Od baršunastog mjesta do divlje ženskosti

Kritičarka Dubravka Đurić ističe kako se od druge polovine devedesetih godina uočava kako je u Srbiji nastupila zanimljiva pjesnička generacija u kojoj su prvi put brojnije pjesnikinje. Knjiga Diskurzivna tela poezije – poezija i autopoetike nove generacije pesnikinja mjesto je na kojem se možemo upoznati s poetikama mlađih autorica (najstarija je rođena 1974.) koje su predstavljene i pjesmama i autopoetičkim tekstovima. Riječ je o autoricama Danici Pavlović, Ljiljani Jovanović, Nataliji Marković, Snežani Žabić, Snežani Roksandić, Ani Seferović, Dragani Popović, Tamari Šuškić, Ivani Velimirac, Kseniji Simić, Sanji Petkovskoj, Jeleni Tešanović i Jeleni Savić. One su polazile Ažinovu školu poezije koja je nastala 1997.; najprije je to bila ljetna pjesnička škola u Centru za ženske studije, a poslije je u Asocijaciji za žensku inicijativu nastala pjesnička radionica. Program rada na tim radionicama obuhvaćao je upoznavanje s poetikama i poezijom pjesnikinja i pjesnika 20. stoljeća, razvijanje umjetničke samosvijesti i autorefleksije, razmišljanje o poeziji na razini pjesničkih modela; program je uključivao i predavanja i predstavljanja gošći iz inozemstva, razmatranje odnosa suvremenih teorija i suvremene poezije, vizualnih umjetnosti i teatra te rad na poeziji kao izvođačkom žanru. Dubravka Đurić koja je bila uključena u rad s pjesnikinjama, uočava kako se pjesničke prakse nove generacije uspostavljaju u odnosu na četiri umjetničke pozicije – poezija kao polje visoke kulture, polje prikazivanja svakodnevnice, polje istraživanja hipoteza subjektivnosti i identiteta, a određuje se u smjeru izvođenja političkog i feminističkog aktivizma. Đurić razdvaja poeziju kao koncept lirske pjesničke prakse i kao pjesničku praksu. Lirska pjesnička praksa stvara lirski subjekt kao konzistentno i koherentno ja koje prethodi pjesničkom glasu, a zatvorena je u sistem književne tradicije umjerenog modernizma i postmodernizma, dok je terminom pjesnička praksa označen koncept poezije u kojoj subjekt nije konstruiran kao konzistentan i koherentan, nego kao hibridan i nomadski.

Sve je izgubilo težinu

Upravo ta druga praksa karakterizira rad većine pjesnikinja u ovom zborniku. Tako pjesnikinja Danica Pavlović u svom autopoetičkom tekstu, pišući o generaciji mlađih pjesnikinja koja je zastupljena u antologiji Mačke idu u raj Radmile Lazić, ističe kako lirski subjekt nije statičan, univerzalan i homogen, nego slojevit, višestruk i transformativan, pa ne možemo govoriti o postojanju jedinstvenog, monolitnog ženskog subjekta. Natalija Marković ističe kako se njezina geografija tijela ne poklapa s geografijom sredine u kojoj živi, a njezini skriveni svjetovi geografije tijela i stvaranja, podsvjetovi egzistencije izjednačavaju New York, Moskvu i Beograd. Njezin je subjekt nomadski, ne osjeća se vezan za vlastitu zemlju i njezine mitove.

Ana Seferović piše o “dubokom kontinentu” kao emigrantskom prostoru, riječ je o dezertiranju kao stavu i protestu koji se ulaže osvješćivanjem kaotične prašume predmeta. On je zaokružen njezinim subjektom, a jezik “dubokog kontinenta” nije jezik svakodnevnice, jer je prije svega temeljen na literaturi koju čita, poeziji, stručnoj literaturi. Njezina poezija ne prepričava njezin život, ali je ipak odraz tog ja. Ona piše minimalnim jezičnim sredstvima, izbjegava eksplicitnosti i dovodi tako poeziju gotovo do neutralnosti. I upravo taj rizik je provokacija onih koji ne mogu razumjeti saznanje zamjenjivosti, reciklaže, paralelnih svjetova. Stvari se brže događaju, nisu vječne. “Poezija danas jeste periodika – nove stvari u starim pakovanjima.” Jezik poezije je opredmećen, poetski zapisi su implicitno angažirani opisi opredmećenog čovjeka. Njezinoj junakinji preostaje da se igra, uživa u predmetima, da lakira nokte i da se prepusti lakoći muzičkih spotova, jer ionako je sve izgubilo težinu i postalo je “blago-gazirano piće sa osvježavajućim okusom i primamljivom etiketom”. Vjetar je “gaziran lišćem” i ona sluša njegov šum u predjelu nezapočetog pejzaža u kojem nema stvari i odnosa, nego se samo čuju zvukovi ptica koje čuvaju prostor od stvari i značenja.

Dragana Popović piše da njezina Poezija nije bila kao “stvari” kojih se odricala, izbacivala iz prostora, nego je ona sama bila to odricanje, postupak kojim je polako ukidala sebi mogućnost ogrješenja-o-stvari. No opet ostaje pitanje da li se zatvaranjem u prazninu stvara opet neka vrsta skučenosti, jer postoji strah da ne vidjevši “stvari”, ne vidi i pitanje može li se gledati bez njih, tih stvari sa svojim imenima i odnosima. Svijest suvremenog čovjeka je kao stožer umnoženih utjecaja, piše pjesnikinja Sanja Petkovska. Ona je svjesna kako je svaki djelić pjesme neodvojiv od trenutka u kojem je napisan, ali ipak hrabro ogoljuje pojavno i prizore i ideje koje nalazi u životu, teoriji ili u vlastitoj glavi. I sve to u trenucima kada se nalazi u sobi sinkroniziranih frekvencija. Snežana Žabić medijske diskurse određuje kao omražene, ali priznaje da se oni uvlače u njezine stihove i jedino što joj preostaje je estetizirati taj toksični materijal “najbolje što mogu”.

Vertikalni horizont

 Još jedna sasvim osobita sintagma koja čini okvir pisanja. Vertikalni horizont Danice Pavlović. Ta oksimoronska sintagma mjesto je stvaranja dosad nevidljivih horizonata, promjena položaja iz kojih se promatra poezija, daleko od vertikalne transverzale prema Bogu koja priziva hijararhizaciju. Ivana Velimirac pak piše o “drevnom dečaku”. On je biće prijelaza, neformiran, “dečak svih saznanja, verovanja, osećanja prošlih i budućih”, i poganin i kršćanin i postmodernist u vrtlogu mita u kojem nema vremenitosti. Jer biće pisanja je “vanvremeno rasuto u svim vremenima i pravcima” u mitu kao vrtložnom kretanju. I ponovo nezapočet prostor “mitske pustinje” i zapućenost u tu istu pustinju “radi posmatranja svojih crta”.

Bježeći od religije i spiritualnosti jednog grada u Sjevernoj Karolini, Snežana Žabić, pjesnikinja čiji se život tijekom devedesetih rasuo po Budimpešti, Pragu, Vukovaru…, traži mit kao simbolički sistem. Mit nalazi svoje mjesto svugdje - od filozofije do stripa, preobražava se, i jedan je od modela fikcije. U njezinim pjesmama ima malo autobiografskog, ali ona se koristi prvim licem jednine, manipulira konvencijom ispovijedi i kreira priču s mitskom “glavnom junakinjom”. Tamara Šuškić piše o pojmu Gertrude Stein – irregular commonplace, a slobodno ga prevodi kao baršunasto mjesto. Mjesto kao bilo što, nešto što svi znaju i nitko ne zna, mjesto koje ima lice i naličje, unutrašnjost i vanjskost. Ona se kao klatno ljulja i upija sve simultane aspekte, reagira na mjesto, a to odmjeravanje, puno je tenzije, pa jezik mora biti harmoničan, jednostavan i kompaktan.

Feminizam ne isključuje romantičnost

A kako mlade pjesnikinje pišu o ženskom, kako ga definiraju? Pišući rad u Centru za ženske studije s temom Poetika tela u poeziji suvremenih srpskih autorki, Danica Pavlović susrela se s antologijom Mačke idu u raj Radmile Lazić. Tada je otkrila senzibilitet koji joj je bio blizak, počela se upoznavati sa ženskom tradicijom, kritički čitati žensku poeziju, upoznavala se s ginokritikom. Kada su je na jednom festivalu predstavili kao feministicu, nakon čitanja prilazili su joj muškarci i žene te joj govorili da njena poezija nije feministička, nego romantična. No ona smatra da feminizam ne isključuje romantičnost, pa ističe kako je prikladnije koristiti se izrazom američke ginokritičarke Ellen Moers koja feminizam naziva heroinizmom. A heroinizam je borba za mjesto žene u literaturi literarnim sredstvima. Od ideologičnosti bježi i Snežana Žabić. Ona čini poetsku stilizaciju političke ideologije, ne utječe poezijom na političku stvarnost, nego pomno prerađuje primljeni materijal, bez prijeke potrebe za komentarom. Ona je kao mašina koja kondenzira svu tu amorfnu i banalnu paru ljudskih pothvata.

Ksenija Simić također ne želi bespogovorno prihvaćati postavke feminizma. Ona također ne želi biti dio normi ženstvenosti. S jedne strane bitna joj je fizička snaga, a s druge i ona osjećanja koja se smatraju tipično ženskim. Simić vjeruje u superheroje koji u poeziji predstavljaju sve ono što “ja ne mogu ili se ne usuđujem biti”. Oni, za razliku od nje, imaju moć da pobijede imperijalizam i patrijarhat. Za Nataliju Marković pojam “divlja ženskost” jest teritorij njezina ženskog senzibiliteta koji se pretvara i varira s ostalim dijelovima kolaža poezije. Uz taj pojam veže antimilitarizam, odsutnost agresije, nasilja, rušenje svih postojećih institucija društva. Ona je bunt protiv mizoginog društva. Dok piše, svjesna je svog tijela i snage, i razvija vlastiti projekt feminizacije svjesnosti i tjelesnosti.

Tamara Šuškić daje sliku žene kroz njezino tijelo i geste i poze koje predstavljaju reakcije na, kako ističe, razna tumaranja; igra se stereotipima i fetišima koji se vežu za ženu, lukavo narušava patrijarhalno oblikovane mitove. Jelena Savić pisanje poezije uspoređuje s kuhanjem, njezinu poziciju možemo odrediti kao alternativnu, osviješteno feminističku; “malo pofeminiziram, pogenderbalansiram, glbt-iziram i pospem još nekih NGO ideja preko, pa se sve to neko vreme krčka na laganoj vatri…”. Tamara Šoškić piše kako je njezina filozofija Rafaello kuglica, sočna svakodnevnica, a ženskost je filter. Upravo tim zasljepljujućim spektaklom šarenila problematizira pitanje roda i stereotipa koji je nužno podvojen. Dubravka Đurić sistematizira moduse po kojima mlade pjesnikinje oblikuju ženskost; 1. kao “divlje” žensko područje, oslobođeno u nesputanosti i uživanju u novoj postfeminističkoj ženskosti u nastajanju, 2. kao lutajući subjekt koji iskušava izgnanstvo i tumara prostorima drugosti, 3. kao subjekt koji uranja u popularnu kulturu i istražuje moduse svog virtualnog postojanja. No ima i onih pjesnikinja, poput Jelene Tešanović, koje se priklanjaju univerzalizmu i bježe od pozivanja na tzv. žensku poeziju.

Ginokritika i ženska poezija

A sada nešto i o samoj kritičarki. Dubravka Đurić je feministička kritičarka. Naime, nju od 1996. uglavnom zanima ženska pjesnička tradicija, jer su, kako naglašava, pjesnikinje uglavnom bile izostavljane iz antologija, prikaza, ili su predstavljane u malom broju. Prošle je godine objavljena njezina knjiga ALL-OVER, izabrane i nove pesme sa esejima koji određuju fazu moje poezije od 1996. do 2004. Područja njezina interesa su različita – ginokritika, ženska poezija, razmatranje odnosa poezije u novom medijskom okruženju, performans poezija, avangardna poezija, odnos teorije i poezije te suvremena američka poezija. Zanima je kako se oblikuje ženski lirski subjekt, kako se pjesnikinje odnose prema pojmu “ženskosti”, naglašavaju li ga ili neutraliziraju. Ona pripada antiesencijalističkoj struji koja je poststrukturalistička (te teoretičarke zastupaju stajalište da je rod društvena kategorija, da su rodne uloge društveno određene) i poziva se na ginokritiku koja ima cilj stvoriti ženski kanon, žensku tradiciju na osnovu ženskog životnog iskustva u patrijarhalnim društvima. Osim spola, ginokritičarke sve više proučavaju klasne, rasne, etničke, nacionalne razlike upisane u tekst.

U devedesetima se skupina pjesnikinja okuplja oko časopisa Reč i ProFemina. Svetlana Slapšak, Ljiljana Đurđić, Radmila Lazić i Dubravka Đurić pokrenule su Pro Feminu i tada su obradile mnoge autorice od kraja 19. stoljeća do danas u rubrikama Portret savremenice i Portret autorke. Budući da na poziciju poezije utječe i društveni kontekst, Đurić njegovu tematiziranju posvećuje veliku pozornost. U periodu kasnog socijalizma “pjesnik” je bio postavljen na prijestolje, ta je profesija bila ugledna i društveno važna, u osamdesetima je pjesnička scena pluralna, jer je to razdoblje slabljenja državnog utjecaja na kulturu. Osamdesete su obilježene mobilnošću, bilo je moguće kretati se po geografskim prostorima i koristiti se različitim poetskim strategijama. Đurić kao primjer spominje Ninu Živančević koja je petnaestak godina živjela u SAD-u, a to se reflektiralo na njezino pjesništvo u kojem nema statičnih slika i prizora. U devedesetima koje su bile ispunjene nacionalističkom ideologijom, umjesto geografskih prostora, nalazimo spominjanje imaginarnih i virtualnih prostora. Đurić spominje naslov jednog dijela zbirke Vukovi i vozovi pjesnikinje Jelene Marinkov, koji najbolje oslikava tadašnju poziciju pjesnikinja – “muza u getu”.

Za Dubravku Đurić je važno istaknuti autorice koje su se u tom teškom vremenu otvorile različitim utjecajima, poetičkim i političkim mogućnostima. A sve to zato jer ima specifičan odnos prema pjesništvu. Naime, ona se poziva na Charlesa Bernsteina, jer zanima je kako formalna dinamika pjesme sudjeluje u oblikovanju ideologije, kako pjesnički stilovi mogu imati političko značenje. Poezija sudjeluje u dijalogu koji se odvija u društvu, obraća se društvu i ideološki je eksplicitna. I pjesnikinja i esejistica Susan Griffin smatra kako pjesma ne može biti apolitična. Čak i kada je najintimnija, ona je od jezika koji se dijeli među ljudima, poezija je pakt između tijela i duše, daje političkoj imaginaciji dimenziju značenja bez koje ona gubi svoj smisao, ona prethodi formalnoj političkoj teoriji u njezinoj imaginaciji, čak “podučava” političku teoriju. No treba reći kako su suvremeni pjesnici i umjetnici uopće uglavnom teorijski obrazovani (premda i dalje dominira uvjerenje da je teorijsko znanje štetno za poeziju). Potrebno je podsjetiti na Derridu koji zastupa stajalište kako ne postoji bitna razlika između književnosti i filozofije, kritike i književnog djela. Kada poezija ulazi u svijet, ona ulazi u politički prostor, koji je i ideološki i povijestan. I nemoguće je vratiti se modernističkom uvjerenju kako je kultura odvojena od ideologije, što bi značilo da su proizvodi kulture prirodni i neutralni. Tako poezija postaje zanimljiva ne samo književnim teoretičarima nego i stručnjacima kulturalnih studija jer, kako je istaknula Snežana Žabić, poezija je kulturni artefakt s planeta Zemlje.

Pjesnički performansi i kiber-feminističke poeme

Poezija za najmlađu generaciju autorica upravo je odmak od povratka tradicionalnim vrijednostima, istraživanje generacijskog i individualnog identiteta. Stoga one prikazuje svijet u mnogostrukim modalitetima postojanja, u promjenjivosti i nestabilnosti, subjekt – u procesu – u jeziku, i posve su indiferentne prema nacionalnim projektima. Sjajno to potvrđuje Natalija Marković, jedna od najtalentiranijih pjesnikinja koja ima osmišljen radikalni koncept: poziva se na utjecaj ruske avangarde, igra se jezikom i eksperimentira; važan je i utjecaj bitničke poezije na njezin rad, zanimljivo je da ona s lakoćom mijenja identitete – može biti mističarka, filmska glumica i strip junakinja. Zanimljiv je i primjer Ivane Velimirac koja uspostavlja razne metajezične i intertekstualne odnose s poviješću svjetske književnosti. I važno je da se autorice sve više okreću javnom izvođenju poezije koja više nije vezana samo za privatnost, nego za svakodnevnicu. One tako razvijaju performans poeziju koja se razvila iz avangardnih i neoavangardnih umjetničkih praksi 20. stoljeća.

Sve to potvrđuje kako autorice povezuju znanje sa svojim pjesničkim umijećem. To čini i kritičarka Dubravke Đurić, a upravo u knjizi All over nalazimo i njezine pjesme iz različitih razdoblja. Ona piše o misterioznom ženskom subjektu koji je “seksualiziran, opredmećen, usamljen/zaokupljen sobom, narcisoidan”. Njezin subjekt lavira, mijenja pozicije, izmjenjuje se s objektom. Ona u jednoj pjesmi traga za kritičarkom čiji bi senzibilitet “prepoznao/novi oslobođeni jezik/poezije”, kritički piše o umjetniku koji je nagonski glas naroda, i nasuprot tome ističe povezanost umjetnosti, tijela i tehnologije koji pokazuje “novu stvarnost”. Ona je neprestano svjesna promjena, ali i stazisa koji ograničavaju. No njezina je poezija natopljena i melankolijom, nostalgijom kao “neobičnim porivom” koji izlijeće iz sovine glave.

Osobito su zanimljive njezine kiber-feminističke poeme. U njima spominje hibridne identitete, persone nestalnih karaktera, ona je pjesnikinja “satkana od reči”, ali kreće se virtualnim prostorima, dok njezin kompjutor “posmatra svet”. Dok piše, virtualno uobličuje i pušta svoje tekstove, svoju “zbirku” u , kako je naziva, nečujnu galaksiju reči. Pisanje je za nju snimanje kretanja tijela, a pritom je svjesna kako je nemoguće zadržati sebe, jer njezin “zrakasti subjekt rastočio se/nestalan, hibridan, nevešt”. I sklon samoanalizi. Zato i nije slučajno da je motivirala mlade autorice da se okrenu autopoetici, da otkrivaju svoje strategije. Time one demistificiraju same sebe i postupak stvaranja i prestaju biti samo objekt kojim se bavi isključivo kritičar, nego se igraju slamajući još jednu binarnost – pjesnik/pjesnikinja, djelo/kritičar. Zaključno, najbolje je citirati Nataliju Marković koja piše kako je pjesnički diskurs veliki ringišpil putovanja kroz različite svjetove i poručuje čitateljima; “Zato pre čitanja poezije obavezno vežite sigurnosne pojaseve”.