Od čipke i iz kaznionice

Lepoglavu danas prepoznajemo po tradiciji pletenja čipke i kaznionici, osnovanoj u nekadašnjem pavlinskom samostanu, kompleksu uz crkvu koju je freskama oslikao, i sam redovnik, I. K. Ranger. U oba je slučaja na djelu popravak ljudi i društva, ljepotom i društvenom akcijom (sankcijom). Ovi mitemi mjesta bit će dijelom rada Akiko Sato. Ako je svrha umjetnosti, kako tvrdi Panofsky, unošenje novih elemenata u jezik kulture, a umjetničko djelo jednadžba misao (ideja, polazište) plus predmet (ishodišno), šator od čipke koje su splele lepoglavske žene, batićima što su ih izradili kažnjenici, djelo je umjetnosti koje se služi jezikom eksperimentalnog dizajna: šator male težine strukturalnih elemenata i transparentan, jest kompleksan sustav osjetilnih parametara; finoća detalja generira osjećaj nematerijalnosti objekta (filtriranje svjetla i preslik mustre sjenom postiže se efektom javanskog kazališta sjena).

Ljepota kao mamac

Pitanje ljepote, sveza umjetnosti i ljepote (svojevrsne koordinate ljepote su geometrizirana simetrija, koja jezikom psihologije ulijeva pouzdanje, te pravilnost, u ovom slučaju prema načelu “sitno i mnogo”: “Bog je u detalju”, jezikom modernizma; odnosno, citatnošću postmoderne “više nije manje”), koja je svojevrsni fetiš savršenstva u šatoru od čipke svezuje se s inherentnom vještinom, tehničkom izvrsnosti zasnovanoj na ritualnoj, mantričkoj, repetitivnosti sa svrhom uzdizanja izvan i iznad svakodnevice, odlaženja ka transcendentalnom, ponajprije od utilitarnosti uobičajenih svakodnevnih činjenja i pravljenja žena u tradicionalnoj zajednici, tzv. redundantnog rada (pletenje kao pauza u tradicionalno ženskom kućanskom poslu, poput kuhanja ručka, stalno i iznova ponavljanje dnevnih rituala kratkotrajnog učinka, koji se podrazumijevaju).

Pletenje (i čipka kao ishod) je integracija iskustva i događaja; pletenje je kolektivni događaj, interakcija na djelu. Također je čin premošćivanja raskoraka između umjetnosti i života, u smislu potrage za njegovim estetskim, nekorisnim (izvan definicije potrebitosti; utilitarnog i funkcionalnog) suplementom koji pobuđuje osjećaj užitka (eros), zadovoljstva u onoga koji ga čini (plete), i vizualnog konzumenta pletenine (promatrača koji uživa, nalazi zadovoljstvo u njezinoj inherentnoj ljepoti). Između ljepote i umjetnosti, kao i umjetnosne tvorbe i manualnog rada davno je otvorila pukotinu avangarda, šav koji danas blijedi poput ožiljka. Estetsko svojstvo djela (šatora od čipke) je istodobno vrijednost djela, koje je empatijski objekt u smislu da djeluje optimistički i umiruje nas, stišava, pri stupanju u njegov prostor. Ljepota je mamac, ljepota pročelja crkve ili želja za sviđanjem u funkciji prokreacije, dok je prema Dantou, na tragu čitanja Prousta, svijest o ljepoti povezana s osjećajem sreće. Pletenje čipke je proces obuzdavanja, samokontrole, interiorizacija, motilnoga rada. Razvoj finoće ruke, jedan od glavnih kriterija evolucije čovjeka, proizašao je iz pletenja (šiblja, vezano uz religiju i obilježavanje teritorija prije pojave pletenja uporabnih predmeta, primjerice košara).

Podaci koji su bitni za identifikaciju i interpretaciju disegna, sheme ili matrice čipke geometrijske kompliciranosti, zaboravljeni su, samu ideju ili podrijetlo motiva teško je sa sigurnošću rekonstruirati. Njegov arhetip je vjerojatno mimetički (moguće izraz povezanosti sa svijetom nekadašnjeg čovjeka koji živi u “integriranom” ambijentu, gdje ne postoji stvarna distanca između mita i prirode), na tragu Hegelovog Daseina, tubitka i svijesti o bivanju tu, odnosno Geista, duha raznih kultura.

Mustra, u tom “transhistorijskog razgovoru”, uvećana, gigantizirana, i oprostorena, postala je tijelo koje omeđuje određeni prostor, odnosno postala je arhitekturom. Michael Hays arhitekturu razmatra kao instrument kulture s obzirom na njezin mimetički karakter, no i kao autonomnu formu jer je također idealistička.

I teorija i praksa

Nova poetska i duhovna dimenzija izložbenog ambijenta, razbijajući njegov strukturalni kontinuitet (ravne linije, oštri bridovi, četvrtasti tlocrt), dobivena je insertiranjem šatora kao “otvorenog sustava”, koji definira novi interijer u interijeru. Čipka je ovojnica koja ne funkcionira kao barijera unutarnjeg, “receptivnog”, i vanjskog prostora, nego je oblik prostornog iskustva. “Umjesto da si postavim post-minimalističko pitanje: “Koliko sirova može biti arhitektura a da još uvijek ima smisla?, našao sam se pred kozmopolitskim pitanjem: Koliko može biti dotjerana, elaborirana a još uvijek se opirati racionalizaciji?” (Dave Hickey).

Šator od čipke je vrsta konceptualne arhitekture, avangardne arhitekture koju Tafuri naziva onom “u budoaru”, jer nije primjenjiva u praksi, nego je manifestna, nalik na definiciju haute-couturea u svijetu mode. Takva arhitektura istodobno je teorija i praksa, jer dok je polazište za arhitektonsku realizaciju nužno ideja arhitekture, ona ne mora, zauzvrat, nužno težiti postvarenju. U tome je slična konceptualnoj umjetnosti, umjetnosti izrade ideje bez nužde izrade artefakata odnosno objektivizacije. Šator od čipke je arhitektonska (“narativna”) skulptura i ujedno prostor definiran arhitekturom (podrazumijevajući svaku gradnju forme), kojemu konačnu definiciju daje korisnik (u ovom slučaju njezin kontemplator) krećući se njome, odnosno oko nje. Stoga je tijelo i danas istinska mjera za arhitekturu, bez obzira na to je li ona antropomorfna, koja tijelu pruža materijalni (zaklonište; iako šator načinjen od čipke ne “drži kišu po strani”, što je u osnovi definicije arhitekture C. Pricea; po tome je dekonstrukcija arhitekture) i duhovni (užitak) okvir.

Prema Haysu, svaki artefakt je čin pobjede stvarnosti, dok je svako autorstvo pružanje otpora autoritetu, pa tako i autoritetu kulture.

Aktivna percepcija

Jednostavna lingvistička analiza šatora od čipke, formalna deskripcija, bila bi samo “drugi jezik” koji pluta nad izvornim tekstom. Prema taoističkoj koncepciji odraženoj u teaizmu, čajnoj ceremoniji, zanimljivo je djelovanje, a ne djelo, ono što je važno je dovršavanje, a ne dovršenost. Umjetnost življenja podrazumijeva nalaženje veličine u najmanjim sitnicama, štovanje relativnosti i vjeru u iluziju, te bivanje u stalnoj potrazi za promjenom, jer su “određeno” i “nepromjenjivo” samo nazivi koji izražavaju prestanak rasta. Šupljina je virtualno, ali prazno stjecište postojanja. Praznina, sa značenjem sugestije, gradivni je element oblika šatora. Šator je nalik na čajnu sobu čija vrata su bila postavljena nisko, nalažući gostima da se sagnu pri provlačenju kroz njih, sa svrhom usađivanja poniznosti, tj. demonstriranja ljepote poniznosti i ljubavi spram jednostavnom. I šator od čipke traži od gledatelja da izgradi pravo stajalište (aktivnu percepciju) da bi primio poruku; čipka pritom djeluje poput Rorschach testa, svakoga naginjući na vlastitu igru asocijacija.

Modificirana-oprostorena čipka (apstrakcija Gaussovog matematičkog dokaza zakrivljenosti prostora) je simbolički, nastao na temelju Akikinog povezivanja iskustva mjesta rođenja, novog i mjesta prebivanja u međuvremenu; i semantički konstrukt, zadržavajući onaj inherentan, koji je izvan arhitektonskog jezika: uslojenih značenja funkcije i oblika. Čipka se vezuje uz odijevanje, kao svojevrsni punctum (da parafraziramo Barthesov termin koji vezan uz medij fotografije) odijela (“druge kože”) kao čovjekove zaštite od “svijeta” čija ekstenzija je arhitektura (“treća koža”). Judita je, odjevena u najljepše (čipkane?) haljine, opila Holoferna u njegovom šatoru, vlastitim mu mačem odrubila glavu i položila na pladanj kao trofej. Kao semantička i estetička informacija, šator je pećina (prirodno zaklonište) i tabernakul (akcentuiranje duhovnog); statičnog, homogenog, hijerarhijski nepodijeljenog i stoga savršenog tlocrta kotača (krug je proširena točka: središte kruga), koji, uz radijalnost mustre čipke (označitelj) sugerira oblik sunca (označeno).

Arhetip lepoglavske čipke sugerira sunčeve zrake kao naizmjenično ravne i valovite linije (elaborirana matrica kojom se čipka razlikuje od mreže; zmijolika linija, prema Hogarthu, može biti “noga učitelj plesa, noga stolca, žensko tijelo ili oblik čajnika”), kao konvencija simbolički prikazujući svjetlost i toplinu koji emaniraju iz istog žarišta, generatora, premjeravajući svemir i čineći stari vidljivima (ili je riječ o prikazivanju svjetlosti i kiše, aspekata životvornosti, kao yang, koje je Sunce i yin – što je ponekad Mjesec, u ovisnom odnosu spram Sunca). Zanimljivo je, u keltskom, kao i starim indoeuropskim jezicima, ime sunca bilo je ženskog roda (majka, dajući život; u uskoj asocijativnoj svezi s majčinom utrobom iz koje potječe sav život i koja je relativno sigurna, mračna i topla, ujedno ishodište prakse arhitekture), da bi kasnije ono bilo dovedeno u vezu s muškim autoritetom. Za Freuda sunce, taj muški autoritet, jest eksterni princip uljuđivanja i društvenog ugovora. Sunce je super-ego. Čovjekom te, naime, čini ono što te ujedno razara: civiliziranje, koje te tjera na obuzdavanje nagona slično suncu koje je životvorno, ali i uništavajuće (izaziva sušu i opekline…).

Sunce je u hrvatskom jeziku srednjeg, dok je, kao odstupanje od načela, na japanskome imenica ženskog roda. Manipulacija svjetlošću je glavni agent kod gradnje hramova i religijskih zgrada. Svjetlo, prirodno i umjetno, gradivni je materijal Akikinog (u suradnji s lepoglavskim pletiljama) šatora jednako kao i konac (čipka), stvarajući sofisticirane efekte prosijavanja (uslijed propusnosti pletiva), preslike teksture čipke i sjenčanja (hommage zapadnoj tradiciji slikarstva, suprotno japanskoj, slike plošne i bez sjena), zatvara istodobno introvertan i otvoreni prostor. Šator od čipke podrazumijeva da je sačinjen od niza polariteta: gore/dolje, čvrsto/meko, svijetlo/tamno, puno/prazno. Kao kad se projektira zvuk, zvučanja liturgije i orgulja u crkvi, Akiko situaciju izložbe kreira kao sinestezijski događaj (event): “zvonima” od batića za pletenje koji lupkaju jedni o druge uslijed strujanja zraka (poput batića klavira), rekonstruira akustičku komponentu samog procesa “gradnje” šatora (metodski slično, u filmu Tjelesna strast (u izvorniku Body Heat, 1981.) Lawrencea Kasdana zvuk mobila na terasi, sve glasniji uslijed bliženja oluje, akcentuira žudnju, rastuću napetost među protagonistima radnje – žena/muškarac).

Međupredmeti

Intermediary objects ili “međupredmeti” termin kojim spomenuti Norberg-Schulz označava fenomenologiju stvari i “objašnjava” tu pojavnost s obzirom na uvjete i kontekst u kojemu je pojavnost (fenomen) dana, primjenjiv je na šator od čipke, koja umjesto “čvrste” i apsolutne forme, također ovisi o relaciji s drugima odnosno interakciji s okolišem, radi čega je nemoguće stabilizirati njezino značenje i otvarajući stalnu potrebu za njenom reinterpretacijom.