dvostruko veću od prvog, rukom načinjenog crteža). Kleeov akvarel je zatvoreni semantički sustav koji utjelovljuje ideju savršenog (anđeo, očiju nalik na dugmad), jer je nesavršen. Umjetnici na izložbi Lost paradise jednako nas tako prevode u svijet onkraj sigurne i poznate svakodnevnice.

Gadji beri bimba

Ono što vidimo našim očima ne odražava uvijek pravu stvarnost, ili ono što vjerujemo da je stvarno; “Seeing isn’t always believing. Traumatic events are often accompanied by a form of disassociation”, napisat će u autobiografskom eseju Siri Hustevedt, svjedokinja terorističkog napada na Twin Towers,  9/11, događaja koji se smatra trenutkom prijelaza 20. i 21. stoljeća, nalik na sarajevsku akciju Crne ruke 1914. – oba su označila krizu demokratske vjere u napredak društva. Švicarski umjetnik Pietro Mattioli izlaže devet fotografija umjetnika avangarde u uniformama različitih identifikacija, među njima je i Paul Klee: “Je li futurizam bio revolucionaran, ili fašistički? Je li dada bila afirmativna ili negativna? Je li nadrealizam estetski ili revolucionarni pokret?” (Paul Mann, The Theory-Death of Avant-Garde). Strast za dekonstrukcijom je kreativna strast, smatrao je Mikkhail Bakuhnin, povijest svih do sada postojećih društava promatrajući kao povijest klasnih borbi. Avangardni umjetnik, s nagnućem ka destrukciji etabliranih vrednota i reifikaciji apstraktnih koncepata, je i Hugo Ball iz Münchena, koji je 23. lipnja 1916. u ciriškom Cabaret Voltaireu, noseći neobično uglato kubističko odijelo koje negira tijelo nositelja, recitirao tzv. zvučnu pjesmu Gadji beri bimba, prizivajući prvotnu alkemiju riječi i jezika koju je uništio žurnalizam. Kinetička crno-bijela fotografija Hugo Balla u Cabaret Voltaireu može se vidjeti na izložbi Lost paradise; izložba je postavljena u black box, podrumski dio zgrade, na način horror vacui, preobilja bez mjere, gusto ovješenih slika, crteža, fotografija i video monitora na zidovima, u međuprožimanju vizualnih senzacija. Djela nas “bombardiraju” svojom brojnošću, šokantnom ili drsko izazivajuće senzacionalnom, pa čak i vulgarnom pojavnošću, na način dominacije vizualnog osjeta i umnažanja slika u suvremenom društvu. No ono po čemu se djelo umjetnosti razlikuje od slika posredovanih masovnim medijima, u tenziji reprezentacije i komunikacije, jest da je umjetnost kompleksnija, ili treba takvom biti, od masovnih medija, pritom imajući totalnu slobodu u izboru svojih tema (za razliku od komercijalizirane informacije). Ključan u shvaćanju koncepcije izložbe je citat Paula Austera: “The true purpose of art was not to create beatiful objects… It was a method of understanding, a way of penetrating the world… to enter into the thick of things”. Tacita Dean izlaže fotografske gravure bazirane na kolekciji povijesnih razglednica s motivima nezgoda, nesreća, katastrofa i tragedija ranog 20. stoljeća (Götterdämmerung, iz ciklusa Russian Ending, 2001.). Umjetnica je rukom dopisala da se radi o fikcionalnim prizorima, oslobađajući razglednicu uloge povijesnog svjedočenja, referirajući se u nazivu ciklusa na praksu nijemog filma u Danskoj, kad su za svaki film u produkciji snimani alternativni svršetci – optimistički happy ending za američko tržište, i tragični kraj za rusku publiku.

Ideal perfekcije

Appropriation art koristi načine reprezentacije informacije koje provode mediji, a koji su sami adoptirali fundamentalnu kritiku žurnalizma Huga Balla iz 1916. Taktike eksperimentalnih “nezavisnih” medija i njihov slogan individualizacije – “be your own media!” – prožimaju se s takozvanim “self-media” koji se javljaju kasnih 1960-tih, kao skromne individualističke alternative masovnim medijima no koristeći strategiju real-life akcije, kako bi se dokinula izolacija i Drugost umjetničke scene. Prema Walteru Benjaminu, sva nastojanja da se estetizira politika kulminiraju u jednoj točci: a ta je rat. Uz filmstill Alaina Resnaisa u suradnji s Marguerite Duras (Hiroshima mon amour, 1959.) – film slijedi površnost svakodnevnog, neosviještenog života za razliku od humanističkog vjerovanja u više ciljeve i poslanje umjetnosti; tu je i strah od apokalipse utjelovljene atomskom bombom – iz Hiroshima Peace Memorial Museuma preuzeti su izlošci poput rastopljene glave budističkog kipa, školske uniforme Segawe Masumi te ljetne haljine Hiroshi Terao, koje su dvije djevojke “iz susjedstva“ nosile na dan atomskog napada na Hiroshimu 1945. Anri Sala u video radu Arena iz 2001. pokazuje zoološki vrt u Tirani, u kojemu su za vlasti Envera Hoxhe držane samo autohtone životinje, potom u nagnuću pridruživanju zapadnom svijetu nova vlada nabavlja afričke i indijske lavove, tigrove i slične egzotične životinje, da bi u nemirima 1997. one bile pobijene ili naprosto “otete“. Poljski umjetnik Zbigniew Libera reproducira poznate novinske fotografije 20. stoljeća, mijenja ih na način da informacija postaje dijelom zabavne industrije: mučeni Che Guevara pridiže se iz posljednje postelje, zeza se i puši cigaru sa svojim egzekutorima; naga vijetnamska djevojčica koja bježi pred napalmskom bombom se smiješi, poziraju nam, blistavih osmjeha, zatvorenici u nacističkom kampu. Liberin kontroverzni rad iz 1996., LEGO Concentration Camp, jest upravo nacistički logor sagrađen od LEGO kockica, kao studija Foucaultove biopower, tehnologije moći. Korporacija je umjetniku na zahtjev donirala materijal ne znajući o prirodi projekta, na što je Libera na izložene kutije napisao “sponsored by LEGO Systems”. Kompanija je dakako nijekala umiješanost u priču.

Fernando Sánchez Castillo je autor video rada deskriptivnog naziva Gato Rico muere de un Ataque al Corazon en Chicago (“Bogati mačor” umire od srčanog udara u Chicagu), u kojemu automobil, kamion ili magarac humorno vuku “nađeni objekt“ (objet trouvé), glavu brončanog kipa Francisca Franca – koja pritom poskakuje u vizualnoj tradiciji ilustriranja abolicije političkih sustava, počevši s Pariškom komunom i rušenjem Stupa pobjede na Place Vendôme 1871. Za Georgesa Bataillea, moderna umjetnost je rođena u trenutku kad su isti uzroci prestali izazivati iste učinke; u procesu prijelaza od “go?t” na “désir”, “beauté”/“intensité”, “forme”/“informe” u umjetnosti koja se oslobađa ideala perfekcije jer, “paradoksalno, slika može sadržavati ideal perfekcije tako dugo dok ne bude dovršena”. Balzac, naprotiv, preporučuje, pokušajte izliti u gipsu odljev ruke osobe koju volite: ispred sebe ćete vidjeti sablastan komad tijela bez ikakve sličnosti s obožavanim predloškom. Morat ćete potražiti čovjeka s dlijetom koji će, bez da je precizno kopira, biti u stanju za vas stvoriti kretnju i životnost te ruke.

Utopija obećavajuće budućnosti

U suradnji s Greenpeaceom, na izložbi je i fotografija masovnog okupljanja nagih statista, više od 600 dobrovoljaca “fotografskog sleta“ u kolovozu prošle godine na švicarskom glečeru, rad Spencera Tunicka koji ima za cilj ukazati na problem globalnih klimatskih promjena. Dio izložbe postavljen je u vanjskom prostoru, parku Zentruma Paul Klee (Kocka od vapnenca Sola LeWitta iz 2008., dimenzija 5 x 5 x 5 metara) i u obližnjem naselju. Yoko Ono navodi nas da napišemo svoju najveću i najhitniju želju, i potom papirić objesimo na Wish tree, jedno od mnogih koje je umjetnica, proslavljena udajom, postavila diljem svijeta referirajući se na japansku tradiciju i ironizirajući kapitalističku marketinšku utopiju obećavajuće budućnosti. Papirići sa željama pohranjivani su u zemlju na odabranoj lokaciji na Islandu. Paul McCarthy, američki performer i kipar, načinio je od platna nadimanog zrakom iz ventilatora gigantsku repliku izmeta svoga psa, koju je pas ispustio na pod umjetnikovog studija. Ovaj rad može biti iščitan kao kaustični komentar društvenog trenutka, sada. Teško je baviti se temom raja, ako niste bili ondje.