Trpimir Matasović  

Od Beethovena do Beethovena

Uz koncert otvorenja Samoborske glazbene jeseni 25. rujna 2015., te prve ovosezonske koncerte ciklusa Lisinski subotom i Majstorskoga ciklusa 30. rujna i 1. listopada 2015

Pomalo začudna, iako ne i posve nelogična dinamika uhodavanja koncertne sezone klasične glazbe u Zagrebu i okolici početkom jeseni već je prilično uhodana – u drugoj polovici rujna sezonu otvaraju Varaždinske barokne večeri, prate ih više ili manje u stopu Samoborska glazbena jesen, dok se razna “svečana otvorenja” u Zagrebu nižu na tekućoj vrpci posljednjh rujanskih i (češće) prvih listopadskih dana. Jedan za drugim tako svoje sezone počinju dva simfonijska orkestra (Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a), tu je i ciklus Lisinski subotom, a bio je do lani i Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb – ove godine ugašen, nadajmo se samo privremeno, a ne i trajno. Tom iznenadnom gomilanju koncertnih rasporeda, u drastičnom kontrastu sa sušom koja se proteže od (najkasnije) polovice srpnja pa sve do pred kraj rujna, svoj obol u prvoj polovini listopada dodatno daje i Međunarodni zagrebački festival komorne glazbe.

Sraz interpretacijskih koncepcija O otvorenju Varaždinskih baroknih večeri već je bilo riječi u prošlom broju Zareza ("Rendez-vous u katedrali", str. 35), pa ovu svojevrsnu mini-kroniku raznih svečanih otvaranja ovaj put otvaramo prvim koncertom Samoborske glazbene jeseni. Za jubilarno, dvadeseto izdanje, priređivači su odlučili dodatno podcrtati činjenicu da je sastavni dio festivala i Natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić, pa su tako u središtu pozornosti bili probrani laureati toga natjecanja – gitarist Petrit Çeku, violinistica Dunja Bontek, violončelistica Petra Kušan i pijanist Javor Bračić. Svi četvero na otvorenju su festivala dobili priliku nastupiti kao solisti u koncertantnim djelima s orkestrom, što u slučaju ovog festivala nipošto nije tek kurtoazna i/ili marketinška gesta, nego i pokazatelj ozbiljne i sustavne skrbi o mladim glazbenicima, koja nadilazi okvire jednokratnog nagrađivanja.

Šteta je jedino što orkestralna pratnja tim s pravom i zaslugom odabranim solistima nije bila na razini kakvu zaslužuju. Simfonijski orkestar HRT-a, doduše, u nizu se drugih prilika (posebice, ali ne i isključivo na glazbeničkim natjecanjima) pokazao kao susretljiv i kooperativan ansambl, ali pod uvjetom da je pred njim bio i dirigent dovoljno vješt u snalaženju u takvom kontekstu. Ovom je prilikom, međutim, izbor pao na Vladimira Kranjčevića, a već je i njegova samostalna interpretacija Beethovenovove uvertire Egmont dala naslutiti da će solisti biti uglavnom prepušteni sami sebi. Egmont se u prvom dijelu nikako nije dao pokrenuti, da se, jednom kad se konačno pokrenuo, nije dao zaustaviti – a sve zajedno s puno buke, a malo interpretacijskog sadržaja.

Naravno, kad se spoje Petrit Çeku i Rodrigov Concierto de Aranjuez, uspjeh je kod publike zagarantiran. No, suptilna Rodrigova partira iziskuje ne samo suptilnog solista, što Çeku jest, nego i suptilnog dirigenta, što Vladimir Kranjčević nije.

Još je do većeg sraza interpretacijskih koncepcija (ili, bolje rečeno, jedne postojeće i jedne nepostojeće) došlo u izvedbi Beethovenova Koncerta za violinu, violončelo, glasovir i orkestar u C-duru. Dirigentova je uloga u tom djelu nešto zahtjevnija – dok je u Rodrigovu koncertu dovoljno da dirigent (ako već nije sposoban za neku dodanu vrijednost) solistu ne smeta, u Beethovenovu Trostrukom koncertu on treba pomoći i solistima, ali i skladatelju, kojem ovo u cjelini nije baš najuspjelija partitura. Kranjčević, međutim, nije uspio obuhvatiti dramaturšku cjelinu kompozicije, pa je i to stavljeno na leđa solistima. Srećom, Bontek, Kušan i Bračić pokazali su se ne samo kao odlični pojedinačni virtuozi (što, uostalom, i nije bilo iznenađenje), nego i kao sjajan i uigran tim. Tijekom čitave izvedbe zvučali su kao glasovirski trio u kojem glazbuju godinama (uobičajeno je da se upravo takvim sastavima povjeravaju solističke dionice ove skladbe), a ne kao troje glazbenika koji su prve zajedničke pokuse imali niti tjedan dana prije izvedbe. Ukratko, njihovu bi interpretaciju Beethovenova Trostrukog koncerta svakako vrijedilo još koji put čuti, ali po mogućnosti s nekim angažiranijim dirigentom.

Šareno upakirana prosječnost Ciklus Lisinski subotom, kojeg se neformalno smatra najatraktivnijim koncertnim ciklusom u Zagrebu (što je pozicija koja je sada, nestankom Svijeta glazbe, manje-više neupitna), svoju je novu sezonu otvorio gostovanjem Korejskog simfonijskog orkestra. Koncert je bio magnet za publiku već i činjenicom da je riječ o nastupu inozemnog orkestra (što publiku privlači kakav god konkretan orkestar bio), uz dodatan egzotičan mamac marketinškog slogana Klasika s Dalekog istoka. Nažalost, sva ta pompa bila je tek šarena ambalaža oko jednog, zapravo, sasvim prosječnog orkestra koji je odradio jedan sasvim prosječan koncert. Uvertira Mozartovoj Čarobnoj fruli odsvirana je uredno, ali bez dubljeg poniranja u glazbenu građu, k tome uobličena u orkestralni zvuk koji ničim ne izdvaja ovaj ansambl od gomile sličnih B-orkestara. Nešto je zanimljivije – iako primarno zbog “egzotičnosti” naslova – prošla praizvedba Koncerta za violu i orkestar “Ko-Oh” suvremenog korejskog skladatelja Texua Kima. Ipak, ako je u toj izvedbi nešto plijenilo pozornost, onda je to manje bilo djelo, još manje orkestar, a ponajviše sjajna solistica, violistica Yura Lee. U drugom je dijelu koncerta izvedena Dvořákova Simfonija iz Novoga svijeta, o čijoj se izvedbi autor ovih redaka, međutim, neće izjasniti, s obzirom na to da ga prvi dio koncerta nije dovoljno motivirao da ostane i na drugom.

Gudalo i štapić Večer kasnije, svoju je novu sezonu otvorio i Simfonijski orkestar HRT-a u svom samozatajno nazvanom Majstorskom ciklusu. Tom je prilikom prvi put u novoj funkciji šefa-dirigenta pred orkestar stao Enrico Dindo. Ili, da budemo precizniji, stao je u drugom dijelu koncerta, s obzirom na to da je u prvom dijelu koncerta sjedio pred ansamblom, tumačeći solističku dionicu u Šostakovičevom Prvom koncertu za violončelo i orkestar. Ta je odluka bila riskantna i u konačnici se Dindu obila o glavu. Naime, dok je solističke koncerte iz razdoblja baroka i klasicizma legitimno i uobičajeno izvoditi bez dirigenta (tako ih se, uostalom, izvodilo i u doba njihova nastanka), u Šostakovičevom je djelu dirigent, kao koordinator izvedbe, neophodan. Dindo se pak, vodeći računa o orkestru, nije uspio dovoljno posvetiti svojoj ne posve nezanimljivoj interpretaciji solističke dionice, dok ga je izvedba te dionice spriječila da se posveti orkestru. Orkestar se, doduše, jest uglavnom dobro snašao u toj situaciji de facto obezglavljenosti, ali je djelo u konačnici, kao cjelina, samo odsvirano, ali ne i interpretirano.

Kad je, pak, Dindo u drugome dijelu gudalo zamijenio dirigentskim štapićem, nije izostao zanimljiv rezultat. Odabir Beethovenove Sedme simfonije u A-duru pritom je također bio riskantan – riječ je o možda najkompleksnijoj Beethovenovoj simfoniji, a sigurno o djelu koje je unutar njegova orkestralnoga opusa potaknulo najbrojnija međusobno različita, pa čak i proturječna tumačenja. Dindov pristup možda i nije bio po svačijem ukusu – on nije bio ni “tradicionalan”, jer se nije pozivao na uvriježene interpretacijske modele i floskule, a još je manje bio “povijesno obaviješten”. Dindovo je čitanje moglo ostaviti dojam izbrzanosti u odabiru tema i pretjeranosti u potcrtavanju akcenata. No, adresat za takve eventualne primjedbe nije dirigent, nego skladatelj – jer, upravo je sâm Beethoven skladao simfoniju bez polaganoga stavka, s ubilježenim brojnim, ponekad i začudnim akcentima, i još ju je čitavu utemeljio na ideji provodnih ritmova, kao temeljnog elementa gradnje simfonijske strukture. U tom smislu, Dindu se može spočitnuti samo da je temeljito pročitao zadanu parituru, što, valjda, ipak nije prevelik grijeh. Povrh svega, vrijedi istaknuti da su se već čuli rezultati njegova rada na zvuku orkestra (pogotovo puhača,  što donekle iznenađuje od dirigenta poteklog iz gudačke sfere). Stoga, ako možda i jest prerano za definitivnu ocjenu Enrica Dinda kao šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a, valja reći da prvi rezultati, ako ništa drugo, predstavljaju dobar početak i poticaj za znatiželjno iščekivanje budućih rezultata ove umjetničke suradnje.