Upravo će Murailov pristup oblikovati Lehmanovo proširivanje harmonijskih mogućnosti džeza, a ono je svoj najdojmljiviji izraz pronašlo na Mise en Abîme
Steve Lehman Octet, Mise en Abîme; Pi Recordings, 2014.
Uzevši u obzir najrecentnije pojave u onome što u nedostatku preciznijeg naziva možemo nazvati suvremenim džezom, moglo bi se reći da se novopronađeni (i izuzetno plodni) impuls njegova razvoja prije zasniva na asimilaciji novih stilova, nego na primjeni novijih pristupa komponiranju. Dok bi se lako moglo pronaći briljantnih aranžera, producenata i instrumentalista, znatno je teže među novijim muzičarima nabrojati snažne kompozitorske figure koje su izgradile prepoznatljiv i inovativan vokabular; osobito je pritom teško pronaći kompozitore – čak i među onim „avangardnijim“ – koji su se odmaknuli od konvencionalnoga shvaćanja glazbenih temelja i posegnuli za inovacijama glazbenoga modernizma druge polovice dvadesetoga stoljeća, uklopivši ih promišljeno u jezik džeza. Glazbenik koji bi lako mogao pripadati potonjoj skupini mladi je njujorški saksofonist Steve Lehman, čiji rad s inovativnim kolegama poput Vijaya Iyera ili Kevina O’Neila, ali i autorski materijali poput sjajnog albuma Travail, Transformation and Flow iz 2009., nesumnjivo nagovještavaju takav potencijal.
Iščašene harmonije
Lehmanov je modernistički vokabular neodvojiv od njegova znanstvenog angažmana koji obuhvaća istraživanje suvremenih kompozicijskih postupaka, ali i ozbiljan muzikološki rad na području avangardnog džeza 60-ih i 70-ih godina. Njegova je veza s maticom glazbenoga modernizma neposredna: nakon magistriranja na Sveučilištu Wesleyan, na kojem mu je jedan od mentora bio Anthony Braxton, doktorira na Sveučilištu Columbia pod mentorstvom Tristana Muraila, jednog od najznačajnijih kompozitora tzv. spektralne glazbe. Upravo će Murailov pristup oblikovati Lehmanovo proširivanje harmonijskih mogućnosti džeza, a ono je svoj najdojmljiviji izraz pronašlo na Mise en Abîme, albumu koji je pored daleko slavnije konkurencije proglašen najboljim u prethodnoj godini u nekoliko referentnih selekcija (NPR Music, Musica Jazz, LA Times).
Upečatljivi udari Lehmanovih iščašenih harmonija, ali i njihova neočekivano laka uklopivost u zaigranu simultanu improvizaciju čitavog okteta, efektno su prezentirani u Segregated and Sequential, prvoj kompoziciji na albumu, signalizirajući da je ova glazba podjednako proizišla iz duhovitih ideja Erica Dolphyja s Out to Lunch, kao i iz apstraktnih glazbenoteorijskih uvida. Nakon Lehmanove kraće, tonalno ambivalentne solo improvizacije na saksofonu, čitav se oktet ubacuje s jednostavnom figurom od dvaju prividno disonantnih akorada koja se nastavlja izmjenjivati s Lehmanovim kratkim replikama, dok sjajni Tyshawn Sorey na bubnjevima i Drew Grass na kontrabasu organiziraju tu neobičnu zvučnu masu u kompleksan, intenzivan, ali jasno naglašavan ritam.
Upravo je to jedan od briljantnijih aspekata čitavog albuma: prezentiranje uvrnute, gdjegod mikrotonalne melodijske i harmonijske građe u relativno pravilnom ritmičkom okviru omogućuje da Lehmanovu glazbu prepoznamo kao očuđeni džez, kao rastezanje jedne prepoznatljive forme izmijenjenim shvaćanjem njezinih osnovnih elemenata. U tom pogledu, središnju ulogu u Lehmanovim postupcima ima možda najjasnija poveznica s Dolphyjevom glazbom – vibrafon, koji kao jedini harmonijski instrument u oktetu funkcionira kao potpis temeljne Lehmanove ideje, dok zanimljivi ritmički naglasci Chrisa Dingmana doprinose međuigri čitavog sastava koji se ritmički i harmonijski konstantno raslojava, tvoreći izuzetno dinamičnu zvučnu sliku u svakoj izvedbi. Presudnu ulogu vibrafona potvrđuje i činjenica da je Lehman dao izraditi posebno ugođen instrument kako bi mogao dobiti specifične intervale izvan konvencionalnih tonaliteta.
Modalna sola
Vratimo li se poveznici s tradicijom, ona ne ostaje samo na implicitnom prizivanju Dolphyjevih sastava s Bobbyjem Hutchersonom: Mise en Abîme je obilježen eksplicitnim pozivanjem na Buda Powella, još jednog presudnog inovatora u džezu. Tako nailazimo na autorske posvete dvama Powellovim kompozicijama (Lehman ih naziva „transkripcijama“) – Glass Enclosure i Parisian Thoroughfare – koje spadaju među najuspjelije izvedbe na albumu. Prva započinje raslojavanjem uzlazne figure na puhačkim instrumentima u svojevrsnu jeku koja pridaje zanimljiv ritmički impuls uvodnom dijelu, da bi potom uslijedio niz pretapajućih, modalnih sola na trubi, trombonu i saksofonima koji se tek pred kraj izvedbe spajaju u sviranje disonantne, slobodno interpretirane teme. Također, kao vrlo daleki, jedva prepoznatljivi odjek New Orleans glazbe moglo bi se shvatiti tubu koja ovdje preuzima ritmičku ulogu kontrabasa.
Da je Powell presudna figura za Lehmanovo tumačenje vlastite glazbene tradicije naglašeno je postavljanjem Parisian Thoroughfare Transcription na kraj albuma kao svojevrsnog epiloga. Bez doprinosa ostalih članova sastava, riječ je o potpunoj iznimci od ostatka kompozicija – Lehmanovu zvučnom kolažu posvećenom Powellu. Preko elektroničkih efekata i obilato filtrirane snimke klavira, čujemo ponavljanje fragmenata Powellova glasa koji nejasno izgovara imena glazbenika iz njegove generacije, dok Lehman improvizira na saksofonu, slobodno se referirajući da događaje iz montirane građe. Umjesto pretenciozne avangardne poze koju bi se moglo očekivati na sličnom uratku, Mise en Abîme se tako razotkriva kao pažljivo nadovezivanje na vlastite glazbene prethodnike, potvrđujući još jednom Lehmanovu kompozitorsku zrelost.